25 јун 2017

ŽIVANA - PJESMA O PARAHU - 1.deo

Vladimir Nazor

II.
*ЖИВА* Игорь Ожиганов


PJESMA O PARAHU - 1. deo

Dva blizànca, dva konjanika, susrela se, sukobila
Gdje se u čas predvečernji suncu gube svietle stope.
Prijezdin se bielac sruši, Pojezdin se vrančić prope
Pa zakasa k djevi što se na oblaku pojavila.
Na istoku nebo tamni, zapad se sav crveni
Kao vrata od kovine kad je žari plam ognjeni.
Crni konjanik k djevi hita, dok se za njim nebom vuče
Brazda s koje mlaz se mrvi kao kaplje krvi vruće.

Mre Prijezda, pred sutonom, iznad mora, na bojištu.
Zadnji traci obilaze oblačni mu ležaj. Pada
Sa oblaka pramen svietla na pučinu. Zora mlada
U sumračnom šarenilu hrleć k valu i ročištu
Naišla je na viteza pobijedjena:  Zor-junače,
Kome srce da ne tuži, da nad tobom ne zaplače?
Usta su ti puna bola, lice bliedo, mrtvo oko.
Svu je zemlju pritisnulo nešto teško i duboko.

Na medjašu nebeskome Pojezda te dočekao,
Da ti koplje u grud gurne. I ti si mi, dragi, pao.
Strepim. Uviek bliži čujem bahat vranca tvojeg brata.
Vrutak sjete otvara se; i dok tuga zemlju hvata
Ti umireš nad vodama, na oblaku što se ruji.
Val na piesku kao da plače, a uz hridi ko da uji.
Pojezda me već ogrnu plaštem. Zbogom, sviete! Čeka
Bog me mora; već me zove šumom pjenâ, iz daleka. –

Tiho bješe na valima. – Kroz oblake put zapada
Kasao je uto konjanik sa djevojkom na unkašu.
Gorjeli su oblačići u visini. Zora tada,
Iz koprenâ lakat spruživ, u val baci kristal-čašu.
Ona će je zemlji sutra doniet punu rose. Živo
Biserje će opet sjati na milini vrata njena,
Nova nada probudit će se u srcu svih Slavena.
O, svako je praskozorje zamamljivo, utješljivo!

More tiše žamorilo. Svjetlost uviek bljedja tekla.
Liepa lađa brodila je u sumračju pram žalima
Rujanskijem. Nakrcana ruskim žitom vale sjekla
K luci ploveć. Željno doma srce bilo mornarima.
Tiho bješe predvečerje. – Ko da ruže s visa baca
Noćna Zora; ko da plamsa, gdjeno vali nebo ljube,
Ona ladja, dok galeba krič i pjȅv se brodilaca
U sutonu prvom gube.

Promatrali ljudi more i požare nad vodama.
Ćutjeli su vjetar što im lice hladi i u njedra
Pokoj lije; gledali su gdje njihovim nad glavama,
Nepregledna i još sjajna, nebesa se smieše vedra.
Motrili su na obzoru kako pae i oblaci
Niču s mora ko divovi, stiskaju se ko rvači
U naponu svih im žila, a posljednji ognjen traci
Bliešte, sjaju, življi, jači.

I večernje te utvare već blijede. – Gorski humi
Lomače su što još plamte kroz sve sivlju maglu tanku.
Sunce gasi svoje zrake. Oko ladje more šumi
Neku pjesmu uspavanku.
Tiho bješe predvečerje. Vjetri s kopna donošahu
Miris lišća jesenskoga. Ljudi šutke promatrahu
Šarenilo u luzima, boje vodâ na pučini,
I otoke u daljini.

Plovila je ona ladja k svome žalu u sutonu.
Blistao na pramcu njenu kljun od mjedi iznad vala.
A za njom se na vodama duga brazda vijugala.
Plovila je k svojoj luci, ispod gore u zatonu
Željna bacit na dno sidro. – Al za brdom prema jugu
Pokaza se oblačina, i kormilar: Momci, viknu,
S juga oblak na zlo sluti. Gle u njemu munja siknu,
I nešto je zastenjalo na dnu zatona, u lugu.

Izdajnički mir je što  se sada slego na valove.
Skin’te jedro s višeg križa! Borama več namrštena
Sva je morska površina. Tmina tjera galebove
Uviek brže u daljinu. Od gvoždja je salivena
Oblačina što se stvara nad glavama našim. Uže
Čvršće vež’te! Povucite vesla! Sjene već nas kruže.
Il će nebo da se spusti, il će more da se digne.
Jao ladji koja u krug kovarnijeh Moći stigne! –

I rukave zasukaše rabotnici mora. – Stežu
Sve što pokoj omlitavi; vuku lance i konope.
Momak, koji jarbolu se najvišemu na vrh pope:
Ćutim, reče, miris zemlje, a dolazi s južne strane. –
A oni se samo žure: ovde drieše, ondje vežu
I kormilu snagu daju, da ga sila ne otkine
Kad se vali uzvrpolje, kada moru srdžba plane,
Kad ih Bijes gonit počne od pučine do pučine.

Na jednom je zazujalo krož užeta. Naglim skokom
Ko ošiban konjic ladja djipnula je nad dubokom
Prignuvši se morskim borom, i, pruživši put nebesa
Kljun, na drugi val se baci. Sva se trznu i potresa
Splav ko divlja zvȉjer kada nenadana bol je prene.
Zviždi konop, a križevi o jarbole biju muklo.
Nešto škripnu pokraj krme kao da je drvo puklo.
I valovi pište kao u zmajevim ustma pjene.

Parah nagnu. Vir nastade gdje su njemu noge stale.
Talas dignu k nebesima, a oblake na val spusti.
Od njegova haka čak se i dubine uzbibale.
U rukama kandžija mu na Goleču spletena,
Oko glave vije mu se gradonosan oblak gusti,
U bradi mu žir i lišće od hrastika pred njim palih,
U nozdrama prah i pepel od ognjišta što ih svali,
A usta mu kao zjalo od vulkana ugašena.

I on spruži ruke svoje na jarbole. – Drvo puknu;
A val, skočiv na palubu, odnese ga i proguta.
Udarivši o kljun ladjin uzavreli talas huknu,
Skinu verige i sidra ispod pramca utisnuta.
Lom. Al mornar još ne klonu. I dok brod se čitav trese,
I fenjeri gase, i svod palubin se njišuć svija.
I sve ljući gnjev se diže iz dubokih provalija,
Kormilar na krmi stoji, kliče: Momci, ne dajte se!

Zalud ladju na o bokove biju krila Parahova,
Tu je more otvoreno, brod od stare hrastovine.
Hitro! Složno! – Sva se napnu stara duša mornarova.
Ladjari ga poslušali; latiše se skùpa rada.
U škripanju i zujanju, u urliku olujine
Nad rakom su otvorenom vrzali se i mučili.
Oko njih su grobnu pjesmu val i vjetar šumorili,
No, pred njinim očma i sad smiešila se vila Nada.

I pljusak se prosu. Teče iz mjehova oblačnijeh.
Ustave se i izvori na nebesim otvaraju.
Propinje se more kada bičevi ga udaraju
Mrzle vode, i gnjev njegov vri pod snagom što ga bije.
Kormilo div Parah kida, pa čitava ladja stenje,
Dok je huka vòdâ nalik na rikanje gladna lava.
Na bok desni navaljuje, na skršeni most se penje
Grdan val. Na kljunu broda sjedi sada džuma Strava.

Jurila je svu noć ladja izmučena i sakata,
Bez kormilara, da njom ravna, bez zvijèzde, da je vodi.
Sad je sȉkaiz potaje ustma punim pieska hvata,
A sad val je uvis diže i baca je neka brodi
Talasima što vir prave gdje džin Parah na njih legne
Pa, dušući, otvara ih i urliče: Gdje ste, Moći,
Morskih jaza i ponora? Nastao je lov u noći.
Isplivajte! Navalite! Da vam plijen ne pobegne. –

Jurila je svu noć lađa. – A kad poče da se ruši
Zid najcrnji noćnoj tami,
I talas se sâm izmori, i vjetar se sâm izduši,
Mornari se sakupiše na palubi. Biedni, sami
Sred pučine, nadjoše se na drievu kome puče
Jarbol, prud ga u bok rani, rasklimaše rebra vali,
Pa ko zvjerka po vodi se jedva vuče;
Konopi su raskinuti, i lanci su popucali.

I oni se na to šutke pogledaše, lica blieda.
Zora sviće, bojažljivo; jedva koja iskra vrca
Iz krune joj oko glave; i tama se pred njom ne da.
Ladjarima duša trne, kamen leži na dnu srca.
U sjaju će n istoku sada Prijezda da skoči.
Gle ga! Konj mu Zoru stignu; strelice mu sjene gone;
I, dok sivim nebom na pučini ladja u val slani tone.

nastaviće se...