26 јануар 2019

ŽIVANA - PJESMA O LJUBAVI

Vladimir Nazor



VI



*ЖИВА* Игорь Ожиганов
PJESMA O LJUBAVI



Tihe rieke na obali, ispod luga u kom bruji
Ko roj pčelâ, vrutak danju, ovnoć pjevaju slavuji,
Boravila djeva čase. Blagi bjehu njojzi danci,
Mirne noći i uranic.
Čuvao je Vid hranitelj tu zjenicu oka svoga
Tu mu kćerku mezimicu, blago svoje najmilije.
Medju proći nije smjela perivoja ubavoga.
Morala je muška glava da se od nje svaka krije.

Ona bješe ko i ruža u proljetnoj svojoj slavi,
Kao zviezda večernjica na zreniku što se plavi.
Ona bječe kao ljiljana
Čaška biela. Crvenio koral joj se na usnama,
A u zjenižižak drhto. Gukala sred grudi njene
Dva goluba što su htjela poletjeti ma kud bilo;
Nosila je na dnu duše dvije čežnje pritajene
Zlateć njima sve što od nje božanstvo je sjenom krilo.

Gledala je kako cure u daljini kolo vode,
Iza rieke seljak ore, stada pasu, lete rode.
Živjela je sama, mirna – al se usto približavo
Časak sreće i žalosti. A kad, jednom, proljetnoga
Sunca zraka gaj obasja kao da je požar planô,
Iza plota njene bašte, nikad još ne ȕgledâno,
Motrilo je crnim okom momče s kraja neznanoga
I šaptalo: O Grozdano!

O cvijete što se u taj mirni kutić zaklonio,
Daruj kaplju vode hladne: grdno sam ti ožednio. –
A ona se zagledala u lice mu, pa je rekla:
Eto, tu je. Za me samo do sada ona je tekla.
Ali, čime da je grabim? – Ja ću piti s dlana tvoga,
S dlana tvoga sićušnoga
I žedj će me lakše minut. Što obaraš oči nice?
Lovcem postah; al i sada plašit ne znam djevojčice.

Ja sam jurtos lug obašo, i tvrda sam srca bio
Ko još nikad u životu: srnjaka sam ustrelio.
Dodji, oko da mu vidiš koje kao da mi veli:
Što me, momče, ustrijeli?
Od zlata mu oba roga, noge tanke, krzno meko.
Ranjen leži; a kad stenje, glas mu ide nadaleko.
Dodji! Ti ćeš opet dići što od moga luka pane.
Surova je meni ruka; ne znam da mu vidam rane. –

A Grozdana: Ne smiem, lovče, ići onkraj toga plota.
Ti mi pridje; a već oblak nad nama se, mračan, mota.
Žao mi je jadne zvieri,
Žao mi je brige tvoje, pa mi mladoj ne zamjeri.
Bogova je srdžba strašna. – Ne boj mi se, rajsko čedo!
Često sam se božjem gnjevu baš u oči zagledo.
Čuj vapaje srnjakove. Tebe on sad zove. Hodi! –
A Grozda će na to: Lovče, plot obali. Pa me vodi. –
Za ruku je momak primi i odvede. – Tumarali
Cio dan su puteljcima. Hrašće drevno, bori stari,
Gledali su ono dvoje kako idu zagrljeni
Po čistini i pod granjem, sad na suncu, sad u sjeni,
Tražeć vrela i ležaje. – Pobjegla je zvijerka laka,
A ljubav se porodila u djevojke i došljaka.
On joj viencem vlasi kiti tepajući potihano:
O Grozdano!

O božansko diete krasno! Usta su ti kao čaška
Cvieta što u Navu raste. Iz njih miris tvoga daška
Sve proljetne vonje nosi. Kosa tvoja oblačić je
Što ga Zora jedva taknu. Ni pjevanje ne će ptičje
Da se tvojim grlom takmi. Ja te volim, o Grozdano,
Seko Lade Jarilove! Zlato samo meni dano! –
A ona mu odgovara: Ja sam za te cviet u rosi.
Ti si meni vjetar koji vlatom njiše, pelud nosi. –

Hodali su, tumarali gajevima. – Puk srnjakâ
Pratio ih iz daleka. Stizo dah im haka laka
Sa poljane i rijèke. I oni se penjat stali
Uz proplanak. Glasu ljudi klikom bi se odazvali.
Gdje jezerce sa hridine punu pjenâ vodu prima
Lutali su. A skitalac djevojci je dugo pričo
Sve što vidje i doživje u dalekim krajevima.
Sad bi do njih jelen prošo; sad bi soko siv zakričo.

I oni su onda sjeli pod jablanom pokraj vrutka,
Na sag djeteline.
Nad njim, suncem obasjana, sjala lit se od bjelutka
Što bi, nalik na dvor neki, uvis htjela da se vine
I sakrije ono dvoje koji jedno drugo glede
Uviejek dublje, do dna oči; a lica im samo bliede,
A ruke im dršću, prsti jedva znadu da se nadju,
A krv tjera k srcu želju uviek vruću, uviek sladju.

Momir:
Znaš li, Grozdo, ljubav što je? Znaš li što to golub guče
Dok mu grlo bliešti?
Kad se gora zazeleni, znaš li zašto, slatko luče,
Tetrieb zorom kriešti?

Grozda:
Ne pitaj me: to su mene naučile oči tvoje,
Rieči i cjelovi.
Znam sve glase u luzima dok se njišu stablu hvoje,
I što guču golubovi.

Momir:
Zašto drhćeš kao trska u jezeru, kao žica,
Ko list na jasici?
To jelenče kroz grm jurnu, ili negdje tresnu ptica
Krilom u živici.

Grozda:
Kaži otkud amo dodje? I gdje su ti dvori? Tko si:
Zemnik il sin Raja?
Od koga ti med na usni, sjaj u oku, cviet u kosi
I žar zagrljaja?

Momir:
Ne pitaj za domovinu, za rod moj i moju maju.
Ja sam sin proljeća.
Ja sam puljak u potoku, dašak, sjev u sunca sjaju,
Pelud od cvieća.

I ona je ruke vila oko vrata mladog boga
Ćutjela je da joj snaga smalaksava, da je nosi
Talas neki u kraj sanjâ, u vrtlove zaboravi.
Pjevali su svi potoci slavu dana proljetnoga.
Bješe doba kad sve klikće od mladosti i ljubavi,
Kada grana na svom rtu prvi list i cvietak nosi.
Prosipo je prve kapi svib iz kore, bor iz luba.
Pokraj vode pod jablanom gukala su dva goluba.

Mir. Al iznad glava njinih već se mrači. – Svantevida
Oko na njih s Nava gleda. – Grešnike će kaznit moćna
Srdžba božja prije nego na sviet pane tama noćna.
I Stojana Suvid zove. – Ne će mačem oštra brida,
Ne će vatrom Perunovom pustolova tog da smakne;
Ne će da ga prstom takne
Ruke svoje, no je pozvo boga strielca pa ga pita:
Gle onamo! je l’ to onaj što se zemljom samo skita?

Sjaćaš li se: luk! bijèlac! bučni lov na zimskog vuka!
Kušaj da l’ ga danas možeš pogoditi usred srca. –
A strielac se bog uspravi. Iz oka mu iskra vrca
Duga gnjeva na Momira. Latio se odmah luka,
Pa iz tilca strielu vadi, očma traži lug na strani
Gdje je, pokraj vrutka, raje dvie mladosti zaljubljene.
I nadje ih. Luk svoj napnu; nasmjehne se, nanišani.
Zazviždala strelica je putovima vasèljene;

Psiknula je iz Rajevine kao zmija; prohujala
Kao munja; u lug ušla. I sva gora zadrhtala.
Zadrhtala, pa se onda mukom ovi. Prekinu se
Smieh djetinji potočiću. Skupio je krošnju u se
Jasen koji sad prolista, drijen koji tek procvate.
Ptice što po granju lete, zvieri što se grmljem klate
Zašutješe u tom muku nenadanom; uviek jače
Čuješ samo kako vrelo ili žensko grlo plače.

Rog se lovčev u daljini javi glasom punim straha;
Nekog zove. Puteljcima od paprati i od maha
Jedva čuti hod je ljudi i zvijèri što se žure
Tamo gdje aw rasplakaše vrela bol i tuga cure.
Suton pada. Mjesec gajem svoje prvo stere velo;
A iz zaklona što nad njim sja hridina od bjelutka,
Uz sve tiši plač djevojčin, glas slavujev i šum vrutka,
Lovci idu niz proplanke noseć k rieci mrtvo tielo.

Idu lovci i čude se: to što prte s gorske kose
Je l’ od mesa il od zraka? Je li mrtvo ili živo?
A ta djeva, koja plače, hoda, il je krila nose?
Da l’ se crni il se svietli u sumračje ovo sivo?
Srnad idu k rieci, k vodi. Žedna? Ili leš taj prate?
Je l’ to sprovod il početak svadbe neke nepoznate?
Otvara se stazam sama; trščak u sve življem muku
Sja i prima mrtvo tielo. I lovci se natrag vuku.

Natrag idu. U hodu se obaziru, zastajkuju.
Vide: bezbroj plamičakâ ritovima vrvi. Čuju:
Krila šúmê, vode šušte. Sjaj sav prosuv svojih zraka
Spustio se sa zvjezdama mjesec s visa sred trščaka.
Trstike glas daju, vode zabrujiše. Žalovanje.
Noć se gubi- Mjesec kreće svojom stazom, i sve sanje
Sobom vodi, sve zvijezde, pa i Grozdu koja pline
Ko oblačić, gledeć i sad dragog svoga, sa visine.

- Nad gorama sviće. Vile kupaju se u potoku
I gledaju kako Zora nebom ide, cvieće sipa
Sa visoka, dok se za njom diže sunce na istoku.
Pozdravlja je šȕmom rieka, mirisima vries i lipa.
I vile joj kliču: Ti si, Zoro, opet zaljubila
Do dva brata, dva viteza; a sad zemljom tama vlada
Grliš boga zelen lica u ponoru morskog grada.
Ti si, Zoro, do dva brata, dva viteza, posvadila.

Pojezda je odveo te sinoć k moru, u dubinu.
A visoko na bijelcu Prijezda te jutros vinu.
Oko grla do tri nize, na glavi ti do tri vienca.
U ruci ti vjedro rose crpene iz rajskog zdenca.
Probila si zid od tame, preletjela plot od sjene,
Pa ko galeb krila rujnih na slane se spusti pjene
Mora plava. Zemnik s praga, konj na paši, kos u gaju,
Zoro, ljubo Prijezdina, s nizine te pozdravljaju. –

Slavile su vile Zoru, pa se kao jato digle,
Te su u šaš i trstike na obali rieke stigle.
Lutale su ritovima, kad najednom ugledale
Mrtva momka na pijesku. U očima ko od stakla
Lik mu Grozde, vrbe koje vihora se ruku takla,
U torbi mu trave što su i sad oštro mirisale,
A njegovu na rukavu, žut i blistav kao svila,
Leptir koji tu poginu stresav prah sa svojih krila.

I trščak je šumorio što se one noći desi
Dok je mladić ondje ležo, uštap sjao na nebesi’.
Slušale su vile priču, pa se tiho došuljale
Do mrtvaca; kleknule su; i dugo su posmatrale
Grdnu ranu na grudima, bliedo lice, kosu dugu.
O Momire!
Ti donese pjev i radost, a ostavi plač i tugu.
Ranjen strielom Stojanovom okajo si svoje hire.

Čemu dirat u mezimče Suvidovo? Čemu Strielcu
Zavidjeti sjaj striele i brzinu božjem bielcu?
O Momire!
Past će sutra kap gorčine u sve izvore i vire,
Ugasiti trak najlepši sunčevu se sada sievu,
Zašutjeti pjev ljubavi u grlu će slavujevu.
O vjesniče liepih dana, o ljubimče sviju vila,
Probiše ti strelom srce, slomiše ti oba krila.

O Momire!
Komu srce da ne tuži, kad radòsti bog umire? –
Tako one bugarile nad mrtvacem. Kao mlada
Grana što je vihor slomi ležo momak na pijèsku.
A Smiljana progovori: Zalud za njim srce jada.
Prenesimo ovo tielo do Marice, hladne vode,
K jugu, gdje i zima kiti cvietom ružu, listom liesku.
Nosimo ga u vrtove blagovonje i lagode! –

I djevojke podigoše mrtvo tielo. – Sa zrenika
Gledalo je sunce vile kako letom leteć nose
Na jug truplo ubijenog skitalice i vjesnika.
Dok na glavi još im kaplje od jutarnje sjaju rose,
Letjele su ko ždralovo jato, sliedeć sa visina
Tok Dunaja. Ubrzaše iznad gora i nizina,
Onkraj bara i rijeka, dok na liepe ravni pale
Gdje su Marici na briegu njive ružâ procvjetale.

Dizao se s poljâ miris kao tamjan put nebesa.
Treptao je sjaj na vodi. Grančicama lahor tres’a.
Pokidaše djeve listak i cviet ružâ sa busena
I mogilu podigoše korâ, lišća i laticâ.
Na poljane uviek tiše silazila prva tmica.
Zrikavci se ozivali od grebena do grebena,
Kad su vile mrtvog momka u taj ležaj zakopale
I posljednju onda pjesmu pokraj stoga zapjevale:

U logoru od ružica
Momir bógo slatko driema.
Njihat će ga u svom krilu
Nojca niema.
O vjetriću sa Balkana,
Dani, leti do tog stoga,
Zalahori nad mogilom
Mladog boga.

U grobnici što miriše,
U postelji od ružica
Driema s ranom na grudima
I blieda lica.
O Marice hladna, teci
U slatkom žuboru:
Neka cvieće ne uvene
Na ovom logoru.

Pa će doći majka Živa
Tražeć diete svoje,
Pa će bacat sve te ruže
U valove tvoje;
Ulit će mu dah života
U studene grudi
Ne poginu onaj koji
Premaljeće budi.

Ne poginu on ni sada
Od božjega luka.
Ne će uviek Grozda mlada
Da za dragim kuka.
Driema samo na grudima
S ranom, blieda lica,
U mogili što miriši,
U postelji od ružica.