14 јул 2019

ŽIVANA - PJESMA O ORAČU 2. deo

Vladimir Nazor



IX


PJESMA O ORAČU - 2.deo



*ЖИВА* Игорь Ожиганов
On je pred boginjom stajo i gledao u nju.

Pridjoše mȍme; i Ravìjôjla Živani reče:
Znamo ga, majko.to je sin Gorazde, starog orača.
Na ravni, dolje uz rieku, ȉzorô je mnogo ralâ.
Najdublje brazde su uviek njegove, najviši usjev.
To je Srdjan u čijim se rukama motika blista
Ko da je od zlata žezlo, i ù čijim vrtlima zre
Najsladje jesenje voće.

Najveće uviek on je sa kolima vozio snoplje
U svoj obor; vatre je najljepše palio, trudni
Kad bi klonuli konji, i tama na zemlju pada.
Njegovo saće je uviek nâjslàdjê, i njegov je hljebac:
Najbjelji. Srp mu u ruci blistao vazda
Kao dvorog mjesec na poljima vedrih nebesa.
Njegovo gumno je nalik na grotlo iz kojeg već dugo
Rieka pšenice bije. –

Reče Smiljana: Živo, kad lani je Gorazda siedi
Došo na njivu svoju da pabirči klasje.
Rukama drhtavim on se doticao zemlje što snagu
Muzla mu svaku u godine duge. Sretan je bio
Gledeći žetvu i motreći polje
Koje od jednog je kraja pa do drugog oblio znojem.
Strepeć kad bi se oblak nad njime ovio, sretan
U dan kada se vedri.

Sjedio Gorazda dugo na stogu što iz njeg se runi
Pšenica; gledao mobu i Srdjana sina.
Osjećo starac je ljubav još jaču za onom poljànom
Što mu hranila oca i hranit će unučad poznu.
U more tonulo sunce, i gorjele prve su vatre,
Vonjo pokošen usjev u sumraku ljetnom
I već treptale zviezde, kad starac na ležaju tome
Usnu posljednji san. –

Vila Mladena reče: U domu tog mladog seljaka,
Strancu sve darove tvoje domaćica nudi valjâna
Pod krov kada joj dodje.
Tvoja je ruka svedj bila darežljiva njegovu radu,
Pa on ovce muze, u lugu drva sijéče.
Pun mu štagalj. U vrtu na granama plodovi zrû;
Divima cvate na zidu, i majčina dušica diše
Zelen plota u hladu.

Ljetno sunce mu kožu ugarilo; šikara noge
Ranila; rad mu je dlane ožuljao. U te je žile
Ulilo since oganj i snagu. Al to su srce
Ulile njive svoj pokoj; a proljetne noći
Vode mu k postelji, danjim za trudom, najsladje sne.
Tko je sretniji od njeg u jatu svih tvojih sinova?
Odbila jošte nijesi od njȅdarâ punih mlijêka,
Majko, ovo ti čedo. –

Tako je kazala vila. – A boginja Srdjanu pridje.
Ko da je diete malêno za obraz ga primi.
Uroni pogled božanski u ȍči mu smrtne.
I tad, usnama svojim u čelo ga poljubi znojno.
Pričini mladom se tada oraču da ciela se zemlja
Stvori u vrt pun ružâ u kojemu čarobno vrelo
Pjeva; i sanjama dignut on stoji, i lebdi visoko
Izmedj neba i zemlje.

Živa dignu ruke k visinama, i klik je stade:
Perune, grlo me peče, i suhe usne su moje.
Čeznem za kapljom vode ko diete za mâjčinim mliekom.
Potok ne teče, suši se gruda, sahne sva zȅlên.
Gospodaru svih kišnih oblačina, kovaču groma,,
Džuma se šulja po lugu i ispija izvore gorske.
Ustaj i kišu prospi po zemlji što od žedji mrê.
Gromovniče, daj vode! –

Ču je gromovnik Perun. Sunčanim stazama podje
U dvor sestre mu Janje, čuvarice vatre nebeske.
Sjedi na ognjištu; ruke u oganj uronila; suče
Sunčeve zrake; mota zvijèzde repàtice; ì čê
Tkiva svjetlùcava, predje što njima svietle visine.
Stoji huka vatre; i rojevi varnicâ Janju
Oblieću, kroz prste bljesnu i prosiplju s dlana se njena
Dolje, u ponore plave.

Siplju se zviezde, iskre i varnice s vrha nebesâ:
Grade mlečne pute – rijèke niz râvni bez medjâ;
Dižu mostove – dúge sa sedmero boja šarènih;
Sija sjeme od ognja čudòtvorna grudma Zemáljâ
Dajuć život crvu i čovjeku. – Vatrena Prelja
Prede na ognjištu svom i, Sijačica ognjena, sije
Uz plamen koji se bûri, da židak i ukroćen pridje
Laganim prstima njenim.

- Janjo, Živanin zov je odjéknuo. Munju ja trebam.
- Kuj je! prelja mu reče. A Perun, strahotni kovač,
Prihvati mlatac, stade uz nâkôvanj, sulicu primi.
I rad započe - Muklo odzvanjao svod je nebeski.
Sulica, u božjoj ruci, pod udarcima se onim
Žarila; i sva se, psičuć, savijala; sipala iskre
Što se od njih, ko nebo u ponoćnim tminama, sjala
Crna kovačeva brada.

Perun jače je stisnu, pa sidje s plavih visina
K zemlji, u kraj gdje vlažni nad morima hlapovi lebde.
Zgusnu ih, saže i čelo tim maglama okruniv svoje
Jurnu put Ježeva. Stignu i sjȅdne na planinsko bilo
Opasav oblakom struk svoj božanski. – List, travčica svaka
Osjeti vlagu. Plah šumor po luzima žednijem prodje.
Žito, kome se ne da polèći, a suša ga skruti,
Drhtaji prenuše nagli.

Čekaše zemlja. – Pred liepom boginjom stajao je čovjek -
Al se koprena neka svedj gušća spuštala na nju.
I lik postade njezin ko svietla trepètljiva sjena
Koja se gubi u magli. – Daleke hrastove šume
Slušo je šuštanje lišća i žednijeh volova riku,
Rzanje ždrebadi, žaba krekètânje, klicanje ljudi.
Gledaše zemnik u kišne oblàčine, čekajuć prve
Kaplje da padnu s visoka.

Srdjan stoji uz konja što rže i nozdrve širi.
Ruke pruža, dlane okrenuvši, kao da čeka
Dar s nebesa; njedra razgàljujê; otvara usta.
Sva je vȍćnjâkâ žednja u njegovu grlu, sva suša
Njivâ  na njegovu nepcu; ugasiti sad će ih obe.
Potok što ne može polje napojiti; ne će ni njega.
Žedj je oračeva i žedj poljàne. On čeka; a konjic
Trese grivom i njišti.

Perun zagrmi iznad vrhunaca. – Sievnu; i klancem
Ozva se tutnjava. Vjetar  kroz usjev šumeči prodje.
Pa se na more baci. – I škropac već nizbrdo hita.
Spušta se u do; na cesti prah dignut od vjetrine davi.
Već je u selu; i snažno po krovovima kuća
Škripuca i pokùcàvà; u vrtu prugljice rije
I šiba kotlinu onu, sve tamo do morskijeh žala,
Muklim, jednakim ritmom.

Perun oblakom drma i grmi. – Uzalud srda
Sad se nadimlje. Svu bi tu vodu progutati htjela.
Ona je grdno narásla, okrúpnjela; ali što pije
Ne može utroba njena zadržati. Usta joj sad
Izvor su rieke, a nozdre dva vrutka, a uši dva vrela
Iz njih što mlazovi biju i potoci. Dah joj je vlažan:
Od njeg žedne grane zelenilom iznova sjaju:
Trava pod nogom joj niče.

Eto: što smotala bješe i stegnula rukom joj suhom,
Sad se razvèzujê: što je u uzlove najčvršće splela,
Sad se razrèšujê: čvor se na smreki sâm otvara, i kap
Smole niz koru curi, a kora se, mirisna, ljušti.
Njoj je ko da su sada i njezini vlasi na glavi
Počeli bujati: rastu, od vode, ko lišaj na stieni.
I bies je spopada: čupa ih rukama, gazi ih petom
Što joj od vlage zebe.

Bježi džuma Suša. A Perun pljûskom je goni.
Lug je mokrim granjem po ledjima udara; zvjerad
Za njom u trk se dala zavijajuć, grokćuć, i ričuć,
Dok iz daleka pijètli kukùrieču, krekeće žaba.
Nebo se vedri. A kad šumárci, vrt i pašnjáci
Zamirisaše opet svježinom, Perun se dignu
U oblaku što sija; i ljudî se očima sakri
Iza praga visòka.

Sakri se očima ljudskim bog kovač; a tri se vile
Smilja, Ravijojla i Mlada, pokazaše. Igrajuć lebde.
Njihove ruke sjaju ko zublje u prvom sumráčku;
Njihove noge bose u kretanju šaraju pruge
Po vedrini: grade sad krug, sada most, sada ljestve.
Silaze na zemlju Sni. I nebo je nalik na razboj:
Tkivo je njegovo tkato svim nitima ljetnim, a rukom
Triju vilinjskih tkalja.

Odgrće večernja Zora nebesima zapadnim skute.
Rastrgnuti vedrinom oblàčići lutaju bieli.
Tamo na istočnoj gori još kiši, sve lakše, sve tanje.
Lebdi nad Ježevom sada pred Srdjanom dúga
I krunom svojom od sedmero boja
Vjenčava boginju Živu što pod njom, na vrhu brežuljka,
Raste, al rastuć i bliedi, i posljednjim sjajem se smieši
Njivi, luzima, selu.


12 јул 2019

ŽIVANA - PJESMA O ORAČU 1. deo

Vladimir Nazor



IX


PJESMA O ORAČU - 1.deo



*ЖИВА* Игорь Ожиганов
Tri su: Ravìjôjla, Smilja i Mlàda, - al ipak su kolo

Sastavile. Tlo peče pod nogama, - ipak su one
Zaigrale. Mezgre premaljetne i sad se kreću,
U to podnevo teško, po njihovim žilama mladim.
Sunce ispilo vlagu; i klonu cvijétak; i visi
Listak o peteljci, - one još dišu vrelâ svježinom.
Plešu. I lug bi htjele oživjeti kretnjama lakim,
Dodirom nogu im bosih.

Smiljanine vlasi sve mirise prosuše svoje,
Mladena s koprene rasu sve kapi jutarnjih rosa,
A glas Ravìjôjlin razli ko slap se u mlazove zvučne.
Muče se vile. Al lûg se ukočio. Ne čuješ jeke.
Hvoja se ne njiše. I sve što živi k rieci se krade
Tražeć hlad i vodu. S visoka, s vrha nebesa,
Trepavicama nikad ne trenuvši, sjajno golèmo,
Gleda ognjeno oko.

Plamsalo podne. – Kraj vrela, na rubu je bukove šume
Stajala boginja Živa. Pred njome se zlatio usjev.
Klasje se njihalo nalik na valove. Makov je cvijet,
Kome su latice rujne majúšni još tobolac krile,
Gorio kao plamičak na tankome dršku.
Bičem svojim je sunce lug šibalo, i brieg, i râvan.
Šutjele ptice. Krila se zvjerad. Stajale ladje
Mirne na pȕčini mrtvoj.

Živa je slušala kako šumárcima preko rijèke
Ječe popevke vilâ, i motrila Rusaljku koja
Iz vira izlazi, sjeda na piesak, u sunce gleda.
Kaplje i mlazi se toče niz laktove, niz vrat i prsa;
Sja se djevojke pȕt kao vjenčić u ružice divlje;
Raspletène vlasi sunčani zraci joj suše,
S njenih dok usana, nalik na ševinu molitvu, usklik
Klikće u podneva času:

O ti vodo hladna
Što si s kuka pala
Pa se s visa svoga
U dô skotrljala
Jesi l’ poljubila
Noge Momirove
Kad je momak gorom
Tražio gazove?
Kad je s Grozdom luto
Gajevima travnim
Vrhovima svietlim,
Dolinama tavnim?

Čemu u dô hrliš
Kroz to glatko stîenje?
Srkat će te zemlja,
Ispiti korienje.
Nemoj da te strmen
Kakvom jzu preda;
Ne daj da ti sunce
U korito gleda:
Ponorsko će zjalo
Tebe progtati;
Sunčev će ti cjelov
Dušu isisati.

O ti vodo hladna,
Koja dodje s kuka
Jesi l’ zveket čula
Stojanova luka?
Jesi l’ čuka pjesmu
Zlate ljepotice?
Je l’ i stobom lada
Umivala lice?
Što te k ravni tjera,
Što te na plač nuka,
O vodice hladna
S planinskoga kuka?

Pjesma se prekinu. - Plȁho nagrnuše odnekud vile.
Skupile djevojke sve na okup: Živana majko,
Džuma je Suša u lugu. Blijèda je, mršava, žuta.
Hoda i vatru huče nevidljivu, al i sve žešću.
Sjedi na svakom vrutku i do dna vodu mu pije,
Očima prevrće, usne prodùžâvâ, i rilom onim
Siše stablima mezgru, sok korienu, guštari vlagu.
I šuma žèdnî. I lišće sahne.

Njeno je skrovište negdje u gori. Obilazi danas
Oko Ježeva sela. Nevidljiva ljudima, ide
K njinom posljednjem zdencu; i njena je žedja još ljuća.
Ispila ona je vrutke i potoke, a sad će piti
Mlieko iz kravljih vimena i krv iz ljudskijeh žila.
Čuješ li motikâ zvek kraj rijèke što osta bez vode?
Ondje zemnici trpe ko nigdje; i radost je njima
Ispila iz srca džuma. –

Živa sa vilama podje kroz usjev u Ježevske strane.
Stajalo ondje je selo na obronku nalik na starca
Zgurena, gubava koji kraj puta se sunča
Pokrit prašinom. Šutke na prašnjavom prignuti zemljom
Kopali strmen seljaci i krčili kukama golet.
Polugom kȍtrljâli  i maljem lomili kamen.
Napetih mišica njinih u bedru, na laktu, na vratu
Trzala se svaka žila.

Bijaše podnevo sparno. – Daleki valovi su negdje
Hroptali muklo, šutjeli vruci, a cvrčkova pjesma
Ritmom svedj jednakim, teškim, po gluhom se glasala kraju,
Sjedila sad je džuma na humu i dahtala gledeć
Kako jadom svojim sve skuči. Zaludu je jutros
Pastir vodio vole na pojila, zalud na pašnjak
Tjerao ovce. Žèdnî sve živo. Psi leže na vratma
Lapćuć jezikom suhim.

Vrabac se ne pulja više na stablu; ni kokoška prpa
Buništem. Ne vlači cura u vrtu po lejama branom,
U sipku zemlju da sadi struk zelen, da posije sjeme.
Crni se bara bez vode, a ceste bez putnika leže
Nalik na pobijène zmijùrine. Muk je. Al gore
Ježevskome na brdu, u času kad kraljuje podne,
Prignutih ledja i rùkû što gore, umorni, žedni,
I sad se muče težaci.

Govori jedan: Vaj nama! I žabe u barama šute.
Utaman predveče sunce u tmoru zapada sivu.
Neko je kovano boštvo zavladalo selima našim.
Bùnâre suši, litice žari, zatire stoku.
Šturi i sitni bit će na njivama klasovi naši.
Mučne će postati noći, i zaludni bit će nam dani.
Dok nam ne omrzne život, i, nalik na uvelu biljku,
Posljednja klone nam snaga.

Čemu se mučiti? Čemu tu strminu krčiti; njivu
Orati, i prekopavat, i gnojiti, branati branom,
I plijèvit, kad ne znaš, da l’ jednog ćeš dana i žȅti?
Čemu duga nam muka, kad ne znaš u vesele dane
Hoćeš li jednom vrijèći na gumnu i plastiti uz pjev?
Zlo je svemoćno: zimi led nosi, a ljeti nas bije
Žegom i sušom; a mi smo sirotinja koja zaludu
U plava nebesa gleda. –

Seljak motikom lupnu o hridinu, na tlo je baci.
I svi se digoše. Onda, put Ježeva krenuše šutke.
- Stignu Živana. Gleda. I motiku diže. I veli:
Pobiedi džuma. Iz kraja gdje nikog na polju nema
Zvekom motike svoje il mukanjem vola pod jarmom
Kovarne Moći da tjera, mi moramo, djevojke, poći!
Ježevo, nikog nemaš, da, vjeran, u danima jada,
Ostane čekajuć na me.

Ježevo, ostavljam ja te. Po tvojim njivama noga
Više mi hodati ne će. I nikad... – Al topot se začu.
Niz brieg trčao čovjek za konjem koji se trgnu
Od rada jurnuv s vrhunca niz proplanak naprama selu.
Prope se konjic kad stignu pred Živanu. Prope se. Stane.
A kad ga ruka božanska za uzde prihvati, rznu
Kao na pozdrav, i miran k Poròdilji glavu okrènu
Očima gledeć je krupnim.

Stignu i orač. – Sav znojav i prašan pred boginjom stoji.
Stijenje mu ranilo noge u trku za biesnim konjem,
Drača rastrgla ruho. I žedja mu zgrčila usta.
Bos i gologlav, na licu žig noseć sunčeva plama,
Diše duboko, nadima grudi, a žila mu svaka
Drhće na rukama golim,  dok pete mu rone
U zemlju suhu i vruću što njegove tabane grije
Ko da ih miluje i sad.


Nastaviće se...

18 мај 2019

ŽIVANA - PJESMA O SVADBI


Vladimir Nazor



VIII


PJESMA O SVADBI

*ЖИВА* Игорь Ожиганов
Jelen riče na dnu luga. – Po svoj šumi koja spava
Onda, kada rose puna na zemlju se svija trava,
Vonjem cvieća prokadjena, mjesečinom posrebrena,
A na ležaj košutin se spušta tiha plava sjena:
U čas onaj, kad zvijezdama ne trepèrê trepavice,
I sve šuti začarano, - glas tajnèni šumske tmice,
Strastven poziv iz dubinâ il žamora noćnih varka? –
Ide rika jelenova od šumarka do šumarka.

Na glas taj, na hâk taj topli što kroz luge dugo hače,
Cvieta batu, grmu lista i najtanja žila dršće;
Oko pruta kurikova zamotao slak se jače,
A deblo je jasenovo zagrlio bršljan čvršće.
Kao uzdah vruć je dúšak proletio lugovima;
Čak i hrastu stoljetnome od koriena pa do vrha,
Kao kada ćuh vjetrica dune lakim velovima.
Prošao je po žilama drhtaj jednog naglog srha.

Jelen riče na dnu luga dalekoga, u tišini. –
San je šume ko san žene zaljubljene što se nada
Ljubavniku: čekala ga; puna sna joj glava pada.
Na dušeke, al već čuje korak znani u daljini;
I dok put joj tvrdo driema, duša njena bdi na pragu
I sva dršće i sva trepće u radosti i milini. –
Šuma spava. Mesečevo mlieko sja na zelen-sagu.
Jelen riče na dnu luga dalekoga, u tišini.

Čas je, kada cvietu noćnom otvora se rosna čaška,
I na vrbi kraj rijeke od niema nekog daška
Zatrepće svaki listak, i hrastu se sneno granje
Poljuljuje bez šumora, a srebrnim ljestvicama
Klizaju se sa visine mjesečeve biele sanje;
Trenutak je kad u zdencu i u šutljivim barama
Crna voda zaiskri se, i vila se iz njih diže
Zlatnim češljem da pram češlja što joj sve do tada siže.

Čas je noćni, kad su vlatu razglobljena sva koljenca,
A zglobovi peteljkama; kad se čvori razdriešeni
Hrastovima i smrekama, i u plavoj, niemoj sjeni
Sivih krila leptir sjedi čička cvatu sred vijènca.
Muk. – Po lugu uspavanu samo hače dašak vrući,
I klokoti neki mukli iz vrela se kadkad glase. –
Šuma spava kao žena kojoj u snu otima se
Krik za jednom pustom željom, iz potaje koja muči.

Luzi spe. A puta svoga kad se mjesec na vrh pope,
Da pogleda sa visoka u dno barâ i bunarâ,
Ugledo je ženu noćnu, gdje iz sjene četinarâ
Izlazi i lugom ide. – Il bliješte njene stope,
Il je za njom zablistalo bezbroj gljiva i svietnjaka:
Kuda hoda sve se blista i svjetluca usred mraka
Ispod jasena i bukve; ide šum u šumskom muku
Ko da skutovi od svile šušteći se po tlu vuku.

Stupa ko da san je nosi, mjesečinom obasjana
I pjana od oštre volje što se lije s cvjetnih grana,
Omamljena onim dahom iz guštarâ, zatravljena
Onom srebrnom tišinom punom čežnje i života;
Ide ko da još oko nje meko krilo sna se mota;
Kamenčićâ i cvieća ne oseća noga njena,
Al pod onom golom petom svaki vlat se trza travi,
Otvora se slaku zvončič i smilj šúmî mirisavi.

Žena hoda pram istoku, dok na zapad mjesec hita.
- Niz obronke vjetrić dûšê. Šum se čuje. Vršike se
Zanjihale. Mahovina kapicama lakim trese;
Po granama drhtaj stoji cvjetnih resa, gronja, kita.
A kad vjetar u lug bane, zatalasa gora sva se:
Tih preludij vrelo bruji jutarnjega svoga pjeva,
I dok jutro odnekuda nosi nove zvonke glase,
Pod nebom, što već se rudi, ciela šuma sada pjeva:

Na nebu gase se zvijezde
Ko zublje noćnoga pira;
Poljima plavog safira
S grivama vatrenim jezde
Nebeski atovi;
Crven se zastave viju
Nebesima koja se smiju
Svatovi!
Svatovi!
Danas je posljedni dan
Cvjetanja našega. Danas
Umire posljednji san,
I novo milje se za nas
Javlja; bog jači je zvan
Svatovi!
Vonjajte posljednji cvatovi!
Mirisom, šumo, se puni!
Prospi se, pelude! Truni,
Latice! Mašino, sievaj
Na litici! Ptičice, pjevaj!
Nevjesta gajima prolazi,
Ženik na susret joj dolazi
Svatovi!
Svatovi!

Svi su luzi zapjevali dok nad gorom jedva sviće.
Žena ide pram istoku. Trepavice njene duge
Kapljicama rose sjaju pa kroz neke svietle dúge
Gleda kako dvor za dvorcem pred očma joj zelen niče.
I srce je njeno puno jedne čežnje što se taja;
I tijelo njeno veže jedan lak i sladak umor:
Ona ne zna što joj jutros grana šumskih pjeva šumor,
Al osjeća da je nešto k pragu vodi nova raja.

Svatovi!
Svatovi!
Eto ih. Stali se atovi
Gore, na gorskome bȉlu.
Zastave vjetar je odvio
I svim nebesima ponio
Blistavu svilu.
I ženik spušta se sâm
Niz goru. Toke mu blistaju
Ko sunca; na štapu mu listaju
Tri struka, a njegov se pram
Leprša. – Dok boginja gazi
Po sagu cvijeća tog,
Po planinskoj stazi
Na susret silazi bog,
Svatovi!
Svatovi!
Vonjajte posljednji cvatovi!
Ložnico, mirisom, puni se!
Prospi se, pelude! Truni se
Latico! Mašine, sievajte!
Drozdovi, pjevajte, pjevajte!
Dabog i Živana! – Granut će
Dvostruko sunašce; planut će
Ljeto, da usreći sviet;
I nov će nastati rod.
Svatovi!
Uvenu proljetni cviet
Ljetni gde zreti će plod.

I na rubu od šumarka boginja je naglo stala.
Gleda: pred njom rujna svjetlost niz hrašće je s visa pala.
Razlila se kao zlato po tananim grančicama,
A grmovâ u dubini sva se iskri plava tama.
Svi su kuti i budžaci kao postelje od svile
Prokadjene vonjom trme, nakićene biserima. –
Gleda žena i osjeća, u srcu joj raste plima
Onog mora nemirnoga, one skrite ljute sile.

I boginja gleda, čeka. – Dvie se ruke velje, sjajne
Na hrastovoj krošnji grane odmaknule; dva su oka,
Puna sjaja i vedrine ko dva jezera duboka
U planini ispod sunca, prodrla u kute tajne
Njene duše, i svu su je progledala. – Čeka, drhće
U milini što je plȁvi i valom je nekim njiše.
A hrast onaj sav se blista; lupa kao srce; diše.
Sagiba se. Ženu hvata i stiska je uviek čvršće.

- Letnog dana u svanuće, u prvome sunca traku,
Zadnje noći premaljetne na medjašnom pragu, mre
Doba cvieća šarenoga; u sve bljedjem polumraku
Posljednji se pelud sipa, latice se trune sve.
Mre proljeće. – A dok snaga jedna nova, topla, moćna
Struji šumi po žilama, u hrastiku zagrljeni,
U oči se samo motre, pustom srećom zatravljeni,
Dabog ljetni i jutarnji, Živa proljetna i noćna.