четвртак, 02. мај 2019.

ŽIVANA - PJESMA O POSTANJU - 3.deo

Vladimir Nazor



VII


PJESMA O POSTANJU - 3.deo




Tako reče Zmaj Svantèvid. I tad, šum i vodâ,
Usklik ljudi, glas zvijèri pratili na sup ognjeni
Što se vraćo polagano k donjem pragu vedra svoda.
Lebdio je Zmaj nad Zemljom; pa još teko na krš njeni,
Vatre potok da životom prožme sad i zrnce svako
U kamènu, te da ono kao živo zatrepèrî.
I gledo je dugo, dugo (tko će vrieme da mu mjeri?)
Râd svega što ognjem svojim iz mrtvila hladnog mako.

Motrio je kako ljudi konja jašu, ovcu muzu,
Kako bodu sočne kore da izmame melem-suzu,
Kako love po gorama zvjerad kopljem i strielama,
Kako dube na žalima hrasta panj i deblo bora,
Pa o veslo upirući zaploviše rijèkama,
K otocima nasred mora.
U njima je mnoga znanja: ovdje krče, ondje oru;
Jedni hrašće obaraju, drugi sade pustu goru.

Gledao je kako pod njim, ko golèmoj u košnici,
Vrvi, zujeć. Hram se gradi na brežuljku. U gorici
Nomadov se šator diže i pastirov tor, na žalu
Okeana mornareve kuće, lovca i ratara
Kolibice u dolini, grad kraj rieke. – I Zmaj šara
Svoga moć tad podvostruči: neka uzre usjev, neka
Niče trava na goléti, u jaruzi, na igalu,
Nek procvate čak i pustoš svima tudja i daleka!

U podnevu srpanjskomu huj vjetrovâ, žamor vodâ,
Glas zvijèri i pjev ljudi dizao se navisoko,
A s vedrine, gledajući trud i muku ljudskoga roda,
Smiešilo se, grijalo je ono blago, plamno Oko.
- Al, iz jaza svemirskijeh, u maglama i oblaku,
Dignu tad se neman strašna. Prema Zmaju mračna stane
Šireć stud i tamu, spruži punu prijetnje ruku jaku,
Gotova u biesu svome da na Zemlju naglo bane.

I Zmaj viknu iz visine: Sa ivice vaseljene
Iza koje, puni šutnje, stoje dvori crnog boga,
Zašto li se opet maknu? Iz dubina carstva svoga
Čemu sćeš preko medje? Moje će te spalit zjene
Ko što oganj slamu ždere. Kud te jal i srdžba gone?
Što te nuka da se Zemlji rukom hvataš za uglove? –
A Črt riknu iz oblaka: Suvide, iz Ništavila
Moć ju naša jednom skupa izmislila i stvorila.

Složnim radom Nav i Svemir gradile au ruke naše
I rojeve od zvijèzdâ prostorima posijaše.
Ti bez menene odolje djelu tome. Ja sam sliepit
Grudu moro, stienje zgusnut, od kamenja mulj ociepit.
Al je tebe bolji dio zatim dopao: ti Nava
Gord gospodar  i zviježđa bogat pastir; sred Svemira
Ti luč vječna, zablještiva; ti roditelj, spas i slava
Svietlih Moći; ti orijaš od kog drhće vaseljena;

Vodo, koja u Svemiru i najdalje stiene spira;
Zmaju, što se ognjem hrani i zatire vojske sjenâ;
Dive, kojem ruke sežu od zvijèzde do zvijèzde;
Brate Janje i Dajboga; oče Zore i Prijezde;
Ti si mene istisnuo onkraj medja najkrajnjijeh!
Na tu zemlju do sad hladnu izrlio si rieku plama.
Oteti mi, eto, htjede djelo to mi najmilije,
Pa da rat nam opet plane novim biesom i borbama..

Čemu ljudi, smrtni, biedni, kad je ruka naša jača?
Čemu život, naprezanje, kad će docem punim plača
Sva se Zemlja prometnuti? Kad će biti bojno polje
Na kome će vojska moja da se s tvojom dhecom kolje? –
Tako Neman govorila. A Zmaj žara i svjetlosti
Iz usta je orijaških puštao kroz tielo njeno
Na Zemlju rijèku, veleć: Znaš li šta je dosudjeno
Zemniku? Dal staze znadeš mu daleke budućnosti?

Hoće li ga borba naša uništiti? Ne će l’ biti
Ljepše proljeće i ljeto za danima zimske tmuše?
Zar će zbilja led i suša moći klice da uguše?
Ne će l’ možda on nad svima uznieti se, pobiediti?
Črte, ja sam luč s nebesâ, a gospodar ti si tminâ.
Ja sam svjetlost, ti si sjena. Ja sam kuka, ti ledina.
Prenuti je nama nešto čak u hladnim kovinama.
Ti nakovanj, malj ja jesam; a gvoždje je medju nama.

Ja sam snaga, ti si otpor. U koštac se uhvatimo!
Djwlonaše to i treba, da ga slavno dovršimo.
Veliš: Zemlja mene ide! – Črt je ledi, Vid je grije.
Zemnik hoće sniega zimi a topline, kada sije.
Dok je šibam ognjen bičem, ti je studen lancem stisni.
Kada na te ruku metnem, ti se propni i ljut vrisni.
Zemlja, to je rvalište: obojici sveta, draga.
Črte, ja te, silan, trebam. Ti si otpor; ja sam snaga. –

I oni se poniješe. – Bjesne Zemlji na grudima.
Hučeć iznad glava njinih vitlaju se oblačine.
Zatutnjiše pod nogama polja, jazi i doline.
Planine su palucale ognjenijem jezicima.
A kada im snaga klone, iz utrobe mlade Zemlje,
Iz dubina uvijek skritih gdje iskonska sila driemlje,
Stvorena iz njene tvari najčistije i od mezgre
Najsladje joj, od sokova njene tajne vječne jezgre,

Tkana žilama najtanjim njena bića, nosilica
Svih joj snaga i kreposti, svih joj draži i milinja,
Duša njena u vidljivu liku: skoči tad boginja
Da plien bude pobjedniku iza borbe što još traje.
A to boštvo, duša Zemlje, plien taj slavni, Živana je.
- Tako pričo žrec kraj hrama, dok padala prva tmica.
Slušali ga ljudi. A kad digoše se, bješe svima
Kao da im lik božanski zatreptao pred očima.

Osjećahu da nijesu sami u tom pustom moru
Svjetlosti i tame, na tom grdnom polju sviju likâ,
U toj rieci svih zbivanja, i svrh svakog da zrenika
Vrata jesu na kojima ugledati mogu zoru.
A tlo, kojim idu, živi; nije gruda mrtva, kruta
Na kojoj im robovati. – i ljudi se, raspršili;
Pa u mraku sutonskome, pred kolibom, nasred puta,
Prignuli se, kleknuli su. I zemlju su poljubili.

Нема коментара:

Постави коментар