петак, 13. септембар 2019.

ŽIVANA - PJESMA O DABOGU 1.deo


Vladimir Nazor



X


PJESMA O DABOGU  1.deo

*ЖИВА* Игорь Ожиганов


Uz rijèku je Varta na plȍdnim ravnicama župnim
Živio poljanski narod.
Dičio Poljanin svedj se selima mnogim,
Žitnim njivama, liepim brežuljcima tamo daleko
Gdje su bukove šume u predveče jesenjeg dana
Gorjele požara sjajem.
Mukahu poljanskog kmeta u torima stada.
Visjele kuke o zidu i mlatac, i lukovi lovni;
Ali, blistav i golem u kutu spram ognjišta, čeko
Plug je oranju dane; a, gradjen od tvrde grane
Stoljetna hrasta, nad vratma, promatrao očima praznim
Pradjed unuke svoje, dok vani Poljanka mlada
U vrtu cvijeće brala.
                Dabog privi k srcu tu čeljad. Rosulju kišu
Ranim je proljećem slao.
Bacao sjeme gdje plugom se ne ore, ne krči kukom.
Šibao ljeti je voće još nezrelo plamom sunčanim.
Sušio bare je mutne i močvare pokraj rijèkâ.
Cielovima od ognja obàsipô poljansku zemlju
Nek joj se krv uzbùrljâ, i utroba njena nek začne,
Sočnim mesnatim plodom; a obnoć, rosama svježim,
Hladio lice je njeno.
                I bog zaželi jednom da ostavi Dafinu stablo
Ispod koje sjedi na ružama vječnim:
Hoću da Poljane gledam, da lutam po selima njinim. –
I bog se dignu visoko. I spusti se s onih visina
K ravni na zapau Gnjezna.
Ko da se otkinu zviezda sa rude na Kolima Veljim.
U cik dana sunčana na rieku nagnu božanstvo
Ko stup vatre nebeske.
Tad se hranitelj Dabog u skromna putnika stvori
Na rame torbu što prti, a glogova drva
Desnom štapinu stiska.
Sidje na brieg rijèke. Prignu se, lice da svoje
Vidi u vode bistrini. – I nasmjehnu bog se, i k selu
Podje preko trščaka.

Širno ej vonjalo polje u jutarnjem zraku.
Šuštale vrbe na vodi. – Sa gudura gora dalèkih
Tamo na mutnom zreniku, s bregóvâ rijèke
Dah je treptao vidljiv: kroz koprene njegove suncu
Jedva prodiro tračak i tkao ljubičast veo
Laganim parama onim. – Budio ptić se i kukac.
Nešto se prenu sada u travi, u plotu, kraj druma,
Topoli vitoj na grani.
                Išo Putnik božanski sve dalje. – Gledao trščak
Na rijèci, šiprag na brdu, vrbik kraj barâ,
Tamne omorike negdje daleko pod vrhom planine.
Gledo gdje na pašnjaku šaròliki volovi pasu:
Do njih konji, s grivom u vjetru, nozdrve šire
I vrat pružaju dugi, pa, nemirni, pomamni, biesni,
Ržu, očima vjetre, i jure onkraj medjaša
Plotove rušeć, prašinu dižuć, harajuć travu
Kopitima što bliešte.
Seljak na rubu je šume oborio stablo; i sada
Sjekiru diže, udara njome.
Noge su njegove čvrsto uronile u mah i ševar
Čelo mu oblio znoj, i zjȅna mu gori sve življe.
Mišice napete stoje ko úža na rukama golim.
Ključa iz tiela snaga ko voda iz proljetna vrutka,
I što većma se jari, to ljuća je njena žestina.
A bog Hranitelj kliče: Pa čemu bi Râjniku Zemnik
Závidio sudbinu! –
                Oštro je vonjalo polje u jutarnjem zraku.
Skoči naviše sunce, pa oko Putnika poče
Zukanje muhâ i šum kornjášâ. Lijètale pčele
Tražeć procvale grane. Leptir je tjerao rilce
U čašku cvieća. Negdje u lugu se bunile ptice
Boštvu šumske tišine.
                Išo Putnik po polju u svomu se smijući srcu
Tome raju na zemlji, promateajuć uzduž puteljka
Rascvale čičke i usjev nedògledan koji se sličan
Pučini morskoj lelijâ od krila vjetra s planine.
I tad, na savijutku rijèke, pjesma se začu
Iz grla ženska, a zvonka ko srebrna klepka; i Putnik
Vidje svu oblivenu svijètlom zraka sunčanih
Kćerku poljanske zemlje. – na glavi od trave je breme
Nosila rukom ga držeč, a lakat joj od sunca sjao.
Smiešilo lice se njeno, otvarahu se usta kao
Čaška mesnata cvieta.
Nakik na krunu vlasi vjančavale glavu su mladu.
Djevojačka joj snaga na prsluku kidala veze.
Modrilo oko se njeno ko cvijet različkov
O podne ljetnoga dana, u zlatu usjeva zrelih.
Sve je treptalo na njoj, i smijalo, ko što se smije
Kutić vedrine kad oblak nebesima mračnim se mota.
Stade Putnik pred njome i uskliknu: Pozdravljam ja te,
Čitava Zemljo mlada, u čas uranka tvoga! –

                Dabog podje onda ravnicama, brdom i klancem,
Iduć od sela do sela. – Na pragu čekala stranca
S hljebom i s hladnim napitkom domàćica marna
Slaveć bogove dobre.
S veselim lavežom psi su usúsret skakali gostu;
Vatra na ognjištu praskom pozdravljaše. Pištahu laste:
Dobro nam, putniče, došo! Stanider malo!
Gukao golub u dvoru. Na krovu žmirila roda.
Ječalo selo od vike dečje.
                Putnik je srkao piće i zborio: Čemu
Paliti žrtve pred hramom?
Cieli neka vam život, pun vatri vaših radòsti
Uzdarje žrtveno bude na svetom oltaru
Živane, vječne vam majke!
Ljudi, iz srca vašeg, iz nâjdublje vaše nutrine,
Izbija vrelo života. –
Šutke gladali ljudi došlljaka i slušali kako
Rieč mu zvuči a brada žubôrî, i drevnih vremena
Oni se sjetiše kada u čovečjem liku su bozi
Hodali licem zemaljskim.
                Praćen domàćicâ glasom uputio k njivi se Putnik.
Tu su od zore rane dva pluga orala zemlju;
Sad se dizala vika. – Tjerao stariji orač
Volove na njivu svoga je susjeda; vikao: Medju
Ti si noćas pomàkô. – I ratari stadoše, biesni.
Planuše oči, kosier se dignu.
Tromi ih volovi njini promatrahu očima krupnim
Gdje je, zjeni se na dnu, sva vidjela zelen-ravnica.
Udarac smrtni se spušto; al Putnik nahrupi, viknu:
Znojem, potokom znoja, a krvlju nikada, kvasi
Grudu koja te hrani!
Takve da vodite svadje božanstvo vam ne dade zemlju.
Njene su grudi široke: plug o plug, motika tvoja
O tudju motiku ne smie da udari. Čujte me: znoja
Zemlja vaša je žedna, ne krvi! Smrću zar mora
Roditi što je vrelo života i uviek će biti
Vrutak vaših radosti? –
Tako kliknu. A oni smalàksaše. Mislili šutke:
Glas taj otkud viče? Je l’ moj ili siedog tudjinca?
Oba se trgnuše, za plug priònuše. – Gledo Putnik,
Kako se plugovi oni već maknuše i zemlju režu.
Dahtali volovi, lemeš je škripao, pucala gruda.
Od časa do časa ljudi su kliktali; bockali vole
Nemirnom šipkom dugàčkom.


nastaviće se...

Нема коментара:

Постави коментар