08 октобар 2018

ŽIVANA - PJESMA O BORBI - 2.deo

Vladimir Nazor


V.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O BORBI - 2.deo




Tako je klicao Stojan, dok Nevid je išao poljem
Kao kroz useve vihor. – Al Jarilo mamuzom bocnu
Konja krilata, uvis vinu se; štit svoj držeći
Visoko, pròzbori: Sunce ti sjajno, moj rodjeni brate!
Užari tu mjedenu ploču, dok ona mi ne sine kao
Uštap u ponoći vedroj! Svjetlosti! Sjaja!
Bez njih života nam nema. Na štitu ću ponieti svomu
Pobjedu i spas. O sunce, moj brate, trakove svoje
Daj mi i plamene šibe što njima u podnevo ljetno
Rastapaš kremen u gori, i sokove ispijaš hrastu,
I sušiš močvare blatne, i žariš hridine sure. –
Reče: a sunce udre o štitac svim zrakama svojim.
Ugrije mjedenu ploču dok zasja kao zvijèzda.
Spusti Jarilo tad se u krȅševo. Sijao štit mu
Golem, sjajan ko uštap na rubu istočnih gora.
Magla se razbjegnu; sve se posrèbrilo i sve pozlátilo.
Od te svjetlosti Biesi teturati stadoše, sliepi.
Rajnici tjerali konje i mahali ognjenim mačem
Gazeć dušmane koji bez vida, i umorni, prašni,
Nemoćnome u gnjevu uz Gòleč su bježali drhćuć
Koljenima što u njim ko led se rastapala snaga.
Nevid udari šakom o vrata. Zaškrinuo stožer.
Ona se otvore. Kao što ljeti, sa kišom plahom,
Nȁbujâlî potok, što niz dol se valja i tutnji,
U se ponorsko prima ždrijèlo: tako proguta
Črtove čete golečka vrata, lupnuvši gromko
Za bjeguncima. – Svietli vojnici su gledali kako
Ona se kapija pred njim zatvorila. Oblaci kule
Oviše; zȁurla vjetar; a kamen i santa
S visa na njih se prosu.

Stojan četu povede na obližnju strmen. – Strijèlâ
Rojevi, nalik na zrake sunčane, poletješe u grad
Pa ga rasvietliše svega. Ugleda Stojane kule,
Granit, od gvoždja zide, od leda temelj,
Od mjedi roge i kuke. Iz močvarna jezera Biesi
Vadili mulj, a iz greda od krȅmena kidali hride;
Rušili pećini vrata, da iz nje mrak crnji izvuku.
Parah je mahao krilma i piesak je vitlao, a div
Balačko čupao hrašće iz koriena, kido ga, baco
Dolje, niz bedeme strme. – Zaludu je kušao Davor
Srušiti gradom vrata, otvoriti prolaz.
Napinjo bog se je snažni gologlav i crven u licu.
Hukaše; lȅpršâle  mu vlasi, i oči mu sjale.
Sva je Perúnova ljutnja, kad gromovi noću tutnje,
Bila u njegovu glasu, svi usklici ljudski, kad borba
Usplamti izmedj dušmánâ, a čelom mu orala srdžba
Brazde duboke, svijȅtle ko munje  u noćnome nebu;
Lupalo Rajnicim srce ko greda u njegovoj ruci
O tvrda Črtova vrata.
Muklo od udarca svakog tutnjila kula;
Drmo se Goleč; a klancem i spiljama okolo grada
Odjekivala jeka. – Smradan se dizao zadah
S golečkih kaljuža; opet studena se širila magla;
Uzvik Črtov se jače ozivao gradom i râvni.
            Onda Stojane reče drugarima: Večer se bliža.
Nama će donieti hlad, a mlitavost konjima našim.
Ona će pròmetnuti mulj u led, sjenu u tamu.
Zar ćemo Davora pustit da s onom od gvoždja gredom
Prvi u tvrdjavu udje?
Čemu nam krilati konji? Nek rznu! Nek uvis se vinu!
Živana! Živana!...Za mnom! –
            Tako je vodio Stojan drugáre. Nasip prelètje,
Jarak, i zid, i kulu; a konji iz nozdara prospu
Rojeve varnicâ; potok topline se razli Golèčom.
Led se bjesovima pod nȍgama rastopi: probi
Voda pod zidinom grada, i temelj joj čitav umèkšâ.
Dvori se nagnuše; negdje, na zapadu, bedem se sruši.
Davor i Jarilo udju s gredúrinom koja se sada
Prometnu u stup što plamsa, i svietli, i grije toplinom
Topeć golečke dvore. – Zadrhtao Nevid u onom
Svietlu, u onome žaru: Otvorite pećine hladne!
Otvorite utrobu svoju i haknite iz svih dubina!
Spásenja nojca nam nosi. Parahu, Balačko, Alo,
Drž’te se, sunce dok zadje! S prvim će tminama skoro
Nestati Vidovi sini ko varave sjene. –
Zalud viko sve ljuće. Pod njime treso se Goleč,
Rušio grad se, gorjele kule, s bedema baco
Bjesove Rajnik. U boku opaljen ognjenim mačem
Bježo Balačko; Vuko previjô se zubima grizuć
Perce strijèli sunčanoj što Jarilov luk mu duboko
U gut usadio; Parah po garistu vukao krila
Što ih opalila vatra; bies Ala, u zmajevu liku,
Rio gubicom zemlju, u ponorske špilje
Da sidje, da nadje hlada.

Nevid u dvornicu udje tajnènu gdje Živanu krio.
Boginjo – prozbori – Vid nas nadvladao iznova. Strpi.
Kratko njegovo bit će bogòvanje. Opet će Črtov
Ustati rod i zȅmlju osvojiti, graditi kule
Na vrhuncu planine.
Nama je sada otići na sjeverne gore, u bielo
Carstvo gdje takmacu ne znam ni traga. Boginjo, dodji! –
Ali, u modrom je oku Praròdilje gorio plamen;
Ali, grudi se njene talàsaju zreo ko usjev
O podne, pod udarom vjetra. I ona prozbori: Črte,
U toj tamnici, tvojih do nogu sam ležala dugo.
Ćutim u žilama svojim toplinu, u srcu čežnju.
Željna sam cvieća, djece i dragosti, svietla i žara;
Hladne grudi su tvoje, i mrko tebi je čelo.
Pusti me slobodnu! Braće zov čula sam, glasove njine,
Ona su doniela meni ko trava zeleni pojas
I prvo proljetno cvieće. Dugo sam čamila, dugo
Služila tvomu gospodstvu; a, liep mi je svanuo danak. –
            Reče; al Črtova ruka poségnula za struk je njezin.
Nevid je dignu, ponese na zidinu, gotov da s njome
K sjeveru pobegne. Vrisnu tad boginja. Stojan dolètje.
I on šibati stane dušmána svog drevnoga bičem
Od sunčevih zraka spletenim. No Črt je pred njime
Stajo ko hrastovo deblo o koje se sjekire lome,
Munje ga utaman biju. Hukao muklo
Dahom prašinu dižuć, i pružao gvozdene ruke
Prieteći mladome bogu.
Onda Jarilo k bratu pristupivši: Stojane, reče,
Gdje ti je sulica kojom Svantèvid te nagradi, kada,
Ispred navskih vrata, div-Balačka, Črtova sina,
Strmoglavio si u jazove Udbinske. Njome
Biesa gadjaj; i ôn će zacviljeti biedno, ko pašče. –
Reče. Stojan iz tula izvuče strahotnu strielu.
Teška biaše kao red gredâ na karpatskom bilu.
U svom je nosila peru šum Dona i ljutnju orkána
Kozačkih stepa, na vrhu žar sunca svrh južnoga krša.
Napevši božansku snagu, i nabreklom miškom, i s teškom
Mukom, namjesti Stojan strijèlu i konop potegnu.
Pusti tetivu. Ko vihor, odletjevši, strelica zviždnu.
Goleč se čitav ustrésê; a Nevid se s bedema svali.
            Stojan zagrli Živu i prozbori: Rajnici, pjesma
Pobede naše nek ječi visoko! Goleč je pao.
Nestade Črta. Živa na njedrima mojim se smije
Motreći luge i polja po kojim će hodati sretna,
Zemniku dare da dieli i bogove nove da radja.
Kupite, drugovi čete! Sva rosna u kopreni svojoj
Večernja Zora će sada otvoriti nebeska vrata. –

Prvim sutonskim mrakom Črt bježi put sjȅvera. Gleda:
S oblaka, koji još živo na zapadnom nebu blijèšti,
Svjetlost na more pada; visoko Râjnikâ čete
Uz nebo penju se, jašu na ognjenim konjma što lete,
Pa kroz biserna vrata gdje dugine boje trepere
Ulaze u rajske dvore.
Pred njim, mrak i tišina. Daleko vjetrovi huče;
Crne se od leda polja. - Zvijȅzda sjeverna sija
Kao fenjer u magli na moru; a Bijes pod njome
Stoji; misli več sada o danu, kad opet će moći
Opasan snagom novom i s bjesnilom ljućim i žešćim
Vratiti na jug se topli, da iznova nèbeskoj djeci
Otima boginju Živu.

07 октобар 2018

ŽIVANA - PJESMA O BORBI - 1.deo


Vladimir Nazor


V.

PJESMA O BORBI - 1.deo



S ruba golečkog zida posmatrao Črt gdje se spušta
*ЖИВА* Игорь Ожиганов
U južne krajeve zemlje Svantèvidov porod.
Seljani s kukom i s plugom iz obora izlaze; mornar
U more tiska ladju i čamac, lovac u gori
Psima i strelama lovi.
Gledo i zborio Nevid: K vrhuncu na kome tu sjedim
Suvida sinovi nikad usudit se ne će.
Strah na lice im pada, kad s ove tvrdjave sjena
Do njih se protegne. Vidim
Kako na zemlju našu koráčiti ne smije Stojan
Ni Momir, kopile ludo. –
            Mrk je šutio Nevid na zidu u kolu sjedéći
Jadâ, Divovâ, Džumâ i motrio kako na jugu
S nèbeskog svoda silazi potok
Svjetlosti na zemlju. Gledo, dok ugledo nije
Paraha koji k tvrdjavi hita.
Jurio prašinu dižuć u trku, nalik na konja
Kada, raskinuv uzdu, poljetnim cestama kasa.
Hitao hučeć u klancu i lomeć u gaju
Grane i debla; a kada pod zidinu bane:
Črte – zaviknu – dolje u kraju za riekom
Čete dignuo Stojan. Konjice jašu,
Mačeve pašu, šljemove nose
Koji ko zviezde sjaju; a Navu je vrata
Zora otvorila. Nove silaze na zemlju čete.
Kupe se; bodri ih Stojan da obore ovo
Zdanje; sjeća ih dana kad gledahu pad i rasulo
Udbine, Ledjana, kule Nebojše, onda kad našu
Satrše silu pomoću munjâ boga Perúna.
Gord i uznosit Stojan na Labudu jaše, i vitla
Mačem, i zvekeće tulcem, i viče: Našijeh konja
Krila su jaka ko krila u orla, a koplje nam može
Taknuti i dna morskog.
Črte, oni će skoro u krajeve banuti ove.
Idu; a vojsku vode bog, Stojan, Jarilo, Davor. –
Parahu, odvrati Črt mu, od čȁsa kad Živana-Zemlja
Omili Suvidu, ljuta medjù nama vodi se borba.
Svake godine na me taj silnik sinove šalje.
No je srdžba mu jadna, i jalova muka mu pusta.
Kule gradim sve tvrdje; a, oboren, opet se dižem
Jači no ikada. Alo, Mrakoču, Balačko, Vuko,
Sidj’mo u súsret tim bliedim mekúšcima, tima
Borcima kojima ležaj pod Dafinom stablom
Oslabi udove liene. –
Tako je zborio Črt; a gomila planu Bijesóvâ.
Divovi pomole glavu iz pećina, vatrom gdje kuju
Lance i verige. Jadi sa obližnjih gora
Nizdo sidjoše. Zemlja zatùtnji; urlik se dignu.
Uspravan gledo je Nevid put južnijeh strana i stajo
Nalik na hridinu morsku sred olujnih pjena.
I ču se topot, i gore zadrhtaše, i ravan sinu
Sjajnih od kaciga, glatkih od štitova, vitih od koplja,
Kao zastave dok su lepršali oblaci iznad
Glava konjika rajskih.

Sjedi pod Dafinom stablom Svantèvid u Navu i gleda
S gromovnikom Perunom i s Dabogom kako na širnoj
Golečkoj ravni dva oblaka jure.
Jedan je sjajan i lagan, a vjetrovi južni ga nose,
Drugi je taman i težak, a vjetar ga sjeverac tjera.
Što prvi svjetlošću zlâtî, to drugi sjenama crni;
Što onaj rastapa, ovaj pretvara u led i u mraz.
Svantevid Dabogu tada rieč káza: Oštar se sukob
Sprema na onoj poljani. Junačke sine
Dade mi božica Vida, poródila Stojana koji
Na Črta prvi se diže u proljetne dane
Da mu tvrdjave ruši; poródila ognjenog biča:
Jarila, koji na gorskim vrhuncima topi
Posljednji snijeg i s Ladom provodi ljubav.
Rodila ona je meni i Davora, trepet Bjesóvâ,
Koji je ljudima vodja u dane kad ratovi od njih
Vukove stvaraju. Borbe htjelo se bozima mladim.
Hoće da očiste pute pred hodanjem tvojim, da satru
Črtovo djelo, da Jade i Bjesove tjeraju s polja
Gdje će Živana opet ovjenčati klasima glavu.
Bit će žestoko. Al Goleč nek ruše bez pomoći naše. –

Stojan ispod Goleča medjutim klicao: Črte
Čemu se opireš, kad je dan svanuo silasku mome?
Čemu si poveo Živu u mračne golečke dvore? –
Njemu odgòvori na to Bjesóvâ roditelj: Lude,
Mladiću, rieči si sada izustio. Davno to bilo,
Prije no majka te rodi,
Kada s ocem sam tvojim mijèsio zemlju i zviezde.
Suvid otvori vrutke Svijètla, ja izvore tame.
Sve što je čvrsto ja dadoh, a ôn je nosio drugo.
Stvorili skupa smo onda vasionu. Svemirski temelj
Mene je dopao, njega zvijèzde na vrhu nebèsâ.
Moje su bezdane mračne, a njegove vedre visine.
Čemu mi otima zemlju: nebèsima ona je bašta
Dolje na najnižem rubu; al ona je i krov što blista
Nad crnim grotlom dubínâ u kojima ja sam gospodar.
Sunčevom žegom i sjajem navaljuje Suvid iz Nava
I vas ovamo šalje. Zaludu muka mu pusta.
Smrznuo dahom sam svojim dva mora na medji zemaljskoj.
I dan će doći kada s visina će utaman teći
Ognjen rieke bujica; studena ko od leda gruda
Uz mene će stajati Živa. –
            Još je zboriti htio; al Stojan Rajnike maknu.
O vojsku udari vojska. I klupko nastade gusto
Kojemu pucaju konci, pa prosiplju svi se, da opet
Naprave nemiran splet, sad prosuti, skupljeni sada
Olujnim prstima nekim.
Skočio bijes je Mrakoč, s rijèke koru je digo,
Na hrid se popeo; hoće da pritisne Rajnike njome.
Trgnu se Jarilo, konja ubode i hitnu se kopljem
Kojemu na vrh je Lada plam djenula sličan jezičku.
Zviznulo koplje je dugo i probilo bijesu kožu;
Mrakoč je kriknuo, plasa o liticu lupnu,
Zveknu, i u sto tvdih komadića na tle se prosu.
Gorjela golečkom džinu sva dlaka po tijelu, brada
I pram mu čupavi, gusti u kome je nosio tamu
Ponoći golečke; i bies škrgutao zubima, i kleo.
Padahu oblaci plamnih strijela na Črtove borce.
Konji, uz bat i rzaj, progonili krda Bjesóvâ.
Jarilo vijao Alu: Kada ćeš jednom izaći
Preda me? Oči su tvoje dvie rupe, dva ponorska zjala.
Ne možeš svietla podnosit današnjeg dana. –
Rajnik je tjerao za njim svog konja, a Bijes nagnu
U šumu, u šiprag udje, u spilje sidje
Gdje su zmijama legla, pa iz tih dubina
Potjera na bojno polje dvie džume: Vlagu i Tminu.
Smrknu se Vidovoj djeci pred očima danak; u mraku
Mahali ludo i sliepo, i tražili kopljem zaludu
Dušmansko tielo. U tami, nalik na ponoćne ptice,
Navale Bjesovi, jačom žestinom; probiše bojne
Redove. Balačko dignu kam velik i Stojanu konja
Pogodi. Za’rza Labud, i skoči, i na zemlju klonu.
- Suvide, ili si danas ugasio sunce nebesko,
Ili si nam poslao nojcu da raširi krila
Na tu ravan i oči nam osliepi pobjedu dajuć
Tvojih sinova krvniku? –

19 мај 2018

ŽIVANA - PJESMA O MOMIRU - 2. deo

Vladimir Nazor


IV.




*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O MOMIRU - drugi deo



A medjutim, spavao je u gorici Stojan dive

Na krioca lepe Zlate. Shrvao ga opet sanak.

Sanjao je zelen polja, tihe ravni, i zalive,

I uz rieku jablan, koji, visok, uspravan i tanak,

Sličan koplju zasadjenu u zemljicu, k nebu strši.

Čeko da se na gla Zlatin iz onoga sanka trgne,
Te sa zemlje pritisnute Mrakočevu silu svrgne;
Čekao je nek se djelo Momirovo jednom svrši.

A Zlata je promatrala prve trave kliju,
Kako Momir gorom ide, na potoku gâze traži,
Kako zora i sutoni uviek življu svjetlost liju,
I medonja iz jazbine o nizinz već silazi.
Prignuta nad svojim dragim gledala ga i ljubila;
Brala cvieće što ga iz tla izmamiše sunca traci,
Da Stojana razvesele premaljeća prvi znaci;
I gladeć mu rukom kosu budila ga i zborila:

Zlata:
Ustaj, mladjani bože! Stigle već prve laste.
Na gori topi se snijeg.
Kraj vrela, uz potok i rieku već meka travica raste.
Krošnjama diči se brijeg.
Loveći srebrnim lukom luzima Momir se vere:
Podlego jelen i vepar,
Iz kraja došo daleka gdje širina stepa se stere,
Gdje brzi šumori Dnjepar.

On priča momku i curi o nekom zemskom raju
Gdje zrije od zlata voće;
U gadjanju strielom, u trci na bielcu, u ovome kraju
S tobom se takmiti hoće.
To se je veselo momče iznova rodilo, opet
Na zemlju prvi nam sidje.
Stojane, on će se danas na vrhove najviše popet,
Cieli da svijet obidje.

Stojan:
Tvrd me svladao sanak, o Zlata, Ladina seko.
Slaba još desna je moja, ko kamen teške mi vjedje.
Roda još ne dolètje tamo sa Karpatske medje.
Ustanku, pobjedi časak zaludu sada bih čeko.
Momira davno ustrielih, al’ vile mu vidale ranu:
Od lieka cvieće su brale trgajuć s Dafine granu.
Krije se u ljetne dane po luzima i tvrdo spava;
Zimi dršćući sjedi ko prosjak pred vratima Nava.

Ni bog ni čovjek. Ni živjet ni mrući se smiriti. Opet
Živa ga zemniku rodi rijèke na žalu, a vile
Navake il golečke ludo to kopile od Vida krile.
Utisnut smrtnikov biljeg na čelo je njegovo. Popet
Na vrh, spušte u dolac, od gorskih do morskih spilja,
Pun obiesti, s bielcem i s lukom, luta bez glave, bez cilja.
Nije roda božànskôg; odbio  i bog ga tminâ.
Gadjati opet će njega strelica Vidova sina.

Kratka će pomama biti skitačeva – Ti, moje zlato,
Vrati k ležaju mom se, kad rodâ prvo se jato
Spusti u obližnje selo. I sada drži me san.
Ustanku Stojana boga još nije granuo dan.
Još mogu vjetar i snijeg ugušiti proljetne klice,
Još neko turobno velo suncu obavija lice.
Površina rijèke led nosi, a koritom valja
Mulj se, kroz oblake Črt još odurnu glavu pòmâljâ. –

I dani su prolazili uviek vrući, uviek duži.
Već iz sniega visibabe pomolile glave male
I, na srebrn zvonca nalik, njišući se zazvečale.
Niče cviet na drienku, listić na lješniku, pup na ruži.
Sada studen, a sad topal, ide dašak lugovima
Od koga se zemlja budi lagodnijem trzajima.
Zlata se je naglo digla, maknula na stablu grane
I pustila trak s istoka da na vjedje bogu pane.

Zlata:
Stojane, tvrdo mi driemaš, a prve se rode jate;
U selu zaigra kolo.
Momci danas poljànom teraju hrte i ate:
Srce im veselo, holo.
Opreo pauk je mrežu u tvojoj kacigi. Luke
I mač ti nagrdi rdja.
Na Golèču – čudesa stvaraju Črtove ruke –
Diže se zgrada još tvrdja.


Oblaci oviše ondje zidine, nasipe, kule.
Tutnji, i brieg se trese.
Bjesóvâ rulje se kupe  i porod Svantèvidov hule,
Vučjim se ustima kese.
Stojane, Suvidu sine, ti driemaš u ovome gaju
Na polju cvieće dok cvate;
Još je mrak na Golèču, al zrake sunčane tu sjaju.
Sve blista; i čeka na te.

Stojan:
Oružje, Zlata, mi pruži: kacigu  i štit i striele.
Napoji Labuda moga i hrte. Vile su biele
Posule cviećem staze kud ćemo predveče poći.
Koprena magle se više ne spušta na moje oči.
Čujem gde mrmori potok, u granju ptičica pjeva:
Liep li je uranak danas sred ovog proljetnog dneva!
Zlata, u zjenu tvoju sunčani prodrieše traci.
S tvojih usana snagu nebeski sišu junaci.

Biela ruka je tvoja ko ljiljan, kosa ti plava
Kao klasje pred žȅtvom, a diše pod nogom ti trava.
Črt je gradio nešto na svojoj visokoj gori.
Srušit ću zidine one, propasti svi če mu dvori.
Pasti s nebesa će vatra; olujne snage će rieka
Zdanje progutati ono. Gledat će sela daleka
Golečkih kula rasulo; slušat će lelek i viku
Striela kad usadim u bok Mrakoču, pomamnom biku.

Luk i strelice daj mi. Tul golem sad mi se hoće,
I mač, i dugačko koplje. U bari puljak glogoće.
Vjetrić planinski lice mi gladi. Kroz bukovu granu
Tračak jutarnjeg sunca na moje obraze panu.
Zlata, za onim sam panjem spremio oružje svoje.
Na šljemu kita, na tvrdom oklopu nakiti stoje
Okolo vrata. Ravnicom prolètjeti mi ćemo skupa. –

Reče. A konj do njeg rznu; oružje mu zveknu. – Zlata
Iz tri vrela vode donie, sa tri polja donie travu;
I napoji, otimari, i grančicu mirisavu
O šljem djenu, neka trepti  kad će junak da se hvata
U rvanje s Bjesovima. I sve grane u luzima
Zašumjele, i sva voda što se s visa u dol toči
Zagrgolji, i sve ptice u hrastiku što ih ima
Javiše se pjesmom kada na Labuda Stojan skoči.

Kad zviezda preko neba, kao ladja preko mora,
Letio je bog strijèlac niz poljane, iznad gorâ,
Preko rieke i potoka. Jašio je put istoka
Da se popne na vrhunac, da se digne u visoka
Carstva kojim Suvid vlada; i bogove zovne mlade;
I nebeske konjanike da okupi; - ta , on hoće
Izbrisati sve tragove zimske nevjere i zloće,
Porušiti svaku kulu što je Črta ruke grade.

 - Sav je svijet očekivo krik Stojanov i šum krila
Labudovih svrh nebesa, a najvećma Vesna vila.
Bješe ona otvorila zlatnim ključem premaljetnim
Šest vrtlova zemaljskijeh, a pred sedmim vratma stala,
Jer se mlada pobojala:
Stojan spava, bdi Balačko; pa bi mogo lieham cvjetnim
Hak dunuti iz Golèča, koji još na gori stoji,
Da u sedmom vrtu smrzne sve što njena ruka goji:

Strk bosiljka kojim ona ranim jutrom tare dlane,
Blazinu joj ispod glave: busen drobne mažurane,
I bokore od metvice što joj irišu na putu
Kad iz vrta u vrt hoda, i naranču vojku žutu
Što se bielim cviećem kruni ko nevjesta. – Strah je hvata
Otvoriti sedma vrata
Prije no se Stojan javi. Pred zaprtim vrtlom stala
I u bašte otvorene s tog se praga zagledala.

Sve su voćke preko noći procavtjele – al, i zebu;
Bielim zrnjem glog se osu, drienak žutim zviezdicama;
Jičer prutić, šipka danas, na starome raste hrebu
Mladika; - al sve to drhće: i sad bije stud i tama
Sa sjevera. Gdje je narod bubâ, crvâ i puk pčelâ?
Moir dodje, a i prodje. Nije još ni započela
Borba s Črtom. U sniegu su na planini i sad vrsi,
A uz kore i vlatove idu noću mrzli srsi.

Lepet krilâ. Glas s visoka. Labud! Stojan! Vesna skoči.
Zasjalo je njeno lice, sinule su njene oči.
- Bosioče, prolistaj mi! Narančice, možeš cvasti!
Noćas će se Nav otvorit, i Goleč će sutra pasti. –
I zaprtu bravu Vesna već otključa. Sva u rosi
Rasutoj po zelen grani koja biele cvietke nosi,
Naranča sred vrta stoji. A Vesna je kida. Diže
Ruku. Maše konjaniku što već Suncu u dvor stiže.