ŽIVANA - PJESMA O GOLEČU - 4.deo

Vladimir Nazor

I.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O GOLEČU - 4.deo

Motrio ih Dabog dugo i, pohitjev na raskršće,

Ljudi, – reče – bies Balačko Vesne vrt i Rada dvore

Već zatvara, ključe krade; a lice će srde More

Pokazat se. U planini prestrašena zvijer dršće.

Srce vaše neka ni sad ne ustrepi: da ste kao

Hrast što gô al miran stoji, il ko vrbik što se prignu,

A kad zimska srdžba prodje, iznova je cvasti stao

I prut lisnat, zelen hvoju, sunce slaveć k nebu se dignu. –

A zemnici, u tegòbi prietnja koje nad njim vise,

Promatrali, začuđeni, došljakovo svietlo lice

I palicu što je nosi u rukama. Pitali se:

Je l’ to žezlo vladarevo il štap starca skitalice? –

Govorili ljudi: Gladnu on ne prti torbu. Daje.

Gle! – I oni vidješe ga, iz daleka, kako staje

Obilazi i torove; te, za velom magle sinje,

U njih gleda, ruku diže, ko da i sad opominje.

Nestade ga. – Biesi krenu prema selu. Jato vranâ

Kreštalo im nad glavama. Kupili se sa svih strana

Vuci iduć njinim tragom. Crn i dlakav Mrakoč gazi

Pred Troglavcem, kladom maše i na svojoj lomi stazi

Šarenilu jesenskome dvor posljednji. Hladni srsi

Šumom idu. Stablima se ukočiše začas vrsi.

U jezero pomučeno div Balačko plasu baci,

A ono se smrznu. I bi strah u lugu. Muk i mraci.

Oblaci se s neba spuste i, od haka sjevernjaka,

Planinom se zaigraše nizbrdice, uzbrdice.

Zavijahu Biesi kao čopor pasâ i kurjakâ,

Kao vali kad se lome u žvalima vijavice.

Urlikahu oko selâ, u bjesnilu rušeć svome

Nasip rieci, brieg jezeru, e da voda razlije se

U dvorišta i što nadje da odnese i raznese

Valjajući u svom toku prema moru olujnome.

I zemnici zastrepiše: Minuli su dobri dani.

Bjesovi su navalili ko iz luga vuci ljuti.

Tko će njima odoljeti? I kako ih istisnuti?

No, i da se od te sile rod zemnika teško brani,

Neka prodju krajinama, u čopore neka grnu!

Kuću hranom, srce mirom jesen nam je napunila.

Možeš slati, Črte, kišu, vjetar, studen, maglu crnu.

Cviet ne sahne što na pragu Živa nam je ostavila. –

Mrakoč onda drugu reče: Ču li kako i sad laje

To Vidovo pašče? Nove navalimo na njeg vaje.

Neka zime zubi dodju do kosti mu: nek mu trga

Glad utrobu; neka stisne sila zimska kao kvrga. –

A Balačko, div troglavi, razvalio troja žvala

Šireć iz njih stud i tamu i vjetrinu. Krv je stala

U žilama zemlji, tmina svu je ovi, prože mȍča,

I oblak se na nju spusti ko olovna teška ploča.

Nošen vjetrom snieg tad poče praminjati. Mrakoč hrupnu;

O ugao kućni utre, o zaprta vrata lupnu,

I otku+inu nad njima strehu, i razlupa sva okanca,

Pa u izbe dah svoj haknu, a iz usta punih mraza.

Uviek dubljim glasom voda iz obližnjeg srće klanca

Rujuć zemlju da bi k selu nova joj se našla staza.

Pas zavija u oboru. Zid se ljulja. Škriplju vrata,

I u noći vapaj stoji ljudi koje zebnja hvata:

Gdje si, Vide, milostivi? Pošalji nam sestru Janju,

Nek nam sine opet vatra na ognjištu! Pošlji liepe

Kćerke, Ladu i Grozdanu, pa drijènku nek po granju

Opet probiju pupoljci. Iz obližnje sada stepe

Svi Bjesovi navaljuju da nam sreću utamane;

Srce im je gnjeva puno, ruke su im oružane.

Vide, oče Hranitelju, propadamo i ginemo.

Od pritiska uviek ljućeg klonuli smo, umiremo. –

Al im glave vjetar nosi u mrak gdje ih magla guši.

Vladao je div Balačko u tom kraju. Na vrhuncu

Golem sjedi i priječi zori, mjesecu i suncu

Da rasprše zemlji sjene a roj tugâ ljudskoj duši.

Na bradi mu led, na glavi kruna što ej magla splela.

Iza ledja mračan oblak spružio se kao krilo.

Pred njime su sive ravni, hladne rieke, pusta sela;

Naokolo samo šutnja, i rasulo, i mrtvilo.

I tad, laka kao sjena, blieda kao mesec zimi

Iz oblaka kad se mračna pokazuje o ponoći,

Morana se pred njim stvori. Iz njegovih ruku primi

Do dva ključa. I Bies reče: Znadeš kamo ti je poći.

Utopi ih. Radov dvorac i vrtlovi Vesne vile

Za uviek su zatvoreni. – A Morana, džuma blieda,

Podje. I kud ona hoda, od njezina gine glêda

Što ni ruke Balačkove nisu danas udavile.

Ide. A sve bljedja biva od ljutine što je muči.

U rukama opet njenim ti prokleti sjaju ključi.

Koliko je dosad puta u zemlju ih zakopala,

Bacila ih u mulj, drvljam i kamenjem zatrpala,

I turila u pećinu gdje je brlog ljutom zmaju:

Al sve zaman! Opet tu su; pa iznova otvaraju

Vrata što ih Črt zatvori izvore iz kojih teku

Strasti nagle ko bujice, Život nalik na rijèku.

Hoda džuma i št nosi mrko gleda. – Ima voda

Što puteljka do nje nema, i preko nje ne znaš broda.

I Rajnici i Bjesovi bježe s onih mrtvih žala

Gdje ne vidiš nikad pjene i ne čuješ šumor vala;

Ne glasa se vivak; žaba ne krekeće; zebe síta,

I drhturi trska. Voda Stupnica je kao usta

Niema i svedj otvorena što od glada zjaju pusta,

Da sve prime, a ne vrate. – I Morana tamo hita.

Zemaljsku je među prošla.Na brieg sidje crne rieke.

Muk.Ni glasu ni koraku nigdje ondje čuti jeke.

Džumaključe u nju baci. A voda se srhom trzne;

Proguta ih, i – da čvršći grob im bude – sva se mrzne.

Na brijegu, nepomična, ko na straži, džuma sjedi.

Sve se mrači. U močvari posljednja se síta ledi.

Trske zebu i drhćući uviek tiše glas svoj daju.

Ali, ključi premaljetni i pod ledom, zlatni, sjaju. 

ŽIVANA - PJESMA O GOLEČU - 3.deo

Vladimir Nazor

I.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O GOLEČU - 3.deo

A kada je povedoše na kapiju nižeg dvora,

Bies Vuko plašt zeleni sa njezinih pleća skinu.

Živa majka progovori: Dade mi ga jednom Zora,

Kad u prvo premaljeće zelenilom zemlja sinu. –

A Vuko joj odvraćao: Biel je pojas i dolama

Što ti naša Mòra spremi. Udji ljibo Nevidova.

Te su stube led i mramor; šutljiva je ova tama.

Odmori se i spokoji golečkijeh sred dvorova. –

Kroz sedmera onda vrata ina udje u dvoranu

Gdje stubovi od granita i svodovi od vedràcâ

Ređali se i blieštali.. U dvornici česma baca

Hladnu vodu u visinu. Tu Nevida i Živanu

Dočekala rulja Jadâ: Sjedni, Živo, na prijèsto!

Uz Črta je tvoja snaga; medj nama je tebi mjesto. –

Dok od gromka urnebesa tresao se red stupovâ

Pod svodjem je odjekivo urlik vjetra, glas Divovâ.

I Črt viknu sa bedema: Pobjeda je opet moja.

Udbinu i Ldjan grad nam razoriste. Vrh Golèča

Podigosmo jaču kulu. Ako ste i željni boja,

Osvanite, Svantevida sini, novog sred proljeća!

Bogatija baština je uviek naša. Kratko traje

Vaša sila i obmama. Gle, mrtvački, pokri odar

Lug i ravan. Vihor huji gudurama i kroz gaje,

Navješćuje zemlji: Črt je sad vladalac i gospodar! –

Zastenjala onda zemlja u sužanjstvu, jer sedmerim

Ledom Črt je kovat stade. Nebeskoga grada k dverim

Pobjegnula lepa Lada netom s lipe lišće palo,

I prva se kora leda poče potoka da prima,

I Zori je na istoku mračiti se lice stalo.

K plotovima rajevinskim pohitale s luga vile;

A kud one pobjegoše, bujale su, zelenile

Mahovine na panjima, lišaji na zidovima.

Silazile Srde s bila gdje su izvor i log tmuši,

Vukuč pramene od magle, da ih viju oko selâ

I motaju ko kudelju oko jablanâ i jelâ

Koje dahću u tom klupku što ih uviek jače guši.

Te blijede prelje pletu niti crne i studene

I ljudima oko srca. – Stoje devojke i žene

Sad u vrtu što opusti, sad uz vrelo što se muti,

I pjevaju, dok oko njih kraj pun mračne slutnje šuti:

Ugrabi te, majčice, hudi Goso crne tmine,

                                                Živo, majko naša!

Ugrabi te prievarom, ponio te u mrčavu,

Da ti crni bielu grud, da ti kalja svietlo lice.

Od prstiju njegovih prosule se s ruha tvoga

Toke: oči Mjesečeve, biser: suze Daničine.

Na jezersko mutno dno sa struka ti pojas pade,

                                                Pâs od zelen tkiva!

Od te žene ponosne što će sada Črt da stvori?

Njegov će ti hladni dah smrznut suze u očima.

Plodovi će sagnjiti što ih daješ djeci svojoj,

U dojci će nestati mlieko, posmieh na ustima.

Usahnut će makov cviet što ti cvate u kosama,

                                                Smilje na grudima.

Gdje je sada Grozdana, ta rumena rajska ruža?

Gdje Stojana zagari i Prijezdin konjic bieli?

Gdje od ognja oblaci dok u more sunce tone?

Ne čuje se kako plug zemlju para, kuka krči,

Ne pada nam na glavu sa grančica med i pelud,

                                                Cvieće s lipa starih.

Bies je s tobom odnio sve vesele dare tvoje,

Otresao s grane plod, potjerao u dubine

Plahu ribu. Sad je lug bez zvijèri i bez pticâ.

Na ognjištu vjetra dah vatru gasi. Krv se smrznu

U žilama mladjanim. Kamo si nam sada pošla,

                                                Živo, majko naša? –

A Črt onda k Živi pridje i u lice dah svoj haknu,

I dirnu je rukom svojom, i usnom joj čelo taknu.

A njoj duša odrveni, srce joj se oledeni;

I bude joj odmah ljepše u golečkoj onoj sjeni.

Studen srh je voljko prože. Sva se kruta snaga mraza

Žilama joj razli, pečat nov joj pade sred obraza.

Ona sluša urlik vjetra što golečkim gradom huji;

Nerazumljiv šum je za nju plač što, tih, sa sêlâ bruji.

I Nevid je okupio oko sebe  krdo Moći:

Djeco – reče – još je puta do pobjede. Pobjegnuše

Iz krajeva ovih djeca Suvidova. Modre oči

Živine će potamnjeti. Ljepši dani osvanuše

Družbi našoj. Al zemniku ostali su mnogi dari

Dabogovi: krd u toru, u štaglju žito, plamen

Drva starcu, momku mladost od koje se krv mu žari.

Živin cjelov ljudma i sad na čelu je, kao znamen.

Ded, Mrakoču i Balačko, dignite se, poletite

Iz oblaka u visini na daleke južne gore.

Naći ćete u tom kraju njive, vrtlove i dvore

Gdje se i sad Dabog bani. Iz ruku mu otrgnite

I te zemlje, tjerajte ga. O Parahu, krilo moje,

Gle daleko pred Rujanom blistaju se slane vode.

Galebovi. Ladje. Ustaj i luk napuni srdžbe svoje.

Pomuti mi ono more! Utopi mi one brode! –

Tako reče Črt. – Balačko s obrvama namrštenim

Na golečke bedeme se uspe; baci na daleka

Brda pogled. K dolu sidje do rijekei, gvozdenim

Rukam santu zgrabi, trgnu; i, haknuvši, dignu breme

Na pleća; a bijes Mrakoč, otkinuvši s drevna hreka

Tešku granu čvornòvitu, pridruži se mrkom drugu.

Ko vjetrine putovahu dok se uspeše na sljeme

Južnih gorai u nekom krili su se mračnom lugu.

Gledali su s vrhunaca ovdje njive, ondje sela

Po ravnici rastrkana kao stado na poljani.

Bilo doba o jematvi. Vinogradi otrgani

Pusti bjehu; no, kraj ceste, u kacama, trpka vrela

Mladost masta: sok taj mladi kipio je i šumio

Paleć krvcu trgačicâ. Javljali se šturci sjetnim

Glasom što se često kida. Krd je kravâ silazio

Na pašnjake što u dolu odolješe žegam ljetnim.

A u selu došljak neki (Dabog, Vidu brat najdraži)

Od praga je pragu išo. Primahu ga domaćice

Noseć njemu sir i hljebac. – Mališana vaših lice

Nek se smije uviek strancu koji za glad mrvu traži!

No, dok letu i dok lovu nauče se ptići mladi,

I sivih če dana proći nad tom kućom. Ne bacajte

Uz put dare Suvidove- Udarit će opet Jadi

Na vrata vam, u dan zimski. Što primiste, i čuvajte! –

Tako veleć pokazivo gdje se širi iza gorâ

Magla koja sada kruži oko vrha i k dolini

Već se spušta, hvatajuć se za bok litî, o vrh borâ

Vidjao je sa tim velom, na vrhuncu, u daljini,

Dvie prikaze orijaške: jedna s plȁsom, druga s kladom.

Da udare iznenada, luzima se veru kradom.

Čopor siv i crno jato idu s njima. Gora šuti

Ko da već je u naručju vaja što ga sada sluti.