ŽIVANA - PJESMA O PARAHU - 2.deo

Vladimir Nazor

II.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O PARAHU - 2. deo

– Div je Parah poletio preko valâ. Do uvora

Stignu rieke na zapadu. – Nosila je mutna voda

Sante, drvlje i kamenje, mulj dižući sa dna mora.

Komade je sobom vukla razlupana riečna broda

I krov kućni i strvinu životinje; rikala je

U guduri, a niz kršje glasala se ko da laje

Od ljutine kamen grizuć što joj ondje na put stade

I razdre je u mlazove kada kroza nj s visa pade.

U daljini Parah vidje biesa Alu koji sjedi

Na vrhuncu gledajući svoje djelo uništenja;

Uz obalu razvaljenu iščupani drvoredi;

Gdje se juče mostić dizo, hrpa mulja i kamenja.

Niz proplanke i niz klance duhao je vjetar hladan.

U pećini kraj izvora urlikao vuk je gladan.

Leden-kora pritisnula vodu. Ko tri mrtve zmije

Leže pred njim rieke što ih bičem vjetra Bies još bije.

A Parah se do njeg baci. – Alo, reče, vratimo se

Ka Golèču! Nestalo je zadnjeg struka nevesinja.

Zaman ljudi na žrtvenik pred Djedove dare nose.

Ciela zemlja u našoj je ruci. Snijeg zapraminja.

Led se gradi. Premaljetne. ključe rieci u vir baci

Morana; a snagu svoju izgubiše sunca traci.

Tko će da se s nama mjeri? Pobjegla su djeca Raja,

Pobiedismo, izvojštišmo; a, eto, bez okršaja. –

I Ala se s njime dignu. Prekoračiv dô i brda

Rušeć, kršeć, put sjevera pohrliše tada kuli

Na Golèču. Obavita oblacima vrata tvrda

Otvore se pred Biesima, kad se zdanju primaknuli.

Dočeko ih Črt u dvoru što se u njem vedrac sjao.

Temelji mu red od plasâ, stupovi mu od granita,

Smrznut potok onim se je dvornicama proturao.

Na zidinama mraz i inje mjesto resa i nakita.

Do Črta na mermer-tronu sjedila je sada Živa.

Tko bi danas u toj ženi liepu gospu upoznao

Koja negda na poljani, vesela i milostiva,

Radovala porod ljudski? Tko bi onu upoznao

Koju zemnik majkom zvaše, ljubom Dajbog, Stojan sekom?

Črt joj srce oledeni. Ni molitvom ni lelekom

Ne će čovjek da je makne sa onoga mrzlog trona.

Ko da caruje na njemu od pravieka, od iskona.

Hladan ponos na čelu joj sjedi. Gleda tvrdim okom

Tielo snažno, orijaško boga Črta; gleda čete

Bijesòvâ, jato Srdâ; motri, sjedeć na visokom

Podnožju do Črta, kako bijes Parah, divlje diete

Nevidovo, ujeć, hučeć, kosom trese, progovara:

Oče! Snieg je svaku stopu svud na zemlji obasuo.

Balačko je Dabog-diva iza medjâ istisnuo.

Sve što Ala ne pogani to Mrakočev dah pohara.

Sva su djeca Suvidova odmaknula. Nema snage

U mišici njinoj, nema u srcu im više plama.

Pobjegoše, nestade ih. A gle Žive medju nama!

Evo tebi, jaki bože, pobjede i ljube drage!

Grad nam stoji na vrhuncu. Mrak nas krije. Led nas brani.

Dah s Golèča sve će sada i da stigne i da prigne.

Črte oče! Ognjen strielom svladao nas Perun lani;

Al koje če sada krilo da se k ovom visu digne? –

I urlik se tada vinuiz sto grla. Črt se diže.

Vuko – kliknu – sad će netom da zub tvoj do pliena stiže.

Ti strašilo zimskih noći, ti praoče glada, idi!

Neka strepi od tvog grla srce čak i u gorskoj hridi.

A kad opet jutro svane, donesi mi u žvalima

Trun posljednji srčanosti što je čovjek jošte ima.

Pobjednička noć bi ova niema bila bez tvog glasa.

I utrobom da zadrmaš onih biednih ljudskih pasa! –

A bies Vuko na taj poziv iz gomile Jadâ skoči.

U njega je crna dlaka i dvie krupne gladne oči.

Produžio njušku, zube iskesio. Črte – reče –

Glas će čuti srdžbe što mi kao rana grlo peče.

Pa niz Goleč hitar sidje. Ravan minu, rieku prodje

I planinu pretrčao dok na domak selâ dodje.

I nos dignu kao zvjerka što plien traži. Kroz lug bane

K prvim kućam, crn i krupan na snijegu da tu stane.

Verao se početvorke, bliešto očma i zubima,

Dok je vjetar kroz noć duvo, stiskala sve ljuća zima.

I stade ga zavijanje. A u glasu njemu čuti

Svi su gladi praiskonski i sve strepnje u tminama,

Strah koji se, podal, tuži i koji se, zdvojen, ljuti,

Žedja zvjerke u pustinji i ognjenim pod kišama.

Ide Vukov glas po noći: sad je bliz, a sad je jeka

Prietnje koja ljudma stiže iz davnine, iz daleka.

A zemnici zapušteni, stisnuvši se na ognjištu,

Slušali su gdje po selu vihor urla, granje krši

Na jablanu što do rieke gô i bijel k nebu strši.

U ognju im grana cvili; pas im stenje u dvorištu.

Gledali su u plug u kutu i motike o gredama.

Bojali se da ih snijeg ne zakopa, da ne digne

Vjetar krov, da džuma Mora na kućni im prag ne stigne,

Pa im zadnju kaplju krvi led ne zgruša u žilama.

Tako sjede muške glave, pune zebnje, cnih misli.

Al uz majke i uz sestre koje predu i tkaju

Dječaci se, željni priča i pjesama novih, stisli;

Pa u usta žena starih, nešto želeć, pogledaju.

I što hoće, već imadu. – Bies nek bije, Črt nek vlada,

I Rajnici svi nek bježe gdje Dafina stablo sieva,

Osta sećanje na zemlji, u srcima osta nada.

I, dok negdje vuci viju, njina sieda baka pjeva:

Bila si nam gizdava u zelenom ruhu svomu,

Živo, majko liepa,

Kad je ruka lagana Momira, tvog mladog sina,

Pod nogom ti sterala, preko strane i poljane,

I u klancu, i na žalu, sag pun rose i mirisa,

Sag od ružmarina.

Bila si nam kao cviet na jastuku djeteline,

Na ivici od usjeva, na gumnima pokraj sela.

Ljetni popci pjevali od podneva do ponoći,

Oni popci ljetni,

Tvoju pjesmu veselu. I mak se crvenio

U pšenici; Šumio mlaz je vrutku, talas moru;

Pčelice su nosile u košnice sok i vosak,

One pčele male.

Bila si nam kao kruh, Živo, ljubo Dabogova,

Bila si nam kao med, Živo, majko Momirova,

Kad t’ iz dojke curilo  ko iz suda rajsko piće,

Slatko mlieko tvoje.

Sve su ptice u luzima i sve zvieri u gorama,

Na poljani svaki cviet, u visini oblak svaki

Slavili te u taj dan; zobalo sve što živi

Zrnje s dlana tvoga.

Vuko zavi. – Sva se trgnu na to baka. Prekinu se

U ruci joj konacšto ga sa preslice uz pjev vukla,

A u grlu njezinu je tankom glasu žica pukla.

Umakla je, probliedila i uvukla dah svoj u se.

To je zimsko zavijanje glas što baku njene bake

Plašilo već davno; to je prietnja sile zle i jake

Što razdire pȕt zubima i raznosi strahom dušu

Kad sinovi u lov idu, kad vjetrovi noćni dûšû.

Do starice djeca šute i blijèdê. Nema puta

U šumicu gdje ne čeka na mlad ljudsku zvier ta ljuta.

Ona kida zlatnu predju svakoj priči; pa i sada

Ko kamenje na lijehu u pjev bakin glas joj pada.

Al je snaha u to jato prestrašeno žustro stigla;

Stisnula je u desnici ruku što  je zadrhtala,

I povjesmo preuzela, i vreteno s poda digla,

Pa je pjesmu svekrvinu djeci svojoj dopjevala:

Jer si, Živo, hraniteljka, što nam daje meso svoje,

Jer si, Živo, tješiteljka, što nas jača i uzdiže,

Jer si, Živo, dobra mati, što nas grije i tetoši

Jer si majka naša!

Al te sada grdan, hud okovao lancima.

Na kosu ti pao snieg, sedmerim te pokri ledom,

Potoci se smrznuli, odbjegle su sela naša

Vesna i Smiljana.

Kamo one ponieše tvoju zelenu košulju?

Kad će opet kliknuti tankgrlo, glasovito:

Ugrabio Stojanbog majku ljudi Bjesovima:

Črtu i Mrakoču?

Kad će opet s krila svog sipat ruže i jabuke?

Pjeva snaha; a sve bliže bijes Vuko u noć tuli.

Glas je njegov gnje što prieti i na sreću ljudsku huli;

Pjev je njezin tračak svietla što kroz ȍblâk magle crne

Probija se, svijetlòmrcne, pa se prelama i trne.

Noć je duga i studena; zemlja mračna i bez daha.

Sve se živo pritajalo u tminama punim straha.

I selo je kao groblje. Neman urla uviek jače.

Kuće šute. Čut je samo kako diete u snu plače.

A Črt je na bedemu golečkome. Sluša. Čuje.

I osjeća da se ruka njemu noćas produžuje

Do stožera najdaljnjega; i noge mu upadaju

U dubine koje samo vječan mrak i studen znaju;

I čitava Zemlja opet njegova je. – Sad je ona

Netom sretna. Iznova je kako bješe od iskona.

Nit je glodju tudje gladi, nit je tudja želja siše.

Smirila se. Črtovi se sokom kriepi, dahom diše.

ŽIVANA - PJESMA O PARAHU - 1.deo

Vladimir Nazor

II.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O PARAHU - 1. deo

Dva blizànca, dva konjanika, susrela se, sukobila

Gdje se u čas predvečernji suncu gube svietle stope.

Prijezdin se bielac sruši, Pojezdin se vrančić prope

Pa zakasa k djevi što se na oblaku pojavila.

Na istoku nebo tamni, zapad se sav crveni

Kao vrata od kovine kad je žari plam ognjeni.

Crni konjanik k djevi hita, dok se za njim nebom vuče

Brazda s koje mlaz se mrvi kao kaplje krvi vruće.

Mre Prijezda, pred sutonom, iznad mora, na bojištu.

Zadnji traci obilaze oblačni mu ležaj. Pada

Sa oblaka pramen svietla na pučinu. Zora mlada

U sumračnom šarenilu hrleć k valu i ročištu

Naišla je na viteza pobijedjena:  Zor-junače,

Kome srce da ne tuži, da nad tobom ne zaplače?

Usta su ti puna bola, lice bliedo, mrtvo oko.

Svu je zemlju pritisnulo nešto teško i duboko.

Na medjašu nebeskome Pojezda te dočekao,

Da ti koplje u grud gurne. I ti si mi, dragi, pao.

Strepim. Uviek bliži čujem bahat vranca tvojeg brata.

Vrutak sjete otvara se; i dok tuga zemlju hvata

Ti umireš nad vodama, na oblaku što se ruji.

Val na piesku kao da plače, a uz hridi ko da uji.

Pojezda me već ogrnu plaštem. Zbogom, sviete! Čeka

Bog me mora; već me zove šumom pjenâ, iz daleka. –

Tiho bješe na valima. – Kroz oblake put zapada

Kasao je uto konjanik sa djevojkom na unkašu.

Gorjeli su oblačići u visini. Zora tada,

Iz koprenâ lakat spruživ, u val baci kristal-čašu.

Ona će je zemlji sutra doniet punu rose. Živo

Biserje će opet sjati na milini vrata njena,

Nova nada probudit će se u srcu svih Slavena.

O, svako je praskozorje zamamljivo, utješljivo!

More tiše žamorilo. Svjetlost uviek bljedja tekla.

Liepa lađa brodila je u sumračju pram žalima

Rujanskijem. Nakrcana ruskim žitom vale sjekla

K luci ploveć. Željno doma srce bilo mornarima.

Tiho bješe predvečerje. – Ko da ruže s visa baca

Noćna Zora; ko da plamsa, gdjeno vali nebo ljube,

Ona ladja, dok galeba krič i pjȅv se brodilaca

U sutonu prvom gube.

Promatrali ljudi more i požare nad vodama.

Ćutjeli su vjetar što im lice hladi i u njedra

Pokoj lije; gledali su gdje njihovim nad glavama,

Nepregledna i još sjajna, nebesa se smieše vedra.

Motrili su na obzoru kako pae i oblaci

Niču s mora ko divovi, stiskaju se ko rvači

U naponu svih im žila, a posljednji ognjen traci

Bliešte, sjaju, življi, jači.

I večernje te utvare već blijede. – Gorski humi

Lomače su što još plamte kroz sve sivlju maglu tanku.

Sunce gasi svoje zrake. Oko ladje more šumi

Neku pjesmu uspavanku.

Tiho bješe predvečerje. Vjetri s kopna donošahu

Miris lišća jesenskoga. Ljudi šutke promatrahu

Šarenilo u luzima, boje vodâ na pučini,

I otoke u daljini.

Plovila je ona ladja k svome žalu u sutonu.

Blistao na pramcu njenu kljun od mjedi iznad vala.

A za njom se na vodama duga brazda vijugala.

Plovila je k svojoj luci, ispod gore u zatonu

Željna bacit na dno sidro. – Al za brdom prema jugu

Pokaza se oblačina, i kormilar: Momci, viknu,

S juga oblak na zlo sluti. Gle u njemu munja siknu,

I nešto je zastenjalo na dnu zatona, u lugu.

Izdajnički mir je što  se sada slego na valove.

Skin’te jedro s višeg križa! Borama več namrštena

Sva je morska površina. Tmina tjera galebove

Uviek brže u daljinu. Od gvoždja je salivena

Oblačina što se stvara nad glavama našim. Uže

Čvršće vež’te! Povucite vesla! Sjene već nas kruže.

Il će nebo da se spusti, il će more da se digne.

Jao ladji koja u krug kovarnijeh Moći stigne! –

I rukave zasukaše rabotnici mora. – Stežu

Sve što pokoj omlitavi; vuku lance i konope.

Momak, koji jarbolu se najvišemu na vrh pope:

Ćutim, reče, miris zemlje, a dolazi s južne strane. –

A oni se samo žure: ovde drieše, ondje vežu

I kormilu snagu daju, da ga sila ne otkine

Kad se vali uzvrpolje, kada moru srdžba plane,

Kad ih Bijes gonit počne od pučine do pučine.

Na jednom je zazujalo krož užeta. Naglim skokom

Ko ošiban konjic ladja djipnula je nad dubokom

Prignuvši se morskim borom, i, pruživši put nebesa

Kljun, na drugi val se baci. Sva se trznu i potresa

Splav ko divlja zvȉjer kada nenadana bol je prene.

Zviždi konop, a križevi o jarbole biju muklo.

Nešto škripnu pokraj krme kao da je drvo puklo.

I valovi pište kao u zmajevim ustma pjene.

Parah nagnu. Vir nastade gdje su njemu noge stale.

Talas dignu k nebesima, a oblake na val spusti.

Od njegova haka čak se i dubine uzbibale.

U rukama kandžija mu na Goleču spletena,

Oko glave vije mu se gradonosan oblak gusti,

U bradi mu žir i lišće od hrastika pred njim palih,

U nozdrama prah i pepel od ognjišta što ih svali,

A usta mu kao zjalo od vulkana ugašena.

I on spruži ruke svoje na jarbole. – Drvo puknu;

A val, skočiv na palubu, odnese ga i proguta.

Udarivši o kljun ladjin uzavreli talas huknu,

Skinu verige i sidra ispod pramca utisnuta.

Lom. Al mornar još ne klonu. I dok brod se čitav trese,

I fenjeri gase, i svod palubin se njišuć svija.

I sve ljući gnjev se diže iz dubokih provalija,

Kormilar na krmi stoji, kliče: Momci, ne dajte se!

Zalud ladju na o bokove biju krila Parahova,

Tu je more otvoreno, brod od stare hrastovine.

Hitro! Složno! – Sva se napnu stara duša mornarova.

Ladjari ga poslušali; latiše se skùpa rada.

U škripanju i zujanju, u urliku olujine

Nad rakom su otvorenom vrzali se i mučili.

Oko njih su grobnu pjesmu val i vjetar šumorili,

No, pred njinim očma i sad smiešila se vila Nada.

I pljusak se prosu. Teče iz mjehova oblačnijeh.

Ustave se i izvori na nebesim otvaraju.

Propinje se more kada bičevi ga udaraju

Mrzle vode, i gnjev njegov vri pod snagom što ga bije.

Kormilo div Parah kida, pa čitava ladja stenje,

Dok je huka vòdâ nalik na rikanje gladna lava.

Na bok desni navaljuje, na skršeni most se penje

Grdan val. Na kljunu broda sjedi sada džuma Strava.

Jurila je svu noć ladja izmučena i sakata,

Bez kormilara, da njom ravna, bez zvijèzde, da je vodi.

Sad je sȉkaiz potaje ustma punim pieska hvata,

A sad val je uvis diže i baca je neka brodi

Talasima što vir prave gdje džin Parah na njih legne

Pa, dušući, otvara ih i urliče: Gdje ste, Moći,

Morskih jaza i ponora? Nastao je lov u noći.

Isplivajte! Navalite! Da vam plijen ne pobegne. –

Jurila je svu noć lađa. – A kad poče da se ruši

Zid najcrnji noćnoj tami,

I talas se sâm izmori, i vjetar se sâm izduši,

Mornari se sakupiše na palubi. Biedni, sami

Sred pučine, nadjoše se na drievu kome puče

Jarbol, prud ga u bok rani, rasklimaše rebra vali,

Pa ko zvjerka po vodi se jedva vuče;

Konopi su raskinuti, i lanci su popucali.

I oni se na to šutke pogledaše, lica blieda.

Zora sviće, bojažljivo; jedva koja iskra vrca

Iz krune joj oko glave; i tama se pred njom ne da.

Ladjarima duša trne, kamen leži na dnu srca.

U sjaju će n istoku sada Prijezda da skoči.

Gle ga! Konj mu Zoru stignu; strelice mu sjene gone;

I, dok sivim nebom na pučini ladja u val slani tone.

nastaviće se...

  

ŽIVANA - PJESMA O GOLEČU - 4.deo

Vladimir Nazor

I.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O GOLEČU - 4.deo

Motrio ih Dabog dugo i, pohitjev na raskršće,

Ljudi, – reče – bies Balačko Vesne vrt i Rada dvore

Već zatvara, ključe krade; a lice će srde More

Pokazat se. U planini prestrašena zvijer dršće.

Srce vaše neka ni sad ne ustrepi: da ste kao

Hrast što gô al miran stoji, il ko vrbik što se prignu,

A kad zimska srdžba prodje, iznova je cvasti stao

I prut lisnat, zelen hvoju, sunce slaveć k nebu se dignu. –

A zemnici, u tegòbi prietnja koje nad njim vise,

Promatrali, začuđeni, došljakovo svietlo lice

I palicu što je nosi u rukama. Pitali se:

Je l’ to žezlo vladarevo il štap starca skitalice? –

Govorili ljudi: Gladnu on ne prti torbu. Daje.

Gle! – I oni vidješe ga, iz daleka, kako staje

Obilazi i torove; te, za velom magle sinje,

U njih gleda, ruku diže, ko da i sad opominje.

Nestade ga. – Biesi krenu prema selu. Jato vranâ

Kreštalo im nad glavama. Kupili se sa svih strana

Vuci iduć njinim tragom. Crn i dlakav Mrakoč gazi

Pred Troglavcem, kladom maše i na svojoj lomi stazi

Šarenilu jesenskome dvor posljednji. Hladni srsi

Šumom idu. Stablima se ukočiše začas vrsi.

U jezero pomučeno div Balačko plasu baci,

A ono se smrznu. I bi strah u lugu. Muk i mraci.

Oblaci se s neba spuste i, od haka sjevernjaka,

Planinom se zaigraše nizbrdice, uzbrdice.

Zavijahu Biesi kao čopor pasâ i kurjakâ,

Kao vali kad se lome u žvalima vijavice.

Urlikahu oko selâ, u bjesnilu rušeć svome

Nasip rieci, brieg jezeru, e da voda razlije se

U dvorišta i što nadje da odnese i raznese

Valjajući u svom toku prema moru olujnome.

I zemnici zastrepiše: Minuli su dobri dani.

Bjesovi su navalili ko iz luga vuci ljuti.

Tko će njima odoljeti? I kako ih istisnuti?

No, i da se od te sile rod zemnika teško brani,

Neka prodju krajinama, u čopore neka grnu!

Kuću hranom, srce mirom jesen nam je napunila.

Možeš slati, Črte, kišu, vjetar, studen, maglu crnu.

Cviet ne sahne što na pragu Živa nam je ostavila. –

Mrakoč onda drugu reče: Ču li kako i sad laje

To Vidovo pašče? Nove navalimo na njeg vaje.

Neka zime zubi dodju do kosti mu: nek mu trga

Glad utrobu; neka stisne sila zimska kao kvrga. –

A Balačko, div troglavi, razvalio troja žvala

Šireć iz njih stud i tamu i vjetrinu. Krv je stala

U žilama zemlji, tmina svu je ovi, prože mȍča,

I oblak se na nju spusti ko olovna teška ploča.

Nošen vjetrom snieg tad poče praminjati. Mrakoč hrupnu;

O ugao kućni utre, o zaprta vrata lupnu,

I otku+inu nad njima strehu, i razlupa sva okanca,

Pa u izbe dah svoj haknu, a iz usta punih mraza.

Uviek dubljim glasom voda iz obližnjeg srće klanca

Rujuć zemlju da bi k selu nova joj se našla staza.

Pas zavija u oboru. Zid se ljulja. Škriplju vrata,

I u noći vapaj stoji ljudi koje zebnja hvata:

Gdje si, Vide, milostivi? Pošalji nam sestru Janju,

Nek nam sine opet vatra na ognjištu! Pošlji liepe

Kćerke, Ladu i Grozdanu, pa drijènku nek po granju

Opet probiju pupoljci. Iz obližnje sada stepe

Svi Bjesovi navaljuju da nam sreću utamane;

Srce im je gnjeva puno, ruke su im oružane.

Vide, oče Hranitelju, propadamo i ginemo.

Od pritiska uviek ljućeg klonuli smo, umiremo. –

Al im glave vjetar nosi u mrak gdje ih magla guši.

Vladao je div Balačko u tom kraju. Na vrhuncu

Golem sjedi i priječi zori, mjesecu i suncu

Da rasprše zemlji sjene a roj tugâ ljudskoj duši.

Na bradi mu led, na glavi kruna što ej magla splela.

Iza ledja mračan oblak spružio se kao krilo.

Pred njime su sive ravni, hladne rieke, pusta sela;

Naokolo samo šutnja, i rasulo, i mrtvilo.

I tad, laka kao sjena, blieda kao mesec zimi

Iz oblaka kad se mračna pokazuje o ponoći,

Morana se pred njim stvori. Iz njegovih ruku primi

Do dva ključa. I Bies reče: Znadeš kamo ti je poći.

Utopi ih. Radov dvorac i vrtlovi Vesne vile

Za uviek su zatvoreni. – A Morana, džuma blieda,

Podje. I kud ona hoda, od njezina gine glêda

Što ni ruke Balačkove nisu danas udavile.

Ide. A sve bljedja biva od ljutine što je muči.

U rukama opet njenim ti prokleti sjaju ključi.

Koliko je dosad puta u zemlju ih zakopala,

Bacila ih u mulj, drvljam i kamenjem zatrpala,

I turila u pećinu gdje je brlog ljutom zmaju:

Al sve zaman! Opet tu su; pa iznova otvaraju

Vrata što ih Črt zatvori izvore iz kojih teku

Strasti nagle ko bujice, Život nalik na rijèku.

Hoda džuma i št nosi mrko gleda. – Ima voda

Što puteljka do nje nema, i preko nje ne znaš broda.

I Rajnici i Bjesovi bježe s onih mrtvih žala

Gdje ne vidiš nikad pjene i ne čuješ šumor vala;

Ne glasa se vivak; žaba ne krekeće; zebe síta,

I drhturi trska. Voda Stupnica je kao usta

Niema i svedj otvorena što od glada zjaju pusta,

Da sve prime, a ne vrate. – I Morana tamo hita.

Zemaljsku je među prošla.Na brieg sidje crne rieke.

Muk.Ni glasu ni koraku nigdje ondje čuti jeke.

Džumaključe u nju baci. A voda se srhom trzne;

Proguta ih, i – da čvršći grob im bude – sva se mrzne.

Na brijegu, nepomična, ko na straži, džuma sjedi.

Sve se mrači. U močvari posljednja se síta ledi.

Trske zebu i drhćući uviek tiše glas svoj daju.

Ali, ključi premaljetni i pod ledom, zlatni, sjaju.