Vladimir Nazor
VII
PJESMA
O POSTANJU - 1.deo
 |
| *ЖИВА* Игорь Ожиганов |
I
bogovi spustiše se s vrhunaca Rajevine.
Prva
medju boginjama u cik zore sidje Lada.
Zemlja
kojom Odra teče gledala je kako mlada
Božica
na rieku sišla. – Brežuljci su i ravnice
Opkolili
selo Virje. Svuda pjev i lepet krilâ,
A
puteljkom pastirice stoku vode na pojila.
Cika.
Vika. Dok se predjel nosi sjajem zelenila,
Udaja
će danas biti Didi Lade za Jarila.
Najljepše
je svietlo svoje s oblačićâ slala Zora.
Cvrkutalo
u gniezdima. Lutao je vjetrić travom.
Kriešteć
jato sokolovâ lijetalo je s vrha gorâ,
A
ždrebad se u trk dala pašnjacima i dubravom.
Pjevajući
uranile cure k rieci rublje prati,
A
uz vodu obale se živicama ogradile.
Svuda
cvieće i grančice; ne znaš gdje ćeš nogom stati.
Nikad
više preko noći pruća posadile.
Zalud
gaziš, zalud kidaš pleter što se puzeć penje:
Nova
biljka odmah raste. A valovi ko da šùmê:
Uznieti
se zelenilom sad će i to sivo stienje.
Gledat
ćete u plamenu prvim mrakom gorske hume.
Velik
dan je danas. – Djeve odanle se onda digle
Da
pohrle do jezera. Trče travom noge bose.
A,
kad tamo, gdje su ispod procvetalih grana stigle,
Pelud
vlasi, listove im obasule kaplje rose.
Duvao
je sa zapada vjetrić. Grane mrmorile
Krošnji
vrbâ i jablanâ.Čuo se je iz daleka
Klik
tetrieba, kùcukânje žunâ. Čudna radost neka
Rajila
ih, al uz zebnju, a ni zašto. Sad bliedile,
Sad
se opet crvenjele na licima njinim ruže,
Kad
najednom stale pjesme, stale više da ih kruže;
A,
svjetlošću obasjana, kao Zora kada zòri,
Uznosita,
razdragana, boginja se ondje stvori.
Tijelo
je njojzi bilo ko prut ružin s pupoljcima,
Otvorenim.
Mirisale po metvici ruke njene;
Najljepše
su kapi rose što jutarnji lug ima
Zablistale
na njoj; modre ko različak sjale su zjene.
U
ruci joj grana. Gdje je prolistala? gdje je grana?
Je
l’ gradjena zemskim sokom ili sunčanom predjom tkana?
-
Stoje djeve. Gledaju je prvog puta, al je znadu
Ko
i čežnju u svom srcu, kao i cviet u svom
sadu.
Božica
ih tad povede svojim tragom. – Vile gorske
Govorile:
Ložnica te u pećini čeka. Trave
Obrasle
su spilju; zavies mahovine mirisave
Ulaz
čuva; paprat šumska, cvieće poljsko, školjke morske
I
plodovi rajevinski rese kute i stijene.
Didi
Lado, Jarilo se sa ležaja digo svoga,
I
dok dršće od ljubavi svaka žila mladog boga,
Po
svijetu širokome njegove te traže zjene. –
A
boginja onda stane pred živicom koja cvala:
Gled’te,
cure, i trn svaki listak svoj i cvietak
nosi!
Ni
vas svježe rosne grane, ne smie Morana da kosi,
Prê
no vatra od ljubavi krv vam nije ugrijala.
Crvene
će plode brati sa tog trnja majka Živa
Da
razbaci uz plot sjeme. Ruka joj je osvetljiva
Na
jalovu granu svaku, na bezrodnu grudu. Plodom
Ljubav
mora uroditi! Hoće ženu sa porodom. –
Vodile
su vile Ladu uviek dalje uz obalu
I
klicale: Za te bog je oko Virja posadio
Bilje
što mu sjeme niklo usred Nava. Razbistrio
Rieci
izvor i korito. Biser prosu po igalu,
A
zvijezdice livadama. Momirov je bies trenutak
Što
prolazi, Jarilova ljubav vječno živ je vrutak.
Vodimo
te do dragoga. Na vrhuncu čeka na te
Gledeć
kako vlasi tvoje na suncu se ovdje zlate.
Raste
drvo Dafina
Usred
Rajevine.
Kad
se cura zaljubi
S
grane list otkine
Lada,
liepa boginja
Usred
Rajevine
Pa
silazi na Zemlju
Božica
ljubavi;
Njim
će mȍma dragana
Svoga
da zatravi.
Koban
li je darak taj
Božice
ljubavi!
Ko
srebro je uski vrh,
Peteljka
ko zlato
Što
se na nj je rosnati
Biser
obnoć hvato.
Drhće,
trepti sitni list
S
peteljkom ko zlato.
Cura
će ga mladjana
Nosit
medj dojkama;
Ona
će ga močiti
Svojijem
suzama;
Ona
će ga nositi
Dugo
medj dojkama.
Pa
kad pridje dragi k njoj
O
večernju zoru
Kazat
će mu: na srcu
Nosim
slatku mòu,
Nosim
tugu najcrnju
I
svijetlu zoru.
A
božica zagrlila najmladju je pjevačicu:
Neka
ruže uviek cvatu u srcu ti i na licu.
Vratite
se k svome selu. Svaka od vas jedna mati!
Pa
će preko svih korita sila vaša nabujati.
Da
ste jake i smione, u oluji kad se gradi,
Kao
janje umiljate, kad će ruka cviet da sadi.
Djevojačka
desna meko uzglavlje je, a rumena
Usna
pehar je života za muškarca izmučena. –
Još
je nešto reći htjela; al visoko, na vrhuncu,
Zov
Jarilov, Lado!, jeknu. I mladi se bog pokàza
Obrazi
se njemu sjali svibanjskome kao suncu
Lice,
jutrom, kad se penje uz vedrinu plavih staza.
Njegova
je brada bila kao grmlje procjetalo
U
kome je, svietlom tkano, sto gniezdâ propjevalo.
U
oku mu sjaj, na vratu modre žile koje biju
Ko
rijèke što se, skačuć niz slapove, k moru viju.
Cijela
je ravan njega osjećala. Njihao se
Usjev
mladi prema bogu kao vali kada nose
Pjene
svoje k liti što se suncem ovi nasred mora;
Svi
pestići u cvijetu k njemu su se okretali;
Peteljke
se protezale; pupoljci se otvarali;
Dizao
se uviek jači zadah tla i miris korâ;
A
s visoka, na glas nalik mjeden-pločâ, zvečeć pado
Iz
usta je punih čežnje topli usklik: Lado! Lado!
I
boginja uz brieg podje. – Padali na kosu plavu
List
i pelud s omorike. Njenim tragom cvieće cvalo.
Pjevale
su vile: Konjic pred pećinom pase travu,
A
sunčanim glasom svojim božanstvo te triput zvalo.
Danče
sreće i ljubavi! Ti mu gladiš dlanom čelo,
Veliš:
Gdje te nema, ja bih sahla ko sred ljeta vrelo.
Didi
Lado, gorom hrli krdo srnâ; u nizini
Teče
rieka k sinjem moru, k tvojoj, Gospo, domovini.
Raste
drvo Dafina
Usred
Rajevine.
Kad
se dvoje iluju
S
grane list otkine
Lada,
liepa boginja
Usred
Rajevine.
I
božica listom tim
Mladence
dariva.
U
grudima njihovim
Uviek
sladje biva
Sretan
onaj kojega
Božica
dariva!
Нема коментара:
Постави коментар