Vladimir Nazor
IV.
 |
| *ЖИВА* Игорь Ожиганов |
PJESMA O MOMIRU - prvi deo
Nadjoše
ga jutrom u vile u trščaku Jahorike,
Na
blazini od žabljakâ; pa u jeku ženske vike
Promatrale
cure diete. Čudile se živom oku
Na vratu
mu žila kuca; u pupku mu biser gori.
Klicale
su: To siroče rod je možda ove rieke,
Sin
Rusaljkin, plod od mesa rajske lipe, navske smreke,
Pa je
juče kroz oblàčuć iz naručja palo Zori.
Gle ga!
Zubić već mu raste; nožice bi prohodale! –
I
djevojke, razdragane, ljubiti mu lice stale.
Tepale
mu, pjevale mu, pa se digle u visine,
U prvome
praskozorju, preko plavetne vedrine,
Noseć
onu prvu klicu živa mesa na rukama.
A čedo
je gugutalo i mahalo ručicama.
-
Dafna, momčić igre hoće: skini
zviezdu sa zrenika!
-
Smilja, mladjak amo vuci: hoćečedo
da se šîka.
I veseo smieh vilinji jeknu
tada nebesima;
Zveči, ko da bisera se pregršt
prosu skalinima
Od mramora, niz vedrinu.
Letjele su k visu vile
Gdje jutarnje već se zviezde u
cik dana ugasile,
Dok na putu Zoru srele: Evo,
Zora, sitna crva.
Seka Dafna pokraj rieke naišla
je na njeg prva.
Je li da je kao ruža? – A Zora
je pred njim stala
I ono je malo lice svojim
sjajem obasjala.
Znam ga – reče. To je Momir.
Ded ga, vile, posinite,
Pitajte ga medovinom dok
mladića ugojite.
Nema boga od njeg ljepšeg. Al
ga krijte usred trave
I Dafini izmedj granja. Neka
hvoje mirisave
Sakriju ga božjem oku.
Zgriešila je opet Živa.
Svantevid će uskipjeti biesom
srca osvetljiva. –
Tako kaza curam Zora, te se
preko neba vine,
A jato se vilà digne do medjaša
Rajevine.
U luzima donjeg Raja, ni na
Zemlji ni u Navu,
Nahoče je ono raslo. Iz visina,
kroz sjen plavu,
Točila se rieka svietla;
zelenio vrh se gorâ;
Lutao je vonj cvjetóvâ na
krilima od lahora.
Sve se ondje veselilo onoj
klici od junaka
Što vonjala ko bosiok. Jačala
se desna jaka;
U sjenama trepavicâ gorjelo mu
crno oko.
Bacao se strelicama nadaleko,
navisoko.
I dok Črt na zemlji vlado,
skrit u kutu Rajevine,
Pijuć vodu koja teče s vrela
vječnih, Živin sine
Uzvio se kao jablan. On je bio
jak i lijep:
Tijelo mu ko Dafina, a lice mu
kao cvijet.
Ne lati se Momir koplja, opasao
nije mača;
Reče: Luk i konjče! Ljubav, moć
od sviju sila jača! –
Pa napuni tul, uzjaše konja, u
kraj donji krenu
Gdje trak zadnji rajevinski u
adsku se gubi sjenu.
Na Stupnicu vodu sidje gdje je
medja dvaju svieta.
Mutna li je i sumorna! Još ja
mrzlim lancem speta;
Al Morane tu sad nema! Stoji
briegu iznad ruba
Vila Vesna, momku veli: Jedva
sam te dočekala.
Gle! Pram mi se već zelèni; ruka
mi je procvjetala,
A vrat mi se već nadimlje kao
grlo u goluba.
Čekam; zebem. Uviek tanje na
meni je ruho ovo
Što hiljadu oči ima ko i krilo
leptirovo.
Traži. Nadji. – A Momir se
nasmjehnuo. S konja sîdje.
Proletio trzaj vodom kada momak
do nje pridje.
On ugazi. I njegova netom peta
rieku takne,
Val zašumi, zaiskri se i,
pjeneć se, dalje makne.
Roni Momir. I dva ključa on
iznosi. – Vesna! kliče.
Drži, hitaj i otvaraj! Neka
klija! Neka niče! –
I dok vila uz brieg letnu, na
bijelca momak skoči
I tjera ga da provali plot
posljednje zimske noći.
Stignu zemlji na istoku u
osvitu nova dana.
Jak i lijep, sipljuć cvieće po
gorama i poljima:
– Gle, težače i mornaru! Granula je zora rana
Medju rujnim oblacima.
Ja vam nosim dar najljepši:
zlatne ključe premaljeća.
Črtova će sila pasti: šuti rog
mu, trube ratne.
Ja donosim zemnicima kroz
godine i stoljeća
Čudo jedno: ključe zlatne.
Sa nebesa plam silazi da vas
grije. Već se jate
Sni i čežnje. Velje blago ja
sam digo iz korita
Hladne rieke. Luk mi blista; a
gle sjaja i nakita
Na mom konju! Cviećem cvate
Brieg, a more resinama. – Našao
sam zlatne ključe
U koritu gdje Morana bacila ih.
Vesna vila
Zelene je njima dvore preko
noći otvorila.
Mir je. Val već tiše huče.
Blagoslovit dobar bog će muku
vašu. Blagoslovit
Motiku vam i plug, da se usjev
ljetni zalelijâ.
Orana se grȕda dim, i pod kamom
klica klija.
Čuvati i blagoslovit
Muku vašu božanstvo će, bilja
sviet i zvierî puke;
Natapat će rieka polje;
rominjat će s neba kiše.
Gledat ćete gdje se ptice u
šumarku vašem kupe,
I plod zori, cvijet diše.
Čujte! Trka po gajima. Vuk
vučicu, srnjak srnu,
A lisicu lisjak goni.
Znate l’čemu glog se bielim,
drienak žutim sad ogrnu
Plaštom?Čemu na djurdjícu ko
prapòrčić cvietak zvoni?
Mladost! Radost! Zrije pelud na
granama četinarâ,
Pa će jednom prosuti se po
luzima. Maha dajte
Životu vam! Pogažena već je
guja ona stara.
Ljudi, dodj’te i gledajte! –
Tako klico! – A Zora je na istočnog
neba skutu
Treperila. Rudjela je oblačiće
na svom putu,
Gledeć’ kako momak luta od
dubrave do dubrave,
Pa se kao diete valja po sagima
nove trave,
Pa se takmi s pastirima
preskačući plot i jarke,
S lože zeca k paši tjera, u
pećini méda budi,
Ptice mami iz daleka u vrtlove
i šumarke,
U sviralu sada svira, s
gudačima sada gudi.
Lutao je licem zemlje s
jagorčikom u vlasima,
S kukuriekom o prsluku, sa
torbicom o ramenu.
Darivao cviećem cure na putima,
u selima,
A posmiehom oka svoga usrećivo
svaku ženu.
Po poljani, uz rijeke, niz
strminem brda, klance
Išao ko zviezda nebom. Vodili
mu momci vrance;
Nosile su djeve hranu; praznili
se vrči puni,
Nek se momak pojunači, nek se
junak pojoguni.
Skitao se. Zelen granu ponie
Baltika na hridi
Sa kojih se na dnu mora grad
utopljen i sad vidi;
Otvaro je put od trave, gorom,
ispod ledenjaka,
Gledeć kako za njim ide puk
jelenâ i srnjakâ,
A na žalu južnog mora, gdje je
čempres na dnu drȁge
I sunčane zrake pletu na vodam
amodre sage,
Galebove nadvikivo i penjo se
na jarbole
Da im na vrh smilje djene il
cvijètak od vȉjole.
Vodile ga majke k zipci: Ded,
Momire, pogladi ga!
Neka cvate krin i ruža na
obrazu moga čeda,
Nek mu usta cvijet budu na kom
stoji kaplja meda.
Rukama ga svojim digni! Rieč mu
reci! Poljubi ga! –
On je svietom tumarao
Vjesnik sreće premaljetne. I
puk bi ga dočekao
Sa gajdama i sviralom. Igralo
se hitro kolo,
Sipalo se pred njim cvieće
putevima naokolo.
A Črt vidje Momirovo slavlje
svoga sa bedema.
Gnjevom planu i pozove srdu
Buru: Zar već driema
Sila naša, il je opet tvrda
zemlja umekšala?
Tko se ono njome skita? Ded
zamahni svojim krilom
Ko u dane kd si ono krš lomila
i valjala
Do Golèča. Gle, tamo se nešto
pokri zelenilom.
U oči me bode. Ustaj. Napuni se
našom studi.
Da si začas umrtvila sve što
onaj momak budi. –
Džuma Bura huknu, nagnu. Stoji
šum i krilâ lupa.
Travu bije, grane lomi, prži
svako lišće mlado.
I staru zidu klice hoće noktima
da čupa.
Ladju k luci natrag tjera, u
torove goni stado.
Hara iduć za mladićem. – Al se
Momir opet vraća;
Budi, mekša i zelènî. Neka
lista čak i drača,
Kuda njemu noga prodje! Dahom
grije, pjesmom tješi.
I prstima procvjetalim zimske
čvore hitro drieši.
I on, dok mu kosu žúti prah s
vrbovih cvjetnih gronja,
Na bijèlca skačuć kliče: Nema
Stojan takva konja!
I napinje strielu zlatnu: Nema
Stojan takva luka!
Ja ću, dok se njemu spava, da
ubijem zimskog vuka.
Osvojit ću sve vrhunce u
planini! Lovci, gdje ste? –
Kliče. A svud iza njega seoske
se praše ceste.
Lovci hite. Nestaje ih u lug s
kog sve tiše glàsâ
U jutro se premaljetno ruga
zvuk i lavež pásâ.
