Vladimir Nazor
I.
I.
 |
| *ЖИВА* Игорь Ожиганов |
PJESMA O GOLEČU - 1.deo
Prvim dahom leden vjetra
probudi se Črt iz duga
Sna i viknu: Teško driemaš bez
pobjede i osvete.
Svladao me Perun s mladim
Stojanbogom. Moje diete
Najmilije, Mrakoč, skrito u
jaruzi na dnu luga,
Od sramote i sad stenje. Oteo
mi opet Živu
Bog Svantevit, smrtnicima da
ugodi. Munju živu
I gromove obalio Gromovnik je
na Udbinu:
Rastalio led i bakar, razvalio
most i zidinu.
Težak san je bez pobjede i
osvete! – Mrka čela
Podiže se otac Jadâ. Blatna
prama i odiela
Stršio je div na vrhu Goleč
gore. Dugo vio
Naokolo oblačine uviek crnje.
Zavrtio
Vjetru vir je hrašće guleć iz
korienja. Ledenjaci
Micali se nizdô nalik na
rijèke. A gromade
Rušile se, na svom putu lomeć
debla, kršeć klade;
Pa su zatim, šutnje puni,
šuljali se u lug mraci.
Stršio je na vrhuncu siv i blatan. Velja usta,
Tamno zjalo, otvorio i zaviko:
Gdje ste, močni
Džini studeni i mraka? Gdje
ste sad, bogovi moćni,
Sini Črta? Svantevita i Daboga
moć već susta.
Amo k ovoj Goleč gori! – Tresli
dô se i nizina
Na taj usklik. Sa svih strana
hȁralice Moći tminâ
Ozivlju se, pokazuju: Džume, Srde, Bjesovi,
Ozivlju se, pokazuju: Džume, Srde, Bjesovi,
Ala, Mrakoč i Balačko, Parah,
Vuko i Divovi.
Nevid ih je dočekivo upirući u njih oči
Što u sebi tamu kriju i strah
dugih zimskih noći;
Mrštio je gnjevom lice na kome
se dlake ježe
Ko klisuri mah kad po njoj
svoje brazde munja reže.
U ruci mu kamen što ga palcem
mrvi, pod nogama
Zemlja koja jedva nosi težinu
mu u petama;
A dok nalik na vranu mu medj
obrve prietnja sjeda,
Iz uda mu svakog bije mraza
stud i snaga leda.
Vrvjela je uz proplanke divlja rulja: Gle nas, oče! –
A Nevidu u grudima srđžba kipi
i glogoće:
Sve ću sada da vas bijem.
Krijete se po luzima,
Izmedj liti, u šiprage; a ja
vaših ruku trebam
U nevolji što me prignu. Ne
uzmičem, ne kolebam.
Ne popuštam pedi zemlje
Svantevida sinovima.
Latimo se nova rada u naponu
svih nam sila.
Udbinu nam razoriše; a mi,
iznad ovog bila,
Sagradimo jaču kulu na vidiku svega svieta.
Ne će ovih do visina ni orlovi
jaka leta.
Kidaj stabla i gromade. Nosi s
rieke leden kore,
S mora hridi, mulj i piesak, s
luga debla, s okeana
Klisurine i ostrvca! Spustite
se u ponore
Gdje najtvrdji kremen raste!
Bazalt, granit i vulkana
Krutu lavu i pepeo donesite,
sa pustinje
Ruševine piramidâ, sa sjevera
mraz i inje!
Nov će nasip i nov bedem spasiti nas. Na dnu mora
Baltičkoga mnoštvo leži liti,
greda i stupova,
A u zemlji prekomorskoj
ruševine od hramova.
Nos'te panje i hrebove, čvor i
češer jelâ, borâ,
Blato barâ i močvarâ, i niz
lobanjâ sa zida
Mongolskoga kana. Ne će koplje
i mač ošta brida,
Pa i da su Suvidovi, odoljeti
takvoj snazi.
Prenite se. Na rad, Moći! Ne
daj da nas Stojan gazi! –
I Črt, čitav brieg otkinuv bilu gorskom, sa sjevera
Zidinom je spasao Goleč.
Negdje na vrhuncu
Obranio rub klisurom od
granita. Parah tjera
Zemlju s dola na vrh. Ali,
varalici i bjeguncu,
Ne da srdžba mirovati; prodre
zemlji u duboka
Njedra; kida iz njih kremen,
te ga baca na široka
Pleća Jadâ i Divovâ. Blato
Barâ Vuko ruje,
Pa ga guta, na Golèču još
crnije da ga bljuje.
Mrakoč nosi stup za stupom sa dna mora. Grdne stiene
Vuku Biesi uzbrdice. Puca
zemlji kora tvrda,
Riga gvoždje i kamenje. Niz
proplanke sviju brda
Klisurine Bura valja. Divokoze
preplašene
Jure k ravni; vrane gaču i
rasulo navješćuju
Gledajući sa stabala na
putnike. Džini kuju
U pećini; vitlaju se u rukama
njinim bati,
Lance gradeć kojima će Biesi
zemlju okovati.
Div Balačko k rieci hita, pa je smrzne, pa led kida;
I prti ga uzbrdice, i visoke
kule zida
Pod kojima svod se crni a na
vrhu magle tkaju
Tkiva što se, mjesto zviezdâ,
kroz njih Džumâ oči sjaju.
I njegove grdne ruke blato
miese, snȉjeg plâstê.
Šum. I lupa. I dahtanje.
Nastavlja se djelo holo,
Mrak dok biva uviek gušći, a
ravnica naokolo
Kao da se niže spušta, Goleč
ko da samo raste.
Petnaest puti noć se smrknu. Već se diže crno zdanje
Na vrhuncu golečkome: tornji,
nasipi i vrata
O koja se pramen tmuše ko
zastava tamna hvata.
Stoji Črtov grad na gori kao
lik iz mutne sanje.
Klisure ga opasale, obranili
ledenjaci.
Iz hiljadu vrutaka mu biju
zima, šutnja, mraci
I toče se niza strmen. Sve je
Bjesove i Jade
Okupio; samo niza nj nekamo se
Ala krade.
Tako Velji Dušman sazda na sjeveru snagu svoju.
Al na jugu, gdje su sela i
vrtlovi na prisoju,
Još u Stojnom Biogradu bog
Radogost u dvor zove
I jesenjim cviećem kiti
uzavnice i stolove.
A poslednji gost je žena. S
polja ide. Tiha. Sama.
Lišće, koje s grane pada,
šušti njenim pod nogama.
U kosi joj svi mirisi prošlog
ljeta, na dnu zjenâ
Tračak sunca što se gasi u
sumračju prvih sjena.
Bješe ono slatko doba kada
vjetar koljem drma,
Kad je oštar miris polja i
livade pokošene,
Kad se žuti i crveni krošnja
stabla, listak grma,
I lap pada s kokorčike od
rosice orošene;
Bješe kad uz plač šúmê vode s
kuka silazeće,
I grgolji I klokoće u potoku,
ko da veli
Vrč je ruka nevidljiva
utopila, a pred veče
Gačući se jato pticâ močvaricâ
na jug seli.
Bješe časak od počinka, od sve
tišeg umiranja,
Kada mošnjak zrnca trese iz
toboca osušena,
Kada srce izmučeno o ognjištu
rado sanja,
Mira svog kad predju prvu
snuje duša umorena.
Bješe doba kada ljudi iz
jesenjih piju vrela
Vodu novu, zaboravnu, i znoj
brišu sa svoga čela;
Kada zemljom, koju ljeti
izmorila žar je mnoga
A žamori oglušiše, sjene idu lakih noga.- nastaviće se...
