ŽIVANA - PJESMA O POSTANJU - 2.deo

Vladimir Nazor

VII

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O POSTANJU - 2.deo

- Ječalo je selo Virje od usklika, popievaka,

Dok je Lada sa Jarilom ljubav ondje provodila.

Pričalo se naokolo, na sielima djevojakâ,

Da je ona u dolini dva izdanka posadila

Stabla Dafine što raste usred Raja; i sve plane

Od veselja. – A medjutim, tamo, rieci s one strane,

Šutjelo je selo Klenak okruženo mukom šumâ

I sa hramom Suvidovim na vrhuncu svoga huma.

Drevno je to selo. Stoji iz davnine i još pamti

Djela predjâ; gniezdo ljudi koji na dnu pȕti nose

I što vjekovi u vrtlu od sjećanja svima kose;

Staro selo koje i sad za svog boga vatrom plamti.

Palio je Klenačanin žrtve da bi božstvu svome

Ugodio, Svantevidu da bi čast i hvalu dao.

Kupili se Klenačani ispred hrama; a u tome

Času žrec bi med njih došo, na kam sio i pričao:

- Sa pećine Hindokuša dignuo se Zmaj Ognjeni

Olačiće, rumen krave, da rasprša i proguta,

Da ogleda, razveseli zemlje kud se šumeć pjeni

Amudarje, liepa reka. S visokoga gledo puta

Ravnice i jezera, mora, bila i doline;

Prodirao pogledima u jaruge i pećine.

Ind i Hilmet valjali su vode svoje k okeanu,

A otoci pjenama se bjelili na Hirkanu.

Zemlja bješe pusta, hladna. – Ognjeni je gledo s vrha

Kako leži bez života, bez trzaja i bez srha.

I šutnja je velja bila: samo vodâ i vjetrovâ

Ozivljo se šum klancima izmedj gora i bregova

Gdje ni listak rasto nije. – I pohtje se onda Zmaju

Da razbaci ledinama prve klice, da grud zgrije

Mrzloj Zemlji, da oplodi u ognjenu zagrljaju

Utrobu joj, i da bude što još nikad bilo nije.

Sidje. I sve vrutke svoje on otvori. Prostre krila.

I oganj se spusti. – Kora temaljska se užarila,

Jezero se osušilo, uzbibala dna se morska,

Ravnica se zaljuljala, zadrhtala kosa gorska.

A Ognjeni Zmaj je dalje bičem šibo svoga plama

Izmučenu Zemlju. S via grijali sve vrući traci

Krš, talase i močvare; a na suhim pustinjama

Dizale se od pijeska vijavice i oblaci.

Obujmio krilima je Zmaj svu Zemlju. Vrućim dahom

Žario joj je lice hladno, mamio iz njene kore

Sok, pogledom prodirao u izvore i ponore.

Drhtala je pod njm Zemlja, drhtala je čežnjom plahom

U onome zagrljaju. Osjećala kako struja

Nutrinom joj topla uji, i utroba da je njena

Nabrekla od snage što je u njoj sada zatvorena,

I da sve će planut naglo kao vihor i oluja.

Trpjela je, sad prožeta ognjem, sada studi mrazom.

Drhtala je u lagodi; a kad poče, mlaz za mlazom,

Životnoga soka rieka da joj tielom teče, kada

Osjeti u mesu svome bilo prvih zametaka,

Kad joj sidje u krv potok onog žara sa oblaka,

Sva se stresnu i zadrhta mučenica Zemlja mlada;

Iz žila joj otvorenih počnu vruci, žuboreći.

Novim šumom vjetar šušnu, novim glasom voda pjevnu;

Razlivena nebesima novim sjajem svjetlost sievnu.

I prolista prva grana, i prva se riba maknu

U vodama, konj za’rza, medvjed riknu, gavran graknu.

Onoj, koja do sad zebla, iz dubina plodnog boka

Stalo bilje u rod ljudski, stao porod životinja

Izbijati; - i Zemlja je od dragosti i milinja

Smiešila se Ognjen-Zmaju što je gledo sa visoka.

Gledao je Zmaj-Svantevid, lebdeć iznad Hindokuša,

Kako pod njim sag od trave prostire se poljanama,

Kako zvjerad, još u čudu, tajanstvene glase sluša

U prašumi što se stere izmedj Oksa i Hirkana.

Promatro je ljude koji iz kraja se u kraj skiću

Motreć stabla i slapove, mir nebesâ, nemir vodâ,

I čude se radu pčelâ, letu ždralovâ i rodâ,

Orlovima koji gniezdo na planinskom grade griču.

Kukci zuje, i gmaz vrvi naokolo. Uz lug hita

Krdo srnâ lakih nogu. Polje tutnji od kopita

Konjâ, zebrâ, magaradi, dok prašine oblak muti

Vedro nebo na obzoru gdje će oni išćeznuti.

A rogata stoka pase pokraj rieke: bik se tuče

O bok repom, vrat ukoči i, spruživši glavu, muče.

Stoji klokot u mlakama i kreketanje u bari,

Dok je perad dugih nogu zakričala u močvari.

Groktanje u lugu: vepri! Tulenje u klancu: vuci!

Hvatajuć se noktom medvjed silazi niz gorske grede.

Ljudi (krhki, a bez krzna na tijelu, i na ruci

Bez pandža, i goli, bosi) u taj svijet šutke glede.

I strah prvi već ih hvata. Gdje im noge da uteku?

Gdje im zubi, da se brane? – Ali, gore, još se diže

Stup od ognja koji zemlji u grud uli plamnu rieku,

I lik prima ljudskom sličan, i spušta se uviek niže.

I Zmaj sidje medju ljude. – Gledahu u božje čelo

Zemnici, u oči dvije što su vječna sjaja vrelo,

U obrve od oblaka i u usta gorostasa

U plamenu bradu što je sezala mu do pojasa.

I Zmaj reče: Slab se ćutiš, Zemlje sine, sred prirode.

Ne znaš kakvu silu imaš u mišici; ne znaš snage

Volje svoje. Vuk te plaši, trn ti bode pete nage.

U djetinjstvu prvom svome strepiš, mladi ljudski rode.

Okom punim čuda gledaš u skot zvjerski i u zelen-

Orijaše. No, iz korâ curi mlieko, smola, melem;

I plod zre na granju tome; a medvjeda kad po krznu

Hodala ti noga bude, osjetit ne ćeš draču.

Ti zavidjaš lakoj ptici pod oblake što se vrznu,

Strah te, ne će l’ lavlja šapa pokazati snagu jaču;

Al ti ruka više može: ima što je mudro vodi;

A misao tvoja lakše no let ždralov nebom brodi.

Silno blago zemlja krije. Dok vam ona dade gvoždje,

Od bakra ćeš i od mjedi kovat mačeve i kuke,

Željni lova u planini ruka će vam gradit lûke

Gipkim prućem lješnikovim. Radjat će vam brijeg groždje.

Ribama će i školjkama hraniti vas more sinje.

Bit će za vas sve što pupi i miriše: nevesinje

U luzima premaljetnim, i cvijeće u baštama,

I haluge i okrieci na morskijem obalama.

Kidat ćete u utrobi gorâ zlato, tvrdi granit

I mramore po kosama. Zemlja će vas žitom hranit,

A gasiti žedju vašom voda vrelâ. Gradit ćete

Od hrastova debla čamac, most na vodi, mlin i dveri;

Krotit ćete samim okom zloću zmiji, srdžbu zvieri.

I gospodar svemu bit ćeš, darežljive majke diete.

Sjesti će vam na prag briga, al i radost i milinje,

Jer nad vašom glavom bdjeti bogovi će i boginje.

Gledat ćete u visine gdje Bijesu moći nema,

Kamo svako biće teži k preobrazbi. Grana sprema

Nad glavom vam voće; za vas med i vosak pčele nose

U košnice, krava mlieko u tor, ovce runo. Ose

Uklanjaj se pred žaokom; pusti tigra u svom kraju;

No, kad na te slinu štrca, ti utuci glavu zmaju!

U čem je žuč i otrov, što je gnjilo i jalovo,

Nogom gazi, rukom ruši, jer je djelo Nevidovo.

Triebi čkalj na svojoj njivi. Kidaj svome u voćnjaku

Zakržljale grane. Ne daj da jalova ovca pase

U tvom stadu, da trn buja u tvom vrtu, na pašnjaku,

I u stanu tvome da se tužilice pjesme glase.

Vi ste, djeco, bilje koje voda hrani rajskih vrela.

Ne će žega da vas sprži, dok je mlaza s tih izvora.

Životu se veselite. A dok na dnu srca smjela

Plam naš gori, ne bojte se tame, studi i vihora! –

nastaviće se...

ŽIVANA - PJESMA O POSTANJU - 1.deo

Vladimir Nazor

VII

PJESMA O POSTANJU - 1.deo

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

I bogovi spustiše se s vrhunaca Rajevine.

Prva medju boginjama u cik zore sidje Lada.

Zemlja kojom Odra teče gledala je kako mlada

Božica na rieku sišla. – Brežuljci su i ravnice

Opkolili selo Virje. Svuda pjev i lepet krilâ,

A puteljkom pastirice stoku vode na pojila.

Cika. Vika. Dok se predjel nosi sjajem zelenila,

Udaja će danas biti Didi Lade za Jarila.

Najljepše je svietlo svoje s oblačićâ slala Zora.

Cvrkutalo u gniezdima. Lutao je vjetrić travom.

Kriešteć jato sokolovâ lijetalo je s vrha gorâ,

A ždrebad se u trk dala pašnjacima i dubravom.

Pjevajući uranile cure k rieci rublje prati,

A uz vodu obale se živicama ogradile.

Svuda cvieće i grančice; ne znaš gdje ćeš nogom stati.

Nikad više preko noći pruća posadile.

Zalud gaziš, zalud kidaš pleter što se puzeć penje:

Nova biljka odmah raste. A valovi ko da šùmê:

Uznieti se zelenilom sad će i to sivo stienje.

Gledat ćete u plamenu prvim mrakom gorske hume.

Velik dan je danas. – Djeve odanle se onda digle

Da pohrle do jezera. Trče travom noge bose.

A, kad tamo, gdje su ispod procvetalih grana stigle,

Pelud vlasi, listove im obasule kaplje rose.

Duvao je sa zapada vjetrić. Grane mrmorile

Krošnji vrbâ i jablanâ.Čuo se je iz daleka

Klik tetrieba, kùcukânje žunâ. Čudna radost neka

Rajila ih, al uz zebnju, a ni zašto. Sad bliedile,

Sad se opet crvenjele na licima njinim ruže,

Kad najednom stale pjesme, stale više da ih kruže;

A, svjetlošću obasjana, kao Zora kada zòri,

Uznosita, razdragana, boginja se ondje stvori.

Tijelo je njojzi bilo ko prut ružin s pupoljcima,

Otvorenim. Mirisale po metvici ruke njene;

Najljepše su kapi rose što jutarnji lug ima

Zablistale na njoj; modre ko različak sjale su zjene.

U ruci joj grana. Gdje je prolistala? gdje je grana?

Je l’ gradjena zemskim sokom ili sunčanom predjom tkana?

- Stoje djeve. Gledaju je prvog puta, al je znadu

Ko i čežnju u svom srcu, kao i cviet  u svom sadu.

Božica ih tad povede svojim tragom. – Vile gorske

Govorile: Ložnica te u pećini čeka. Trave

Obrasle su spilju; zavies mahovine mirisave

Ulaz čuva; paprat šumska, cvieće poljsko, školjke morske

I plodovi rajevinski rese kute i stijene.

Didi Lado, Jarilo se sa ležaja digo svoga,

I dok dršće od ljubavi svaka žila mladog boga,

Po svijetu širokome njegove te traže zjene. –

A boginja onda stane pred živicom koja cvala:

Gled’te, cure, i trn svaki listak svoj  i cvietak nosi!

Ni vas svježe rosne grane, ne smie Morana da kosi,

Prê no vatra od ljubavi krv vam nije ugrijala.

Crvene će plode brati sa tog trnja majka Živa

Da razbaci uz plot sjeme. Ruka joj je osvetljiva

Na jalovu granu svaku, na bezrodnu grudu. Plodom

Ljubav mora uroditi! Hoće ženu sa porodom. –

Vodile su vile Ladu  uviek dalje uz obalu

I klicale: Za te bog je oko Virja posadio

Bilje što mu sjeme niklo usred Nava. Razbistrio

Rieci izvor i korito. Biser prosu po igalu,

A zvijezdice livadama. Momirov je bies trenutak

Što prolazi, Jarilova ljubav vječno živ je vrutak.

Vodimo te do dragoga. Na vrhuncu čeka na te

Gledeć kako vlasi tvoje na suncu se ovdje zlate.

Raste drvo Dafina

Usred Rajevine.

Kad se cura zaljubi

S grane list otkine

Lada, liepa boginja

Usred Rajevine

Pa silazi na Zemlju

Božica ljubavi;

Njim će mȍma dragana

Svoga da zatravi.

Koban li je darak taj

Božice ljubavi!

Ko srebro je uski vrh,

Peteljka ko zlato

Što se na nj je rosnati

Biser obnoć hvato.

Drhće, trepti sitni list

S peteljkom ko zlato.

Cura će ga mladjana

Nosit medj dojkama;

Ona će ga močiti

Svojijem suzama;

Ona će ga nositi

Dugo medj dojkama.

Pa kad pridje dragi k njoj

O večernju zoru

Kazat će mu: na srcu

Nosim slatku mòu,

Nosim tugu najcrnju

I svijetlu zoru.

A božica zagrlila najmladju je pjevačicu:

Neka ruže uviek cvatu u srcu ti i na licu.

Vratite se k svome selu. Svaka od vas jedna mati!

Pa će preko svih korita sila vaša nabujati.

Da ste jake i smione, u oluji kad se gradi,

Kao janje umiljate, kad će ruka cviet da sadi.

Djevojačka desna meko uzglavlje je, a rumena

Usna pehar je života za muškarca izmučena. –

Još je nešto reći htjela; al visoko, na vrhuncu,

Zov Jarilov, Lado!, jeknu. I mladi se bog pokàza

Obrazi se njemu sjali svibanjskome kao suncu

Lice, jutrom, kad se penje uz vedrinu plavih staza.

Njegova je brada bila kao grmlje procjetalo

U kome je, svietlom tkano, sto gniezdâ propjevalo.

U oku mu sjaj, na vratu modre žile koje biju

Ko rijèke što se, skačuć niz slapove, k moru viju.

Cijela je ravan njega osjećala. Njihao se

Usjev mladi prema bogu kao vali kada nose

Pjene svoje k liti što se suncem ovi nasred mora;

Svi pestići u cvijetu k njemu su se okretali;

Peteljke se protezale; pupoljci se otvarali;

Dizao se uviek jači zadah tla i miris korâ;

A s visoka, na glas nalik mjeden-pločâ, zvečeć pado

Iz usta je punih čežnje topli usklik: Lado! Lado!

I boginja uz brieg podje. – Padali na kosu plavu

List i pelud s omorike. Njenim tragom cvieće cvalo.

Pjevale su vile: Konjic pred pećinom pase travu,

A sunčanim glasom svojim božanstvo te triput zvalo.

Danče sreće i ljubavi! Ti mu gladiš dlanom čelo,

Veliš: Gdje te nema, ja bih sahla ko sred ljeta vrelo.

Didi Lado, gorom hrli krdo srnâ; u nizini

Teče rieka k sinjem moru, k tvojoj, Gospo, domovini.

Raste drvo Dafina

Usred Rajevine.

Kad se dvoje iluju

S grane list otkine

Lada, liepa boginja

Usred Rajevine.

I božica listom tim

Mladence dariva.

U grudima njihovim

Uviek sladje biva

Sretan onaj kojega

Božica dariva!

Nastaviće se...

ŽIVANA - PJESMA O LJUBAVI

Vladimir Nazor

VI

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O LJUBAVI

Tihe rieke na obali, ispod luga u kom bruji

Ko roj pčelâ, vrutak danju, ovnoć pjevaju slavuji,

Boravila djeva čase. Blagi bjehu njojzi danci,

Mirne noći i uranic.

Čuvao je Vid hranitelj tu zjenicu oka svoga

Tu mu kćerku mezimicu, blago svoje najmilije.

Medju proći nije smjela perivoja ubavoga.

Morala je muška glava da se od nje svaka krije.

Ona bješe ko i ruža u proljetnoj svojoj slavi,

Kao zviezda večernjica na zreniku što se plavi.

Ona bječe kao ljiljana

Čaška biela. Crvenio koral joj se na usnama,

A u zjenižižak drhto. Gukala sred grudi njene

Dva goluba što su htjela poletjeti ma kud bilo;

Nosila je na dnu duše dvije čežnje pritajene

Zlateć njima sve što od nje božanstvo je sjenom krilo.

Gledala je kako cure u daljini kolo vode,

Iza rieke seljak ore, stada pasu, lete rode.

Živjela je sama, mirna – al se usto približavo

Časak sreće i žalosti. A kad, jednom, proljetnoga

Sunca zraka gaj obasja kao da je požar planô,

Iza plota njene bašte, nikad još ne ȕgledâno,

Motrilo je crnim okom momče s kraja neznanoga

I šaptalo: O Grozdano!

O cvijete što se u taj mirni kutić zaklonio,

Daruj kaplju vode hladne: grdno sam ti ožednio. –

A ona se zagledala u lice mu, pa je rekla:

Eto, tu je. Za me samo do sada ona je tekla.

Ali, čime da je grabim? – Ja ću piti s dlana tvoga,

S dlana tvoga sićušnoga

I žedj će me lakše minut. Što obaraš oči nice?

Lovcem postah; al i sada plašit ne znam djevojčice.

Ja sam jurtos lug obašo, i tvrda sam srca bio

Ko još nikad u životu: srnjaka sam ustrelio.

Dodji, oko da mu vidiš koje kao da mi veli:

Što me, momče, ustrijeli?

Od zlata mu oba roga, noge tanke, krzno meko.

Ranjen leži; a kad stenje, glas mu ide nadaleko.

Dodji! Ti ćeš opet dići što od moga luka pane.

Surova je meni ruka; ne znam da mu vidam rane. –

A Grozdana: Ne smiem, lovče, ići onkraj toga plota.

Ti mi pridje; a već oblak nad nama se, mračan, mota.

Žao mi je jadne zvieri,

Žao mi je brige tvoje, pa mi mladoj ne zamjeri.

Bogova je srdžba strašna. – Ne boj mi se, rajsko čedo!

Često sam se božjem gnjevu baš u oči zagledo.

Čuj vapaje srnjakove. Tebe on sad zove. Hodi! –

A Grozda će na to: Lovče, plot obali. Pa me vodi. –

Za ruku je momak primi i odvede. – Tumarali

Cio dan su puteljcima. Hrašće drevno, bori stari,

Gledali su ono dvoje kako idu zagrljeni

Po čistini i pod granjem, sad na suncu, sad u sjeni,

Tražeć vrela i ležaje. – Pobjegla je zvijerka laka,

A ljubav se porodila u djevojke i došljaka.

On joj viencem vlasi kiti tepajući potihano:

O Grozdano!

O božansko diete krasno! Usta su ti kao čaška

Cvieta što u Navu raste. Iz njih miris tvoga daška

Sve proljetne vonje nosi. Kosa tvoja oblačić je

Što ga Zora jedva taknu. Ni pjevanje ne će ptičje

Da se tvojim grlom takmi. Ja te volim, o Grozdano,

Seko Lade Jarilove! Zlato samo meni dano! –

A ona mu odgovara: Ja sam za te cviet u rosi.

Ti si meni vjetar koji vlatom njiše, pelud nosi. –

Hodali su, tumarali gajevima. – Puk srnjakâ

Pratio ih iz daleka. Stizo dah im haka laka

Sa poljane i rijèke. I oni se penjat stali

Uz proplanak. Glasu ljudi klikom bi se odazvali.

Gdje jezerce sa hridine punu pjenâ vodu prima

Lutali su. A skitalac djevojci je dugo pričo

Sve što vidje i doživje u dalekim krajevima.

Sad bi do njih jelen prošo; sad bi soko siv zakričo.

I oni su onda sjeli pod jablanom pokraj vrutka,

Na sag djeteline.

Nad njim, suncem obasjana, sjala lit se od bjelutka

Što bi, nalik na dvor neki, uvis htjela da se vine

I sakrije ono dvoje koji jedno drugo glede

Uviejek dublje, do dna oči; a lica im samo bliede,

A ruke im dršću, prsti jedva znadu da se nadju,

A krv tjera k srcu želju uviek vruću, uviek sladju.

Momir:

Znaš li, Grozdo, ljubav što je? Znaš li što to golub guče

Dok mu grlo bliešti?

Kad se gora zazeleni, znaš li zašto, slatko luče,

Tetrieb zorom kriešti?

Grozda:

Ne pitaj me: to su mene naučile oči tvoje,

Rieči i cjelovi.

Znam sve glase u luzima dok se njišu stablu hvoje,

I što guču golubovi.

Momir:

Zašto drhćeš kao trska u jezeru, kao žica,

Ko list na jasici?

To jelenče kroz grm jurnu, ili negdje tresnu ptica

Krilom u živici.

Grozda:

Kaži otkud amo dodje? I gdje su ti dvori? Tko si:

Zemnik il sin Raja?

Od koga ti med na usni, sjaj u oku, cviet u kosi

I žar zagrljaja?

Momir:

Ne pitaj za domovinu, za rod moj i moju maju.

Ja sam sin proljeća.

Ja sam puljak u potoku, dašak, sjev u sunca sjaju,

Pelud od cvieća.

I ona je ruke vila oko vrata mladog boga

Ćutjela je da joj snaga smalaksava, da je nosi

Talas neki u kraj sanjâ, u vrtlove zaboravi.

Pjevali su svi potoci slavu dana proljetnoga.

Bješe doba kad sve klikće od mladosti i ljubavi,

Kada grana na svom rtu prvi list i cvietak nosi.

Prosipo je prve kapi svib iz kore, bor iz luba.

Pokraj vode pod jablanom gukala su dva goluba.

Mir. Al iznad glava njinih već se mrači. – Svantevida

Oko na njih s Nava gleda. – Grešnike će kaznit moćna

Srdžba božja prije nego na sviet pane tama noćna.

I Stojana Suvid zove. – Ne će mačem oštra brida,

Ne će vatrom Perunovom pustolova tog da smakne;

Ne će da ga prstom takne

Ruke svoje, no je pozvo boga strielca pa ga pita:

Gle onamo! je l’ to onaj što se zemljom samo skita?

Sjaćaš li se: luk! bijèlac! bučni lov na zimskog vuka!

Kušaj da l’ ga danas možeš pogoditi usred srca. –

A strielac se bog uspravi. Iz oka mu iskra vrca

Duga gnjeva na Momira. Latio se odmah luka,

Pa iz tilca strielu vadi, očma traži lug na strani

Gdje je, pokraj vrutka, raje dvie mladosti zaljubljene.

I nadje ih. Luk svoj napnu; nasmjehne se, nanišani.

Zazviždala strelica je putovima vasèljene;

Psiknula je iz Rajevine kao zmija; prohujala

Kao munja; u lug ušla. I sva gora zadrhtala.

Zadrhtala, pa se onda mukom ovi. Prekinu se

Smieh djetinji potočiću. Skupio je krošnju u se

Jasen koji sad prolista, drijen koji tek procvate.

Ptice što po granju lete, zvieri što se grmljem klate

Zašutješe u tom muku nenadanom; uviek jače

Čuješ samo kako vrelo ili žensko grlo plače.

Rog se lovčev u daljini javi glasom punim straha;

Nekog zove. Puteljcima od paprati i od maha

Jedva čuti hod je ljudi i zvijèri što se žure

Tamo gdje aw rasplakaše vrela bol i tuga cure.

Suton pada. Mjesec gajem svoje prvo stere velo;

A iz zaklona što nad njim sja hridina od bjelutka,

Uz sve tiši plač djevojčin, glas slavujev i šum vrutka,

Lovci idu niz proplanke noseć k rieci mrtvo tielo.

Idu lovci i čude se: to što prte s gorske kose

Je l’ od mesa il od zraka? Je li mrtvo ili živo?

A ta djeva, koja plače, hoda, il je krila nose?

Da l’ se crni il se svietli u sumračje ovo sivo?

Srnad idu k rieci, k vodi. Žedna? Ili leš taj prate?

Je l’ to sprovod il početak svadbe neke nepoznate?

Otvara se stazam sama; trščak u sve življem muku

Sja i prima mrtvo tielo. I lovci se natrag vuku.

Natrag idu. U hodu se obaziru, zastajkuju.

Vide: bezbroj plamičakâ ritovima vrvi. Čuju:

Krila šúmê, vode šušte. Sjaj sav prosuv svojih zraka

Spustio se sa zvjezdama mjesec s visa sred trščaka.

Trstike glas daju, vode zabrujiše. Žalovanje.

Noć se gubi- Mjesec kreće svojom stazom, i sve sanje

Sobom vodi, sve zvijezde, pa i Grozdu koja pline

Ko oblačić, gledeć i sad dragog svoga, sa visine.

- Nad gorama sviće. Vile kupaju se u potoku

I gledaju kako Zora nebom ide, cvieće sipa

Sa visoka, dok se za njom diže sunce na istoku.

Pozdravlja je šȕmom rieka, mirisima vries i lipa.

I vile joj kliču: Ti si, Zoro, opet zaljubila

Do dva brata, dva viteza; a sad zemljom tama vlada

Grliš boga zelen lica u ponoru morskog grada.

Ti si, Zoro, do dva brata, dva viteza, posvadila.

Pojezda je odveo te sinoć k moru, u dubinu.

A visoko na bijelcu Prijezda te jutros vinu.

Oko grla do tri nize, na glavi ti do tri vienca.

U ruci ti vjedro rose crpene iz rajskog zdenca.

Probila si zid od tame, preletjela plot od sjene,

Pa ko galeb krila rujnih na slane se spusti pjene

Mora plava. Zemnik s praga, konj na paši, kos u gaju,

Zoro, ljubo Prijezdina, s nizine te pozdravljaju. –

Slavile su vile Zoru, pa se kao jato digle,

Te su u šaš i trstike na obali rieke stigle.

Lutale su ritovima, kad najednom ugledale

Mrtva momka na pijesku. U očima ko od stakla

Lik mu Grozde, vrbe koje vihora se ruku takla,

U torbi mu trave što su i sad oštro mirisale,

A njegovu na rukavu, žut i blistav kao svila,

Leptir koji tu poginu stresav prah sa svojih krila.

I trščak je šumorio što se one noći desi

Dok je mladić ondje ležo, uštap sjao na nebesi’.

Slušale su vile priču, pa se tiho došuljale

Do mrtvaca; kleknule su; i dugo su posmatrale

Grdnu ranu na grudima, bliedo lice, kosu dugu.

O Momire!

Ti donese pjev i radost, a ostavi plač i tugu.

Ranjen strielom Stojanovom okajo si svoje hire.

Čemu dirat u mezimče Suvidovo? Čemu Strielcu

Zavidjeti sjaj striele i brzinu božjem bielcu?

O Momire!

Past će sutra kap gorčine u sve izvore i vire,

Ugasiti trak najlepši sunčevu se sada sievu,

Zašutjeti pjev ljubavi u grlu će slavujevu.

O vjesniče liepih dana, o ljubimče sviju vila,

Probiše ti strelom srce, slomiše ti oba krila.

O Momire!

Komu srce da ne tuži, kad radòsti bog umire? –

Tako one bugarile nad mrtvacem. Kao mlada

Grana što je vihor slomi ležo momak na pijèsku.

A Smiljana progovori: Zalud za njim srce jada.

Prenesimo ovo tielo do Marice, hladne vode,

K jugu, gdje i zima kiti cvietom ružu, listom liesku.

Nosimo ga u vrtove blagovonje i lagode! –

I djevojke podigoše mrtvo tielo. – Sa zrenika

Gledalo je sunce vile kako letom leteć nose

Na jug truplo ubijenog skitalice i vjesnika.

Dok na glavi još im kaplje od jutarnje sjaju rose,

Letjele su ko ždralovo jato, sliedeć sa visina

Tok Dunaja. Ubrzaše iznad gora i nizina,

Onkraj bara i rijeka, dok na liepe ravni pale

Gdje su Marici na briegu njive ružâ procvjetale.

Dizao se s poljâ miris kao tamjan put nebesa.

Treptao je sjaj na vodi. Grančicama lahor tres’a.

Pokidaše djeve listak i cviet ružâ sa busena

I mogilu podigoše korâ, lišća i laticâ.

Na poljane uviek tiše silazila prva tmica.

Zrikavci se ozivali od grebena do grebena,

Kad su vile mrtvog momka u taj ležaj zakopale

I posljednju onda pjesmu pokraj stoga zapjevale:

U logoru od ružica

Momir bógo slatko driema.

Njihat će ga u svom krilu

Nojca niema.

O vjetriću sa Balkana,

Dani, leti do tog stoga,

Zalahori nad mogilom

Mladog boga.

U grobnici što miriše,

U postelji od ružica

Driema s ranom na grudima

I blieda lica.

O Marice hladna, teci

U slatkom žuboru:

Neka cvieće ne uvene

Na ovom logoru.

Pa će doći majka Živa

Tražeć diete svoje,

Pa će bacat sve te ruže

U valove tvoje;

Ulit će mu dah života

U studene grudi

Ne poginu onaj koji

Premaljeće budi.

Ne poginu on ni sada

Od božjega luka.

Ne će uviek Grozda mlada

Da za dragim kuka.

Driema samo na grudima

S ranom, blieda lica,

U mogili što miriši,

U postelji od ružica.