ŽIVANA - PJESMA O LJUBAVI

Vladimir Nazor

VI

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O LJUBAVI

Tihe rieke na obali, ispod luga u kom bruji

Ko roj pčelâ, vrutak danju, ovnoć pjevaju slavuji,

Boravila djeva čase. Blagi bjehu njojzi danci,

Mirne noći i uranic.

Čuvao je Vid hranitelj tu zjenicu oka svoga

Tu mu kćerku mezimicu, blago svoje najmilije.

Medju proći nije smjela perivoja ubavoga.

Morala je muška glava da se od nje svaka krije.

Ona bješe ko i ruža u proljetnoj svojoj slavi,

Kao zviezda večernjica na zreniku što se plavi.

Ona bječe kao ljiljana

Čaška biela. Crvenio koral joj se na usnama,

A u zjenižižak drhto. Gukala sred grudi njene

Dva goluba što su htjela poletjeti ma kud bilo;

Nosila je na dnu duše dvije čežnje pritajene

Zlateć njima sve što od nje božanstvo je sjenom krilo.

Gledala je kako cure u daljini kolo vode,

Iza rieke seljak ore, stada pasu, lete rode.

Živjela je sama, mirna – al se usto približavo

Časak sreće i žalosti. A kad, jednom, proljetnoga

Sunca zraka gaj obasja kao da je požar planô,

Iza plota njene bašte, nikad još ne ȕgledâno,

Motrilo je crnim okom momče s kraja neznanoga

I šaptalo: O Grozdano!

O cvijete što se u taj mirni kutić zaklonio,

Daruj kaplju vode hladne: grdno sam ti ožednio. –

A ona se zagledala u lice mu, pa je rekla:

Eto, tu je. Za me samo do sada ona je tekla.

Ali, čime da je grabim? – Ja ću piti s dlana tvoga,

S dlana tvoga sićušnoga

I žedj će me lakše minut. Što obaraš oči nice?

Lovcem postah; al i sada plašit ne znam djevojčice.

Ja sam jurtos lug obašo, i tvrda sam srca bio

Ko još nikad u životu: srnjaka sam ustrelio.

Dodji, oko da mu vidiš koje kao da mi veli:

Što me, momče, ustrijeli?

Od zlata mu oba roga, noge tanke, krzno meko.

Ranjen leži; a kad stenje, glas mu ide nadaleko.

Dodji! Ti ćeš opet dići što od moga luka pane.

Surova je meni ruka; ne znam da mu vidam rane. –

A Grozdana: Ne smiem, lovče, ići onkraj toga plota.

Ti mi pridje; a već oblak nad nama se, mračan, mota.

Žao mi je jadne zvieri,

Žao mi je brige tvoje, pa mi mladoj ne zamjeri.

Bogova je srdžba strašna. – Ne boj mi se, rajsko čedo!

Često sam se božjem gnjevu baš u oči zagledo.

Čuj vapaje srnjakove. Tebe on sad zove. Hodi! –

A Grozda će na to: Lovče, plot obali. Pa me vodi. –

Za ruku je momak primi i odvede. – Tumarali

Cio dan su puteljcima. Hrašće drevno, bori stari,

Gledali su ono dvoje kako idu zagrljeni

Po čistini i pod granjem, sad na suncu, sad u sjeni,

Tražeć vrela i ležaje. – Pobjegla je zvijerka laka,

A ljubav se porodila u djevojke i došljaka.

On joj viencem vlasi kiti tepajući potihano:

O Grozdano!

O božansko diete krasno! Usta su ti kao čaška

Cvieta što u Navu raste. Iz njih miris tvoga daška

Sve proljetne vonje nosi. Kosa tvoja oblačić je

Što ga Zora jedva taknu. Ni pjevanje ne će ptičje

Da se tvojim grlom takmi. Ja te volim, o Grozdano,

Seko Lade Jarilove! Zlato samo meni dano! –

A ona mu odgovara: Ja sam za te cviet u rosi.

Ti si meni vjetar koji vlatom njiše, pelud nosi. –

Hodali su, tumarali gajevima. – Puk srnjakâ

Pratio ih iz daleka. Stizo dah im haka laka

Sa poljane i rijèke. I oni se penjat stali

Uz proplanak. Glasu ljudi klikom bi se odazvali.

Gdje jezerce sa hridine punu pjenâ vodu prima

Lutali su. A skitalac djevojci je dugo pričo

Sve što vidje i doživje u dalekim krajevima.

Sad bi do njih jelen prošo; sad bi soko siv zakričo.

I oni su onda sjeli pod jablanom pokraj vrutka,

Na sag djeteline.

Nad njim, suncem obasjana, sjala lit se od bjelutka

Što bi, nalik na dvor neki, uvis htjela da se vine

I sakrije ono dvoje koji jedno drugo glede

Uviejek dublje, do dna oči; a lica im samo bliede,

A ruke im dršću, prsti jedva znadu da se nadju,

A krv tjera k srcu želju uviek vruću, uviek sladju.

Momir:

Znaš li, Grozdo, ljubav što je? Znaš li što to golub guče

Dok mu grlo bliešti?

Kad se gora zazeleni, znaš li zašto, slatko luče,

Tetrieb zorom kriešti?

Grozda:

Ne pitaj me: to su mene naučile oči tvoje,

Rieči i cjelovi.

Znam sve glase u luzima dok se njišu stablu hvoje,

I što guču golubovi.

Momir:

Zašto drhćeš kao trska u jezeru, kao žica,

Ko list na jasici?

To jelenče kroz grm jurnu, ili negdje tresnu ptica

Krilom u živici.

Grozda:

Kaži otkud amo dodje? I gdje su ti dvori? Tko si:

Zemnik il sin Raja?

Od koga ti med na usni, sjaj u oku, cviet u kosi

I žar zagrljaja?

Momir:

Ne pitaj za domovinu, za rod moj i moju maju.

Ja sam sin proljeća.

Ja sam puljak u potoku, dašak, sjev u sunca sjaju,

Pelud od cvieća.

I ona je ruke vila oko vrata mladog boga

Ćutjela je da joj snaga smalaksava, da je nosi

Talas neki u kraj sanjâ, u vrtlove zaboravi.

Pjevali su svi potoci slavu dana proljetnoga.

Bješe doba kad sve klikće od mladosti i ljubavi,

Kada grana na svom rtu prvi list i cvietak nosi.

Prosipo je prve kapi svib iz kore, bor iz luba.

Pokraj vode pod jablanom gukala su dva goluba.

Mir. Al iznad glava njinih već se mrači. – Svantevida

Oko na njih s Nava gleda. – Grešnike će kaznit moćna

Srdžba božja prije nego na sviet pane tama noćna.

I Stojana Suvid zove. – Ne će mačem oštra brida,

Ne će vatrom Perunovom pustolova tog da smakne;

Ne će da ga prstom takne

Ruke svoje, no je pozvo boga strielca pa ga pita:

Gle onamo! je l’ to onaj što se zemljom samo skita?

Sjaćaš li se: luk! bijèlac! bučni lov na zimskog vuka!

Kušaj da l’ ga danas možeš pogoditi usred srca. –

A strielac se bog uspravi. Iz oka mu iskra vrca

Duga gnjeva na Momira. Latio se odmah luka,

Pa iz tilca strielu vadi, očma traži lug na strani

Gdje je, pokraj vrutka, raje dvie mladosti zaljubljene.

I nadje ih. Luk svoj napnu; nasmjehne se, nanišani.

Zazviždala strelica je putovima vasèljene;

Psiknula je iz Rajevine kao zmija; prohujala

Kao munja; u lug ušla. I sva gora zadrhtala.

Zadrhtala, pa se onda mukom ovi. Prekinu se

Smieh djetinji potočiću. Skupio je krošnju u se

Jasen koji sad prolista, drijen koji tek procvate.

Ptice što po granju lete, zvieri što se grmljem klate

Zašutješe u tom muku nenadanom; uviek jače

Čuješ samo kako vrelo ili žensko grlo plače.

Rog se lovčev u daljini javi glasom punim straha;

Nekog zove. Puteljcima od paprati i od maha

Jedva čuti hod je ljudi i zvijèri što se žure

Tamo gdje aw rasplakaše vrela bol i tuga cure.

Suton pada. Mjesec gajem svoje prvo stere velo;

A iz zaklona što nad njim sja hridina od bjelutka,

Uz sve tiši plač djevojčin, glas slavujev i šum vrutka,

Lovci idu niz proplanke noseć k rieci mrtvo tielo.

Idu lovci i čude se: to što prte s gorske kose

Je l’ od mesa il od zraka? Je li mrtvo ili živo?

A ta djeva, koja plače, hoda, il je krila nose?

Da l’ se crni il se svietli u sumračje ovo sivo?

Srnad idu k rieci, k vodi. Žedna? Ili leš taj prate?

Je l’ to sprovod il početak svadbe neke nepoznate?

Otvara se stazam sama; trščak u sve življem muku

Sja i prima mrtvo tielo. I lovci se natrag vuku.

Natrag idu. U hodu se obaziru, zastajkuju.

Vide: bezbroj plamičakâ ritovima vrvi. Čuju:

Krila šúmê, vode šušte. Sjaj sav prosuv svojih zraka

Spustio se sa zvjezdama mjesec s visa sred trščaka.

Trstike glas daju, vode zabrujiše. Žalovanje.

Noć se gubi- Mjesec kreće svojom stazom, i sve sanje

Sobom vodi, sve zvijezde, pa i Grozdu koja pline

Ko oblačić, gledeć i sad dragog svoga, sa visine.

- Nad gorama sviće. Vile kupaju se u potoku

I gledaju kako Zora nebom ide, cvieće sipa

Sa visoka, dok se za njom diže sunce na istoku.

Pozdravlja je šȕmom rieka, mirisima vries i lipa.

I vile joj kliču: Ti si, Zoro, opet zaljubila

Do dva brata, dva viteza; a sad zemljom tama vlada

Grliš boga zelen lica u ponoru morskog grada.

Ti si, Zoro, do dva brata, dva viteza, posvadila.

Pojezda je odveo te sinoć k moru, u dubinu.

A visoko na bijelcu Prijezda te jutros vinu.

Oko grla do tri nize, na glavi ti do tri vienca.

U ruci ti vjedro rose crpene iz rajskog zdenca.

Probila si zid od tame, preletjela plot od sjene,

Pa ko galeb krila rujnih na slane se spusti pjene

Mora plava. Zemnik s praga, konj na paši, kos u gaju,

Zoro, ljubo Prijezdina, s nizine te pozdravljaju. –

Slavile su vile Zoru, pa se kao jato digle,

Te su u šaš i trstike na obali rieke stigle.

Lutale su ritovima, kad najednom ugledale

Mrtva momka na pijesku. U očima ko od stakla

Lik mu Grozde, vrbe koje vihora se ruku takla,

U torbi mu trave što su i sad oštro mirisale,

A njegovu na rukavu, žut i blistav kao svila,

Leptir koji tu poginu stresav prah sa svojih krila.

I trščak je šumorio što se one noći desi

Dok je mladić ondje ležo, uštap sjao na nebesi’.

Slušale su vile priču, pa se tiho došuljale

Do mrtvaca; kleknule su; i dugo su posmatrale

Grdnu ranu na grudima, bliedo lice, kosu dugu.

O Momire!

Ti donese pjev i radost, a ostavi plač i tugu.

Ranjen strielom Stojanovom okajo si svoje hire.

Čemu dirat u mezimče Suvidovo? Čemu Strielcu

Zavidjeti sjaj striele i brzinu božjem bielcu?

O Momire!

Past će sutra kap gorčine u sve izvore i vire,

Ugasiti trak najlepši sunčevu se sada sievu,

Zašutjeti pjev ljubavi u grlu će slavujevu.

O vjesniče liepih dana, o ljubimče sviju vila,

Probiše ti strelom srce, slomiše ti oba krila.

O Momire!

Komu srce da ne tuži, kad radòsti bog umire? –

Tako one bugarile nad mrtvacem. Kao mlada

Grana što je vihor slomi ležo momak na pijèsku.

A Smiljana progovori: Zalud za njim srce jada.

Prenesimo ovo tielo do Marice, hladne vode,

K jugu, gdje i zima kiti cvietom ružu, listom liesku.

Nosimo ga u vrtove blagovonje i lagode! –

I djevojke podigoše mrtvo tielo. – Sa zrenika

Gledalo je sunce vile kako letom leteć nose

Na jug truplo ubijenog skitalice i vjesnika.

Dok na glavi još im kaplje od jutarnje sjaju rose,

Letjele su ko ždralovo jato, sliedeć sa visina

Tok Dunaja. Ubrzaše iznad gora i nizina,

Onkraj bara i rijeka, dok na liepe ravni pale

Gdje su Marici na briegu njive ružâ procvjetale.

Dizao se s poljâ miris kao tamjan put nebesa.

Treptao je sjaj na vodi. Grančicama lahor tres’a.

Pokidaše djeve listak i cviet ružâ sa busena

I mogilu podigoše korâ, lišća i laticâ.

Na poljane uviek tiše silazila prva tmica.

Zrikavci se ozivali od grebena do grebena,

Kad su vile mrtvog momka u taj ležaj zakopale

I posljednju onda pjesmu pokraj stoga zapjevale:

U logoru od ružica

Momir bógo slatko driema.

Njihat će ga u svom krilu

Nojca niema.

O vjetriću sa Balkana,

Dani, leti do tog stoga,

Zalahori nad mogilom

Mladog boga.

U grobnici što miriše,

U postelji od ružica

Driema s ranom na grudima

I blieda lica.

O Marice hladna, teci

U slatkom žuboru:

Neka cvieće ne uvene

Na ovom logoru.

Pa će doći majka Živa

Tražeć diete svoje,

Pa će bacat sve te ruže

U valove tvoje;

Ulit će mu dah života

U studene grudi

Ne poginu onaj koji

Premaljeće budi.

Ne poginu on ni sada

Od božjega luka.

Ne će uviek Grozda mlada

Da za dragim kuka.

Driema samo na grudima

S ranom, blieda lica,

U mogili što miriši,

U postelji od ružica.

ŽIVANA - PJESMA O BORBI - 2.deo

Vladimir Nazor

V.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O BORBI - 2.deo

Tako je klicao Stojan, dok Nevid je išao poljem

Kao kroz useve vihor. – Al Jarilo mamuzom bocnu

Konja krilata, uvis vinu se; štit svoj držeći

Visoko, pròzbori: Sunce ti sjajno, moj rodjeni brate!

Užari tu mjedenu ploču, dok ona mi ne sine kao

Uštap u ponoći vedroj! Svjetlosti! Sjaja!

Bez njih života nam nema. Na štitu ću ponieti svomu

Pobjedu i spas. O sunce, moj brate, trakove svoje

Daj mi i plamene šibe što njima u podnevo ljetno

Rastapaš kremen u gori, i sokove ispijaš hrastu,

I sušiš močvare blatne, i žariš hridine sure. –

Reče: a sunce udre o štitac svim zrakama svojim.

Ugrije mjedenu ploču dok zasja kao zvijèzda.

Spusti Jarilo tad se u krȅševo. Sijao štit mu

Golem, sjajan ko uštap na rubu istočnih gora.

Magla se razbjegnu; sve se posrèbrilo i sve pozlátilo.

Od te svjetlosti Biesi teturati stadoše, sliepi.

Rajnici tjerali konje i mahali ognjenim mačem

Gazeć dušmane koji bez vida, i umorni, prašni,

Nemoćnome u gnjevu uz Gòleč su bježali drhćuć

Koljenima što u njim ko led se rastapala snaga.

Nevid udari šakom o vrata. Zaškrinuo stožer.

Ona se otvore. Kao što ljeti, sa kišom plahom,

Nȁbujâlî potok, što niz dol se valja i tutnji,

U se ponorsko prima ždrijèlo: tako proguta

Črtove čete golečka vrata, lupnuvši gromko

Za bjeguncima. – Svietli vojnici su gledali kako

Ona se kapija pred njim zatvorila. Oblaci kule

Oviše; zȁurla vjetar; a kamen i santa

S visa na njih se prosu.

Stojan četu povede na obližnju strmen. – Strijèlâ

Rojevi, nalik na zrake sunčane, poletješe u grad

Pa ga rasvietliše svega. Ugleda Stojane kule,

Granit, od gvoždja zide, od leda temelj,

Od mjedi roge i kuke. Iz močvarna jezera Biesi

Vadili mulj, a iz greda od krȅmena kidali hride;

Rušili pećini vrata, da iz nje mrak crnji izvuku.

Parah je mahao krilma i piesak je vitlao, a div

Balačko čupao hrašće iz koriena, kido ga, baco

Dolje, niz bedeme strme. – Zaludu je kušao Davor

Srušiti gradom vrata, otvoriti prolaz.

Napinjo bog se je snažni gologlav i crven u licu.

Hukaše; lȅpršâle  mu vlasi, i oči mu sjale.

Sva je Perúnova ljutnja, kad gromovi noću tutnje,

Bila u njegovu glasu, svi usklici ljudski, kad borba

Usplamti izmedj dušmánâ, a čelom mu orala srdžba

Brazde duboke, svijȅtle ko munje  u noćnome nebu;

Lupalo Rajnicim srce ko greda u njegovoj ruci

O tvrda Črtova vrata.

Muklo od udarca svakog tutnjila kula;

Drmo se Goleč; a klancem i spiljama okolo grada

Odjekivala jeka. – Smradan se dizao zadah

S golečkih kaljuža; opet studena se širila magla;

Uzvik Črtov se jače ozivao gradom i râvni.

            Onda Stojane reče drugarima: Večer se bliža.

Nama će donieti hlad, a mlitavost konjima našim.

Ona će pròmetnuti mulj u led, sjenu u tamu.

Zar ćemo Davora pustit da s onom od gvoždja gredom

Prvi u tvrdjavu udje?

Čemu nam krilati konji? Nek rznu! Nek uvis se vinu!

Živana! Živana!...Za mnom! –

            Tako je vodio Stojan drugáre. Nasip prelètje,

Jarak, i zid, i kulu; a konji iz nozdara prospu

Rojeve varnicâ; potok topline se razli Golèčom.

Led se bjesovima pod nȍgama rastopi: probi

Voda pod zidinom grada, i temelj joj čitav umèkšâ.

Dvori se nagnuše; negdje, na zapadu, bedem se sruši.

Davor i Jarilo udju s gredúrinom koja se sada

Prometnu u stup što plamsa, i svietli, i grije toplinom

Topeć golečke dvore. – Zadrhtao Nevid u onom

Svietlu, u onome žaru: Otvorite pećine hladne!

Otvorite utrobu svoju i haknite iz svih dubina!

Spásenja nojca nam nosi. Parahu, Balačko, Alo,

Drž’te se, sunce dok zadje! S prvim će tminama skoro

Nestati Vidovi sini ko varave sjene. –

Zalud viko sve ljuće. Pod njime treso se Goleč,

Rušio grad se, gorjele kule, s bedema baco

Bjesove Rajnik. U boku opaljen ognjenim mačem

Bježo Balačko; Vuko previjô se zubima grizuć

Perce strijèli sunčanoj što Jarilov luk mu duboko

U gut usadio; Parah po garistu vukao krila

Što ih opalila vatra; bies Ala, u zmajevu liku,

Rio gubicom zemlju, u ponorske špilje

Da sidje, da nadje hlada.

Nevid u dvornicu udje tajnènu gdje Živanu krio.

Boginjo – prozbori – Vid nas nadvladao iznova. Strpi.

Kratko njegovo bit će bogòvanje. Opet će Črtov

Ustati rod i zȅmlju osvojiti, graditi kule

Na vrhuncu planine.

Nama je sada otići na sjeverne gore, u bielo

Carstvo gdje takmacu ne znam ni traga. Boginjo, dodji! –

Ali, u modrom je oku Praròdilje gorio plamen;

Ali, grudi se njene talàsaju zreo ko usjev

O podne, pod udarom vjetra. I ona prozbori: Črte,

U toj tamnici, tvojih do nogu sam ležala dugo.

Ćutim u žilama svojim toplinu, u srcu čežnju.

Željna sam cvieća, djece i dragosti, svietla i žara;

Hladne grudi su tvoje, i mrko tebi je čelo.

Pusti me slobodnu! Braće zov čula sam, glasove njine,

Ona su doniela meni ko trava zeleni pojas

I prvo proljetno cvieće. Dugo sam čamila, dugo

Služila tvomu gospodstvu; a, liep mi je svanuo danak. –

            Reče; al Črtova ruka poségnula za struk je njezin.

Nevid je dignu, ponese na zidinu, gotov da s njome

K sjeveru pobegne. Vrisnu tad boginja. Stojan dolètje.

I on šibati stane dušmána svog drevnoga bičem

Od sunčevih zraka spletenim. No Črt je pred njime

Stajo ko hrastovo deblo o koje se sjekire lome,

Munje ga utaman biju. Hukao muklo

Dahom prašinu dižuć, i pružao gvozdene ruke

Prieteći mladome bogu.

Onda Jarilo k bratu pristupivši: Stojane, reče,

Gdje ti je sulica kojom Svantèvid te nagradi, kada,

Ispred navskih vrata, div-Balačka, Črtova sina,

Strmoglavio si u jazove Udbinske. Njome

Biesa gadjaj; i ôn će zacviljeti biedno, ko pašče. –

Reče. Stojan iz tula izvuče strahotnu strielu.

Teška biaše kao red gredâ na karpatskom bilu.

U svom je nosila peru šum Dona i ljutnju orkána

Kozačkih stepa, na vrhu žar sunca svrh južnoga krša.

Napevši božansku snagu, i nabreklom miškom, i s teškom

Mukom, namjesti Stojan strijèlu i konop potegnu.

Pusti tetivu. Ko vihor, odletjevši, strelica zviždnu.

Goleč se čitav ustrésê; a Nevid se s bedema svali.

            Stojan zagrli Živu i prozbori: Rajnici, pjesma

Pobede naše nek ječi visoko! Goleč je pao.

Nestade Črta. Živa na njedrima mojim se smije

Motreći luge i polja po kojim će hodati sretna,

Zemniku dare da dieli i bogove nove da radja.

Kupite, drugovi čete! Sva rosna u kopreni svojoj

Večernja Zora će sada otvoriti nebeska vrata. –

Prvim sutonskim mrakom Črt bježi put sjȅvera. Gleda:

S oblaka, koji još živo na zapadnom nebu blijèšti,

Svjetlost na more pada; visoko Râjnikâ čete

Uz nebo penju se, jašu na ognjenim konjma što lete,

Pa kroz biserna vrata gdje dugine boje trepere

Ulaze u rajske dvore.

Pred njim, mrak i tišina. Daleko vjetrovi huče;

Crne se od leda polja. - Zvijȅzda sjeverna sija

Kao fenjer u magli na moru; a Bijes pod njome

Stoji; misli več sada o danu, kad opet će moći

Opasan snagom novom i s bjesnilom ljućim i žešćim

Vratiti na jug se topli, da iznova nèbeskoj djeci

Otima boginju Živu.

ŽIVANA - PJESMA O BORBI - 1.deo

Vladimir Nazor

V.

PJESMA O BORBI - 1.deo

S ruba golečkog zida posmatrao Črt gdje se spušta

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

U južne krajeve zemlje Svantèvidov porod.

Seljani s kukom i s plugom iz obora izlaze; mornar

U more tiska ladju i čamac, lovac u gori

Psima i strelama lovi.

Gledo i zborio Nevid: K vrhuncu na kome tu sjedim

Suvida sinovi nikad usudit se ne će.

Strah na lice im pada, kad s ove tvrdjave sjena

Do njih se protegne. Vidim

Kako na zemlju našu koráčiti ne smije Stojan

Ni Momir, kopile ludo. –

            Mrk je šutio Nevid na zidu u kolu sjedéći

Jadâ, Divovâ, Džumâ i motrio kako na jugu

S nèbeskog svoda silazi potok

Svjetlosti na zemlju. Gledo, dok ugledo nije

Paraha koji k tvrdjavi hita.

Jurio prašinu dižuć u trku, nalik na konja

Kada, raskinuv uzdu, poljetnim cestama kasa.

Hitao hučeć u klancu i lomeć u gaju

Grane i debla; a kada pod zidinu bane:

Črte – zaviknu – dolje u kraju za riekom

Čete dignuo Stojan. Konjice jašu,

Mačeve pašu, šljemove nose

Koji ko zviezde sjaju; a Navu je vrata

Zora otvorila. Nove silaze na zemlju čete.

Kupe se; bodri ih Stojan da obore ovo

Zdanje; sjeća ih dana kad gledahu pad i rasulo

Udbine, Ledjana, kule Nebojše, onda kad našu

Satrše silu pomoću munjâ boga Perúna.

Gord i uznosit Stojan na Labudu jaše, i vitla

Mačem, i zvekeće tulcem, i viče: Našijeh konja

Krila su jaka ko krila u orla, a koplje nam može

Taknuti i dna morskog.

Črte, oni će skoro u krajeve banuti ove.

Idu; a vojsku vode bog, Stojan, Jarilo, Davor. –

Parahu, odvrati Črt mu, od čȁsa kad Živana-Zemlja

Omili Suvidu, ljuta medjù nama vodi se borba.

Svake godine na me taj silnik sinove šalje.

No je srdžba mu jadna, i jalova muka mu pusta.

Kule gradim sve tvrdje; a, oboren, opet se dižem

Jači no ikada. Alo, Mrakoču, Balačko, Vuko,

Sidj’mo u súsret tim bliedim mekúšcima, tima

Borcima kojima ležaj pod Dafinom stablom

Oslabi udove liene. –

Tako je zborio Črt; a gomila planu Bijesóvâ.

Divovi pomole glavu iz pećina, vatrom gdje kuju

Lance i verige. Jadi sa obližnjih gora

Nizdo sidjoše. Zemlja zatùtnji; urlik se dignu.

Uspravan gledo je Nevid put južnijeh strana i stajo

Nalik na hridinu morsku sred olujnih pjena.

I ču se topot, i gore zadrhtaše, i ravan sinu

Sjajnih od kaciga, glatkih od štitova, vitih od koplja,

Kao zastave dok su lepršali oblaci iznad

Glava konjika rajskih.

Sjedi pod Dafinom stablom Svantèvid u Navu i gleda

S gromovnikom Perunom i s Dabogom kako na širnoj

Golečkoj ravni dva oblaka jure.

Jedan je sjajan i lagan, a vjetrovi južni ga nose,

Drugi je taman i težak, a vjetar ga sjeverac tjera.

Što prvi svjetlošću zlâtî, to drugi sjenama crni;

Što onaj rastapa, ovaj pretvara u led i u mraz.

Svantevid Dabogu tada rieč káza: Oštar se sukob

Sprema na onoj poljani. Junačke sine

Dade mi božica Vida, poródila Stojana koji

Na Črta prvi se diže u proljetne dane

Da mu tvrdjave ruši; poródila ognjenog biča:

Jarila, koji na gorskim vrhuncima topi

Posljednji snijeg i s Ladom provodi ljubav.

Rodila ona je meni i Davora, trepet Bjesóvâ,

Koji je ljudima vodja u dane kad ratovi od njih

Vukove stvaraju. Borbe htjelo se bozima mladim.

Hoće da očiste pute pred hodanjem tvojim, da satru

Črtovo djelo, da Jade i Bjesove tjeraju s polja

Gdje će Živana opet ovjenčati klasima glavu.

Bit će žestoko. Al Goleč nek ruše bez pomoći naše. –

Stojan ispod Goleča medjutim klicao: Črte

Čemu se opireš, kad je dan svanuo silasku mome?

Čemu si poveo Živu u mračne golečke dvore? –

Njemu odgòvori na to Bjesóvâ roditelj: Lude,

Mladiću, rieči si sada izustio. Davno to bilo,

Prije no majka te rodi,

Kada s ocem sam tvojim mijèsio zemlju i zviezde.

Suvid otvori vrutke Svijètla, ja izvore tame.

Sve što je čvrsto ja dadoh, a ôn je nosio drugo.

Stvorili skupa smo onda vasionu. Svemirski temelj

Mene je dopao, njega zvijèzde na vrhu nebèsâ.

Moje su bezdane mračne, a njegove vedre visine.

Čemu mi otima zemlju: nebèsima ona je bašta

Dolje na najnižem rubu; al ona je i krov što blista

Nad crnim grotlom dubínâ u kojima ja sam gospodar.

Sunčevom žegom i sjajem navaljuje Suvid iz Nava

I vas ovamo šalje. Zaludu muka mu pusta.

Smrznuo dahom sam svojim dva mora na medji zemaljskoj.

I dan će doći kada s visina će utaman teći

Ognjen rieke bujica; studena ko od leda gruda

Uz mene će stajati Živa. –

            Još je zboriti htio; al Stojan Rajnike maknu.

O vojsku udari vojska. I klupko nastade gusto

Kojemu pucaju konci, pa prosiplju svi se, da opet

Naprave nemiran splet, sad prosuti, skupljeni sada

Olujnim prstima nekim.

Skočio bijes je Mrakoč, s rijèke koru je digo,

Na hrid se popeo; hoće da pritisne Rajnike njome.

Trgnu se Jarilo, konja ubode i hitnu se kopljem

Kojemu na vrh je Lada plam djenula sličan jezičku.

Zviznulo koplje je dugo i probilo bijesu kožu;

Mrakoč je kriknuo, plasa o liticu lupnu,

Zveknu, i u sto tvdih komadića na tle se prosu.

Gorjela golečkom džinu sva dlaka po tijelu, brada

I pram mu čupavi, gusti u kome je nosio tamu

Ponoći golečke; i bies škrgutao zubima, i kleo.

Padahu oblaci plamnih strijela na Črtove borce.

Konji, uz bat i rzaj, progonili krda Bjesóvâ.

Jarilo vijao Alu: Kada ćeš jednom izaći

Preda me? Oči su tvoje dvie rupe, dva ponorska zjala.

Ne možeš svietla podnosit današnjeg dana. –

Rajnik je tjerao za njim svog konja, a Bijes nagnu

U šumu, u šiprag udje, u spilje sidje

Gdje su zmijama legla, pa iz tih dubina

Potjera na bojno polje dvie džume: Vlagu i Tminu.

Smrknu se Vidovoj djeci pred očima danak; u mraku

Mahali ludo i sliepo, i tražili kopljem zaludu

Dušmansko tielo. U tami, nalik na ponoćne ptice,

Navale Bjesovi, jačom žestinom; probiše bojne

Redove. Balačko dignu kam velik i Stojanu konja

Pogodi. Za’rza Labud, i skoči, i na zemlju klonu.

- Suvide, ili si danas ugasio sunce nebesko,

Ili si nam poslao nojcu da raširi krila

Na tu ravan i oči nam osliepi pobjedu dajuć

Tvojih sinova krvniku? –