11 април 2019

ŽIVANA - PJESMA O POSTANJU - 2.deo

Vladimir Nazor



VII


*ЖИВА* Игорь Ожиганов
PJESMA O POSTANJU - 2.deo



- Ječalo je selo Virje od usklika, popievaka,

Dok je Lada sa Jarilom ljubav ondje provodila.

Pričalo se naokolo, na sielima djevojakâ,
Da je ona u dolini dva izdanka posadila
Stabla Dafine što raste usred Raja; i sve plane
Od veselja. – A medjutim, tamo, rieci s one strane,
Šutjelo je selo Klenak okruženo mukom šumâ
I sa hramom Suvidovim na vrhuncu svoga huma.

Drevno je to selo. Stoji iz davnine i još pamti
Djela predjâ; gniezdo ljudi koji na dnu pȕti nose
I što vjekovi u vrtlu od sjećanja svima kose;
Staro selo koje i sad za svog boga vatrom plamti.
Palio je Klenačanin žrtve da bi božstvu svome
Ugodio, Svantevidu da bi čast i hvalu dao.
Kupili se Klenačani ispred hrama; a u tome
Času žrec bi med njih došo, na kam sio i pričao:

- Sa pećine Hindokuša dignuo se Zmaj Ognjeni
Olačiće, rumen krave, da rasprša i proguta,
Da ogleda, razveseli zemlje kud se šumeć pjeni
Amudarje, liepa reka. S visokoga gledo puta
Ravnice i jezera, mora, bila i doline;
Prodirao pogledima u jaruge i pećine.
Ind i Hilmet valjali su vode svoje k okeanu,
A otoci pjenama se bjelili na Hirkanu.

Zemlja bješe pusta, hladna. – Ognjeni je gledo s vrha
Kako leži bez života, bez trzaja i bez srha.
I šutnja je velja bila: samo vodâ i vjetrovâ
Ozivljo se šum klancima izmedj gora i bregova
Gdje ni listak rasto nije. – I pohtje se onda Zmaju
Da razbaci ledinama prve klice, da grud zgrije
Mrzloj Zemlji, da oplodi u ognjenu zagrljaju
Utrobu joj, i da bude što još nikad bilo nije.

Sidje. I sve vrutke svoje on otvori. Prostre krila.
I oganj se spusti. – Kora temaljska se užarila,
Jezero se osušilo, uzbibala dna se morska,
Ravnica se zaljuljala, zadrhtala kosa gorska.
A Ognjeni Zmaj je dalje bičem šibo svoga plama
Izmučenu Zemlju. S via grijali sve vrući traci
Krš, talase i močvare; a na suhim pustinjama
Dizale se od pijeska vijavice i oblaci.

Obujmio krilima je Zmaj svu Zemlju. Vrućim dahom
Žario joj je lice hladno, mamio iz njene kore
Sok, pogledom prodirao u izvore i ponore.
Drhtala je pod njm Zemlja, drhtala je čežnjom plahom
U onome zagrljaju. Osjećala kako struja
Nutrinom joj topla uji, i utroba da je njena
Nabrekla od snage što je u njoj sada zatvorena,
I da sve će planut naglo kao vihor i oluja.

Trpjela je, sad prožeta ognjem, sada studi mrazom.
Drhtala je u lagodi; a kad poče, mlaz za mlazom,
Životnoga soka rieka da joj tielom teče, kada
Osjeti u mesu svome bilo prvih zametaka,
Kad joj sidje u krv potok onog žara sa oblaka,
Sva se stresnu i zadrhta mučenica Zemlja mlada;
Iz žila joj otvorenih počnu vruci, žuboreći.

Novim šumom vjetar šušnu, novim glasom voda pjevnu;
Razlivena nebesima novim sjajem svjetlost sievnu.
I prolista prva grana, i prva se riba maknu
U vodama, konj za’rza, medvjed riknu, gavran graknu.
Onoj, koja do sad zebla, iz dubina plodnog boka
Stalo bilje u rod ljudski, stao porod životinja
Izbijati; - i Zemlja je od dragosti i milinja
Smiešila se Ognjen-Zmaju što je gledo sa visoka.

Gledao je Zmaj-Svantevid, lebdeć iznad Hindokuša,
Kako pod njim sag od trave prostire se poljanama,
Kako zvjerad, još u čudu, tajanstvene glase sluša
U prašumi što se stere izmedj Oksa i Hirkana.
Promatro je ljude koji iz kraja se u kraj skiću
Motreć stabla i slapove, mir nebesâ, nemir vodâ,
I čude se radu pčelâ, letu ždralovâ i rodâ,
Orlovima koji gniezdo na planinskom grade griču.

Kukci zuje, i gmaz vrvi naokolo. Uz lug hita
Krdo srnâ lakih nogu. Polje tutnji od kopita
Konjâ, zebrâ, magaradi, dok prašine oblak muti
Vedro nebo na obzoru gdje će oni išćeznuti.
A rogata stoka pase pokraj rieke: bik se tuče
O bok repom, vrat ukoči i, spruživši glavu, muče.
Stoji klokot u mlakama i kreketanje u bari,
Dok je perad dugih nogu zakričala u močvari.

Groktanje u lugu: vepri! Tulenje u klancu: vuci!
Hvatajuć se noktom medvjed silazi niz gorske grede.
Ljudi (krhki, a bez krzna na tijelu, i na ruci
Bez pandža, i goli, bosi) u taj svijet šutke glede.
I strah prvi već ih hvata. Gdje im noge da uteku?
Gdje im zubi, da se brane? – Ali, gore, još se diže
Stup od ognja koji zemlji u grud uli plamnu rieku,
I lik prima ljudskom sličan, i spušta se uviek niže.

I Zmaj sidje medju ljude. – Gledahu u božje čelo
Zemnici, u oči dvije što su vječna sjaja vrelo,
U obrve od oblaka i u usta gorostasa
U plamenu bradu što je sezala mu do pojasa.
I Zmaj reče: Slab se ćutiš, Zemlje sine, sred prirode.
Ne znaš kakvu silu imaš u mišici; ne znaš snage
Volje svoje. Vuk te plaši, trn ti bode pete nage.
U djetinjstvu prvom svome strepiš, mladi ljudski rode.

Okom punim čuda gledaš u skot zvjerski i u zelen-
Orijaše. No, iz korâ curi mlieko, smola, melem;
I plod zre na granju tome; a medvjeda kad po krznu
Hodala ti noga bude, osjetit ne ćeš draču.
Ti zavidjaš lakoj ptici pod oblake što se vrznu,
Strah te, ne će l’ lavlja šapa pokazati snagu jaču;
Al ti ruka više može: ima što je mudro vodi;
A misao tvoja lakše no let ždralov nebom brodi.

Silno blago zemlja krije. Dok vam ona dade gvoždje,
Od bakra ćeš i od mjedi kovat mačeve i kuke,
Željni lova u planini ruka će vam gradit lûke
Gipkim prućem lješnikovim. Radjat će vam brijeg groždje.
Ribama će i školjkama hraniti vas more sinje.
Bit će za vas sve što pupi i miriše: nevesinje
U luzima premaljetnim, i cvijeće u baštama,
I haluge i okrieci na morskijem obalama.

Kidat ćete u utrobi gorâ zlato, tvrdi granit
I mramore po kosama. Zemlja će vas žitom hranit,
A gasiti žedju vašom voda vrelâ. Gradit ćete
Od hrastova debla čamac, most na vodi, mlin i dveri;
Krotit ćete samim okom zloću zmiji, srdžbu zvieri.
I gospodar svemu bit ćeš, darežljive majke diete.
Sjesti će vam na prag briga, al i radost i milinje,
Jer nad vašom glavom bdjeti bogovi će i boginje.

Gledat ćete u visine gdje Bijesu moći nema,
Kamo svako biće teži k preobrazbi. Grana sprema
Nad glavom vam voće; za vas med i vosak pčele nose
U košnice, krava mlieko u tor, ovce runo. Ose
Uklanjaj se pred žaokom; pusti tigra u svom kraju;
No, kad na te slinu štrca, ti utuci glavu zmaju!
U čem je žuč i otrov, što je gnjilo i jalovo,
Nogom gazi, rukom ruši, jer je djelo Nevidovo.

Triebi čkalj na svojoj njivi. Kidaj svome u voćnjaku
Zakržljale grane. Ne daj da jalova ovca pase
U tvom stadu, da trn buja u tvom vrtu, na pašnjaku,
I u stanu tvome da se tužilice pjesme glase.
Vi ste, djeco, bilje koje voda hrani rajskih vrela.
Ne će žega da vas sprži, dok je mlaza s tih izvora.
Životu se veselite. A dok na dnu srca smjela
Plam naš gori, ne bojte se tame, studi i vihora! –


nastaviće se...

09 април 2019

ŽIVANA - PJESMA O POSTANJU - 1.deo


Vladimir Nazor



VII


PJESMA O POSTANJU - 1.deo
*ЖИВА* Игорь Ожиганов



I bogovi spustiše se s vrhunaca Rajevine.
Prva medju boginjama u cik zore sidje Lada.
Zemlja kojom Odra teče gledala je kako mlada
Božica na rieku sišla. – Brežuljci su i ravnice
Opkolili selo Virje. Svuda pjev i lepet krilâ,
A puteljkom pastirice stoku vode na pojila.
Cika. Vika. Dok se predjel nosi sjajem zelenila,
Udaja će danas biti Didi Lade za Jarila.

Najljepše je svietlo svoje s oblačićâ slala Zora.
Cvrkutalo u gniezdima. Lutao je vjetrić travom.
Kriešteć jato sokolovâ lijetalo je s vrha gorâ,
A ždrebad se u trk dala pašnjacima i dubravom.
Pjevajući uranile cure k rieci rublje prati,
A uz vodu obale se živicama ogradile.
Svuda cvieće i grančice; ne znaš gdje ćeš nogom stati.
Nikad više preko noći pruća posadile.

Zalud gaziš, zalud kidaš pleter što se puzeć penje:
Nova biljka odmah raste. A valovi ko da šùmê:
Uznieti se zelenilom sad će i to sivo stienje.
Gledat ćete u plamenu prvim mrakom gorske hume.
Velik dan je danas. – Djeve odanle se onda digle
Da pohrle do jezera. Trče travom noge bose.
A, kad tamo, gdje su ispod procvetalih grana stigle,
Pelud vlasi, listove im obasule kaplje rose.

Duvao je sa zapada vjetrić. Grane mrmorile
Krošnji vrbâ i jablanâ.Čuo se je iz daleka
Klik tetrieba, kùcukânje žunâ. Čudna radost neka
Rajila ih, al uz zebnju, a ni zašto. Sad bliedile,
Sad se opet crvenjele na licima njinim ruže,
Kad najednom stale pjesme, stale više da ih kruže;
A, svjetlošću obasjana, kao Zora kada zòri,
Uznosita, razdragana, boginja se ondje stvori.

Tijelo je njojzi bilo ko prut ružin s pupoljcima,
Otvorenim. Mirisale po metvici ruke njene;
Najljepše su kapi rose što jutarnji lug ima
Zablistale na njoj; modre ko različak sjale su zjene.
U ruci joj grana. Gdje je prolistala? gdje je grana?
Je l’ gradjena zemskim sokom ili sunčanom predjom tkana?
- Stoje djeve. Gledaju je prvog puta, al je znadu
Ko i čežnju u svom srcu, kao i cviet  u svom sadu.

Božica ih tad povede svojim tragom. – Vile gorske
Govorile: Ložnica te u pećini čeka. Trave
Obrasle su spilju; zavies mahovine mirisave
Ulaz čuva; paprat šumska, cvieće poljsko, školjke morske
I plodovi rajevinski rese kute i stijene.
Didi Lado, Jarilo se sa ležaja digo svoga,
I dok dršće od ljubavi svaka žila mladog boga,
Po svijetu širokome njegove te traže zjene. –

A boginja onda stane pred živicom koja cvala:
Gled’te, cure, i trn svaki listak svoj  i cvietak nosi!
Ni vas svježe rosne grane, ne smie Morana da kosi,
Prê no vatra od ljubavi krv vam nije ugrijala.
Crvene će plode brati sa tog trnja majka Živa
Da razbaci uz plot sjeme. Ruka joj je osvetljiva
Na jalovu granu svaku, na bezrodnu grudu. Plodom
Ljubav mora uroditi! Hoće ženu sa porodom. –

Vodile su vile Ladu  uviek dalje uz obalu
I klicale: Za te bog je oko Virja posadio
Bilje što mu sjeme niklo usred Nava. Razbistrio
Rieci izvor i korito. Biser prosu po igalu,
A zvijezdice livadama. Momirov je bies trenutak
Što prolazi, Jarilova ljubav vječno živ je vrutak.
Vodimo te do dragoga. Na vrhuncu čeka na te
Gledeć kako vlasi tvoje na suncu se ovdje zlate.

Raste drvo Dafina
Usred Rajevine.
Kad se cura zaljubi
S grane list otkine
Lada, liepa boginja
Usred Rajevine

Pa silazi na Zemlju
Božica ljubavi;
Njim će mȍma dragana
Svoga da zatravi.
Koban li je darak taj
Božice ljubavi!

Ko srebro je uski vrh,
Peteljka ko zlato
Što se na nj je rosnati
Biser obnoć hvato.
Drhće, trepti sitni list
S peteljkom ko zlato.

Cura će ga mladjana
Nosit medj dojkama;
Ona će ga močiti
Svojijem suzama;
Ona će ga nositi
Dugo medj dojkama.

Pa kad pridje dragi k njoj
O večernju zoru
Kazat će mu: na srcu
Nosim slatku mòu,
Nosim tugu najcrnju
I svijetlu zoru.

A božica zagrlila najmladju je pjevačicu:
Neka ruže uviek cvatu u srcu ti i na licu.
Vratite se k svome selu. Svaka od vas jedna mati!
Pa će preko svih korita sila vaša nabujati.
Da ste jake i smione, u oluji kad se gradi,
Kao janje umiljate, kad će ruka cviet da sadi.
Djevojačka desna meko uzglavlje je, a rumena
Usna pehar je života za muškarca izmučena. –

Još je nešto reći htjela; al visoko, na vrhuncu,
Zov Jarilov, Lado!, jeknu. I mladi se bog pokàza
Obrazi se njemu sjali svibanjskome kao suncu
Lice, jutrom, kad se penje uz vedrinu plavih staza.
Njegova je brada bila kao grmlje procjetalo
U kome je, svietlom tkano, sto gniezdâ propjevalo.
U oku mu sjaj, na vratu modre žile koje biju
Ko rijèke što se, skačuć niz slapove, k moru viju.

Cijela je ravan njega osjećala. Njihao se
Usjev mladi prema bogu kao vali kada nose
Pjene svoje k liti što se suncem ovi nasred mora;
Svi pestići u cvijetu k njemu su se okretali;
Peteljke se protezale; pupoljci se otvarali;
Dizao se uviek jači zadah tla i miris korâ;
A s visoka, na glas nalik mjeden-pločâ, zvečeć pado
Iz usta je punih čežnje topli usklik: Lado! Lado!

I boginja uz brieg podje. – Padali na kosu plavu
List i pelud s omorike. Njenim tragom cvieće cvalo.
Pjevale su vile: Konjic pred pećinom pase travu,
A sunčanim glasom svojim božanstvo te triput zvalo.
Danče sreće i ljubavi! Ti mu gladiš dlanom čelo,
Veliš: Gdje te nema, ja bih sahla ko sred ljeta vrelo.
Didi Lado, gorom hrli krdo srnâ; u nizini
Teče rieka k sinjem moru, k tvojoj, Gospo, domovini.

Raste drvo Dafina
Usred Rajevine.
Kad se dvoje iluju
S grane list otkine
Lada, liepa boginja
Usred Rajevine.

I božica listom tim
Mladence dariva.
U grudima njihovim
Uviek sladje biva
Sretan onaj kojega
Božica dariva!


Nastaviće se...