ŽIVANA - PJESMA O ORAČU 1. deo

Vladimir Nazor

IX

PJESMA O ORAČU - 1.deo

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

Tri su: Ravìjôjla, Smilja i Mlàda, - al ipak su kolo

Sastavile. Tlo peče pod nogama, - ipak su one

Zaigrale. Mezgre premaljetne i sad se kreću,

U to podnevo teško, po njihovim žilama mladim.

Sunce ispilo vlagu; i klonu cvijétak; i visi

Listak o peteljci, - one još dišu vrelâ svježinom.

Plešu. I lug bi htjele oživjeti kretnjama lakim,

Dodirom nogu im bosih.

Smiljanine vlasi sve mirise prosuše svoje,

Mladena s koprene rasu sve kapi jutarnjih rosa,

A glas Ravìjôjlin razli ko slap se u mlazove zvučne.

Muče se vile. Al lûg se ukočio. Ne čuješ jeke.

Hvoja se ne njiše. I sve što živi k rieci se krade

Tražeć hlad i vodu. S visoka, s vrha nebesa,

Trepavicama nikad ne trenuvši, sjajno golèmo,

Gleda ognjeno oko.

Plamsalo podne. – Kraj vrela, na rubu je bukove šume

Stajala boginja Živa. Pred njome se zlatio usjev.

Klasje se njihalo nalik na valove. Makov je cvijet,

Kome su latice rujne majúšni još tobolac krile,

Gorio kao plamičak na tankome dršku.

Bičem svojim je sunce lug šibalo, i brieg, i râvan.

Šutjele ptice. Krila se zvjerad. Stajale ladje

Mirne na pȕčini mrtvoj.

Živa je slušala kako šumárcima preko rijèke

Ječe popevke vilâ, i motrila Rusaljku koja

Iz vira izlazi, sjeda na piesak, u sunce gleda.

Kaplje i mlazi se toče niz laktove, niz vrat i prsa;

Sja se djevojke pȕt kao vjenčić u ružice divlje;

Raspletène vlasi sunčani zraci joj suše,

S njenih dok usana, nalik na ševinu molitvu, usklik

Klikće u podneva času:

O ti vodo hladna

Što si s kuka pala

Pa se s visa svoga

U dô skotrljala

Jesi l’ poljubila

Noge Momirove

Kad je momak gorom

Tražio gazove?

Kad je s Grozdom luto

Gajevima travnim

Vrhovima svietlim,

Dolinama tavnim?

Čemu u dô hrliš

Kroz to glatko stîenje?

Srkat će te zemlja,

Ispiti korienje.

Nemoj da te strmen

Kakvom jzu preda;

Ne daj da ti sunce

U korito gleda:

Ponorsko će zjalo

Tebe progtati;

Sunčev će ti cjelov

Dušu isisati.

O ti vodo hladna,

Koja dodje s kuka

Jesi l’ zveket čula

Stojanova luka?

Jesi l’ čuka pjesmu

Zlate ljepotice?

Je l’ i stobom lada

Umivala lice?

Što te k ravni tjera,

Što te na plač nuka,

O vodice hladna

S planinskoga kuka?

Pjesma se prekinu. - Plȁho nagrnuše odnekud vile.

Skupile djevojke sve na okup: Živana majko,

Džuma je Suša u lugu. Blijèda je, mršava, žuta.

Hoda i vatru huče nevidljivu, al i sve žešću.

Sjedi na svakom vrutku i do dna vodu mu pije,

Očima prevrće, usne prodùžâvâ, i rilom onim

Siše stablima mezgru, sok korienu, guštari vlagu.

I šuma žèdnî. I lišće sahne.

Njeno je skrovište negdje u gori. Obilazi danas

Oko Ježeva sela. Nevidljiva ljudima, ide

K njinom posljednjem zdencu; i njena je žedja još ljuća.

Ispila ona je vrutke i potoke, a sad će piti

Mlieko iz kravljih vimena i krv iz ljudskijeh žila.

Čuješ li motikâ zvek kraj rijèke što osta bez vode?

Ondje zemnici trpe ko nigdje; i radost je njima

Ispila iz srca džuma. –

Živa sa vilama podje kroz usjev u Ježevske strane.

Stajalo ondje je selo na obronku nalik na starca

Zgurena, gubava koji kraj puta se sunča

Pokrit prašinom. Šutke na prašnjavom prignuti zemljom

Kopali strmen seljaci i krčili kukama golet.

Polugom kȍtrljâli  i maljem lomili kamen.

Napetih mišica njinih u bedru, na laktu, na vratu

Trzala se svaka žila.

Bijaše podnevo sparno. – Daleki valovi su negdje

Hroptali muklo, šutjeli vruci, a cvrčkova pjesma

Ritmom svedj jednakim, teškim, po gluhom se glasala kraju,

Sjedila sad je džuma na humu i dahtala gledeć

Kako jadom svojim sve skuči. Zaludu je jutros

Pastir vodio vole na pojila, zalud na pašnjak

Tjerao ovce. Žèdnî sve živo. Psi leže na vratma

Lapćuć jezikom suhim.

Vrabac se ne pulja više na stablu; ni kokoška prpa

Buništem. Ne vlači cura u vrtu po lejama branom,

U sipku zemlju da sadi struk zelen, da posije sjeme.

Crni se bara bez vode, a ceste bez putnika leže

Nalik na pobijène zmijùrine. Muk je. Al gore

Ježevskome na brdu, u času kad kraljuje podne,

Prignutih ledja i rùkû što gore, umorni, žedni,

I sad se muče težaci.

Govori jedan: Vaj nama! I žabe u barama šute.

Utaman predveče sunce u tmoru zapada sivu.

Neko je kovano boštvo zavladalo selima našim.

Bùnâre suši, litice žari, zatire stoku.

Šturi i sitni bit će na njivama klasovi naši.

Mučne će postati noći, i zaludni bit će nam dani.

Dok nam ne omrzne život, i, nalik na uvelu biljku,

Posljednja klone nam snaga.

Čemu se mučiti? Čemu tu strminu krčiti; njivu

Orati, i prekopavat, i gnojiti, branati branom,

I plijèvit, kad ne znaš, da l’ jednog ćeš dana i žȅti?

Čemu duga nam muka, kad ne znaš u vesele dane

Hoćeš li jednom vrijèći na gumnu i plastiti uz pjev?

Zlo je svemoćno: zimi led nosi, a ljeti nas bije

Žegom i sušom; a mi smo sirotinja koja zaludu

U plava nebesa gleda. –

Seljak motikom lupnu o hridinu, na tlo je baci.

I svi se digoše. Onda, put Ježeva krenuše šutke.

- Stignu Živana. Gleda. I motiku diže. I veli:

Pobiedi džuma. Iz kraja gdje nikog na polju nema

Zvekom motike svoje il mukanjem vola pod jarmom

Kovarne Moći da tjera, mi moramo, djevojke, poći!

Ježevo, nikog nemaš, da, vjeran, u danima jada,

Ostane čekajuć na me.

Ježevo, ostavljam ja te. Po tvojim njivama noga

Više mi hodati ne će. I nikad... – Al topot se začu.

Niz brieg trčao čovjek za konjem koji se trgnu

Od rada jurnuv s vrhunca niz proplanak naprama selu.

Prope se konjic kad stignu pred Živanu. Prope se. Stane.

A kad ga ruka božanska za uzde prihvati, rznu

Kao na pozdrav, i miran k Poròdilji glavu okrènu

Očima gledeć je krupnim.

Stignu i orač. – Sav znojav i prašan pred boginjom stoji.

Stijenje mu ranilo noge u trku za biesnim konjem,

Drača rastrgla ruho. I žedja mu zgrčila usta.

Bos i gologlav, na licu žig noseć sunčeva plama,

Diše duboko, nadima grudi, a žila mu svaka

Drhće na rukama golim,  dok pete mu rone

U zemlju suhu i vruću što njegove tabane grije

Ko da ih miluje i sad.

Nastaviće se...