ŽIVANA - PJESMA O PARAHU - 1.deo

Vladimir Nazor

II.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O PARAHU - 1. deo

Dva blizànca, dva konjanika, susrela se, sukobila

Gdje se u čas predvečernji suncu gube svietle stope.

Prijezdin se bielac sruši, Pojezdin se vrančić prope

Pa zakasa k djevi što se na oblaku pojavila.

Na istoku nebo tamni, zapad se sav crveni

Kao vrata od kovine kad je žari plam ognjeni.

Crni konjanik k djevi hita, dok se za njim nebom vuče

Brazda s koje mlaz se mrvi kao kaplje krvi vruće.

Mre Prijezda, pred sutonom, iznad mora, na bojištu.

Zadnji traci obilaze oblačni mu ležaj. Pada

Sa oblaka pramen svietla na pučinu. Zora mlada

U sumračnom šarenilu hrleć k valu i ročištu

Naišla je na viteza pobijedjena:  Zor-junače,

Kome srce da ne tuži, da nad tobom ne zaplače?

Usta su ti puna bola, lice bliedo, mrtvo oko.

Svu je zemlju pritisnulo nešto teško i duboko.

Na medjašu nebeskome Pojezda te dočekao,

Da ti koplje u grud gurne. I ti si mi, dragi, pao.

Strepim. Uviek bliži čujem bahat vranca tvojeg brata.

Vrutak sjete otvara se; i dok tuga zemlju hvata

Ti umireš nad vodama, na oblaku što se ruji.

Val na piesku kao da plače, a uz hridi ko da uji.

Pojezda me već ogrnu plaštem. Zbogom, sviete! Čeka

Bog me mora; već me zove šumom pjenâ, iz daleka. –

Tiho bješe na valima. – Kroz oblake put zapada

Kasao je uto konjanik sa djevojkom na unkašu.

Gorjeli su oblačići u visini. Zora tada,

Iz koprenâ lakat spruživ, u val baci kristal-čašu.

Ona će je zemlji sutra doniet punu rose. Živo

Biserje će opet sjati na milini vrata njena,

Nova nada probudit će se u srcu svih Slavena.

O, svako je praskozorje zamamljivo, utješljivo!

More tiše žamorilo. Svjetlost uviek bljedja tekla.

Liepa lađa brodila je u sumračju pram žalima

Rujanskijem. Nakrcana ruskim žitom vale sjekla

K luci ploveć. Željno doma srce bilo mornarima.

Tiho bješe predvečerje. – Ko da ruže s visa baca

Noćna Zora; ko da plamsa, gdjeno vali nebo ljube,

Ona ladja, dok galeba krič i pjȅv se brodilaca

U sutonu prvom gube.

Promatrali ljudi more i požare nad vodama.

Ćutjeli su vjetar što im lice hladi i u njedra

Pokoj lije; gledali su gdje njihovim nad glavama,

Nepregledna i još sjajna, nebesa se smieše vedra.

Motrili su na obzoru kako pae i oblaci

Niču s mora ko divovi, stiskaju se ko rvači

U naponu svih im žila, a posljednji ognjen traci

Bliešte, sjaju, življi, jači.

I večernje te utvare već blijede. – Gorski humi

Lomače su što još plamte kroz sve sivlju maglu tanku.

Sunce gasi svoje zrake. Oko ladje more šumi

Neku pjesmu uspavanku.

Tiho bješe predvečerje. Vjetri s kopna donošahu

Miris lišća jesenskoga. Ljudi šutke promatrahu

Šarenilo u luzima, boje vodâ na pučini,

I otoke u daljini.

Plovila je ona ladja k svome žalu u sutonu.

Blistao na pramcu njenu kljun od mjedi iznad vala.

A za njom se na vodama duga brazda vijugala.

Plovila je k svojoj luci, ispod gore u zatonu

Željna bacit na dno sidro. – Al za brdom prema jugu

Pokaza se oblačina, i kormilar: Momci, viknu,

S juga oblak na zlo sluti. Gle u njemu munja siknu,

I nešto je zastenjalo na dnu zatona, u lugu.

Izdajnički mir je što  se sada slego na valove.

Skin’te jedro s višeg križa! Borama več namrštena

Sva je morska površina. Tmina tjera galebove

Uviek brže u daljinu. Od gvoždja je salivena

Oblačina što se stvara nad glavama našim. Uže

Čvršće vež’te! Povucite vesla! Sjene već nas kruže.

Il će nebo da se spusti, il će more da se digne.

Jao ladji koja u krug kovarnijeh Moći stigne! –

I rukave zasukaše rabotnici mora. – Stežu

Sve što pokoj omlitavi; vuku lance i konope.

Momak, koji jarbolu se najvišemu na vrh pope:

Ćutim, reče, miris zemlje, a dolazi s južne strane. –

A oni se samo žure: ovde drieše, ondje vežu

I kormilu snagu daju, da ga sila ne otkine

Kad se vali uzvrpolje, kada moru srdžba plane,

Kad ih Bijes gonit počne od pučine do pučine.

Na jednom je zazujalo krož užeta. Naglim skokom

Ko ošiban konjic ladja djipnula je nad dubokom

Prignuvši se morskim borom, i, pruživši put nebesa

Kljun, na drugi val se baci. Sva se trznu i potresa

Splav ko divlja zvȉjer kada nenadana bol je prene.

Zviždi konop, a križevi o jarbole biju muklo.

Nešto škripnu pokraj krme kao da je drvo puklo.

I valovi pište kao u zmajevim ustma pjene.

Parah nagnu. Vir nastade gdje su njemu noge stale.

Talas dignu k nebesima, a oblake na val spusti.

Od njegova haka čak se i dubine uzbibale.

U rukama kandžija mu na Goleču spletena,

Oko glave vije mu se gradonosan oblak gusti,

U bradi mu žir i lišće od hrastika pred njim palih,

U nozdrama prah i pepel od ognjišta što ih svali,

A usta mu kao zjalo od vulkana ugašena.

I on spruži ruke svoje na jarbole. – Drvo puknu;

A val, skočiv na palubu, odnese ga i proguta.

Udarivši o kljun ladjin uzavreli talas huknu,

Skinu verige i sidra ispod pramca utisnuta.

Lom. Al mornar još ne klonu. I dok brod se čitav trese,

I fenjeri gase, i svod palubin se njišuć svija.

I sve ljući gnjev se diže iz dubokih provalija,

Kormilar na krmi stoji, kliče: Momci, ne dajte se!

Zalud ladju na o bokove biju krila Parahova,

Tu je more otvoreno, brod od stare hrastovine.

Hitro! Složno! – Sva se napnu stara duša mornarova.

Ladjari ga poslušali; latiše se skùpa rada.

U škripanju i zujanju, u urliku olujine

Nad rakom su otvorenom vrzali se i mučili.

Oko njih su grobnu pjesmu val i vjetar šumorili,

No, pred njinim očma i sad smiešila se vila Nada.

I pljusak se prosu. Teče iz mjehova oblačnijeh.

Ustave se i izvori na nebesim otvaraju.

Propinje se more kada bičevi ga udaraju

Mrzle vode, i gnjev njegov vri pod snagom što ga bije.

Kormilo div Parah kida, pa čitava ladja stenje,

Dok je huka vòdâ nalik na rikanje gladna lava.

Na bok desni navaljuje, na skršeni most se penje

Grdan val. Na kljunu broda sjedi sada džuma Strava.

Jurila je svu noć ladja izmučena i sakata,

Bez kormilara, da njom ravna, bez zvijèzde, da je vodi.

Sad je sȉkaiz potaje ustma punim pieska hvata,

A sad val je uvis diže i baca je neka brodi

Talasima što vir prave gdje džin Parah na njih legne

Pa, dušući, otvara ih i urliče: Gdje ste, Moći,

Morskih jaza i ponora? Nastao je lov u noći.

Isplivajte! Navalite! Da vam plijen ne pobegne. –

Jurila je svu noć lađa. – A kad poče da se ruši

Zid najcrnji noćnoj tami,

I talas se sâm izmori, i vjetar se sâm izduši,

Mornari se sakupiše na palubi. Biedni, sami

Sred pučine, nadjoše se na drievu kome puče

Jarbol, prud ga u bok rani, rasklimaše rebra vali,

Pa ko zvjerka po vodi se jedva vuče;

Konopi su raskinuti, i lanci su popucali.

I oni se na to šutke pogledaše, lica blieda.

Zora sviće, bojažljivo; jedva koja iskra vrca

Iz krune joj oko glave; i tama se pred njom ne da.

Ladjarima duša trne, kamen leži na dnu srca.

U sjaju će n istoku sada Prijezda da skoči.

Gle ga! Konj mu Zoru stignu; strelice mu sjene gone;

I, dok sivim nebom na pučini ladja u val slani tone.

nastaviće se...

  

ŽIVANA - PJESMA O GOLEČU - 4.deo

Vladimir Nazor

I.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O GOLEČU - 4.deo

Motrio ih Dabog dugo i, pohitjev na raskršće,

Ljudi, – reče – bies Balačko Vesne vrt i Rada dvore

Već zatvara, ključe krade; a lice će srde More

Pokazat se. U planini prestrašena zvijer dršće.

Srce vaše neka ni sad ne ustrepi: da ste kao

Hrast što gô al miran stoji, il ko vrbik što se prignu,

A kad zimska srdžba prodje, iznova je cvasti stao

I prut lisnat, zelen hvoju, sunce slaveć k nebu se dignu. –

A zemnici, u tegòbi prietnja koje nad njim vise,

Promatrali, začuđeni, došljakovo svietlo lice

I palicu što je nosi u rukama. Pitali se:

Je l’ to žezlo vladarevo il štap starca skitalice? –

Govorili ljudi: Gladnu on ne prti torbu. Daje.

Gle! – I oni vidješe ga, iz daleka, kako staje

Obilazi i torove; te, za velom magle sinje,

U njih gleda, ruku diže, ko da i sad opominje.

Nestade ga. – Biesi krenu prema selu. Jato vranâ

Kreštalo im nad glavama. Kupili se sa svih strana

Vuci iduć njinim tragom. Crn i dlakav Mrakoč gazi

Pred Troglavcem, kladom maše i na svojoj lomi stazi

Šarenilu jesenskome dvor posljednji. Hladni srsi

Šumom idu. Stablima se ukočiše začas vrsi.

U jezero pomučeno div Balačko plasu baci,

A ono se smrznu. I bi strah u lugu. Muk i mraci.

Oblaci se s neba spuste i, od haka sjevernjaka,

Planinom se zaigraše nizbrdice, uzbrdice.

Zavijahu Biesi kao čopor pasâ i kurjakâ,

Kao vali kad se lome u žvalima vijavice.

Urlikahu oko selâ, u bjesnilu rušeć svome

Nasip rieci, brieg jezeru, e da voda razlije se

U dvorišta i što nadje da odnese i raznese

Valjajući u svom toku prema moru olujnome.

I zemnici zastrepiše: Minuli su dobri dani.

Bjesovi su navalili ko iz luga vuci ljuti.

Tko će njima odoljeti? I kako ih istisnuti?

No, i da se od te sile rod zemnika teško brani,

Neka prodju krajinama, u čopore neka grnu!

Kuću hranom, srce mirom jesen nam je napunila.

Možeš slati, Črte, kišu, vjetar, studen, maglu crnu.

Cviet ne sahne što na pragu Živa nam je ostavila. –

Mrakoč onda drugu reče: Ču li kako i sad laje

To Vidovo pašče? Nove navalimo na njeg vaje.

Neka zime zubi dodju do kosti mu: nek mu trga

Glad utrobu; neka stisne sila zimska kao kvrga. –

A Balačko, div troglavi, razvalio troja žvala

Šireć iz njih stud i tamu i vjetrinu. Krv je stala

U žilama zemlji, tmina svu je ovi, prože mȍča,

I oblak se na nju spusti ko olovna teška ploča.

Nošen vjetrom snieg tad poče praminjati. Mrakoč hrupnu;

O ugao kućni utre, o zaprta vrata lupnu,

I otku+inu nad njima strehu, i razlupa sva okanca,

Pa u izbe dah svoj haknu, a iz usta punih mraza.

Uviek dubljim glasom voda iz obližnjeg srće klanca

Rujuć zemlju da bi k selu nova joj se našla staza.

Pas zavija u oboru. Zid se ljulja. Škriplju vrata,

I u noći vapaj stoji ljudi koje zebnja hvata:

Gdje si, Vide, milostivi? Pošalji nam sestru Janju,

Nek nam sine opet vatra na ognjištu! Pošlji liepe

Kćerke, Ladu i Grozdanu, pa drijènku nek po granju

Opet probiju pupoljci. Iz obližnje sada stepe

Svi Bjesovi navaljuju da nam sreću utamane;

Srce im je gnjeva puno, ruke su im oružane.

Vide, oče Hranitelju, propadamo i ginemo.

Od pritiska uviek ljućeg klonuli smo, umiremo. –

Al im glave vjetar nosi u mrak gdje ih magla guši.

Vladao je div Balačko u tom kraju. Na vrhuncu

Golem sjedi i priječi zori, mjesecu i suncu

Da rasprše zemlji sjene a roj tugâ ljudskoj duši.

Na bradi mu led, na glavi kruna što ej magla splela.

Iza ledja mračan oblak spružio se kao krilo.

Pred njime su sive ravni, hladne rieke, pusta sela;

Naokolo samo šutnja, i rasulo, i mrtvilo.

I tad, laka kao sjena, blieda kao mesec zimi

Iz oblaka kad se mračna pokazuje o ponoći,

Morana se pred njim stvori. Iz njegovih ruku primi

Do dva ključa. I Bies reče: Znadeš kamo ti je poći.

Utopi ih. Radov dvorac i vrtlovi Vesne vile

Za uviek su zatvoreni. – A Morana, džuma blieda,

Podje. I kud ona hoda, od njezina gine glêda

Što ni ruke Balačkove nisu danas udavile.

Ide. A sve bljedja biva od ljutine što je muči.

U rukama opet njenim ti prokleti sjaju ključi.

Koliko je dosad puta u zemlju ih zakopala,

Bacila ih u mulj, drvljam i kamenjem zatrpala,

I turila u pećinu gdje je brlog ljutom zmaju:

Al sve zaman! Opet tu su; pa iznova otvaraju

Vrata što ih Črt zatvori izvore iz kojih teku

Strasti nagle ko bujice, Život nalik na rijèku.

Hoda džuma i št nosi mrko gleda. – Ima voda

Što puteljka do nje nema, i preko nje ne znaš broda.

I Rajnici i Bjesovi bježe s onih mrtvih žala

Gdje ne vidiš nikad pjene i ne čuješ šumor vala;

Ne glasa se vivak; žaba ne krekeće; zebe síta,

I drhturi trska. Voda Stupnica je kao usta

Niema i svedj otvorena što od glada zjaju pusta,

Da sve prime, a ne vrate. – I Morana tamo hita.

Zemaljsku je među prošla.Na brieg sidje crne rieke.

Muk.Ni glasu ni koraku nigdje ondje čuti jeke.

Džumaključe u nju baci. A voda se srhom trzne;

Proguta ih, i – da čvršći grob im bude – sva se mrzne.

Na brijegu, nepomična, ko na straži, džuma sjedi.

Sve se mrači. U močvari posljednja se síta ledi.

Trske zebu i drhćući uviek tiše glas svoj daju.

Ali, ključi premaljetni i pod ledom, zlatni, sjaju. 

ŽIVANA - PJESMA O GOLEČU - 3.deo

Vladimir Nazor

I.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O GOLEČU - 3.deo

A kada je povedoše na kapiju nižeg dvora,

Bies Vuko plašt zeleni sa njezinih pleća skinu.

Živa majka progovori: Dade mi ga jednom Zora,

Kad u prvo premaljeće zelenilom zemlja sinu. –

A Vuko joj odvraćao: Biel je pojas i dolama

Što ti naša Mòra spremi. Udji ljibo Nevidova.

Te su stube led i mramor; šutljiva je ova tama.

Odmori se i spokoji golečkijeh sred dvorova. –

Kroz sedmera onda vrata ina udje u dvoranu

Gdje stubovi od granita i svodovi od vedràcâ

Ređali se i blieštali.. U dvornici česma baca

Hladnu vodu u visinu. Tu Nevida i Živanu

Dočekala rulja Jadâ: Sjedni, Živo, na prijèsto!

Uz Črta je tvoja snaga; medj nama je tebi mjesto. –

Dok od gromka urnebesa tresao se red stupovâ

Pod svodjem je odjekivo urlik vjetra, glas Divovâ.

I Črt viknu sa bedema: Pobjeda je opet moja.

Udbinu i Ldjan grad nam razoriste. Vrh Golèča

Podigosmo jaču kulu. Ako ste i željni boja,

Osvanite, Svantevida sini, novog sred proljeća!

Bogatija baština je uviek naša. Kratko traje

Vaša sila i obmama. Gle, mrtvački, pokri odar

Lug i ravan. Vihor huji gudurama i kroz gaje,

Navješćuje zemlji: Črt je sad vladalac i gospodar! –

Zastenjala onda zemlja u sužanjstvu, jer sedmerim

Ledom Črt je kovat stade. Nebeskoga grada k dverim

Pobjegnula lepa Lada netom s lipe lišće palo,

I prva se kora leda poče potoka da prima,

I Zori je na istoku mračiti se lice stalo.

K plotovima rajevinskim pohitale s luga vile;

A kud one pobjegoše, bujale su, zelenile

Mahovine na panjima, lišaji na zidovima.

Silazile Srde s bila gdje su izvor i log tmuši,

Vukuč pramene od magle, da ih viju oko selâ

I motaju ko kudelju oko jablanâ i jelâ

Koje dahću u tom klupku što ih uviek jače guši.

Te blijede prelje pletu niti crne i studene

I ljudima oko srca. – Stoje devojke i žene

Sad u vrtu što opusti, sad uz vrelo što se muti,

I pjevaju, dok oko njih kraj pun mračne slutnje šuti:

Ugrabi te, majčice, hudi Goso crne tmine,

                                                Živo, majko naša!

Ugrabi te prievarom, ponio te u mrčavu,

Da ti crni bielu grud, da ti kalja svietlo lice.

Od prstiju njegovih prosule se s ruha tvoga

Toke: oči Mjesečeve, biser: suze Daničine.

Na jezersko mutno dno sa struka ti pojas pade,

                                                Pâs od zelen tkiva!

Od te žene ponosne što će sada Črt da stvori?

Njegov će ti hladni dah smrznut suze u očima.

Plodovi će sagnjiti što ih daješ djeci svojoj,

U dojci će nestati mlieko, posmieh na ustima.

Usahnut će makov cviet što ti cvate u kosama,

                                                Smilje na grudima.

Gdje je sada Grozdana, ta rumena rajska ruža?

Gdje Stojana zagari i Prijezdin konjic bieli?

Gdje od ognja oblaci dok u more sunce tone?

Ne čuje se kako plug zemlju para, kuka krči,

Ne pada nam na glavu sa grančica med i pelud,

                                                Cvieće s lipa starih.

Bies je s tobom odnio sve vesele dare tvoje,

Otresao s grane plod, potjerao u dubine

Plahu ribu. Sad je lug bez zvijèri i bez pticâ.

Na ognjištu vjetra dah vatru gasi. Krv se smrznu

U žilama mladjanim. Kamo si nam sada pošla,

                                                Živo, majko naša? –

A Črt onda k Živi pridje i u lice dah svoj haknu,

I dirnu je rukom svojom, i usnom joj čelo taknu.

A njoj duša odrveni, srce joj se oledeni;

I bude joj odmah ljepše u golečkoj onoj sjeni.

Studen srh je voljko prože. Sva se kruta snaga mraza

Žilama joj razli, pečat nov joj pade sred obraza.

Ona sluša urlik vjetra što golečkim gradom huji;

Nerazumljiv šum je za nju plač što, tih, sa sêlâ bruji.

I Nevid je okupio oko sebe  krdo Moći:

Djeco – reče – još je puta do pobjede. Pobjegnuše

Iz krajeva ovih djeca Suvidova. Modre oči

Živine će potamnjeti. Ljepši dani osvanuše

Družbi našoj. Al zemniku ostali su mnogi dari

Dabogovi: krd u toru, u štaglju žito, plamen

Drva starcu, momku mladost od koje se krv mu žari.

Živin cjelov ljudma i sad na čelu je, kao znamen.

Ded, Mrakoču i Balačko, dignite se, poletite

Iz oblaka u visini na daleke južne gore.

Naći ćete u tom kraju njive, vrtlove i dvore

Gdje se i sad Dabog bani. Iz ruku mu otrgnite

I te zemlje, tjerajte ga. O Parahu, krilo moje,

Gle daleko pred Rujanom blistaju se slane vode.

Galebovi. Ladje. Ustaj i luk napuni srdžbe svoje.

Pomuti mi ono more! Utopi mi one brode! –

Tako reče Črt. – Balačko s obrvama namrštenim

Na golečke bedeme se uspe; baci na daleka

Brda pogled. K dolu sidje do rijekei, gvozdenim

Rukam santu zgrabi, trgnu; i, haknuvši, dignu breme

Na pleća; a bijes Mrakoč, otkinuvši s drevna hreka

Tešku granu čvornòvitu, pridruži se mrkom drugu.

Ko vjetrine putovahu dok se uspeše na sljeme

Južnih gorai u nekom krili su se mračnom lugu.

Gledali su s vrhunaca ovdje njive, ondje sela

Po ravnici rastrkana kao stado na poljani.

Bilo doba o jematvi. Vinogradi otrgani

Pusti bjehu; no, kraj ceste, u kacama, trpka vrela

Mladost masta: sok taj mladi kipio je i šumio

Paleć krvcu trgačicâ. Javljali se šturci sjetnim

Glasom što se često kida. Krd je kravâ silazio

Na pašnjake što u dolu odolješe žegam ljetnim.

A u selu došljak neki (Dabog, Vidu brat najdraži)

Od praga je pragu išo. Primahu ga domaćice

Noseć njemu sir i hljebac. – Mališana vaših lice

Nek se smije uviek strancu koji za glad mrvu traži!

No, dok letu i dok lovu nauče se ptići mladi,

I sivih če dana proći nad tom kućom. Ne bacajte

Uz put dare Suvidove- Udarit će opet Jadi

Na vrata vam, u dan zimski. Što primiste, i čuvajte! –

Tako veleć pokazivo gdje se širi iza gorâ

Magla koja sada kruži oko vrha i k dolini

Već se spušta, hvatajuć se za bok litî, o vrh borâ

Vidjao je sa tim velom, na vrhuncu, u daljini,

Dvie prikaze orijaške: jedna s plȁsom, druga s kladom.

Da udare iznenada, luzima se veru kradom.

Čopor siv i crno jato idu s njima. Gora šuti

Ko da već je u naručju vaja što ga sada sluti.

ŽIVANA - PJESMA O GOLEČU - 2.deo

Vladimir Nazor

I.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O GOLEČU - 2.deo

I Živana, Česma, Žena i Vučica, što od njene

Snage živi crv i čovjek, Majka ljudi, zvieri, bilja,

Ljuba vidu i Dabogu, vječna plodna Porodilja,

Gledala je kako lišće na tananoj grani vene.

Ćutjela je da joj snaga smalaksala, da joj ruka

Sve darove podielila, da joj prsa bez mlijèka;

Slutila da voda onašto s gorskoga teče kuka

Romoni joj zadnju pjesmu, i da jad je neki čeka.

Hodala je prema gradu s vrtlovima punim zelja,

Dokle vidje u voćnjaku Zlatokosa i Kaicu.

Brali bozi zadnje voćelomeć kitu i grančicu,

Da ga nose Radogostu, bogu jesenjih veselja.

I klicati ona stade: Zlatokose ti si gore

Nakitio zlatom krošnju što će vjetar da istrese;

Ti, Kaica, taknu rukom punom studi čak i bore

Sa kojih će žute igle vjetar noćas da odnese. –

A oni joj odvraćali: Majko, mi sad pabirčimo

Otkada se zora javljadok se smrkne i unoća.

Mi tjeramo stado u tor, mi po zemlji pabirčimo,

Jer ždral jutros tri put kriknu: Udarit će led I moča.

Dodji! Logor spremamo ti od ševarja i šušora,

Jer koljeno kleca tvoje. Doć će onaj koji kosi.

Koliko nam miška size, koliko nas noga nosi,

Ići čemo i raditi, dok Bies nagne do tvog dvora. –

I umorna Živa sjedne uz mladiće.  – Pri zapadu

Gledalo je bliedo sunce kako onom u voćnjaku

Na nju bozi voće tresu;  Stojnome Biogradu

Na sjeveru šuljao se usto mračnom u oblaku

Bijes Ala. Verao se ko lisica gudurama

I krio se u šumicu, i puzao k poljanama,

Obraćao svoja ledja sunčanome zadnjem traku,

Prostirao prvu maglu mašuć krilma i rukama.

A Živa je govorila: Zlatokose, vlas ti žútî

Kao lišće i jeseni- Tvoja kosa zlatna bila

Kada sam te Div-Dabogu koncem ljeta porodila

Pokraj vode na poljani. A glas, sinko, tvoj je čuti

Kao vjetar kroz trstike. Dva su zdenca oči tvoje

Vode mutne i studene: što ti zjenu pomutilo?

Gdje je moje lȁne malo tužni mrmor naučilo?

Drukčijeg te, Zlatokose, odnjihalo krilo moje.

Premrzla je ruka tvoja, mlad Kaica. Lišće vene

Čim ga takneš. Hladan ti je cjelov, mrzli zagrljaji;

Samo mrazova sestrica niče kud ti noga krene.

Nikad da si rosan i svjež cviet donio svojoj maji.

Čemu, sinci, pabirčite u jesenje ove dane?

Zašto zadnji prilazite i nosite što ostane?

Stradate li i mrznete, moje će vas grijat krilo.

Sve će opet liepo biti, kao što je negda bilo. –

Oni njojzi odvraćali: Nas je jesen posinila,

Nas je, majko, hladna usna džume Mòre poljubila.

Mi sisasmo zadnje kapi tvoga mlieka. Izmučena

Cjelove nam zadnje dade. Srvana i oslabljena

Ti nas onda njegovala kad te drugi izmoriše.

Bolje mlieko i poljubce nama braća ugrabiše.

Mi smo tužni na dnu srca, mi smo kosci u jeseni,

Mi smo oni što pabirče prije mraka i studeni. –

Zborili joj: Novu kulu Črt je sazdo na Golèču.

Svietli bozi  k Rajevini u jesenje dane kreću.

Biograd će opustjeti kada sutra sunce svane.

Radogost će zaželjeti nagledat se svietle grane

Dafine u Navu. Ovdje samu su te ostavili.

Gle, najmladji sini tvoji tebi logor pripravili

U voćnjaku Radogosta, kraj mirisne koševine.

Pod tobom je log od lišća, blazina od djeteline.

Spavaj, majko! Dan se gasi. Noću bit će sladje, tiše.

Trava vonja pokraj tebe; šumi voda što silazi.

Ne boj nam se: To ptić kliknu, to se grana sama njiše.

Nebeskijeh sa visina na te bezbroj zviezdâ pazi! –

I oni je ostaviše na ležaju mirisnome.

Driemala je ondje Živa; a, maglicom ovijena,

Sad pužući, sad lebdeći u opreznu hodu svome,

Uviek bliže k voćnjaku se tome krala neka sjena.

Ala stiže. Tih se prignu nad Živanom uspavanom.

Gledao je pun bojazni u visoko njeno čelo,

Gledo prsâ talasanje, promatrao grlo bielo

Iz kog jato pjesama je lijetalo cvjetnim danom.

U ruci joj klas, u kosi pljeva s gumna gdje se vijo

Ljetos ječam; i taj klas je dar od onog što ga sijo;

A ta pljeva, što je jednom na ljetnome suncu sjala,

Ko rojevi zviezdâ njoj je u pram pala i ostala.

Spava Živa. A kada se dah joj snažni, dišuć, širi,

Preko ruba od košulje dojka jedna u sviet viri,

Pa se krije: nema više tko na hranu njenu čeka;

Sve su kapi procurile majčinoga bielog mlieka. –

Gle Ala i boji se da je slavnu ne probudi,

Da ga plamen njena oka ne ošine i ustrese.

Tko će boštva miljenicu stisnuti na svoje grudi?

Tko će dirat u boginju, da je digne i ponese?

U Stojnome Biogradu Radogost je uz pehare

Na posljednjoj gozbi pjevo. Klico: Zemnik napunio

Izbe, staje i ambare!

Dar Dabogov i Živanin svu je zemlju usrećio! –

Žagor stoji. Iz vrčeva teče piće. Zveče čaše.

Kad najednom u noći se vrisak dignu, klik se začu.

Pjev se stiša; šumor nasta ko kad vode stiene plâčû.

I Rajnici blieda lica jedan drugog pogledaše.

Iz Radove ruke čaša na stô padne. Kamen zveknu

Kao da ga zaboljelo. I svi gosti ustadoše.

Znadu čiji jauk sada u tminama prvim jeknu.

Eto, pâs im na tlo spuzniu, vienci s glave popadoše.

U srcu im nemir. Veo zastire im neki zjene.

Nekamo ih nešto tjera; pa se gube kao sjene

U mrak noći bez zvijèzdâ. A bog Rado stoji, gleda:

Stô se njegov slavni stvara u ploču mrzla leda.

I Biograd Stojni roni u tišinu i mrak. – Rado

Sluge viče: Amo, momci! Zublje! Svirka! Nek se vidi

Tko je dosad ovdje vlado.

Da sviet cio gostit mogu, nek se šire ovi zidi!

Udelite! Razbacite! – I zublje su zaplamsale;

Svirale su zasvirale. Nositi se na sto stale

Djakonije, med svih pčela, sir svih ovca, plod svih grana,

Mriest od riba sviju rieka, žito s brdâ i poljanâ.

Dok sve živo ne te zvuke i to svietlo u grad pade,

Rukave je zasukao i gostima prišo Rade,

Pa iz vreća grabi, dieli. Zvjerad nagnu, čeljad grnu.

Svako prima, svako nosi.

U kolibu čovjek, zvȉjer u jazbinu svoju vuče.

Svirka jenja, zublje trnu;

I Biograd prazan stoji: nem pod kišom koja rosi,

Ljuljan vjetrom što se diže i dvorima pustim huče.

Bjes Ala s liepom gospom preko ravni i bregova

Jurio je, letio je kao oro sa pećine,

Dok do mračnih kula stignu. Ugleda ga sa zidine

Črt i kliknu: udji, ljubo, bijelih mi sred dvorova! –

I sedmera tad se vrata na Golèču otvoriše.

Vuko, Mrakoč i Balačko ususred joj pohrliše.

Radosti se urlik razli naokolo. Na Živinu

Kosu Mrakoč ruku pruži; i blistavu krunu skinu.

Živana je govorila: Daboga je kruna darak.

Dade mi je kada smo se radovali liepu sinu,

Kad mu rodih Zlatokosa, jad i radost maretinu.

Od nje čak i nojca crna sviće kao bijel danak. –

A Bies njojzi odvraćao: Živa, ljubo Nevidova,

Dat ćemo ti zlatno žezlo, dat ćemo ti glatku ploču

Da promatraš lice svoje. Tebe čeka kruna nova;

Na njoj, Živo, alem blista ko nad lugom uštap noću. –

- nastaviće se...