ŽIVANA - PJESMA O DABOGU 2.deo

Vladimir Nazor

X

PJESMA O DABOGU  2.deo

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

I bog kroz bukovu šumu još rjedjim puteljcima podje

Krušvici, malome selu.

Gledo je bršljane što se ovijaju oko drvètâ.

Slušao tetrieba krik je i lupanje žune po kori.

Zvjerad su bježala grmljem zanjihavši granama tanjim.

Bio nemir je svuda, šumarcima ko da se vile

Šuljahu u dan sve ljepši.

Hodao dalje je Putnik promatrajuć kako su jele

Zašle u bukovu šumu. Gladao liesku i drienak

Što se zgurili bukvi pod visoku krošnju.

Ispred nȍgû se njemu sag sterao od maha; paprat

Piknjicama se žutim ponosila ko što se diči,

Momak pločama sjajnim na prsluku svome.

Išo Hranitej šumom i gledao kako je lišaj

Pokrio vlažne brazde na liti i prokislu koru

Jasenu mrtvom i hrastu što munja prelomila. – Vedro

Bijaše lice božansko u gaju što svodjem visokim

Gradio dvore i hrame. – Plòtôvâ pruće po kojem

Hladolež, krcat cvjetòvâ,, razgranio grančice svoje;

Vrbe čupavih glava; i grmovi ružice divlje

Oko koje se tanke ovijale stabljike hmelja;

Klopot vodènice; dim što visoko ga nosio vjetar:

Sve to putniku bogu kazivalo kako je sada

Na rub luga već stigo.

                Sidje Hranitelj tada medj johe, u biele brezike.

Titralo srebrno lišće vrbika; pričao nešto

Potok u travi; a ondje, gdje miruje voda,

Lopoč se, s kožnatim lišćem i s vjenčićem bielim ko snijeg,

Uznio izmedju žutog lokvánja i žabljaka zlatnog.

Okrieci, sitni ko leće, pokrivahu vodu.

Tankim strukom se svojim uznosila trstika; dalje,

Iza znakova polja, sva modra, perunika cvala,

Bilje gromovnik-boga.

Bijaše kada se sunce ko požar na obzoru gasi.

Preko drùmôvâ duge protezali jablani sjene.

Gorjeli vrsi planinâ. Sa obližnjih njiva

Vraćo se seljanin k selu.

O ti povrače slatki za trudom dugoga dana

Prvim večernjim hladom!

Prali su seljani ruke na gazu, gdje miruje potok;

Vodile djevojke stado na pojila, škropile vodom

Naramak uvele trave.

Pito ih Hranitelj, čemu se nadaju, čega se boje.

Motrio obiest je kojom seocetu hitaju svome,

Još pjane od jare sunčane,

Usijev dok večernji vonja sve oštrije, vjetrići nose

Žamore u brda i dola.

                Vozio seljanin Pijast u suton krcata kola.

Stiže do potoka. Uzde pritegnuo. Putniku reko:

Konje da na vodu svratim, pomozi! Umor. Težina. –

Priskoči Putnik; a konji, kad osjete njegovu ruku,

Za’rznu, snažno povuku i ugaze u vodu hladnu.

- Sranče, koljeno kleca, al ruka je tvoja još jaka. –

Došljak prozbori: Sretan, tko tako, u dane mu kasne,

K očevu ognjištu ide, predveče, s kolima punim! –

Tudjinče – tada će Pijast – vaj tebi, kada mi nemaš

No štap suha gloga da staro podupreš tielo!

Popni sad se do mene. U prvome ti ćeš me mraku

Razgovarati; ti ćeš ispričati što te dovèlo

Krušvici, našemu selu. –

Ležo Putnik na stogu. Mirisalo sieno pod njime.

Ušutkivao šum se i žamor. A došljak je pričo

Svojim o zgodama, dobroj o ljetini kojoj se zemlje

Nadaju tamo na Donu; kazivao kako ga lani

Gostili seljani slatkom medòvinom, mesom debelim,

Kada u Vislanska sela oluja ga jesenja baci.

                Teško vukli su konji stog trave, trh tiela božanskog

Škripahu točkovâ osi. A Putnik je gledo

Kako pred kućom mnogom u selu glavanj se puši:

Umorna sjela su čeljad u dvorištu; čekaju mirno

Da im nevjesta dodje i s vatre, koja puckètâ,

Čadjavu kotlušu skine.

Večernja zviezda je sjala, kad Pijast, krušvički ratar,

Pod krov Putnika primi.

Sjedili dugo za stolom. A Zemovit, Pjastov porod,

Stajao uz njih i stranca promatro sve krupnijem očma

I rieč njegovu, nalik sad zujanju pčélâ sad šumu

Lišća u ljetnom gaju, da u dušu sidje mu pušto.

Svaka dlaka na bradi došljakovoj ko da se svietli;

Iz oka pogled mu svaki ko val je što na sunce nosi

Blago koje se krije u mulju korita tvoga.

                I on prozbori. Mladić kazivaše kako je Gnjezno

Pritislo uboštvo; glad ga pohodio, pritisla bieda.

Digoše seljani tad se da prte, da nose, da vuku,

Gnjezno dok spasoše slavno.

A kad, preklani, gladnih vukova čopori zimski

Selima prodjoše, s gladnom su nasladom gradjani oni

Gledali s bedema svoga

Nevolju djece i žénâ što bježahu ispred zvijèri

K zaprtim vratima gradskim.

Ali, u nas je snaga zemaljska. I zdravlje. I hrana. –

Tako je klicao mladić. Širile grudi se njemu

Kao hrastu krošnja kad vjetar gorama ide

I šuma ciela se trgne. Vonjao prsluk je njegov

Kao bukova kora kad proljetni sokovi struje

Skritog iz koriena k vrhu. Iz usta mu zvučile rieči

Kao potoku voda, na brdu kad okopni snijeg;

A muško njegovo lice, na kome treptahu žile,

I oko gorjelo, bješe ko lice Stojana boga

Kad sunce pobiedi tamu.

Hranitelj rame mu dirne i reče: Mladiću, samo

Iz grudi Živane majke hrast buja i niče trava.

Ćovjeka porodi ona. Na goru jednom ga diže

Otkud polja se vide, rijèke, lugovi, doci.

Rekla je zemniku: Sve ćeš kvasiti znojem.

Ja ću ti jačati mišku. Ja ću ti kriepiti srce.

Rasuli zemljom se ljudi, za vârkom i tlapnjama srću

Lažan im pred očma bliešti raj jedan; u srcu zvier im.

Kolju se, žrtvuju sebe za nešto čega ni sami

Shvatiti ne će.

Ali, kad umor ih svlada, kad padnu i udare o tle,

Gmižu po prašini, ljube tu grudu, te hridine grle,

I kliču: Živana majko, podoji me svojim mlijekom!

Oraču svanuti dan će u koji će pobjeda tvoja

Čuti zemljom se cielom. –

Tako je zborio Putnik; a Pijastu sjale se oči

Od sreće i udivljenja.

Na nebu trepeću zviezde. Rijèka za selima šúmȉ

U tihu sladjanu snu.

Putnik je na silu pošo. – Zemovit na prag je sio

I sluša žamore noćne.

Pjevaju popci, i sve se na prekid biserje runi.

Šumore lipove grane, živice šuškaju uz drum.

Pričinja sada se momku kao da disanje čuje,

Disanje umorne zemlje u noćnoj tišini.

                Osjeća Zemovit sreću života i veliku radost

Štono je dijele dobri bogovi onome koji

Vesela srca i znojna će čela požeti njivu

Pod njinom zaštitom gordom.

ŽIVANA - PJESMA O DABOGU 1.deo

Vladimir Nazor

X

PJESMA O DABOGU  1.deo

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

Uz rijèku je Varta na plȍdnim ravnicama župnim

Živio poljanski narod.

Dičio Poljanin svedj se selima mnogim,

Žitnim njivama, liepim brežuljcima tamo daleko

Gdje su bukove šume u predveče jesenjeg dana

Gorjele požara sjajem.

Mukahu poljanskog kmeta u torima stada.

Visjele kuke o zidu i mlatac, i lukovi lovni;

Ali, blistav i golem u kutu spram ognjišta, čeko

Plug je oranju dane; a, gradjen od tvrde grane

Stoljetna hrasta, nad vratma, promatrao očima praznim

Pradjed unuke svoje, dok vani Poljanka mlada

U vrtu cvijeće brala.

                Dabog privi k srcu tu čeljad. Rosulju kišu

Ranim je proljećem slao.

Bacao sjeme gdje plugom se ne ore, ne krči kukom.

Šibao ljeti je voće još nezrelo plamom sunčanim.

Sušio bare je mutne i močvare pokraj rijèkâ.

Cielovima od ognja obàsipô poljansku zemlju

Nek joj se krv uzbùrljâ, i utroba njena nek začne,

Sočnim mesnatim plodom; a obnoć, rosama svježim,

Hladio lice je njeno.

                I bog zaželi jednom da ostavi Dafinu stablo

Ispod koje sjedi na ružama vječnim:

Hoću da Poljane gledam, da lutam po selima njinim. –

I bog se dignu visoko. I spusti se s onih visina

K ravni na zapau Gnjezna.

Ko da se otkinu zviezda sa rude na Kolima Veljim.

U cik dana sunčana na rieku nagnu božanstvo

Ko stup vatre nebeske.

Tad se hranitelj Dabog u skromna putnika stvori

Na rame torbu što prti, a glogova drva

Desnom štapinu stiska.

Sidje na brieg rijèke. Prignu se, lice da svoje

Vidi u vode bistrini. – I nasmjehnu bog se, i k selu

Podje preko trščaka.

Širno ej vonjalo polje u jutarnjem zraku.

Šuštale vrbe na vodi. – Sa gudura gora dalèkih

Tamo na mutnom zreniku, s bregóvâ rijèke

Dah je treptao vidljiv: kroz koprene njegove suncu

Jedva prodiro tračak i tkao ljubičast veo

Laganim parama onim. – Budio ptić se i kukac.

Nešto se prenu sada u travi, u plotu, kraj druma,

Topoli vitoj na grani.

                Išo Putnik božanski sve dalje. – Gledao trščak

Na rijèci, šiprag na brdu, vrbik kraj barâ,

Tamne omorike negdje daleko pod vrhom planine.

Gledo gdje na pašnjaku šaròliki volovi pasu:

Do njih konji, s grivom u vjetru, nozdrve šire

I vrat pružaju dugi, pa, nemirni, pomamni, biesni,

Ržu, očima vjetre, i jure onkraj medjaša

Plotove rušeć, prašinu dižuć, harajuć travu

Kopitima što bliešte.

Seljak na rubu je šume oborio stablo; i sada

Sjekiru diže, udara njome.

Noge su njegove čvrsto uronile u mah i ševar

Čelo mu oblio znoj, i zjȅna mu gori sve življe.

Mišice napete stoje ko úža na rukama golim.

Ključa iz tiela snaga ko voda iz proljetna vrutka,

I što većma se jari, to ljuća je njena žestina.

A bog Hranitelj kliče: Pa čemu bi Râjniku Zemnik

Závidio sudbinu! –

                Oštro je vonjalo polje u jutarnjem zraku.

Skoči naviše sunce, pa oko Putnika poče

Zukanje muhâ i šum kornjášâ. Lijètale pčele

Tražeć procvale grane. Leptir je tjerao rilce

U čašku cvieća. Negdje u lugu se bunile ptice

Boštvu šumske tišine.

                Išo Putnik po polju u svomu se smijući srcu

Tome raju na zemlji, promateajuć uzduž puteljka

Rascvale čičke i usjev nedògledan koji se sličan

Pučini morskoj lelijâ od krila vjetra s planine.

I tad, na savijutku rijèke, pjesma se začu

Iz grla ženska, a zvonka ko srebrna klepka; i Putnik

Vidje svu oblivenu svijètlom zraka sunčanih

Kćerku poljanske zemlje. – na glavi od trave je breme

Nosila rukom ga držeč, a lakat joj od sunca sjao.

Smiešilo lice se njeno, otvarahu se usta kao

Čaška mesnata cvieta.

Nakik na krunu vlasi vjančavale glavu su mladu.

Djevojačka joj snaga na prsluku kidala veze.

Modrilo oko se njeno ko cvijet različkov

O podne ljetnoga dana, u zlatu usjeva zrelih.

Sve je treptalo na njoj, i smijalo, ko što se smije

Kutić vedrine kad oblak nebesima mračnim se mota.

Stade Putnik pred njome i uskliknu: Pozdravljam ja te,

Čitava Zemljo mlada, u čas uranka tvoga! –

                Dabog podje onda ravnicama, brdom i klancem,

Iduć od sela do sela. – Na pragu čekala stranca

S hljebom i s hladnim napitkom domàćica marna

Slaveć bogove dobre.

S veselim lavežom psi su usúsret skakali gostu;

Vatra na ognjištu praskom pozdravljaše. Pištahu laste:

Dobro nam, putniče, došo! Stanider malo!

Gukao golub u dvoru. Na krovu žmirila roda.

Ječalo selo od vike dečje.

                Putnik je srkao piće i zborio: Čemu

Paliti žrtve pred hramom?

Cieli neka vam život, pun vatri vaših radòsti

Uzdarje žrtveno bude na svetom oltaru

Živane, vječne vam majke!

Ljudi, iz srca vašeg, iz nâjdublje vaše nutrine,

Izbija vrelo života. –

Šutke gladali ljudi došlljaka i slušali kako

Rieč mu zvuči a brada žubôrî, i drevnih vremena

Oni se sjetiše kada u čovečjem liku su bozi

Hodali licem zemaljskim.

                Praćen domàćicâ glasom uputio k njivi se Putnik.

Tu su od zore rane dva pluga orala zemlju;

Sad se dizala vika. – Tjerao stariji orač

Volove na njivu svoga je susjeda; vikao: Medju

Ti si noćas pomàkô. – I ratari stadoše, biesni.

Planuše oči, kosier se dignu.

Tromi ih volovi njini promatrahu očima krupnim

Gdje je, zjeni se na dnu, sva vidjela zelen-ravnica.

Udarac smrtni se spušto; al Putnik nahrupi, viknu:

Znojem, potokom znoja, a krvlju nikada, kvasi

Grudu koja te hrani!

Takve da vodite svadje božanstvo vam ne dade zemlju.

Njene su grudi široke: plug o plug, motika tvoja

O tudju motiku ne smie da udari. Čujte me: znoja

Zemlja vaša je žedna, ne krvi! Smrću zar mora

Roditi što je vrelo života i uviek će biti

Vrutak vaših radosti? –

Tako kliknu. A oni smalàksaše. Mislili šutke:

Glas taj otkud viče? Je l’ moj ili siedog tudjinca?

Oba se trgnuše, za plug priònuše. – Gledo Putnik,

Kako se plugovi oni već maknuše i zemlju režu.

Dahtali volovi, lemeš je škripao, pucala gruda.

Od časa do časa ljudi su kliktali; bockali vole

Nemirnom šipkom dugàčkom.

nastaviće se...

ŽIVANA - PJESMA O ORAČU 2. deo

Vladimir Nazor

IX

PJESMA O ORAČU - 2.deo

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

On je pred boginjom stajo i gledao u nju.

Pridjoše mȍme; i Ravìjôjla Živani reče:

Znamo ga, majko.to je sin Gorazde, starog orača.

Na ravni, dolje uz rieku, ȉzorô je mnogo ralâ.

Najdublje brazde su uviek njegove, najviši usjev.

To je Srdjan u čijim se rukama motika blista

Ko da je od zlata žezlo, i ù čijim vrtlima zre

Najsladje jesenje voće.

Najveće uviek on je sa kolima vozio snoplje

U svoj obor; vatre je najljepše palio, trudni

Kad bi klonuli konji, i tama na zemlju pada.

Njegovo saće je uviek nâjslàdjê, i njegov je hljebac:

Najbjelji. Srp mu u ruci blistao vazda

Kao dvorog mjesec na poljima vedrih nebesa.

Njegovo gumno je nalik na grotlo iz kojeg već dugo

Rieka pšenice bije. –

Reče Smiljana: Živo, kad lani je Gorazda siedi

Došo na njivu svoju da pabirči klasje.

Rukama drhtavim on se doticao zemlje što snagu

Muzla mu svaku u godine duge. Sretan je bio

Gledeći žetvu i motreći polje

Koje od jednog je kraja pa do drugog oblio znojem.

Strepeć kad bi se oblak nad njime ovio, sretan

U dan kada se vedri.

Sjedio Gorazda dugo na stogu što iz njeg se runi

Pšenica; gledao mobu i Srdjana sina.

Osjećo starac je ljubav još jaču za onom poljànom

Što mu hranila oca i hranit će unučad poznu.

U more tonulo sunce, i gorjele prve su vatre,

Vonjo pokošen usjev u sumraku ljetnom

I već treptale zviezde, kad starac na ležaju tome

Usnu posljednji san. –

Vila Mladena reče: U domu tog mladog seljaka,

Strancu sve darove tvoje domaćica nudi valjâna

Pod krov kada joj dodje.

Tvoja je ruka svedj bila darežljiva njegovu radu,

Pa on ovce muze, u lugu drva sijéče.

Pun mu štagalj. U vrtu na granama plodovi zrû;

Divima cvate na zidu, i majčina dušica diše

Zelen plota u hladu.

Ljetno sunce mu kožu ugarilo; šikara noge

Ranila; rad mu je dlane ožuljao. U te je žile

Ulilo since oganj i snagu. Al to su srce

Ulile njive svoj pokoj; a proljetne noći

Vode mu k postelji, danjim za trudom, najsladje sne.

Tko je sretniji od njeg u jatu svih tvojih sinova?

Odbila jošte nijesi od njȅdarâ punih mlijêka,

Majko, ovo ti čedo. –

Tako je kazala vila. – A boginja Srdjanu pridje.

Ko da je diete malêno za obraz ga primi.

Uroni pogled božanski u ȍči mu smrtne.

I tad, usnama svojim u čelo ga poljubi znojno.

Pričini mladom se tada oraču da ciela se zemlja

Stvori u vrt pun ružâ u kojemu čarobno vrelo

Pjeva; i sanjama dignut on stoji, i lebdi visoko

Izmedj neba i zemlje.

Živa dignu ruke k visinama, i klik je stade:

Perune, grlo me peče, i suhe usne su moje.

Čeznem za kapljom vode ko diete za mâjčinim mliekom.

Potok ne teče, suši se gruda, sahne sva zȅlên.

Gospodaru svih kišnih oblačina, kovaču groma,,

Džuma se šulja po lugu i ispija izvore gorske.

Ustaj i kišu prospi po zemlji što od žedji mrê.

Gromovniče, daj vode! –

Ču je gromovnik Perun. Sunčanim stazama podje

U dvor sestre mu Janje, čuvarice vatre nebeske.

Sjedi na ognjištu; ruke u oganj uronila; suče

Sunčeve zrake; mota zvijèzde repàtice; ì čê

Tkiva svjetlùcava, predje što njima svietle visine.

Stoji huka vatre; i rojevi varnicâ Janju

Oblieću, kroz prste bljesnu i prosiplju s dlana se njena

Dolje, u ponore plave.

Siplju se zviezde, iskre i varnice s vrha nebesâ:

Grade mlečne pute – rijèke niz râvni bez medjâ;

Dižu mostove – dúge sa sedmero boja šarènih;

Sija sjeme od ognja čudòtvorna grudma Zemáljâ

Dajuć život crvu i čovjeku. – Vatrena Prelja

Prede na ognjištu svom i, Sijačica ognjena, sije

Uz plamen koji se bûri, da židak i ukroćen pridje

Laganim prstima njenim.

- Janjo, Živanin zov je odjéknuo. Munju ja trebam.

- Kuj je! prelja mu reče. A Perun, strahotni kovač,

Prihvati mlatac, stade uz nâkôvanj, sulicu primi.

I rad započe - Muklo odzvanjao svod je nebeski.

Sulica, u božjoj ruci, pod udarcima se onim

Žarila; i sva se, psičuć, savijala; sipala iskre

Što se od njih, ko nebo u ponoćnim tminama, sjala

Crna kovačeva brada.

Perun jače je stisnu, pa sidje s plavih visina

K zemlji, u kraj gdje vlažni nad morima hlapovi lebde.

Zgusnu ih, saže i čelo tim maglama okruniv svoje

Jurnu put Ježeva. Stignu i sjȅdne na planinsko bilo

Opasav oblakom struk svoj božanski. – List, travčica svaka

Osjeti vlagu. Plah šumor po luzima žednijem prodje.

Žito, kome se ne da polèći, a suša ga skruti,

Drhtaji prenuše nagli.

Čekaše zemlja. – Pred liepom boginjom stajao je čovjek -

Al se koprena neka svedj gušća spuštala na nju.

I lik postade njezin ko svietla trepètljiva sjena

Koja se gubi u magli. – Daleke hrastove šume

Slušo je šuštanje lišća i žednijeh volova riku,

Rzanje ždrebadi, žaba krekètânje, klicanje ljudi.

Gledaše zemnik u kišne oblàčine, čekajuć prve

Kaplje da padnu s visoka.

Srdjan stoji uz konja što rže i nozdrve širi.

Ruke pruža, dlane okrenuvši, kao da čeka

Dar s nebesa; njedra razgàljujê; otvara usta.

Sva je vȍćnjâkâ žednja u njegovu grlu, sva suša

Njivâ  na njegovu nepcu; ugasiti sad će ih obe.

Potok što ne može polje napojiti; ne će ni njega.

Žedj je oračeva i žedj poljàne. On čeka; a konjic

Trese grivom i njišti.

Perun zagrmi iznad vrhunaca. – Sievnu; i klancem

Ozva se tutnjava. Vjetar  kroz usjev šumeči prodje.

Pa se na more baci. – I škropac već nizbrdo hita.

Spušta se u do; na cesti prah dignut od vjetrine davi.

Već je u selu; i snažno po krovovima kuća

Škripuca i pokùcàvà; u vrtu prugljice rije

I šiba kotlinu onu, sve tamo do morskijeh žala,

Muklim, jednakim ritmom.

Perun oblakom drma i grmi. – Uzalud srda

Sad se nadimlje. Svu bi tu vodu progutati htjela.

Ona je grdno narásla, okrúpnjela; ali što pije

Ne može utroba njena zadržati. Usta joj sad

Izvor su rieke, a nozdre dva vrutka, a uši dva vrela

Iz njih što mlazovi biju i potoci. Dah joj je vlažan:

Od njeg žedne grane zelenilom iznova sjaju:

Trava pod nogom joj niče.

Eto: što smotala bješe i stegnula rukom joj suhom,

Sad se razvèzujê: što je u uzlove najčvršće splela,

Sad se razrèšujê: čvor se na smreki sâm otvara, i kap

Smole niz koru curi, a kora se, mirisna, ljušti.

Njoj je ko da su sada i njezini vlasi na glavi

Počeli bujati: rastu, od vode, ko lišaj na stieni.

I bies je spopada: čupa ih rukama, gazi ih petom

Što joj od vlage zebe.

Bježi džuma Suša. A Perun pljûskom je goni.

Lug je mokrim granjem po ledjima udara; zvjerad

Za njom u trk se dala zavijajuć, grokćuć, i ričuć,

Dok iz daleka pijètli kukùrieču, krekeće žaba.

Nebo se vedri. A kad šumárci, vrt i pašnjáci

Zamirisaše opet svježinom, Perun se dignu

U oblaku što sija; i ljudî se očima sakri

Iza praga visòka.

Sakri se očima ljudskim bog kovač; a tri se vile

Smilja, Ravijojla i Mlada, pokazaše. Igrajuć lebde.

Njihove ruke sjaju ko zublje u prvom sumráčku;

Njihove noge bose u kretanju šaraju pruge

Po vedrini: grade sad krug, sada most, sada ljestve.

Silaze na zemlju Sni. I nebo je nalik na razboj:

Tkivo je njegovo tkato svim nitima ljetnim, a rukom

Triju vilinjskih tkalja.

Odgrće večernja Zora nebesima zapadnim skute.

Rastrgnuti vedrinom oblàčići lutaju bieli.

Tamo na istočnoj gori još kiši, sve lakše, sve tanje.

Lebdi nad Ježevom sada pred Srdjanom dúga

I krunom svojom od sedmero boja

Vjenčava boginju Živu što pod njom, na vrhu brežuljka,

Raste, al rastuć i bliedi, i posljednjim sjajem se smieši

Njivi, luzima, selu.

ŽIVANA - PJESMA O ORAČU 1. deo

Vladimir Nazor

IX

PJESMA O ORAČU - 1.deo

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

Tri su: Ravìjôjla, Smilja i Mlàda, - al ipak su kolo

Sastavile. Tlo peče pod nogama, - ipak su one

Zaigrale. Mezgre premaljetne i sad se kreću,

U to podnevo teško, po njihovim žilama mladim.

Sunce ispilo vlagu; i klonu cvijétak; i visi

Listak o peteljci, - one još dišu vrelâ svježinom.

Plešu. I lug bi htjele oživjeti kretnjama lakim,

Dodirom nogu im bosih.

Smiljanine vlasi sve mirise prosuše svoje,

Mladena s koprene rasu sve kapi jutarnjih rosa,

A glas Ravìjôjlin razli ko slap se u mlazove zvučne.

Muče se vile. Al lûg se ukočio. Ne čuješ jeke.

Hvoja se ne njiše. I sve što živi k rieci se krade

Tražeć hlad i vodu. S visoka, s vrha nebesa,

Trepavicama nikad ne trenuvši, sjajno golèmo,

Gleda ognjeno oko.

Plamsalo podne. – Kraj vrela, na rubu je bukove šume

Stajala boginja Živa. Pred njome se zlatio usjev.

Klasje se njihalo nalik na valove. Makov je cvijet,

Kome su latice rujne majúšni još tobolac krile,

Gorio kao plamičak na tankome dršku.

Bičem svojim je sunce lug šibalo, i brieg, i râvan.

Šutjele ptice. Krila se zvjerad. Stajale ladje

Mirne na pȕčini mrtvoj.

Živa je slušala kako šumárcima preko rijèke

Ječe popevke vilâ, i motrila Rusaljku koja

Iz vira izlazi, sjeda na piesak, u sunce gleda.

Kaplje i mlazi se toče niz laktove, niz vrat i prsa;

Sja se djevojke pȕt kao vjenčić u ružice divlje;

Raspletène vlasi sunčani zraci joj suše,

S njenih dok usana, nalik na ševinu molitvu, usklik

Klikće u podneva času:

O ti vodo hladna

Što si s kuka pala

Pa se s visa svoga

U dô skotrljala

Jesi l’ poljubila

Noge Momirove

Kad je momak gorom

Tražio gazove?

Kad je s Grozdom luto

Gajevima travnim

Vrhovima svietlim,

Dolinama tavnim?

Čemu u dô hrliš

Kroz to glatko stîenje?

Srkat će te zemlja,

Ispiti korienje.

Nemoj da te strmen

Kakvom jzu preda;

Ne daj da ti sunce

U korito gleda:

Ponorsko će zjalo

Tebe progtati;

Sunčev će ti cjelov

Dušu isisati.

O ti vodo hladna,

Koja dodje s kuka

Jesi l’ zveket čula

Stojanova luka?

Jesi l’ čuka pjesmu

Zlate ljepotice?

Je l’ i stobom lada

Umivala lice?

Što te k ravni tjera,

Što te na plač nuka,

O vodice hladna

S planinskoga kuka?

Pjesma se prekinu. - Plȁho nagrnuše odnekud vile.

Skupile djevojke sve na okup: Živana majko,

Džuma je Suša u lugu. Blijèda je, mršava, žuta.

Hoda i vatru huče nevidljivu, al i sve žešću.

Sjedi na svakom vrutku i do dna vodu mu pije,

Očima prevrće, usne prodùžâvâ, i rilom onim

Siše stablima mezgru, sok korienu, guštari vlagu.

I šuma žèdnî. I lišće sahne.

Njeno je skrovište negdje u gori. Obilazi danas

Oko Ježeva sela. Nevidljiva ljudima, ide

K njinom posljednjem zdencu; i njena je žedja još ljuća.

Ispila ona je vrutke i potoke, a sad će piti

Mlieko iz kravljih vimena i krv iz ljudskijeh žila.

Čuješ li motikâ zvek kraj rijèke što osta bez vode?

Ondje zemnici trpe ko nigdje; i radost je njima

Ispila iz srca džuma. –

Živa sa vilama podje kroz usjev u Ježevske strane.

Stajalo ondje je selo na obronku nalik na starca

Zgurena, gubava koji kraj puta se sunča

Pokrit prašinom. Šutke na prašnjavom prignuti zemljom

Kopali strmen seljaci i krčili kukama golet.

Polugom kȍtrljâli  i maljem lomili kamen.

Napetih mišica njinih u bedru, na laktu, na vratu

Trzala se svaka žila.

Bijaše podnevo sparno. – Daleki valovi su negdje

Hroptali muklo, šutjeli vruci, a cvrčkova pjesma

Ritmom svedj jednakim, teškim, po gluhom se glasala kraju,

Sjedila sad je džuma na humu i dahtala gledeć

Kako jadom svojim sve skuči. Zaludu je jutros

Pastir vodio vole na pojila, zalud na pašnjak

Tjerao ovce. Žèdnî sve živo. Psi leže na vratma

Lapćuć jezikom suhim.

Vrabac se ne pulja više na stablu; ni kokoška prpa

Buništem. Ne vlači cura u vrtu po lejama branom,

U sipku zemlju da sadi struk zelen, da posije sjeme.

Crni se bara bez vode, a ceste bez putnika leže

Nalik na pobijène zmijùrine. Muk je. Al gore

Ježevskome na brdu, u času kad kraljuje podne,

Prignutih ledja i rùkû što gore, umorni, žedni,

I sad se muče težaci.

Govori jedan: Vaj nama! I žabe u barama šute.

Utaman predveče sunce u tmoru zapada sivu.

Neko je kovano boštvo zavladalo selima našim.

Bùnâre suši, litice žari, zatire stoku.

Šturi i sitni bit će na njivama klasovi naši.

Mučne će postati noći, i zaludni bit će nam dani.

Dok nam ne omrzne život, i, nalik na uvelu biljku,

Posljednja klone nam snaga.

Čemu se mučiti? Čemu tu strminu krčiti; njivu

Orati, i prekopavat, i gnojiti, branati branom,

I plijèvit, kad ne znaš, da l’ jednog ćeš dana i žȅti?

Čemu duga nam muka, kad ne znaš u vesele dane

Hoćeš li jednom vrijèći na gumnu i plastiti uz pjev?

Zlo je svemoćno: zimi led nosi, a ljeti nas bije

Žegom i sušom; a mi smo sirotinja koja zaludu

U plava nebesa gleda. –

Seljak motikom lupnu o hridinu, na tlo je baci.

I svi se digoše. Onda, put Ježeva krenuše šutke.

- Stignu Živana. Gleda. I motiku diže. I veli:

Pobiedi džuma. Iz kraja gdje nikog na polju nema

Zvekom motike svoje il mukanjem vola pod jarmom

Kovarne Moći da tjera, mi moramo, djevojke, poći!

Ježevo, nikog nemaš, da, vjeran, u danima jada,

Ostane čekajuć na me.

Ježevo, ostavljam ja te. Po tvojim njivama noga

Više mi hodati ne će. I nikad... – Al topot se začu.

Niz brieg trčao čovjek za konjem koji se trgnu

Od rada jurnuv s vrhunca niz proplanak naprama selu.

Prope se konjic kad stignu pred Živanu. Prope se. Stane.

A kad ga ruka božanska za uzde prihvati, rznu

Kao na pozdrav, i miran k Poròdilji glavu okrènu

Očima gledeć je krupnim.

Stignu i orač. – Sav znojav i prašan pred boginjom stoji.

Stijenje mu ranilo noge u trku za biesnim konjem,

Drača rastrgla ruho. I žedja mu zgrčila usta.

Bos i gologlav, na licu žig noseć sunčeva plama,

Diše duboko, nadima grudi, a žila mu svaka

Drhće na rukama golim,  dok pete mu rone

U zemlju suhu i vruću što njegove tabane grije

Ko da ih miluje i sad.

Nastaviće se...