ŽIVANA - PJESMA O SVADBI

Vladimir Nazor

VIII

PJESMA O SVADBI

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

Jelen riče na dnu luga. – Po svoj šumi koja spava

Onda, kada rose puna na zemlju se svija trava,

Vonjem cvieća prokadjena, mjesečinom posrebrena,

A na ležaj košutin se spušta tiha plava sjena:

U čas onaj, kad zvijezdama ne trepèrê trepavice,

I sve šuti začarano, - glas tajnèni šumske tmice,

Strastven poziv iz dubinâ il žamora noćnih varka? –

Ide rika jelenova od šumarka do šumarka.

Na glas taj, na hâk taj topli što kroz luge dugo hače,

Cvieta batu, grmu lista i najtanja žila dršće;

Oko pruta kurikova zamotao slak se jače,

A deblo je jasenovo zagrlio bršljan čvršće.

Kao uzdah vruć je dúšak proletio lugovima;

Čak i hrastu stoljetnome od koriena pa do vrha,

Kao kada ćuh vjetrica dune lakim velovima.

Prošao je po žilama drhtaj jednog naglog srha.

Jelen riče na dnu luga dalekoga, u tišini. –

San je šume ko san žene zaljubljene što se nada

Ljubavniku: čekala ga; puna sna joj glava pada.

Na dušeke, al već čuje korak znani u daljini;

I dok put joj tvrdo driema, duša njena bdi na pragu

I sva dršće i sva trepće u radosti i milini. –

Šuma spava. Mesečevo mlieko sja na zelen-sagu.

Jelen riče na dnu luga dalekoga, u tišini.

Čas je, kada cvietu noćnom otvora se rosna čaška,

I na vrbi kraj rijeke od niema nekog daška

Zatrepće svaki listak, i hrastu se sneno granje

Poljuljuje bez šumora, a srebrnim ljestvicama

Klizaju se sa visine mjesečeve biele sanje;

Trenutak je kad u zdencu i u šutljivim barama

Crna voda zaiskri se, i vila se iz njih diže

Zlatnim češljem da pram češlja što joj sve do tada siže.

Čas je noćni, kad su vlatu razglobljena sva koljenca,

A zglobovi peteljkama; kad se čvori razdriešeni

Hrastovima i smrekama, i u plavoj, niemoj sjeni

Sivih krila leptir sjedi čička cvatu sred vijènca.

Muk. – Po lugu uspavanu samo hače dašak vrući,

I klokoti neki mukli iz vrela se kadkad glase. –

Šuma spava kao žena kojoj u snu otima se

Krik za jednom pustom željom, iz potaje koja muči.

Luzi spe. A puta svoga kad se mjesec na vrh pope,

Da pogleda sa visoka u dno barâ i bunarâ,

Ugledo je ženu noćnu, gdje iz sjene četinarâ

Izlazi i lugom ide. – Il bliješte njene stope,

Il je za njom zablistalo bezbroj gljiva i svietnjaka:

Kuda hoda sve se blista i svjetluca usred mraka

Ispod jasena i bukve; ide šum u šumskom muku

Ko da skutovi od svile šušteći se po tlu vuku.

Stupa ko da san je nosi, mjesečinom obasjana

I pjana od oštre volje što se lije s cvjetnih grana,

Omamljena onim dahom iz guštarâ, zatravljena

Onom srebrnom tišinom punom čežnje i života;

Ide ko da još oko nje meko krilo sna se mota;

Kamenčićâ i cvieća ne oseća noga njena,

Al pod onom golom petom svaki vlat se trza travi,

Otvora se slaku zvončič i smilj šúmî mirisavi.

Žena hoda pram istoku, dok na zapad mjesec hita.

- Niz obronke vjetrić dûšê. Šum se čuje. Vršike se

Zanjihale. Mahovina kapicama lakim trese;

Po granama drhtaj stoji cvjetnih resa, gronja, kita.

A kad vjetar u lug bane, zatalasa gora sva se:

Tih preludij vrelo bruji jutarnjega svoga pjeva,

I dok jutro odnekuda nosi nove zvonke glase,

Pod nebom, što već se rudi, ciela šuma sada pjeva:

Na nebu gase se zvijezde

Ko zublje noćnoga pira;

Poljima plavog safira

S grivama vatrenim jezde

Nebeski atovi;

Crven se zastave viju

Nebesima koja se smiju

Svatovi!

Svatovi!

Danas je posljedni dan

Cvjetanja našega. Danas

Umire posljednji san,

I novo milje se za nas

Javlja; bog jači je zvan

Svatovi!

Vonjajte posljednji cvatovi!

Mirisom, šumo, se puni!

Prospi se, pelude! Truni,

Latice! Mašino, sievaj

Na litici! Ptičice, pjevaj!

Nevjesta gajima prolazi,

Ženik na susret joj dolazi

Svatovi!

Svatovi!

Svi su luzi zapjevali dok nad gorom jedva sviće.

Žena ide pram istoku. Trepavice njene duge

Kapljicama rose sjaju pa kroz neke svietle dúge

Gleda kako dvor za dvorcem pred očma joj zelen niče.

I srce je njeno puno jedne čežnje što se taja;

I tijelo njeno veže jedan lak i sladak umor:

Ona ne zna što joj jutros grana šumskih pjeva šumor,

Al osjeća da je nešto k pragu vodi nova raja.

Svatovi!

Svatovi!

Eto ih. Stali se atovi

Gore, na gorskome bȉlu.

Zastave vjetar je odvio

I svim nebesima ponio

Blistavu svilu.

I ženik spušta se sâm

Niz goru. Toke mu blistaju

Ko sunca; na štapu mu listaju

Tri struka, a njegov se pram

Leprša. – Dok boginja gazi

Po sagu cvijeća tog,

Po planinskoj stazi

Na susret silazi bog,

Svatovi!

Svatovi!

Vonjajte posljednji cvatovi!

Ložnico, mirisom, puni se!

Prospi se, pelude! Truni se

Latico! Mašine, sievajte!

Drozdovi, pjevajte, pjevajte!

Dabog i Živana! – Granut će

Dvostruko sunašce; planut će

Ljeto, da usreći sviet;

I nov će nastati rod.

Svatovi!

Uvenu proljetni cviet

Ljetni gde zreti će plod.

I na rubu od šumarka boginja je naglo stala.

Gleda: pred njom rujna svjetlost niz hrašće je s visa pala.

Razlila se kao zlato po tananim grančicama,

A grmovâ u dubini sva se iskri plava tama.

Svi su kuti i budžaci kao postelje od svile

Prokadjene vonjom trme, nakićene biserima. –

Gleda žena i osjeća, u srcu joj raste plima

Onog mora nemirnoga, one skrite ljute sile.

I boginja gleda, čeka. – Dvie se ruke velje, sjajne

Na hrastovoj krošnji grane odmaknule; dva su oka,

Puna sjaja i vedrine ko dva jezera duboka

U planini ispod sunca, prodrla u kute tajne

Njene duše, i svu su je progledala. – Čeka, drhće

U milini što je plȁvi i valom je nekim njiše.

A hrast onaj sav se blista; lupa kao srce; diše.

Sagiba se. Ženu hvata i stiska je uviek čvršće.

- Letnog dana u svanuće, u prvome sunca traku,

Zadnje noći premaljetne na medjašnom pragu, mre

Doba cvieća šarenoga; u sve bljedjem polumraku

Posljednji se pelud sipa, latice se trune sve.

Mre proljeće. – A dok snaga jedna nova, topla, moćna

Struji šumi po žilama, u hrastiku zagrljeni,

U oči se samo motre, pustom srećom zatravljeni,

Dabog ljetni i jutarnji, Živa proljetna i noćna.