20 август 2017

ŽIVANA - PJESMA O PARAHU - 2.deo

Vladimir Nazor

II.
*ЖИВА* Игорь Ожиганов


PJESMA O PARAHU - 2. deo




– Div je Parah poletio preko valâ. Do uvora
Stignu rieke na zapadu. – Nosila je mutna voda
Sante, drvlje i kamenje, mulj dižući sa dna mora.
Komade je sobom vukla razlupana riečna broda
I krov kućni i strvinu životinje; rikala je
U guduri, a niz kršje glasala se ko da laje
Od ljutine kamen grizuć što joj ondje na put stade
I razdre je u mlazove kada kroza nj s visa pade.

U daljini Parah vidje biesa Alu koji sjedi
Na vrhuncu gledajući svoje djelo uništenja;
Uz obalu razvaljenu iščupani drvoredi;
Gdje se juče mostić dizo, hrpa mulja i kamenja.
Niz proplanke i niz klance duhao je vjetar hladan.
U pećini kraj izvora urlikao vuk je gladan.
Leden-kora pritisnula vodu. Ko tri mrtve zmije
Leže pred njim rieke što ih bičem vjetra Bies još bije.

A Parah se do njeg baci. – Alo, reče, vratimo se
Ka Golèču! Nestalo je zadnjeg struka nevesinja.
Zaman ljudi na žrtvenik pred Djedove dare nose.
Ciela zemlja u našoj je ruci. Snijeg zapraminja.
Led se gradi. Premaljetne. ključe rieci u vir baci
Morana; a snagu svoju izgubiše sunca traci.
Tko će da se s nama mjeri? Pobjegla su djeca Raja,
Pobiedismo, izvojštišmo; a, eto, bez okršaja. –

I Ala se s njime dignu. Prekoračiv dô i brda
Rušeć, kršeć, put sjevera pohrliše tada kuli
Na Golèču. Obavita oblacima vrata tvrda
Otvore se pred Biesima, kad se zdanju primaknuli.
Dočeko ih Črt u dvoru što se u njem vedrac sjao.
Temelji mu red od plasâ, stupovi mu od granita,
Smrznut potok onim se je dvornicama proturao.
Na zidinama mraz i inje mjesto resa i nakita.

Do Črta na mermer-tronu sjedila je sada Živa.
Tko bi danas u toj ženi liepu gospu upoznao
Koja negda na poljani, vesela i milostiva,
Radovala porod ljudski? Tko bi onu upoznao
Koju zemnik majkom zvaše, ljubom Dajbog, Stojan sekom?
Črt joj srce oledeni. Ni molitvom ni lelekom
Ne će čovjek da je makne sa onoga mrzlog trona.
Ko da caruje na njemu od pravieka, od iskona.

Hladan ponos na čelu joj sjedi. Gleda tvrdim okom
Tielo snažno, orijaško boga Črta; gleda čete
Bijesòvâ, jato Srdâ; motri, sjedeć na visokom
Podnožju do Črta, kako bijes Parah, divlje diete
Nevidovo, ujeć, hučeć, kosom trese, progovara:
Oče! Snieg je svaku stopu svud na zemlji obasuo.
Balačko je Dabog-diva iza medjâ istisnuo.
Sve što Ala ne pogani to Mrakočev dah pohara.

Sva su djeca Suvidova odmaknula. Nema snage
U mišici njinoj, nema u srcu im više plama.
Pobjegoše, nestade ih. A gle Žive medju nama!
Evo tebi, jaki bože, pobjede i ljube drage!
Grad nam stoji na vrhuncu. Mrak nas krije. Led nas brani.
Dah s Golèča sve će sada i da stigne i da prigne.
Črte oče! Ognjen strielom svladao nas Perun lani;
Al koje če sada krilo da se k ovom visu digne? –

I urlik se tada vinuiz sto grla. Črt se diže.
Vuko – kliknu – sad će netom da zub tvoj do pliena stiže.
Ti strašilo zimskih noći, ti praoče glada, idi!
Neka strepi od tvog grla srce čak i u gorskoj hridi.
A kad opet jutro svane, donesi mi u žvalima
Trun posljednji srčanosti što je čovjek jošte ima.
Pobjednička noć bi ova niema bila bez tvog glasa.
I utrobom da zadrmaš onih biednih ljudskih pasa! –

A bies Vuko na taj poziv iz gomile Jadâ skoči.
U njega je crna dlaka i dvie krupne gladne oči.
Produžio njušku, zube iskesio. Črte – reče –
Glas će čuti srdžbe što mi kao rana grlo peče.
Pa niz Goleč hitar sidje. Ravan minu, rieku prodje
I planinu pretrčao dok na domak selâ dodje.
I nos dignu kao zvjerka što plien traži. Kroz lug bane
K prvim kućam, crn i krupan na snijegu da tu stane.

Verao se početvorke, bliešto očma i zubima,
Dok je vjetar kroz noć duvo, stiskala sve ljuća zima.
I stade ga zavijanje. A u glasu njemu čuti
Svi su gladi praiskonski i sve strepnje u tminama,
Strah koji se, podal, tuži i koji se, zdvojen, ljuti,
Žedja zvjerke u pustinji i ognjenim pod kišama.
Ide Vukov glas po noći: sad je bliz, a sad je jeka
Prietnje koja ljudma stiže iz davnine, iz daleka.

A zemnici zapušteni, stisnuvši se na ognjištu,
Slušali su gdje po selu vihor urla, granje krši
Na jablanu što do rieke gô i bijel k nebu strši.
U ognju im grana cvili; pas im stenje u dvorištu.
Gledali su u plug u kutu i motike o gredama.
Bojali se da ih snijeg ne zakopa, da ne digne
Vjetar krov, da džuma Mora na kućni im prag ne stigne,
Pa im zadnju kaplju krvi led ne zgruša u žilama.

Tako sjede muške glave, pune zebnje, cnih misli.
Al uz majke i uz sestre koje predu i tkaju
Dječaci se, željni priča i pjesama novih, stisli;
Pa u usta žena starih, nešto želeć, pogledaju.
I što hoće, već imadu. – Bies nek bije, Črt nek vlada,
I Rajnici svi nek bježe gdje Dafina stablo sieva,
Osta sećanje na zemlji, u srcima osta nada.
I, dok negdje vuci viju, njina sieda baka pjeva:

Bila si nam gizdava u zelenom ruhu svomu,
Živo, majko liepa,

Kad je ruka lagana Momira, tvog mladog sina,
Pod nogom ti sterala, preko strane i poljane,
I u klancu, i na žalu, sag pun rose i mirisa,
Sag od ružmarina.

Bila si nam kao cviet na jastuku djeteline,
Na ivici od usjeva, na gumnima pokraj sela.
Ljetni popci pjevali od podneva do ponoći,
Oni popci ljetni,

Tvoju pjesmu veselu. I mak se crvenio
U pšenici; Šumio mlaz je vrutku, talas moru;
Pčelice su nosile u košnice sok i vosak,
One pčele male.

Bila si nam kao kruh, Živo, ljubo Dabogova,
Bila si nam kao med, Živo, majko Momirova,
Kad t’ iz dojke curilo  ko iz suda rajsko piće,
Slatko mlieko tvoje.

Sve su ptice u luzima i sve zvieri u gorama,
Na poljani svaki cviet, u visini oblak svaki
Slavili te u taj dan; zobalo sve što živi
Zrnje s dlana tvoga.

Vuko zavi. – Sva se trgnu na to baka. Prekinu se
U ruci joj konacšto ga sa preslice uz pjev vukla,
A u grlu njezinu je tankom glasu žica pukla.
Umakla je, probliedila i uvukla dah svoj u se.
To je zimsko zavijanje glas što baku njene bake
Plašilo već davno; to je prietnja sile zle i jake
Što razdire pȕt zubima i raznosi strahom dušu
Kad sinovi u lov idu, kad vjetrovi noćni dûšû.
Do starice djeca šute i blijèdê. Nema puta
U šumicu gdje ne čeka na mlad ljudsku zvier ta ljuta.
Ona kida zlatnu predju svakoj priči; pa i sada
Ko kamenje na lijehu u pjev bakin glas joj pada.
Al je snaha u to jato prestrašeno žustro stigla;
Stisnula je u desnici ruku što  je zadrhtala,
I povjesmo preuzela, i vreteno s poda digla,
Pa je pjesmu svekrvinu djeci svojoj dopjevala:

Jer si, Živo, hraniteljka, što nam daje meso svoje,
Jer si, Živo, tješiteljka, što nas jača i uzdiže,
Jer si, Živo, dobra mati, što nas grije i tetoši
Jer si majka naša!

Al te sada grdan, hud okovao lancima.
Na kosu ti pao snieg, sedmerim te pokri ledom,
Potoci se smrznuli, odbjegle su sela naša
Vesna i Smiljana.

Kamo one ponieše tvoju zelenu košulju?
Kad će opet kliknuti tankgrlo, glasovito:
Ugrabio Stojanbog majku ljudi Bjesovima:
Črtu i Mrakoču?
Kad će opet s krila svog sipat ruže i jabuke?

Pjeva snaha; a sve bliže bijes Vuko u noć tuli.
Glas je njegov gnje što prieti i na sreću ljudsku huli;
Pjev je njezin tračak svietla što kroz ȍblâk magle crne
Probija se, svijetlòmrcne, pa se prelama i trne.
Noć je duga i studena; zemlja mračna i bez daha.
Sve se živo pritajalo u tminama punim straha.
I selo je kao groblje. Neman urla uviek jače.
Kuće šute. Čut je samo kako diete u snu plače.

A Črt je na bedemu golečkome. Sluša. Čuje.
I osjeća da se ruka njemu noćas produžuje
Do stožera najdaljnjega; i noge mu upadaju
U dubine koje samo vječan mrak i studen znaju;
I čitava Zemlja opet njegova je. – Sad je ona
Netom sretna. Iznova je kako bješe od iskona.
Nit je glodju tudje gladi, nit je tudja želja siše.
Smirila se. Črtovi se sokom kriepi, dahom diše.