Vladimir Nazor
VII
Tako
reče Zmaj Svantèvid. I tad, šum i vodâ,
Usklik
ljudi, glas zvijèri pratili na sup ognjeni
Što
se vraćo polagano k donjem pragu vedra svoda.
Lebdio
je Zmaj nad Zemljom; pa još teko na krš njeni,
Vatre
potok da životom prožme sad i zrnce svako
U
kamènu, te da ono kao živo zatrepèrî.
I
gledo je dugo, dugo (tko će vrieme da mu mjeri?)
Râd
svega što ognjem svojim iz mrtvila hladnog mako.
Motrio
je kako ljudi konja jašu, ovcu muzu,
Kako
bodu sočne kore da izmame melem-suzu,
Kako
love po gorama zvjerad kopljem i strielama,
Kako
dube na žalima hrasta panj i deblo bora,
Pa
o veslo upirući zaploviše rijèkama,
K
otocima nasred mora.
U
njima je mnoga znanja: ovdje krče, ondje oru;
Jedni
hrašće obaraju, drugi sade pustu goru.
Gledao
je kako pod njim, ko golèmoj u košnici,
Vrvi,
zujeć. Hram se gradi na brežuljku. U gorici
Nomadov
se šator diže i pastirov tor, na žalu
Okeana
mornareve kuće, lovca i ratara
Kolibice
u dolini, grad kraj rieke. – I Zmaj šara
Svoga
moć tad podvostruči: neka uzre usjev, neka
Niče
trava na goléti, u jaruzi, na igalu,
Nek
procvate čak i pustoš svima tudja i daleka!
U
podnevu srpanjskomu huj vjetrovâ, žamor vodâ,
Glas
zvijèri i pjev ljudi dizao se navisoko,
A
s vedrine, gledajući trud i muku ljudskoga roda,
Smiešilo
se, grijalo je ono blago, plamno Oko.
-
Al, iz jaza svemirskijeh, u maglama i oblaku,
Dignu
tad se neman strašna. Prema Zmaju mračna stane
Šireć
stud i tamu, spruži punu prijetnje ruku jaku,
Gotova
u biesu svome da na Zemlju naglo bane.
I
Zmaj viknu iz visine: Sa ivice vaseljene
Iza
koje, puni šutnje, stoje dvori crnog boga,
Zašto
li se opet maknu? Iz dubina carstva svoga
Čemu
sćeš preko medje? Moje će te spalit zjene
Ko
što oganj slamu ždere. Kud te jal i srdžba gone?
Što
te nuka da se Zemlji rukom hvataš za uglove? –
A
Črt riknu iz oblaka: Suvide, iz Ništavila
Moć
ju naša jednom skupa izmislila i stvorila.
Složnim
radom Nav i Svemir gradile au ruke naše
I
rojeve od zvijèzdâ prostorima posijaše.
Ti
bez menene odolje djelu tome. Ja sam sliepit
Grudu
moro, stienje zgusnut, od kamenja mulj ociepit.
Al
je tebe bolji dio zatim dopao: ti Nava
Gord
gospodar i zviježđa bogat pastir; sred
Svemira
Ti
luč vječna, zablještiva; ti roditelj, spas i slava
Svietlih
Moći; ti orijaš od kog drhće vaseljena;
Vodo,
koja u Svemiru i najdalje stiene spira;
Zmaju,
što se ognjem hrani i zatire vojske sjenâ;
Dive,
kojem ruke sežu od zvijèzde do zvijèzde;
Brate
Janje i Dajboga; oče Zore i Prijezde;
Ti
si mene istisnuo onkraj medja najkrajnjijeh!
Na
tu zemlju do sad hladnu izrlio si rieku plama.
Oteti
mi, eto, htjede djelo to mi najmilije,
Pa
da rat nam opet plane novim biesom i borbama..
Čemu
ljudi, smrtni, biedni, kad je ruka naša jača?
Čemu
život, naprezanje, kad će docem punim plača
Sva
se Zemlja prometnuti? Kad će biti bojno polje
Na
kome će vojska moja da se s tvojom dhecom kolje? –
Tako
Neman govorila. A Zmaj žara i svjetlosti
Iz
usta je orijaških puštao kroz tielo njeno
Na
Zemlju rijèku, veleć: Znaš li šta je dosudjeno
Zemniku?
Dal staze znadeš mu daleke budućnosti?
Hoće
li ga borba naša uništiti? Ne će l’ biti
Ljepše
proljeće i ljeto za danima zimske tmuše?
Zar
će zbilja led i suša moći klice da uguše?
Ne
će l’ možda on nad svima uznieti se, pobiediti?
Črte,
ja sam luč s nebesâ, a gospodar ti si tminâ.
Ja
sam svjetlost, ti si sjena. Ja sam kuka, ti ledina.
Prenuti
je nama nešto čak u hladnim kovinama.
Ti
nakovanj, malj ja jesam; a gvoždje je medju nama.
Ja
sam snaga, ti si otpor. U koštac se uhvatimo!
Djwlonaše
to i treba, da ga slavno dovršimo.
Veliš:
Zemlja mene ide! – Črt je ledi, Vid je grije.
Zemnik
hoće sniega zimi a topline, kada sije.
Dok
je šibam ognjen bičem, ti je studen lancem stisni.
Kada
na te ruku metnem, ti se propni i ljut vrisni.
Zemlja,
to je rvalište: obojici sveta, draga.
Črte,
ja te, silan, trebam. Ti si otpor; ja sam snaga. –
I
oni se poniješe. – Bjesne Zemlji na grudima.
Hučeć
iznad glava njinih vitlaju se oblačine.
Zatutnjiše
pod nogama polja, jazi i doline.
Planine
su palucale ognjenijem jezicima.
A
kada im snaga klone, iz utrobe mlade Zemlje,
Iz
dubina uvijek skritih gdje iskonska sila driemlje,
Stvorena
iz njene tvari najčistije i od mezgre
Najsladje
joj, od sokova njene tajne vječne jezgre,
Tkana
žilama najtanjim njena bića, nosilica
Svih
joj snaga i kreposti, svih joj draži i milinja,
Duša
njena u vidljivu liku: skoči tad boginja
Da
plien bude pobjedniku iza borbe što još traje.
A
to boštvo, duša Zemlje, plien taj slavni, Živana je.
-
Tako pričo žrec kraj hrama, dok padala prva tmica.
Slušali
ga ljudi. A kad digoše se, bješe svima
Kao
da im lik božanski zatreptao pred očima.
Osjećahu
da nijesu sami u tom pustom moru
Svjetlosti
i tame, na tom grdnom polju sviju likâ,
U
toj rieci svih zbivanja, i svrh svakog da zrenika
Vrata
jesu na kojima ugledati mogu zoru.
A
tlo, kojim idu, živi; nije gruda mrtva, kruta
Na
kojoj im robovati. – i ljudi se, raspršili;
Pa
u mraku sutonskome, pred kolibom, nasred puta,
Prignuli
se, kleknuli su. I zemlju su poljubili.
Нема коментара:
Постави коментар