ŽIVANA - PJESMA O SVADBI

Vladimir Nazor

VIII

PJESMA O SVADBI

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

Jelen riče na dnu luga. – Po svoj šumi koja spava

Onda, kada rose puna na zemlju se svija trava,

Vonjem cvieća prokadjena, mjesečinom posrebrena,

A na ležaj košutin se spušta tiha plava sjena:

U čas onaj, kad zvijezdama ne trepèrê trepavice,

I sve šuti začarano, - glas tajnèni šumske tmice,

Strastven poziv iz dubinâ il žamora noćnih varka? –

Ide rika jelenova od šumarka do šumarka.

Na glas taj, na hâk taj topli što kroz luge dugo hače,

Cvieta batu, grmu lista i najtanja žila dršće;

Oko pruta kurikova zamotao slak se jače,

A deblo je jasenovo zagrlio bršljan čvršće.

Kao uzdah vruć je dúšak proletio lugovima;

Čak i hrastu stoljetnome od koriena pa do vrha,

Kao kada ćuh vjetrica dune lakim velovima.

Prošao je po žilama drhtaj jednog naglog srha.

Jelen riče na dnu luga dalekoga, u tišini. –

San je šume ko san žene zaljubljene što se nada

Ljubavniku: čekala ga; puna sna joj glava pada.

Na dušeke, al već čuje korak znani u daljini;

I dok put joj tvrdo driema, duša njena bdi na pragu

I sva dršće i sva trepće u radosti i milini. –

Šuma spava. Mesečevo mlieko sja na zelen-sagu.

Jelen riče na dnu luga dalekoga, u tišini.

Čas je, kada cvietu noćnom otvora se rosna čaška,

I na vrbi kraj rijeke od niema nekog daška

Zatrepće svaki listak, i hrastu se sneno granje

Poljuljuje bez šumora, a srebrnim ljestvicama

Klizaju se sa visine mjesečeve biele sanje;

Trenutak je kad u zdencu i u šutljivim barama

Crna voda zaiskri se, i vila se iz njih diže

Zlatnim češljem da pram češlja što joj sve do tada siže.

Čas je noćni, kad su vlatu razglobljena sva koljenca,

A zglobovi peteljkama; kad se čvori razdriešeni

Hrastovima i smrekama, i u plavoj, niemoj sjeni

Sivih krila leptir sjedi čička cvatu sred vijènca.

Muk. – Po lugu uspavanu samo hače dašak vrući,

I klokoti neki mukli iz vrela se kadkad glase. –

Šuma spava kao žena kojoj u snu otima se

Krik za jednom pustom željom, iz potaje koja muči.

Luzi spe. A puta svoga kad se mjesec na vrh pope,

Da pogleda sa visoka u dno barâ i bunarâ,

Ugledo je ženu noćnu, gdje iz sjene četinarâ

Izlazi i lugom ide. – Il bliješte njene stope,

Il je za njom zablistalo bezbroj gljiva i svietnjaka:

Kuda hoda sve se blista i svjetluca usred mraka

Ispod jasena i bukve; ide šum u šumskom muku

Ko da skutovi od svile šušteći se po tlu vuku.

Stupa ko da san je nosi, mjesečinom obasjana

I pjana od oštre volje što se lije s cvjetnih grana,

Omamljena onim dahom iz guštarâ, zatravljena

Onom srebrnom tišinom punom čežnje i života;

Ide ko da još oko nje meko krilo sna se mota;

Kamenčićâ i cvieća ne oseća noga njena,

Al pod onom golom petom svaki vlat se trza travi,

Otvora se slaku zvončič i smilj šúmî mirisavi.

Žena hoda pram istoku, dok na zapad mjesec hita.

- Niz obronke vjetrić dûšê. Šum se čuje. Vršike se

Zanjihale. Mahovina kapicama lakim trese;

Po granama drhtaj stoji cvjetnih resa, gronja, kita.

A kad vjetar u lug bane, zatalasa gora sva se:

Tih preludij vrelo bruji jutarnjega svoga pjeva,

I dok jutro odnekuda nosi nove zvonke glase,

Pod nebom, što već se rudi, ciela šuma sada pjeva:

Na nebu gase se zvijezde

Ko zublje noćnoga pira;

Poljima plavog safira

S grivama vatrenim jezde

Nebeski atovi;

Crven se zastave viju

Nebesima koja se smiju

Svatovi!

Svatovi!

Danas je posljedni dan

Cvjetanja našega. Danas

Umire posljednji san,

I novo milje se za nas

Javlja; bog jači je zvan

Svatovi!

Vonjajte posljednji cvatovi!

Mirisom, šumo, se puni!

Prospi se, pelude! Truni,

Latice! Mašino, sievaj

Na litici! Ptičice, pjevaj!

Nevjesta gajima prolazi,

Ženik na susret joj dolazi

Svatovi!

Svatovi!

Svi su luzi zapjevali dok nad gorom jedva sviće.

Žena ide pram istoku. Trepavice njene duge

Kapljicama rose sjaju pa kroz neke svietle dúge

Gleda kako dvor za dvorcem pred očma joj zelen niče.

I srce je njeno puno jedne čežnje što se taja;

I tijelo njeno veže jedan lak i sladak umor:

Ona ne zna što joj jutros grana šumskih pjeva šumor,

Al osjeća da je nešto k pragu vodi nova raja.

Svatovi!

Svatovi!

Eto ih. Stali se atovi

Gore, na gorskome bȉlu.

Zastave vjetar je odvio

I svim nebesima ponio

Blistavu svilu.

I ženik spušta se sâm

Niz goru. Toke mu blistaju

Ko sunca; na štapu mu listaju

Tri struka, a njegov se pram

Leprša. – Dok boginja gazi

Po sagu cvijeća tog,

Po planinskoj stazi

Na susret silazi bog,

Svatovi!

Svatovi!

Vonjajte posljednji cvatovi!

Ložnico, mirisom, puni se!

Prospi se, pelude! Truni se

Latico! Mašine, sievajte!

Drozdovi, pjevajte, pjevajte!

Dabog i Živana! – Granut će

Dvostruko sunašce; planut će

Ljeto, da usreći sviet;

I nov će nastati rod.

Svatovi!

Uvenu proljetni cviet

Ljetni gde zreti će plod.

I na rubu od šumarka boginja je naglo stala.

Gleda: pred njom rujna svjetlost niz hrašće je s visa pala.

Razlila se kao zlato po tananim grančicama,

A grmovâ u dubini sva se iskri plava tama.

Svi su kuti i budžaci kao postelje od svile

Prokadjene vonjom trme, nakićene biserima. –

Gleda žena i osjeća, u srcu joj raste plima

Onog mora nemirnoga, one skrite ljute sile.

I boginja gleda, čeka. – Dvie se ruke velje, sjajne

Na hrastovoj krošnji grane odmaknule; dva su oka,

Puna sjaja i vedrine ko dva jezera duboka

U planini ispod sunca, prodrla u kute tajne

Njene duše, i svu su je progledala. – Čeka, drhće

U milini što je plȁvi i valom je nekim njiše.

A hrast onaj sav se blista; lupa kao srce; diše.

Sagiba se. Ženu hvata i stiska je uviek čvršće.

- Letnog dana u svanuće, u prvome sunca traku,

Zadnje noći premaljetne na medjašnom pragu, mre

Doba cvieća šarenoga; u sve bljedjem polumraku

Posljednji se pelud sipa, latice se trune sve.

Mre proljeće. – A dok snaga jedna nova, topla, moćna

Struji šumi po žilama, u hrastiku zagrljeni,

U oči se samo motre, pustom srećom zatravljeni,

Dabog ljetni i jutarnji, Živa proljetna i noćna.

ŽIVANA - PJESMA O POSTANJU - 3.deo

Vladimir Nazor

VII

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O POSTANJU - 3.deo

Tako reče Zmaj Svantèvid. I tad, šum i vodâ,

Usklik ljudi, glas zvijèri pratili na sup ognjeni

Što se vraćo polagano k donjem pragu vedra svoda.

Lebdio je Zmaj nad Zemljom; pa još teko na krš njeni,

Vatre potok da životom prožme sad i zrnce svako

U kamènu, te da ono kao živo zatrepèrî.

I gledo je dugo, dugo (tko će vrieme da mu mjeri?)

Râd svega što ognjem svojim iz mrtvila hladnog mako.

Motrio je kako ljudi konja jašu, ovcu muzu,

Kako bodu sočne kore da izmame melem-suzu,

Kako love po gorama zvjerad kopljem i strielama,

Kako dube na žalima hrasta panj i deblo bora,

Pa o veslo upirući zaploviše rijèkama,

K otocima nasred mora.

U njima je mnoga znanja: ovdje krče, ondje oru;

Jedni hrašće obaraju, drugi sade pustu goru.

Gledao je kako pod njim, ko golèmoj u košnici,

Vrvi, zujeć. Hram se gradi na brežuljku. U gorici

Nomadov se šator diže i pastirov tor, na žalu

Okeana mornareve kuće, lovca i ratara

Kolibice u dolini, grad kraj rieke. – I Zmaj šara

Svoga moć tad podvostruči: neka uzre usjev, neka

Niče trava na goléti, u jaruzi, na igalu,

Nek procvate čak i pustoš svima tudja i daleka!

U podnevu srpanjskomu huj vjetrovâ, žamor vodâ,

Glas zvijèri i pjev ljudi dizao se navisoko,

A s vedrine, gledajući trud i muku ljudskoga roda,

Smiešilo se, grijalo je ono blago, plamno Oko.

- Al, iz jaza svemirskijeh, u maglama i oblaku,

Dignu tad se neman strašna. Prema Zmaju mračna stane

Šireć stud i tamu, spruži punu prijetnje ruku jaku,

Gotova u biesu svome da na Zemlju naglo bane.

I Zmaj viknu iz visine: Sa ivice vaseljene

Iza koje, puni šutnje, stoje dvori crnog boga,

Zašto li se opet maknu? Iz dubina carstva svoga

Čemu sćeš preko medje? Moje će te spalit zjene

Ko što oganj slamu ždere. Kud te jal i srdžba gone?

Što te nuka da se Zemlji rukom hvataš za uglove? –

A Črt riknu iz oblaka: Suvide, iz Ništavila

Moć ju naša jednom skupa izmislila i stvorila.

Složnim radom Nav i Svemir gradile au ruke naše

I rojeve od zvijèzdâ prostorima posijaše.

Ti bez menene odolje djelu tome. Ja sam sliepit

Grudu moro, stienje zgusnut, od kamenja mulj ociepit.

Al je tebe bolji dio zatim dopao: ti Nava

Gord gospodar  i zviježđa bogat pastir; sred Svemira

Ti luč vječna, zablještiva; ti roditelj, spas i slava

Svietlih Moći; ti orijaš od kog drhće vaseljena;

Vodo, koja u Svemiru i najdalje stiene spira;

Zmaju, što se ognjem hrani i zatire vojske sjenâ;

Dive, kojem ruke sežu od zvijèzde do zvijèzde;

Brate Janje i Dajboga; oče Zore i Prijezde;

Ti si mene istisnuo onkraj medja najkrajnjijeh!

Na tu zemlju do sad hladnu izrlio si rieku plama.

Oteti mi, eto, htjede djelo to mi najmilije,

Pa da rat nam opet plane novim biesom i borbama..

Čemu ljudi, smrtni, biedni, kad je ruka naša jača?

Čemu život, naprezanje, kad će docem punim plača

Sva se Zemlja prometnuti? Kad će biti bojno polje

Na kome će vojska moja da se s tvojom dhecom kolje? –

Tako Neman govorila. A Zmaj žara i svjetlosti

Iz usta je orijaških puštao kroz tielo njeno

Na Zemlju rijèku, veleć: Znaš li šta je dosudjeno

Zemniku? Dal staze znadeš mu daleke budućnosti?

Hoće li ga borba naša uništiti? Ne će l’ biti

Ljepše proljeće i ljeto za danima zimske tmuše?

Zar će zbilja led i suša moći klice da uguše?

Ne će l’ možda on nad svima uznieti se, pobiediti?

Črte, ja sam luč s nebesâ, a gospodar ti si tminâ.

Ja sam svjetlost, ti si sjena. Ja sam kuka, ti ledina.

Prenuti je nama nešto čak u hladnim kovinama.

Ti nakovanj, malj ja jesam; a gvoždje je medju nama.

Ja sam snaga, ti si otpor. U koštac se uhvatimo!

Djwlonaše to i treba, da ga slavno dovršimo.

Veliš: Zemlja mene ide! – Črt je ledi, Vid je grije.

Zemnik hoće sniega zimi a topline, kada sije.

Dok je šibam ognjen bičem, ti je studen lancem stisni.

Kada na te ruku metnem, ti se propni i ljut vrisni.

Zemlja, to je rvalište: obojici sveta, draga.

Črte, ja te, silan, trebam. Ti si otpor; ja sam snaga. –

I oni se poniješe. – Bjesne Zemlji na grudima.

Hučeć iznad glava njinih vitlaju se oblačine.

Zatutnjiše pod nogama polja, jazi i doline.

Planine su palucale ognjenijem jezicima.

A kada im snaga klone, iz utrobe mlade Zemlje,

Iz dubina uvijek skritih gdje iskonska sila driemlje,

Stvorena iz njene tvari najčistije i od mezgre

Najsladje joj, od sokova njene tajne vječne jezgre,

Tkana žilama najtanjim njena bića, nosilica

Svih joj snaga i kreposti, svih joj draži i milinja,

Duša njena u vidljivu liku: skoči tad boginja

Da plien bude pobjedniku iza borbe što još traje.

A to boštvo, duša Zemlje, plien taj slavni, Živana je.

- Tako pričo žrec kraj hrama, dok padala prva tmica.

Slušali ga ljudi. A kad digoše se, bješe svima

Kao da im lik božanski zatreptao pred očima.

Osjećahu da nijesu sami u tom pustom moru

Svjetlosti i tame, na tom grdnom polju sviju likâ,

U toj rieci svih zbivanja, i svrh svakog da zrenika

Vrata jesu na kojima ugledati mogu zoru.

A tlo, kojim idu, živi; nije gruda mrtva, kruta

Na kojoj im robovati. – i ljudi se, raspršili;

Pa u mraku sutonskome, pred kolibom, nasred puta,

Prignuli se, kleknuli su. I zemlju su poljubili.