ŽIVANA - PJESMA O MOMIRU - 2. deo

Vladimir Nazor

IV.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O MOMIRU - drugi deo

A medjutim, spavao je u gorici Stojan dive

Na krioca lepe Zlate. Shrvao ga opet sanak.

Sanjao je zelen polja, tihe ravni, i zalive,

I uz rieku jablan, koji, visok, uspravan i tanak,

Sličan koplju zasadjenu u zemljicu, k nebu strši.

Čeko da se na gla Zlatin iz onoga sanka trgne,

Te sa zemlje pritisnute Mrakočevu silu svrgne;

Čekao je nek se djelo Momirovo jednom svrši.

A Zlata je promatrala prve trave kliju,

Kako Momir gorom ide, na potoku gâze traži,

Kako zora i sutoni uviek življu svjetlost liju,

I medonja iz jazbine o nizinz već silazi.

Prignuta nad svojim dragim gledala ga i ljubila;

Brala cvieće što ga iz tla izmamiše sunca traci,

Da Stojana razvesele premaljeća prvi znaci;

I gladeć mu rukom kosu budila ga i zborila:

Zlata:

Ustaj, mladjani bože! Stigle već prve laste.

Na gori topi se snijeg.

Kraj vrela, uz potok i rieku već meka travica raste.

Krošnjama diči se brijeg.

Loveći srebrnim lukom luzima Momir se vere:

Podlego jelen i vepar,

Iz kraja došo daleka gdje širina stepa se stere,

Gdje brzi šumori Dnjepar.

On priča momku i curi o nekom zemskom raju

Gdje zrije od zlata voće;

U gadjanju strielom, u trci na bielcu, u ovome kraju

S tobom se takmiti hoće.

To se je veselo momče iznova rodilo, opet

Na zemlju prvi nam sidje.

Stojane, on će se danas na vrhove najviše popet,

Cieli da svijet obidje.

Stojan:

Tvrd me svladao sanak, o Zlata, Ladina seko.

Slaba još desna je moja, ko kamen teške mi vjedje.

Roda još ne dolètje tamo sa Karpatske medje.

Ustanku, pobjedi časak zaludu sada bih čeko.

Momira davno ustrielih, al’ vile mu vidale ranu:

Od lieka cvieće su brale trgajuć s Dafine granu.

Krije se u ljetne dane po luzima i tvrdo spava;

Zimi dršćući sjedi ko prosjak pred vratima Nava.

Ni bog ni čovjek. Ni živjet ni mrući se smiriti. Opet

Živa ga zemniku rodi rijèke na žalu, a vile

Navake il golečke ludo to kopile od Vida krile.

Utisnut smrtnikov biljeg na čelo je njegovo. Popet

Na vrh, spušte u dolac, od gorskih do morskih spilja,

Pun obiesti, s bielcem i s lukom, luta bez glave, bez cilja.

Nije roda božànskôg; odbio  i bog ga tminâ.

Gadjati opet će njega strelica Vidova sina.

Kratka će pomama biti skitačeva – Ti, moje zlato,

Vrati k ležaju mom se, kad rodâ prvo se jato

Spusti u obližnje selo. I sada drži me san.

Ustanku Stojana boga još nije granuo dan.

Još mogu vjetar i snijeg ugušiti proljetne klice,

Još neko turobno velo suncu obavija lice.

Površina rijèke led nosi, a koritom valja

Mulj se, kroz oblake Črt još odurnu glavu pòmâljâ. –

I dani su prolazili uviek vrući, uviek duži.

Već iz sniega visibabe pomolile glave male

I, na srebrn zvonca nalik, njišući se zazvečale.

Niče cviet na drienku, listić na lješniku, pup na ruži.

Sada studen, a sad topal, ide dašak lugovima

Od koga se zemlja budi lagodnijem trzajima.

Zlata se je naglo digla, maknula na stablu grane

I pustila trak s istoka da na vjedje bogu pane.

Zlata:

Stojane, tvrdo mi driemaš, a prve se rode jate;

U selu zaigra kolo.

Momci danas poljànom teraju hrte i ate:

Srce im veselo, holo.

Opreo pauk je mrežu u tvojoj kacigi. Luke

I mač ti nagrdi rdja.

Na Golèču – čudesa stvaraju Črtove ruke –

Diže se zgrada još tvrdja.

Oblaci oviše ondje zidine, nasipe, kule.

Tutnji, i brieg se trese.

Bjesóvâ rulje se kupe  i porod Svantèvidov hule,

Vučjim se ustima kese.

Stojane, Suvidu sine, ti driemaš u ovome gaju

Na polju cvieće dok cvate;

Još je mrak na Golèču, al zrake sunčane tu sjaju.

Sve blista; i čeka na te.

Stojan:

Oružje, Zlata, mi pruži: kacigu  i štit i striele.

Napoji Labuda moga i hrte. Vile su biele

Posule cviećem staze kud ćemo predveče poći.

Koprena magle se više ne spušta na moje oči.

Čujem gde mrmori potok, u granju ptičica pjeva:

Liep li je uranak danas sred ovog proljetnog dneva!

Zlata, u zjenu tvoju sunčani prodrieše traci.

S tvojih usana snagu nebeski sišu junaci.

Biela ruka je tvoja ko ljiljan, kosa ti plava

Kao klasje pred žȅtvom, a diše pod nogom ti trava.

Črt je gradio nešto na svojoj visokoj gori.

Srušit ću zidine one, propasti svi če mu dvori.

Pasti s nebesa će vatra; olujne snage će rieka

Zdanje progutati ono. Gledat će sela daleka

Golečkih kula rasulo; slušat će lelek i viku

Striela kad usadim u bok Mrakoču, pomamnom biku.

Luk i strelice daj mi. Tul golem sad mi se hoće,

I mač, i dugačko koplje. U bari puljak glogoće.

Vjetrić planinski lice mi gladi. Kroz bukovu granu

Tračak jutarnjeg sunca na moje obraze panu.

Zlata, za onim sam panjem spremio oružje svoje.

Na šljemu kita, na tvrdom oklopu nakiti stoje

Okolo vrata. Ravnicom prolètjeti mi ćemo skupa. –

Reče. A konj do njeg rznu; oružje mu zveknu. – Zlata

Iz tri vrela vode donie, sa tri polja donie travu;

I napoji, otimari, i grančicu mirisavu

O šljem djenu, neka trepti  kad će junak da se hvata

U rvanje s Bjesovima. I sve grane u luzima

Zašumjele, i sva voda što se s visa u dol toči

Zagrgolji, i sve ptice u hrastiku što ih ima

Javiše se pjesmom kada na Labuda Stojan skoči.

Kad zviezda preko neba, kao ladja preko mora,

Letio je bog strijèlac niz poljane, iznad gorâ,

Preko rieke i potoka. Jašio je put istoka

Da se popne na vrhunac, da se digne u visoka

Carstva kojim Suvid vlada; i bogove zovne mlade;

I nebeske konjanike da okupi; - ta , on hoće

Izbrisati sve tragove zimske nevjere i zloće,

Porušiti svaku kulu što je Črta ruke grade.

 - Sav je svijet očekivo krik Stojanov i šum krila

Labudovih svrh nebesa, a najvećma Vesna vila.

Bješe ona otvorila zlatnim ključem premaljetnim

Šest vrtlova zemaljskijeh, a pred sedmim vratma stala,

Jer se mlada pobojala:

Stojan spava, bdi Balačko; pa bi mogo lieham cvjetnim

Hak dunuti iz Golèča, koji još na gori stoji,

Da u sedmom vrtu smrzne sve što njena ruka goji:

Strk bosiljka kojim ona ranim jutrom tare dlane,

Blazinu joj ispod glave: busen drobne mažurane,

I bokore od metvice što joj irišu na putu

Kad iz vrta u vrt hoda, i naranču vojku žutu

Što se bielim cviećem kruni ko nevjesta. – Strah je hvata

Otvoriti sedma vrata

Prije no se Stojan javi. Pred zaprtim vrtlom stala

I u bašte otvorene s tog se praga zagledala.

Sve su voćke preko noći procavtjele – al, i zebu;

Bielim zrnjem glog se osu, drienak žutim zviezdicama;

Jičer prutić, šipka danas, na starome raste hrebu

Mladika; - al sve to drhće: i sad bije stud i tama

Sa sjevera. Gdje je narod bubâ, crvâ i puk pčelâ?

Moir dodje, a i prodje. Nije još ni započela

Borba s Črtom. U sniegu su na planini i sad vrsi,

A uz kore i vlatove idu noću mrzli srsi.

Lepet krilâ. Glas s visoka. Labud! Stojan! Vesna skoči.

Zasjalo je njeno lice, sinule su njene oči.

- Bosioče, prolistaj mi! Narančice, možeš cvasti!

Noćas će se Nav otvorit, i Goleč će sutra pasti. –

I zaprtu bravu Vesna već otključa. Sva u rosi

Rasutoj po zelen grani koja biele cvietke nosi,

Naranča sred vrta stoji. A Vesna je kida. Diže

Ruku. Maše konjaniku što već Suncu u dvor stiže.

ŽIVANA - PJESMA O MOMIRU - 1. deo

Vladimir Nazor

IV.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O MOMIRU - prvi deo

Nadjoše ga jutrom u vile u trščaku Jahorike,

Na blazini od žabljakâ; pa u jeku ženske vike

Promatrale cure diete. Čudile se živom oku

Na vratu mu žila kuca; u pupku mu biser gori.

Klicale su: To siroče rod je možda ove rieke,

Sin Rusaljkin, plod od mesa rajske lipe, navske smreke,

Pa je juče kroz oblàčuć iz naručja palo Zori.

Gle ga! Zubić već mu raste; nožice bi prohodale! –

I djevojke, razdragane, ljubiti mu lice stale.

Tepale mu, pjevale mu, pa se digle u visine,

U prvome praskozorju, preko plavetne vedrine,

Noseć onu prvu klicu živa mesa na rukama.

A čedo je gugutalo i mahalo ručicama.

-          Dafna, momčić igre hoće: skini zviezdu sa zrenika!

-          Smilja, mladjak amo vuci: hoćečedo da se šîka.

I veseo smieh vilinji jeknu tada nebesima;

Zveči, ko da bisera se pregršt prosu skalinima

Od mramora, niz vedrinu. Letjele su k visu vile

Gdje jutarnje već se zviezde u cik dana ugasile,

Dok na putu Zoru srele: Evo, Zora, sitna crva.

Seka Dafna pokraj rieke naišla je na njeg prva.

Je li da je kao ruža? – A Zora je pred njim stala

I ono je malo lice svojim sjajem obasjala.

Znam ga – reče. To je Momir. Ded ga, vile, posinite,

Pitajte ga medovinom dok mladića ugojite.

Nema boga od njeg ljepšeg. Al ga krijte usred trave

I Dafini izmedj granja. Neka hvoje mirisave

Sakriju ga božjem oku. Zgriešila je opet Živa.

Svantevid će uskipjeti biesom srca osvetljiva. –

Tako kaza curam Zora, te se preko neba vine,

A jato se vilà digne do medjaša Rajevine.

U luzima donjeg Raja, ni na Zemlji ni u Navu,

Nahoče je ono raslo. Iz visina, kroz sjen plavu,

Točila se rieka svietla; zelenio vrh se gorâ;

Lutao je vonj cvjetóvâ na krilima od lahora.

Sve se ondje veselilo onoj klici od junaka

Što vonjala ko bosiok. Jačala se desna jaka;

U sjenama trepavicâ gorjelo mu crno oko.

Bacao se strelicama nadaleko, navisoko.

I dok Črt na zemlji vlado, skrit u kutu Rajevine,

Pijuć vodu koja teče s vrela vječnih, Živin sine

Uzvio se kao jablan. On je bio jak i lijep:

Tijelo mu ko Dafina, a lice mu kao cvijet.

Ne lati se Momir koplja, opasao nije mača;

Reče: Luk i konjče! Ljubav, moć od sviju sila jača! –

Pa napuni tul, uzjaše konja, u kraj donji krenu

Gdje trak zadnji rajevinski u adsku se gubi sjenu.

Na Stupnicu vodu sidje gdje je medja dvaju svieta.

Mutna li je i sumorna! Još ja mrzlim lancem speta;

Al Morane tu sad nema! Stoji briegu iznad ruba

Vila Vesna, momku veli: Jedva sam te dočekala.

Gle! Pram mi se već zelèni; ruka mi je procvjetala,

A vrat mi se već nadimlje kao grlo u goluba.

Čekam; zebem. Uviek tanje na meni je ruho ovo

Što hiljadu oči ima ko i krilo leptirovo.

Traži. Nadji. – A Momir se nasmjehnuo. S konja sîdje.

Proletio trzaj vodom kada momak do nje pridje.

On ugazi. I njegova netom peta rieku takne,

Val zašumi, zaiskri se i, pjeneć se, dalje makne.

Roni Momir. I dva ključa on iznosi. – Vesna! kliče.

Drži, hitaj i otvaraj! Neka klija! Neka niče! –

I dok vila uz brieg letnu, na bijelca momak skoči

I tjera ga da provali plot posljednje zimske noći.

Stignu zemlji na istoku u osvitu nova dana.

Jak i lijep, sipljuć cvieće po gorama i poljima:

– Gle, težače i mornaru! Granula je zora rana

Medju rujnim oblacima.

Ja vam nosim dar najljepši: zlatne ključe premaljeća.

Črtova će sila pasti: šuti rog mu, trube ratne.

Ja donosim zemnicima kroz godine i stoljeća

Čudo jedno: ključe zlatne.

Sa nebesa plam silazi da vas grije. Već se jate

Sni i čežnje. Velje blago ja sam digo iz korita

Hladne rieke. Luk mi blista; a gle sjaja i nakita

Na mom konju! Cviećem cvate

Brieg, a more resinama. – Našao sam zlatne ključe

U koritu gdje Morana bacila ih. Vesna vila

Zelene je njima dvore preko noći otvorila.

Mir je. Val već tiše huče.

Blagoslovit dobar bog će muku vašu. Blagoslovit

Motiku vam i plug, da se usjev ljetni zalelijâ.

Orana se grȕda dim, i pod kamom klica klija.

Čuvati i blagoslovit

Muku vašu božanstvo će, bilja sviet i zvierî puke;

Natapat će rieka polje; rominjat će s neba kiše.

Gledat ćete gdje se ptice u šumarku vašem kupe,

I plod zori, cvijet diše.

Čujte! Trka po gajima. Vuk vučicu, srnjak srnu,

A lisicu lisjak goni.

Znate l’čemu glog se bielim, drienak žutim sad ogrnu

Plaštom?Čemu na djurdjícu ko prapòrčić cvietak zvoni?

Mladost! Radost! Zrije pelud na granama četinarâ,

Pa će jednom prosuti se po luzima. Maha dajte

Životu vam! Pogažena već je guja ona stara.

Ljudi, dodj’te i gledajte! –

Tako klico! – A Zora je na istočnog neba skutu

Treperila. Rudjela je oblačiće na svom putu,

Gledeć’ kako momak luta od dubrave do dubrave,

Pa se kao diete valja po sagima nove trave,

Pa se takmi s pastirima preskačući plot i jarke,

S lože zeca k paši tjera, u pećini méda budi,

Ptice mami iz daleka u vrtlove i šumarke,

U sviralu sada svira, s gudačima sada gudi.

Lutao je licem zemlje s jagorčikom u vlasima,

S kukuriekom o prsluku, sa torbicom o ramenu.

Darivao cviećem cure na putima, u selima,

A posmiehom oka svoga usrećivo svaku ženu.

Po poljani, uz rijeke, niz strminem brda, klance

Išao ko zviezda nebom. Vodili mu momci vrance;

Nosile su djeve hranu; praznili se vrči puni,

Nek se momak pojunači, nek se junak pojoguni.

Skitao se. Zelen granu ponie Baltika na hridi

Sa kojih se na dnu mora grad utopljen i sad vidi;

Otvaro je put od trave, gorom, ispod ledenjaka,

Gledeć kako za njim ide puk jelenâ i srnjakâ,

A na žalu južnog mora, gdje je čempres na dnu drȁge

I sunčane zrake pletu na vodam amodre sage,

Galebove nadvikivo i penjo se na jarbole

Da im na vrh smilje djene il cvijètak od vȉjole.

Vodile ga majke k zipci: Ded, Momire, pogladi ga!

Neka cvate krin i ruža na obrazu moga čeda,

Nek mu usta cvijet budu na kom stoji kaplja meda.

Rukama ga svojim digni! Rieč mu reci! Poljubi ga! –

On je svietom tumarao

Vjesnik sreće premaljetne. I puk bi ga dočekao

Sa gajdama i sviralom. Igralo se hitro kolo,

Sipalo se pred njim cvieće putevima naokolo.

A Črt vidje Momirovo slavlje svoga sa bedema.

Gnjevom planu i pozove srdu Buru: Zar već driema

Sila naša, il je opet tvrda zemlja umekšala?

Tko se ono njome skita? Ded zamahni svojim krilom

Ko u dane kd si ono krš lomila i valjala

Do Golèča. Gle, tamo se nešto pokri zelenilom.

U oči me bode. Ustaj. Napuni se našom studi.

Da si začas umrtvila sve što onaj momak budi. –

Džuma Bura huknu, nagnu. Stoji šum i krilâ lupa.

Travu bije, grane lomi, prži svako lišće mlado.

I staru zidu klice hoće noktima da čupa.

Ladju k luci natrag tjera, u torove goni stado.

Hara iduć za mladićem. – Al se Momir opet vraća;

Budi, mekša i zelènî. Neka lista čak i drača,

Kuda njemu noga prodje! Dahom grije, pjesmom tješi.

I prstima procvjetalim zimske čvore hitro drieši.

I on, dok mu kosu žúti prah s vrbovih cvjetnih gronja,

Na bijèlca skačuć kliče: Nema Stojan takva konja!

I napinje strielu zlatnu: Nema Stojan takva luka!

Ja ću, dok se njemu spava, da ubijem zimskog vuka.

Osvojit ću sve vrhunce u planini! Lovci, gdje ste? –

Kliče. A svud iza njega seoske se praše ceste.

Lovci hite. Nestaje ih u lug s kog sve tiše glàsâ

U jutro se premaljetno ruga zvuk i lavež pásâ.

Nastaviće se... 

ŽIVANA - PJESMA O BUDJENJU

Vladimir Nazor

III.

PJESMA O BUDJENJU

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

U zimskoj noći visoko treperili rojevi zviezdâ.

Gledahu s onih visina gdje od sniega odar

Pokrio zemlju.

Dizo se mjesec ko mrtvačka zublja

Stoječ nad šumom, s visa studène bacajuć trake

Pustoši gorâ i ravnî. U svome je hodu

Prostorima nebèskim promatrao zemlju sa koje

Ne diže glas se, lišće ne šúšti, talas ne šúmi.

Sjećao možda se danâ kad s Danicom sekom

Srebrne koprene preo i slušao usklike ljudî,

Žamore vodâ, pljuskanje vala, popievke vilâ

U noći kad crven i golem

Izlazio na vrhu brežuljka i gledao kako

Seljani potiču vatredo pšenična stoga,

Ili šatore penju da ljetna ih ne moči rosa,

Il su na nevjernom valu ladjari okrenuli oči

K medvjedu koji nad stožerom visi.

Noćas je zemlja ko raka.

Ne diže glas se, lišće ne šušti, talas ne šumi:

Samo na uvoru riekeklokotati čuje se voda,

Dok oblàčić, s visoka, prolètjev nebesima, baca

Na one pustoši biele dugàčku nemirnu sjenu

Što se ko avetput juga vlači.

Bijaše noć kad vrata zaškripnuše golečkoj kuli,

I Črt se nizbrdo spusti.

Išao, mračan i šutljiv, u onome mrtvilu gazeć

Kroz lug i goleti; išo otac Bjesóvâ

K južnoj granici kamo hrlio mjesec.

Kročio, u kraj dok dodje vijugava voda gdje teče

U more, pod ledom, šutke.

Stade; k obali sidje; odgrne snijeg i nogom

Stupi na smrznutu rieku.

Reče: Eto, umekša. A Balačko sjedi na zidu

U Golèču; a Parah

Davno bičem ne mahnu, i Mrakoč ne haknu. – Ljutit

Krenu uz tok rijeke. Slušao žamore noćne,

Motrio gajeve, sela, krivùljastih potoka staze.

Sve je oglédao dugo; kušao leda tvdoću.

Uhoda noćna, obalom lutao rijèke; a kada

Mjesec se nagnu kao da želi dignuti pogled

Spustoši onijeh, dunu s daleka mlak povjetárac

I roj pahulja snježnih s drvétâ na uhodu stresa

Pa ih rastopi njemu na glavi. – On stade. Oko njeg

Nešto se zbivalo. Ču se trijèskânje, krhanje leda.

Negdje u selu je nekom pijètao zakukurieko,

A u obližnjoj bari žubòrî, pod korom žveči,

Ko da se kamen spustio niz nju.

I Črt promrmlja: Okle taj vjetar? I zašto je uštap

Okrunio baš sada na vedrim nebesima čelo

Oblakom? Čemu taj lomot i krhanje? Čemu taj žubor

Ispod ledenih kora?

Zar je nevidjen jučer došuljao s visa se Stojan

U lug, da snuje borbe? –

Išao otac Bijesóvâ uz rieku. – Slušao sada

Kako pucaju ploče, a sante što kamenje nose

Ruše vodi se na dno želéći probiti nadvor.

Lajali psi su u selu na žamore s brda i s rieke.

Pjetlovski glasovi sad se u jedno slievahu. Cielo

Šaš-polje šuštalo. Negdje oklizao  s kućnog se krova

Snijeg; mjesec je, nizak na obzoru, gledo

Mrka, nepomična Črta,

Iza njegovih ledja još dušu gradeći sjenu.

            Nevid je motrio kako na medji poljane

Zrenik je počeo da se svijètli. Trgnu se. Tamo,

Gdje je na istoku prvo praskòzôrje dizalo niže

Koprene Noći, maknu se naglo, želkjan da jednom

Pred Zorom stane oči u ȍči,

Željan da istrgne s njene blistave kose

Od zlata krunu.

I Črt Kazbeka stignu k vrhuncu. – Kaspijskim morem

Titralo svietlo. Gorjeli humi

Rujom sve jačim, na nebu blijèdjele zadnje su zviezde.

Veselim mrmorom Halys valjao vale.

Šuštale šume. Čekala gora i ravan

Osvit nebeske kćeri.

Obavijeno maglom promatralo crno je boštvo

S one hladne visine kao sa istočna gorja

Silazi svjetlosti rieka na igalo, kako

Oblakâ stado rumeno nebesima prolazi, vjetrić,

Koji u gaju se netom probudio od sna mu zimskog,

Najtanjim granama trese. Slušalo valova žubor.

Gledalo kako se Ona pokazala bliešteći s visa

Veselim očima, s krunom na kosi u sjaju.

Motrio Nevid je njene laktove, obraze, usta,

Nebeskog cvijeta čašku.

Kako dignuti ruku na čȅdo božansko?

Kako da s pramova njenih istrgne krunu

Što joj darovao Suvid još od onda kad majka je dove,

Proljetni u dan, u rajske dvore,

Pa se prvog puta pokazala ocu nebeskom

Pod krošnjom Dafine stabla?

            Nevid navali na nju stog magle i zavitla njime.

Ciku djevojka; jačim svijètlom sva zatrepèri

Dignuvši zublju što gori.

Zasja Kazbek i Kavkaz. Al vladar Golèča

Pomuti Kaspijsku vodu, i hlapove digne, i nebo

Oblacima zagrnu. A Zora viknu:

Dragane, gdje si? Baš danas ti oklievaš. Konjic te čeka.

Žuri se! Kao još nikad zaželjela ja sam se danas

Razveseliti zemlju; a za mnom je, eto,

Nevid spružio ruku. – Tako je klicala. – Sjajan,

Prosipljuć varnice, rojem iskárâ kruneći glavu,

Konjik Prijezda banu planini na vrhove. Rže

Bielac mu krilati; nosi, na čelu jutarnju zviezdu,

U grivi što mu vijóri sve nemire mladoga dana,

A u glasu svu radost života koji se budi

U čas novoga jutra.

Oblak se čitavi rasu i rasplinu. – Zalud je kušo

Nevid navaliti, svietlu razdèrati blistave predje.

Slîjep od sjaja, biesan od nemoći, trgnu natràškê;

Spuzne niz proplanak; sidje u klanac, u lug se sakri.

Ovit maglama, ričuć ko zvijer što hajka je goni,

Krenu golečkoj kuli.

Prijezda uz Zoru mladu medjùtim prodje vedrinom

U dô, u ponor i u sve što mrakom se krije

Zrakom ciljati poče ko strielama gladeć s visoka

Smrznute vode. A kada na najvišu stazu

Uspe se pȕčine vedre, on vidje kako se Navu

Biela otvaraju vrata, i Stojan uz Zlatu

Stoji na pragu ko sunce.

Spušto se Stojan, Suvida porod, sa plavetna svoda.

Pred njim nosio vjetar dah mirisni s navskih poljana;

Pod njim, na zemlji, je more

Šumjelo ko da i ono junaku se rajskom veseli.

Silazio je Stojan sve brže, dok nogom božanskom

Prašinu dirnu zemaljsku. – Osjeti zemlja

Dodir. Popuca kora na potoku; grana otrésa

Snieg, a vesela srca izadje zemnik da sunčev

Tračak mu cjelune čelo.

            Zlata u obližnju šumu boga povede:

Stojane – reče – eto, i pod ledom nikla je trava

Tvoja gdje ugazi noga. Gledaj, na granama púpi.

Kada ćeš rušiti grdno djelo Bjesóvâ?

Kad će iznova zemlja, novim se pokrivši sagom,

Postati baštom u kojoj će pjevati Vesna?

Kad će Živana majka dijȅliti ljudima opet

Darove, davati mlieko iz dȍjâkâ svojih? –

A njoj odvrati nato strijèlac nebeski:

Zlata, teško me čeka naprezanje. Nevida, Ale,

Balačka, Mrakoča, Džinâ silesije i mnogih Jada

Diže se tamo na sjèveru kula_

U prah rušit je moram. Slaba još desna je moja,

A san vjedje mi sklapa. Čekaj da opet ojàčâ

Mišica, i san da mine. Vidjet ćeš Stojan tada

Kako se diže na tvrdjavu njima.

Zlata, u tvom ću krilu drijèmati, časak

Dok mi ustanku dodje. –

                                                I bog u lugu

Legne do djevojke. – Muk i tišina. Stojan je spavo.

Al pod njime se nova zelenjela trava, s dalekih

Krajeva lietale ptice; nosio potok

Komade leda u korito rieke;

Vjetrić je granama golim zanjihavši javljao stablu

Kako doskòra će opet procàvtjeti njemu na vrhu

Cviet što mu lani usàhnu.