16 фебруар 2018

ŽIVANA - PJESMA O MOMIRU - 1. deo

Vladimir Nazor


IV.




*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O MOMIRU - prvi deo





Nadjoše ga jutrom u vile u trščaku Jahorike,
Na blazini od žabljakâ; pa u jeku ženske vike
Promatrale cure diete. Čudile se živom oku
Na vratu mu žila kuca; u pupku mu biser gori.
Klicale su: To siroče rod je možda ove rieke,
Sin Rusaljkin, plod od mesa rajske lipe, navske smreke,
Pa je juče kroz oblàčuć iz naručja palo Zori.

Gle ga! Zubić već mu raste; nožice bi prohodale! –
I djevojke, razdragane, ljubiti mu lice stale.
Tepale mu, pjevale mu, pa se digle u visine,
U prvome praskozorju, preko plavetne vedrine,
Noseć onu prvu klicu živa mesa na rukama.
A čedo je gugutalo i mahalo ručicama.
-          Dafna, momčić igre hoće: skini zviezdu sa zrenika!
-          Smilja, mladjak amo vuci: hoćečedo da se šîka.

I veseo smieh vilinji jeknu tada nebesima;
Zveči, ko da bisera se pregršt prosu skalinima
Od mramora, niz vedrinu. Letjele su k visu vile
Gdje jutarnje već se zviezde u cik dana ugasile,
Dok na putu Zoru srele: Evo, Zora, sitna crva.
Seka Dafna pokraj rieke naišla je na njeg prva.
Je li da je kao ruža? – A Zora je pred njim stala
I ono je malo lice svojim sjajem obasjala.

Znam ga – reče. To je Momir. Ded ga, vile, posinite,
Pitajte ga medovinom dok mladića ugojite.
Nema boga od njeg ljepšeg. Al ga krijte usred trave
I Dafini izmedj granja. Neka hvoje mirisave
Sakriju ga božjem oku. Zgriešila je opet Živa.
Svantevid će uskipjeti biesom srca osvetljiva. –
Tako kaza curam Zora, te se preko neba vine,
A jato se vilà digne do medjaša Rajevine.

U luzima donjeg Raja, ni na Zemlji ni u Navu,
Nahoče je ono raslo. Iz visina, kroz sjen plavu,
Točila se rieka svietla; zelenio vrh se gorâ;
Lutao je vonj cvjetóvâ na krilima od lahora.
Sve se ondje veselilo onoj klici od junaka
Što vonjala ko bosiok. Jačala se desna jaka;
U sjenama trepavicâ gorjelo mu crno oko.
Bacao se strelicama nadaleko, navisoko.

I dok Črt na zemlji vlado, skrit u kutu Rajevine,
Pijuć vodu koja teče s vrela vječnih, Živin sine
Uzvio se kao jablan. On je bio jak i lijep:
Tijelo mu ko Dafina, a lice mu kao cvijet.
Ne lati se Momir koplja, opasao nije mača;
Reče: Luk i konjče! Ljubav, moć od sviju sila jača! –
Pa napuni tul, uzjaše konja, u kraj donji krenu
Gdje trak zadnji rajevinski u adsku se gubi sjenu.

Na Stupnicu vodu sidje gdje je medja dvaju svieta.
Mutna li je i sumorna! Još ja mrzlim lancem speta;
Al Morane tu sad nema! Stoji briegu iznad ruba
Vila Vesna, momku veli: Jedva sam te dočekala.
Gle! Pram mi se već zelèni; ruka mi je procvjetala,
A vrat mi se već nadimlje kao grlo u goluba.
Čekam; zebem. Uviek tanje na meni je ruho ovo
Što hiljadu oči ima ko i krilo leptirovo.

Traži. Nadji. – A Momir se nasmjehnuo. S konja sîdje.
Proletio trzaj vodom kada momak do nje pridje.
On ugazi. I njegova netom peta rieku takne,
Val zašumi, zaiskri se i, pjeneć se, dalje makne.
Roni Momir. I dva ključa on iznosi. – Vesna! kliče.
Drži, hitaj i otvaraj! Neka klija! Neka niče! –
I dok vila uz brieg letnu, na bijelca momak skoči
I tjera ga da provali plot posljednje zimske noći.

Stignu zemlji na istoku u osvitu nova dana.
Jak i lijep, sipljuć cvieće po gorama i poljima:
Gle, težače i mornaru! Granula je zora rana
Medju rujnim oblacima.
Ja vam nosim dar najljepši: zlatne ključe premaljeća.
Črtova će sila pasti: šuti rog mu, trube ratne.
Ja donosim zemnicima kroz godine i stoljeća
Čudo jedno: ključe zlatne.

Sa nebesa plam silazi da vas grije. Već se jate
Sni i čežnje. Velje blago ja sam digo iz korita
Hladne rieke. Luk mi blista; a gle sjaja i nakita
Na mom konju! Cviećem cvate
Brieg, a more resinama. – Našao sam zlatne ključe
U koritu gdje Morana bacila ih. Vesna vila
Zelene je njima dvore preko noći otvorila.
Mir je. Val već tiše huče.

Blagoslovit dobar bog će muku vašu. Blagoslovit
Motiku vam i plug, da se usjev ljetni zalelijâ.
Orana se grȕda dim, i pod kamom klica klija.
Čuvati i blagoslovit
Muku vašu božanstvo će, bilja sviet i zvierî puke;
Natapat će rieka polje; rominjat će s neba kiše.
Gledat ćete gdje se ptice u šumarku vašem kupe,
I plod zori, cvijet diše.

Čujte! Trka po gajima. Vuk vučicu, srnjak srnu,
A lisicu lisjak goni.
Znate l’čemu glog se bielim, drienak žutim sad ogrnu
Plaštom?Čemu na djurdjícu ko prapòrčić cvietak zvoni?
Mladost! Radost! Zrije pelud na granama četinarâ,
Pa će jednom prosuti se po luzima. Maha dajte
Životu vam! Pogažena već je guja ona stara.
Ljudi, dodj’te i gledajte! –

Tako klico! – A Zora je na istočnog neba skutu
Treperila. Rudjela je oblačiće na svom putu,
Gledeć’ kako momak luta od dubrave do dubrave,
Pa se kao diete valja po sagima nove trave,
Pa se takmi s pastirima preskačući plot i jarke,
S lože zeca k paši tjera, u pećini méda budi,
Ptice mami iz daleka u vrtlove i šumarke,
U sviralu sada svira, s gudačima sada gudi.

Lutao je licem zemlje s jagorčikom u vlasima,
S kukuriekom o prsluku, sa torbicom o ramenu.
Darivao cviećem cure na putima, u selima,
A posmiehom oka svoga usrećivo svaku ženu.
Po poljani, uz rijeke, niz strminem brda, klance
Išao ko zviezda nebom. Vodili mu momci vrance;
Nosile su djeve hranu; praznili se vrči puni,
Nek se momak pojunači, nek se junak pojoguni.

Skitao se. Zelen granu ponie Baltika na hridi
Sa kojih se na dnu mora grad utopljen i sad vidi;
Otvaro je put od trave, gorom, ispod ledenjaka,
Gledeć kako za njim ide puk jelenâ i srnjakâ,
A na žalu južnog mora, gdje je čempres na dnu drȁge
I sunčane zrake pletu na vodam amodre sage,
Galebove nadvikivo i penjo se na jarbole
Da im na vrh smilje djene il cvijètak od vȉjole.

Vodile ga majke k zipci: Ded, Momire, pogladi ga!
Neka cvate krin i ruža na obrazu moga čeda,
Nek mu usta cvijet budu na kom stoji kaplja meda.
Rukama ga svojim digni! Rieč mu reci! Poljubi ga! –
On je svietom tumarao
Vjesnik sreće premaljetne. I puk bi ga dočekao
Sa gajdama i sviralom. Igralo se hitro kolo,
Sipalo se pred njim cvieće putevima naokolo.

A Črt vidje Momirovo slavlje svoga sa bedema.
Gnjevom planu i pozove srdu Buru: Zar već driema
Sila naša, il je opet tvrda zemlja umekšala?
Tko se ono njome skita? Ded zamahni svojim krilom
Ko u dane kd si ono krš lomila i valjala
Do Golèča. Gle, tamo se nešto pokri zelenilom.
U oči me bode. Ustaj. Napuni se našom studi.
Da si začas umrtvila sve što onaj momak budi. –

Džuma Bura huknu, nagnu. Stoji šum i krilâ lupa.
Travu bije, grane lomi, prži svako lišće mlado.
I staru zidu klice hoće noktima da čupa.
Ladju k luci natrag tjera, u torove goni stado.
Hara iduć za mladićem. – Al se Momir opet vraća;
Budi, mekša i zelènî. Neka lista čak i drača,
Kuda njemu noga prodje! Dahom grije, pjesmom tješi.
I prstima procvjetalim zimske čvore hitro drieši.

I on, dok mu kosu žúti prah s vrbovih cvjetnih gronja,
Na bijèlca skačuć kliče: Nema Stojan takva konja!
I napinje strielu zlatnu: Nema Stojan takva luka!
Ja ću, dok se njemu spava, da ubijem zimskog vuka.
Osvojit ću sve vrhunce u planini! Lovci, gdje ste? –
Kliče. A svud iza njega seoske se praše ceste.
Lovci hite. Nestaje ih u lug s kog sve tiše glàsâ
U jutro se premaljetno ruga zvuk i lavež pásâ.



Nastaviće se... 



14 октобар 2017

ŽIVANA - PJESMA O BUDJENJU

Vladimir Nazor


III.



PJESMA O BUDJENJU




*ЖИВА* Игорь Ожиганов
U zimskoj noći visoko treperili rojevi zviezdâ.
Gledahu s onih visina gdje od sniega odar
Pokrio zemlju.
Dizo se mjesec ko mrtvačka zublja
Stoječ nad šumom, s visa studène bacajuć trake
Pustoši gorâ i ravnî. U svome je hodu
Prostorima nebèskim promatrao zemlju sa koje
Ne diže glas se, lišće ne šúšti, talas ne šúmi.
Sjećao možda se danâ kad s Danicom sekom
Srebrne koprene preo i slušao usklike ljudî,
Žamore vodâ, pljuskanje vala, popievke vilâ
U noći kad crven i golem
Izlazio na vrhu brežuljka i gledao kako
Seljani potiču vatredo pšenična stoga,
Ili šatore penju da ljetna ih ne moči rosa,
Il su na nevjernom valu ladjari okrenuli oči
K medvjedu koji nad stožerom visi.
Noćas je zemlja ko raka.
Ne diže glas se, lišće ne šušti, talas ne šumi:
Samo na uvoru riekeklokotati čuje se voda,
Dok oblàčić, s visoka, prolètjev nebesima, baca
Na one pustoši biele dugàčku nemirnu sjenu
Što se ko avetput juga vlači.
Bijaše noć kad vrata zaškripnuše golečkoj kuli,
I Črt se nizbrdo spusti.
Išao, mračan i šutljiv, u onome mrtvilu gazeć
Kroz lug i goleti; išo otac Bjesóvâ
K južnoj granici kamo hrlio mjesec.
Kročio, u kraj dok dodje vijugava voda gdje teče
U more, pod ledom, šutke.
Stade; k obali sidje; odgrne snijeg i nogom
Stupi na smrznutu rieku.
Reče: Eto, umekša. A Balačko sjedi na zidu
U Golèču; a Parah
Davno bičem ne mahnu, i Mrakoč ne haknu. – Ljutit
Krenu uz tok rijeke. Slušao žamore noćne,
Motrio gajeve, sela, krivùljastih potoka staze.
Sve je oglédao dugo; kušao leda tvdoću.
Uhoda noćna, obalom lutao rijèke; a kada
Mjesec se nagnu kao da želi dignuti pogled
Spustoši onijeh, dunu s daleka mlak povjetárac
I roj pahulja snježnih s drvétâ na uhodu stresa
Pa ih rastopi njemu na glavi. – On stade. Oko njeg
Nešto se zbivalo. Ču se trijèskânje, krhanje leda.
Negdje u selu je nekom pijètao zakukurieko,
A u obližnjoj bari žubòrî, pod korom žveči,
Ko da se kamen spustio niz nju.
I Črt promrmlja: Okle taj vjetar? I zašto je uštap
Okrunio baš sada na vedrim nebesima čelo
Oblakom? Čemu taj lomot i krhanje? Čemu taj žubor
Ispod ledenih kora?
Zar je nevidjen jučer došuljao s visa se Stojan
U lug, da snuje borbe? –
Išao otac Bijesóvâ uz rieku. – Slušao sada
Kako pucaju ploče, a sante što kamenje nose
Ruše vodi se na dno želéći probiti nadvor.
Lajali psi su u selu na žamore s brda i s rieke.
Pjetlovski glasovi sad se u jedno slievahu. Cielo
Šaš-polje šuštalo. Negdje oklizao  s kućnog se krova
Snijeg; mjesec je, nizak na obzoru, gledo
Mrka, nepomična Črta,
Iza njegovih ledja još dušu gradeći sjenu.
            Nevid je motrio kako na medji poljane
Zrenik je počeo da se svijètli. Trgnu se. Tamo,
Gdje je na istoku prvo praskòzôrje dizalo niže
Koprene Noći, maknu se naglo, želkjan da jednom
Pred Zorom stane oči u ȍči,
Željan da istrgne s njene blistave kose
Od zlata krunu.
I Črt Kazbeka stignu k vrhuncu. – Kaspijskim morem
Titralo svietlo. Gorjeli humi
Rujom sve jačim, na nebu blijèdjele zadnje su zviezde.
Veselim mrmorom Halys valjao vale.
Šuštale šume. Čekala gora i ravan
Osvit nebeske kćeri.
Obavijeno maglom promatralo crno je boštvo
S one hladne visine kao sa istočna gorja
Silazi svjetlosti rieka na igalo, kako
Oblakâ stado rumeno nebesima prolazi, vjetrić,
Koji u gaju se netom probudio od sna mu zimskog,
Najtanjim granama trese. Slušalo valova žubor.
Gledalo kako se Ona pokazala bliešteći s visa
Veselim očima, s krunom na kosi u sjaju.
Motrio Nevid je njene laktove, obraze, usta,
Nebeskog cvijeta čašku.
Kako dignuti ruku na čȅdo božansko?
Kako da s pramova njenih istrgne krunu
Što joj darovao Suvid još od onda kad majka je dove,
Proljetni u dan, u rajske dvore,
Pa se prvog puta pokazala ocu nebeskom
Pod krošnjom Dafine stabla?
            Nevid navali na nju stog magle i zavitla njime.
Ciku djevojka; jačim svijètlom sva zatrepèri
Dignuvši zublju što gori.
Zasja Kazbek i Kavkaz. Al vladar Golèča
Pomuti Kaspijsku vodu, i hlapove digne, i nebo
Oblacima zagrnu. A Zora viknu:
Dragane, gdje si? Baš danas ti oklievaš. Konjic te čeka.
Žuri se! Kao još nikad zaželjela ja sam se danas
Razveseliti zemlju; a za mnom je, eto,
Nevid spružio ruku. – Tako je klicala. – Sjajan,
Prosipljuć varnice, rojem iskárâ kruneći glavu,
Konjik Prijezda banu planini na vrhove. Rže
Bielac mu krilati; nosi, na čelu jutarnju zviezdu,
U grivi što mu vijóri sve nemire mladoga dana,
A u glasu svu radost života koji se budi
U čas novoga jutra.
Oblak se čitavi rasu i rasplinu. – Zalud je kušo
Nevid navaliti, svietlu razdèrati blistave predje.
Slîjep od sjaja, biesan od nemoći, trgnu natràškê;
Spuzne niz proplanak; sidje u klanac, u lug se sakri.
Ovit maglama, ričuć ko zvijer što hajka je goni,
Krenu golečkoj kuli.
Prijezda uz Zoru mladu medjùtim prodje vedrinom
U dô, u ponor i u sve što mrakom se krije
Zrakom ciljati poče ko strielama gladeć s visoka
Smrznute vode. A kada na najvišu stazu
Uspe se pȕčine vedre, on vidje kako se Navu
Biela otvaraju vrata, i Stojan uz Zlatu
Stoji na pragu ko sunce.
Spušto se Stojan, Suvida porod, sa plavetna svoda.
Pred njim nosio vjetar dah mirisni s navskih poljana;
Pod njim, na zemlji, je more
Šumjelo ko da i ono junaku se rajskom veseli.
Silazio je Stojan sve brže, dok nogom božanskom
Prašinu dirnu zemaljsku. – Osjeti zemlja
Dodir. Popuca kora na potoku; grana otrésa
Snieg, a vesela srca izadje zemnik da sunčev
Tračak mu cjelune čelo.
            Zlata u obližnju šumu boga povede:
Stojane – reče – eto, i pod ledom nikla je trava
Tvoja gdje ugazi noga. Gledaj, na granama púpi.
Kada ćeš rušiti grdno djelo Bjesóvâ?
Kad će iznova zemlja, novim se pokrivši sagom,
Postati baštom u kojoj će pjevati Vesna?
Kad će Živana majka dijȅliti ljudima opet
Darove, davati mlieko iz dȍjâkâ svojih? –
A njoj odvrati nato strijèlac nebeski:
Zlata, teško me čeka naprezanje. Nevida, Ale,
Balačka, Mrakoča, Džinâ silesije i mnogih Jada
Diže se tamo na sjèveru kula_
U prah rušit je moram. Slaba još desna je moja,
A san vjedje mi sklapa. Čekaj da opet ojàčâ
Mišica, i san da mine. Vidjet ćeš Stojan tada
Kako se diže na tvrdjavu njima.
Zlata, u tvom ću krilu drijèmati, časak
Dok mi ustanku dodje. –
                                                I bog u lugu
Legne do djevojke. – Muk i tišina. Stojan je spavo.
Al pod njime se nova zelenjela trava, s dalekih
Krajeva lietale ptice; nosio potok
Komade leda u korito rieke;
Vjetrić je granama golim zanjihavši javljao stablu
Kako doskòra će opet procàvtjeti njemu na vrhu
Cviet što mu lani usàhnu.  

20 август 2017

ŽIVANA - PJESMA O PARAHU - 2.deo

Vladimir Nazor

II.
*ЖИВА* Игорь Ожиганов


PJESMA O PARAHU - 2. deo




– Div je Parah poletio preko valâ. Do uvora
Stignu rieke na zapadu. – Nosila je mutna voda
Sante, drvlje i kamenje, mulj dižući sa dna mora.
Komade je sobom vukla razlupana riečna broda
I krov kućni i strvinu životinje; rikala je
U guduri, a niz kršje glasala se ko da laje
Od ljutine kamen grizuć što joj ondje na put stade
I razdre je u mlazove kada kroza nj s visa pade.

U daljini Parah vidje biesa Alu koji sjedi
Na vrhuncu gledajući svoje djelo uništenja;
Uz obalu razvaljenu iščupani drvoredi;
Gdje se juče mostić dizo, hrpa mulja i kamenja.
Niz proplanke i niz klance duhao je vjetar hladan.
U pećini kraj izvora urlikao vuk je gladan.
Leden-kora pritisnula vodu. Ko tri mrtve zmije
Leže pred njim rieke što ih bičem vjetra Bies još bije.

A Parah se do njeg baci. – Alo, reče, vratimo se
Ka Golèču! Nestalo je zadnjeg struka nevesinja.
Zaman ljudi na žrtvenik pred Djedove dare nose.
Ciela zemlja u našoj je ruci. Snijeg zapraminja.
Led se gradi. Premaljetne. ključe rieci u vir baci
Morana; a snagu svoju izgubiše sunca traci.
Tko će da se s nama mjeri? Pobjegla su djeca Raja,
Pobiedismo, izvojštišmo; a, eto, bez okršaja. –

I Ala se s njime dignu. Prekoračiv dô i brda
Rušeć, kršeć, put sjevera pohrliše tada kuli
Na Golèču. Obavita oblacima vrata tvrda
Otvore se pred Biesima, kad se zdanju primaknuli.
Dočeko ih Črt u dvoru što se u njem vedrac sjao.
Temelji mu red od plasâ, stupovi mu od granita,
Smrznut potok onim se je dvornicama proturao.
Na zidinama mraz i inje mjesto resa i nakita.

Do Črta na mermer-tronu sjedila je sada Živa.
Tko bi danas u toj ženi liepu gospu upoznao
Koja negda na poljani, vesela i milostiva,
Radovala porod ljudski? Tko bi onu upoznao
Koju zemnik majkom zvaše, ljubom Dajbog, Stojan sekom?
Črt joj srce oledeni. Ni molitvom ni lelekom
Ne će čovjek da je makne sa onoga mrzlog trona.
Ko da caruje na njemu od pravieka, od iskona.

Hladan ponos na čelu joj sjedi. Gleda tvrdim okom
Tielo snažno, orijaško boga Črta; gleda čete
Bijesòvâ, jato Srdâ; motri, sjedeć na visokom
Podnožju do Črta, kako bijes Parah, divlje diete
Nevidovo, ujeć, hučeć, kosom trese, progovara:
Oče! Snieg je svaku stopu svud na zemlji obasuo.
Balačko je Dabog-diva iza medjâ istisnuo.
Sve što Ala ne pogani to Mrakočev dah pohara.

Sva su djeca Suvidova odmaknula. Nema snage
U mišici njinoj, nema u srcu im više plama.
Pobjegoše, nestade ih. A gle Žive medju nama!
Evo tebi, jaki bože, pobjede i ljube drage!
Grad nam stoji na vrhuncu. Mrak nas krije. Led nas brani.
Dah s Golèča sve će sada i da stigne i da prigne.
Črte oče! Ognjen strielom svladao nas Perun lani;
Al koje če sada krilo da se k ovom visu digne? –

I urlik se tada vinuiz sto grla. Črt se diže.
Vuko – kliknu – sad će netom da zub tvoj do pliena stiže.
Ti strašilo zimskih noći, ti praoče glada, idi!
Neka strepi od tvog grla srce čak i u gorskoj hridi.
A kad opet jutro svane, donesi mi u žvalima
Trun posljednji srčanosti što je čovjek jošte ima.
Pobjednička noć bi ova niema bila bez tvog glasa.
I utrobom da zadrmaš onih biednih ljudskih pasa! –

A bies Vuko na taj poziv iz gomile Jadâ skoči.
U njega je crna dlaka i dvie krupne gladne oči.
Produžio njušku, zube iskesio. Črte – reče –
Glas će čuti srdžbe što mi kao rana grlo peče.
Pa niz Goleč hitar sidje. Ravan minu, rieku prodje
I planinu pretrčao dok na domak selâ dodje.
I nos dignu kao zvjerka što plien traži. Kroz lug bane
K prvim kućam, crn i krupan na snijegu da tu stane.

Verao se početvorke, bliešto očma i zubima,
Dok je vjetar kroz noć duvo, stiskala sve ljuća zima.
I stade ga zavijanje. A u glasu njemu čuti
Svi su gladi praiskonski i sve strepnje u tminama,
Strah koji se, podal, tuži i koji se, zdvojen, ljuti,
Žedja zvjerke u pustinji i ognjenim pod kišama.
Ide Vukov glas po noći: sad je bliz, a sad je jeka
Prietnje koja ljudma stiže iz davnine, iz daleka.

A zemnici zapušteni, stisnuvši se na ognjištu,
Slušali su gdje po selu vihor urla, granje krši
Na jablanu što do rieke gô i bijel k nebu strši.
U ognju im grana cvili; pas im stenje u dvorištu.
Gledali su u plug u kutu i motike o gredama.
Bojali se da ih snijeg ne zakopa, da ne digne
Vjetar krov, da džuma Mora na kućni im prag ne stigne,
Pa im zadnju kaplju krvi led ne zgruša u žilama.

Tako sjede muške glave, pune zebnje, cnih misli.
Al uz majke i uz sestre koje predu i tkaju
Dječaci se, željni priča i pjesama novih, stisli;
Pa u usta žena starih, nešto želeć, pogledaju.
I što hoće, već imadu. – Bies nek bije, Črt nek vlada,
I Rajnici svi nek bježe gdje Dafina stablo sieva,
Osta sećanje na zemlji, u srcima osta nada.
I, dok negdje vuci viju, njina sieda baka pjeva:

Bila si nam gizdava u zelenom ruhu svomu,
Živo, majko liepa,

Kad je ruka lagana Momira, tvog mladog sina,
Pod nogom ti sterala, preko strane i poljane,
I u klancu, i na žalu, sag pun rose i mirisa,
Sag od ružmarina.

Bila si nam kao cviet na jastuku djeteline,
Na ivici od usjeva, na gumnima pokraj sela.
Ljetni popci pjevali od podneva do ponoći,
Oni popci ljetni,

Tvoju pjesmu veselu. I mak se crvenio
U pšenici; Šumio mlaz je vrutku, talas moru;
Pčelice su nosile u košnice sok i vosak,
One pčele male.

Bila si nam kao kruh, Živo, ljubo Dabogova,
Bila si nam kao med, Živo, majko Momirova,
Kad t’ iz dojke curilo  ko iz suda rajsko piće,
Slatko mlieko tvoje.

Sve su ptice u luzima i sve zvieri u gorama,
Na poljani svaki cviet, u visini oblak svaki
Slavili te u taj dan; zobalo sve što živi
Zrnje s dlana tvoga.

Vuko zavi. – Sva se trgnu na to baka. Prekinu se
U ruci joj konacšto ga sa preslice uz pjev vukla,
A u grlu njezinu je tankom glasu žica pukla.
Umakla je, probliedila i uvukla dah svoj u se.
To je zimsko zavijanje glas što baku njene bake
Plašilo već davno; to je prietnja sile zle i jake
Što razdire pȕt zubima i raznosi strahom dušu
Kad sinovi u lov idu, kad vjetrovi noćni dûšû.
Do starice djeca šute i blijèdê. Nema puta
U šumicu gdje ne čeka na mlad ljudsku zvier ta ljuta.
Ona kida zlatnu predju svakoj priči; pa i sada
Ko kamenje na lijehu u pjev bakin glas joj pada.
Al je snaha u to jato prestrašeno žustro stigla;
Stisnula je u desnici ruku što  je zadrhtala,
I povjesmo preuzela, i vreteno s poda digla,
Pa je pjesmu svekrvinu djeci svojoj dopjevala:

Jer si, Živo, hraniteljka, što nam daje meso svoje,
Jer si, Živo, tješiteljka, što nas jača i uzdiže,
Jer si, Živo, dobra mati, što nas grije i tetoši
Jer si majka naša!

Al te sada grdan, hud okovao lancima.
Na kosu ti pao snieg, sedmerim te pokri ledom,
Potoci se smrznuli, odbjegle su sela naša
Vesna i Smiljana.

Kamo one ponieše tvoju zelenu košulju?
Kad će opet kliknuti tankgrlo, glasovito:
Ugrabio Stojanbog majku ljudi Bjesovima:
Črtu i Mrakoču?
Kad će opet s krila svog sipat ruže i jabuke?

Pjeva snaha; a sve bliže bijes Vuko u noć tuli.
Glas je njegov gnje što prieti i na sreću ljudsku huli;
Pjev je njezin tračak svietla što kroz ȍblâk magle crne
Probija se, svijetlòmrcne, pa se prelama i trne.
Noć je duga i studena; zemlja mračna i bez daha.
Sve se živo pritajalo u tminama punim straha.
I selo je kao groblje. Neman urla uviek jače.
Kuće šute. Čut je samo kako diete u snu plače.

A Črt je na bedemu golečkome. Sluša. Čuje.
I osjeća da se ruka njemu noćas produžuje
Do stožera najdaljnjega; i noge mu upadaju
U dubine koje samo vječan mrak i studen znaju;
I čitava Zemlja opet njegova je. – Sad je ona
Netom sretna. Iznova je kako bješe od iskona.
Nit je glodju tudje gladi, nit je tudja želja siše.
Smirila se. Črtovi se sokom kriepi, dahom diše.