Vladimir Nazor
IV.
A medjutim, spavao je u gorici
Stojan dive
Na krioca lepe Zlate. Shrvao ga
opet sanak.
Sanjao je zelen polja, tihe
ravni, i zalive,
I uz rieku jablan, koji, visok,
uspravan i tanak,
Sličan koplju zasadjenu u
zemljicu, k nebu strši.
Čeko da se na gla Zlatin iz
onoga sanka trgne,
Te sa zemlje pritisnute
Mrakočevu silu svrgne;
Čekao je nek se djelo Momirovo
jednom svrši.
A Zlata je promatrala prve
trave kliju,
Kako Momir gorom ide, na potoku
gâze traži,
Kako zora i sutoni uviek življu
svjetlost liju,
I medonja iz jazbine o nizinz
već silazi.
Prignuta nad svojim dragim
gledala ga i ljubila;
Brala cvieće što ga iz tla
izmamiše sunca traci,
Da Stojana razvesele premaljeća
prvi znaci;
I gladeć mu rukom kosu budila
ga i zborila:
Zlata:
Ustaj, mladjani bože! Stigle
već prve laste.
Na gori topi se snijeg.
Kraj vrela, uz potok i rieku
već meka travica raste.
Krošnjama diči se brijeg.
Loveći srebrnim lukom luzima
Momir se vere:
Podlego jelen i vepar,
Iz kraja došo daleka gdje
širina stepa se stere,
Gdje brzi šumori Dnjepar.
On priča momku i curi o nekom
zemskom raju
Gdje zrije od zlata voće;
U gadjanju strielom, u trci na
bielcu, u ovome kraju
S tobom se takmiti hoće.
To se je veselo momče iznova
rodilo, opet
Na zemlju prvi nam sidje.
Stojane, on će se danas na
vrhove najviše popet,
Cieli da svijet obidje.
Stojan:
Tvrd me svladao sanak, o Zlata,
Ladina seko.
Slaba još desna je moja, ko
kamen teške mi vjedje.
Roda još ne dolètje tamo sa
Karpatske medje.
Ustanku, pobjedi časak zaludu
sada bih čeko.
Momira davno ustrielih, al’
vile mu vidale ranu:
Od lieka cvieće su brale
trgajuć s Dafine granu.
Krije se u ljetne dane po
luzima i tvrdo spava;
Zimi dršćući sjedi ko prosjak
pred vratima Nava.
Ni bog ni čovjek. Ni živjet ni
mrući se smiriti. Opet
Živa ga zemniku rodi rijèke na
žalu, a vile
Navake il golečke ludo to
kopile od Vida krile.
Utisnut smrtnikov biljeg na
čelo je njegovo. Popet
Na vrh, spušte u dolac, od
gorskih do morskih spilja,
Pun obiesti, s bielcem i s
lukom, luta bez glave, bez cilja.
Nije roda božànskôg; odbio i bog ga tminâ.
Gadjati opet će njega strelica
Vidova sina.
Kratka će pomama biti skitačeva
– Ti, moje zlato,
Vrati k ležaju mom se, kad rodâ
prvo se jato
Spusti u obližnje selo. I sada
drži me san.
Ustanku Stojana boga još nije
granuo dan.
Još mogu vjetar i snijeg
ugušiti proljetne klice,
Još neko turobno velo suncu
obavija lice.
Površina rijèke led nosi, a
koritom valja
Mulj se, kroz oblake Črt još
odurnu glavu pòmâljâ. –
I dani su prolazili uviek
vrući, uviek duži.
Već iz sniega visibabe pomolile
glave male
I, na srebrn zvonca nalik,
njišući se zazvečale.
Niče cviet na drienku, listić
na lješniku, pup na ruži.
Sada studen, a sad topal, ide
dašak lugovima
Od koga se zemlja budi
lagodnijem trzajima.
Zlata se je naglo digla,
maknula na stablu grane
I pustila trak s istoka da na
vjedje bogu pane.
Zlata:
Stojane, tvrdo mi driemaš, a
prve se rode jate;
U selu zaigra kolo.
Momci danas poljànom teraju
hrte i ate:
Srce im veselo, holo.
Opreo pauk je mrežu u tvojoj
kacigi. Luke
I mač ti nagrdi rdja.
Na Golèču – čudesa stvaraju
Črtove ruke –
Diže se zgrada još tvrdja.
Oblaci oviše ondje zidine,
nasipe, kule.
Tutnji, i brieg se trese.
Bjesóvâ rulje se kupe i porod Svantèvidov hule,
Vučjim se ustima kese.
Stojane, Suvidu sine, ti
driemaš u ovome gaju
Na polju cvieće dok cvate;
Još je mrak na Golèču, al zrake
sunčane tu sjaju.
Sve blista; i čeka na te.
Stojan:
Oružje, Zlata, mi pruži:
kacigu i štit i striele.
Napoji Labuda moga i hrte. Vile
su biele
Posule cviećem staze kud ćemo
predveče poći.
Koprena magle se više ne spušta
na moje oči.
Čujem gde mrmori potok, u
granju ptičica pjeva:
Liep li je uranak danas sred
ovog proljetnog dneva!
Zlata, u zjenu tvoju sunčani
prodrieše traci.
S tvojih usana snagu nebeski
sišu junaci.
Biela ruka je tvoja ko ljiljan,
kosa ti plava
Kao klasje pred žȅtvom, a diše
pod nogom ti trava.
Črt je gradio nešto na svojoj
visokoj gori.
Srušit ću zidine one, propasti
svi če mu dvori.
Pasti s nebesa će vatra; olujne
snage će rieka
Zdanje progutati ono. Gledat će
sela daleka
Golečkih kula rasulo; slušat će
lelek i viku
Striela kad usadim u bok
Mrakoču, pomamnom biku.
Luk i strelice daj mi. Tul
golem sad mi se hoće,
I mač, i dugačko koplje. U bari
puljak glogoće.
Vjetrić planinski lice mi
gladi. Kroz bukovu granu
Tračak jutarnjeg sunca na moje
obraze panu.
Zlata, za onim sam panjem
spremio oružje svoje.
Na šljemu kita, na tvrdom
oklopu nakiti stoje
Okolo vrata. Ravnicom prolètjeti
mi ćemo skupa. –
Reče. A konj do njeg rznu;
oružje mu zveknu. – Zlata
Iz tri vrela vode donie, sa tri
polja donie travu;
I napoji, otimari, i grančicu
mirisavu
O šljem djenu, neka trepti kad će junak da se hvata
U rvanje s Bjesovima. I sve
grane u luzima
Zašumjele, i sva voda što se s
visa u dol toči
Zagrgolji, i sve ptice u
hrastiku što ih ima
Javiše se pjesmom kada na
Labuda Stojan skoči.
Kad zviezda preko neba, kao
ladja preko mora,
Letio je bog strijèlac niz
poljane, iznad gorâ,
Preko rieke i potoka. Jašio je
put istoka
Da se popne na vrhunac, da se
digne u visoka
Carstva kojim Suvid vlada; i
bogove zovne mlade;
I nebeske konjanike da okupi; -
ta , on hoće
Izbrisati sve tragove zimske
nevjere i zloće,
Porušiti svaku kulu što je Črta
ruke grade.
- Sav je svijet
očekivo krik Stojanov i šum krila
Labudovih svrh nebesa, a
najvećma Vesna vila.
Bješe ona otvorila zlatnim
ključem premaljetnim
Šest vrtlova zemaljskijeh, a
pred sedmim vratma stala,
Jer se mlada pobojala:
Stojan spava, bdi Balačko; pa
bi mogo lieham cvjetnim
Hak dunuti iz Golèča, koji još
na gori stoji,
Da u sedmom vrtu smrzne sve što
njena ruka goji:
Strk bosiljka kojim ona ranim
jutrom tare dlane,
Blazinu joj ispod glave: busen
drobne mažurane,
I bokore od metvice što joj
irišu na putu
Kad iz vrta u vrt hoda, i
naranču vojku žutu
Što se bielim cviećem kruni ko
nevjesta. – Strah je hvata
Otvoriti sedma vrata
Prije no se Stojan javi. Pred
zaprtim vrtlom stala
I u bašte otvorene s tog se
praga zagledala.
Sve su voćke preko noći
procavtjele – al, i zebu;
Bielim zrnjem glog se osu,
drienak žutim zviezdicama;
Jičer prutić, šipka danas, na
starome raste hrebu
Mladika; - al sve to drhće: i
sad bije stud i tama
Sa sjevera. Gdje je narod bubâ,
crvâ i puk pčelâ?
Moir dodje, a i prodje. Nije
još ni započela
Borba s Črtom. U sniegu su na
planini i sad vrsi,
A uz kore i vlatove idu noću
mrzli srsi.
Lepet krilâ. Glas s visoka.
Labud! Stojan! Vesna skoči.
Zasjalo je njeno lice, sinule
su njene oči.
- Bosioče, prolistaj mi!
Narančice, možeš cvasti!
Noćas će se Nav otvorit, i
Goleč će sutra pasti. –
I zaprtu bravu Vesna već
otključa. Sva u rosi
Rasutoj po zelen grani koja
biele cvietke nosi,
Naranča sred vrta stoji. A
Vesna je kida. Diže
Ruku. Maše konjaniku što već
Suncu u dvor stiže.
