ŽIVANA - PJESMA O MOMIRU - 2. deo

Vladimir Nazor

IV.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O MOMIRU - drugi deo

A medjutim, spavao je u gorici Stojan dive

Na krioca lepe Zlate. Shrvao ga opet sanak.

Sanjao je zelen polja, tihe ravni, i zalive,

I uz rieku jablan, koji, visok, uspravan i tanak,

Sličan koplju zasadjenu u zemljicu, k nebu strši.

Čeko da se na gla Zlatin iz onoga sanka trgne,

Te sa zemlje pritisnute Mrakočevu silu svrgne;

Čekao je nek se djelo Momirovo jednom svrši.

A Zlata je promatrala prve trave kliju,

Kako Momir gorom ide, na potoku gâze traži,

Kako zora i sutoni uviek življu svjetlost liju,

I medonja iz jazbine o nizinz već silazi.

Prignuta nad svojim dragim gledala ga i ljubila;

Brala cvieće što ga iz tla izmamiše sunca traci,

Da Stojana razvesele premaljeća prvi znaci;

I gladeć mu rukom kosu budila ga i zborila:

Zlata:

Ustaj, mladjani bože! Stigle već prve laste.

Na gori topi se snijeg.

Kraj vrela, uz potok i rieku već meka travica raste.

Krošnjama diči se brijeg.

Loveći srebrnim lukom luzima Momir se vere:

Podlego jelen i vepar,

Iz kraja došo daleka gdje širina stepa se stere,

Gdje brzi šumori Dnjepar.

On priča momku i curi o nekom zemskom raju

Gdje zrije od zlata voće;

U gadjanju strielom, u trci na bielcu, u ovome kraju

S tobom se takmiti hoće.

To se je veselo momče iznova rodilo, opet

Na zemlju prvi nam sidje.

Stojane, on će se danas na vrhove najviše popet,

Cieli da svijet obidje.

Stojan:

Tvrd me svladao sanak, o Zlata, Ladina seko.

Slaba još desna je moja, ko kamen teške mi vjedje.

Roda još ne dolètje tamo sa Karpatske medje.

Ustanku, pobjedi časak zaludu sada bih čeko.

Momira davno ustrielih, al’ vile mu vidale ranu:

Od lieka cvieće su brale trgajuć s Dafine granu.

Krije se u ljetne dane po luzima i tvrdo spava;

Zimi dršćući sjedi ko prosjak pred vratima Nava.

Ni bog ni čovjek. Ni živjet ni mrući se smiriti. Opet

Živa ga zemniku rodi rijèke na žalu, a vile

Navake il golečke ludo to kopile od Vida krile.

Utisnut smrtnikov biljeg na čelo je njegovo. Popet

Na vrh, spušte u dolac, od gorskih do morskih spilja,

Pun obiesti, s bielcem i s lukom, luta bez glave, bez cilja.

Nije roda božànskôg; odbio  i bog ga tminâ.

Gadjati opet će njega strelica Vidova sina.

Kratka će pomama biti skitačeva – Ti, moje zlato,

Vrati k ležaju mom se, kad rodâ prvo se jato

Spusti u obližnje selo. I sada drži me san.

Ustanku Stojana boga još nije granuo dan.

Još mogu vjetar i snijeg ugušiti proljetne klice,

Još neko turobno velo suncu obavija lice.

Površina rijèke led nosi, a koritom valja

Mulj se, kroz oblake Črt još odurnu glavu pòmâljâ. –

I dani su prolazili uviek vrući, uviek duži.

Već iz sniega visibabe pomolile glave male

I, na srebrn zvonca nalik, njišući se zazvečale.

Niče cviet na drienku, listić na lješniku, pup na ruži.

Sada studen, a sad topal, ide dašak lugovima

Od koga se zemlja budi lagodnijem trzajima.

Zlata se je naglo digla, maknula na stablu grane

I pustila trak s istoka da na vjedje bogu pane.

Zlata:

Stojane, tvrdo mi driemaš, a prve se rode jate;

U selu zaigra kolo.

Momci danas poljànom teraju hrte i ate:

Srce im veselo, holo.

Opreo pauk je mrežu u tvojoj kacigi. Luke

I mač ti nagrdi rdja.

Na Golèču – čudesa stvaraju Črtove ruke –

Diže se zgrada još tvrdja.

Oblaci oviše ondje zidine, nasipe, kule.

Tutnji, i brieg se trese.

Bjesóvâ rulje se kupe  i porod Svantèvidov hule,

Vučjim se ustima kese.

Stojane, Suvidu sine, ti driemaš u ovome gaju

Na polju cvieće dok cvate;

Još je mrak na Golèču, al zrake sunčane tu sjaju.

Sve blista; i čeka na te.

Stojan:

Oružje, Zlata, mi pruži: kacigu  i štit i striele.

Napoji Labuda moga i hrte. Vile su biele

Posule cviećem staze kud ćemo predveče poći.

Koprena magle se više ne spušta na moje oči.

Čujem gde mrmori potok, u granju ptičica pjeva:

Liep li je uranak danas sred ovog proljetnog dneva!

Zlata, u zjenu tvoju sunčani prodrieše traci.

S tvojih usana snagu nebeski sišu junaci.

Biela ruka je tvoja ko ljiljan, kosa ti plava

Kao klasje pred žȅtvom, a diše pod nogom ti trava.

Črt je gradio nešto na svojoj visokoj gori.

Srušit ću zidine one, propasti svi če mu dvori.

Pasti s nebesa će vatra; olujne snage će rieka

Zdanje progutati ono. Gledat će sela daleka

Golečkih kula rasulo; slušat će lelek i viku

Striela kad usadim u bok Mrakoču, pomamnom biku.

Luk i strelice daj mi. Tul golem sad mi se hoće,

I mač, i dugačko koplje. U bari puljak glogoće.

Vjetrić planinski lice mi gladi. Kroz bukovu granu

Tračak jutarnjeg sunca na moje obraze panu.

Zlata, za onim sam panjem spremio oružje svoje.

Na šljemu kita, na tvrdom oklopu nakiti stoje

Okolo vrata. Ravnicom prolètjeti mi ćemo skupa. –

Reče. A konj do njeg rznu; oružje mu zveknu. – Zlata

Iz tri vrela vode donie, sa tri polja donie travu;

I napoji, otimari, i grančicu mirisavu

O šljem djenu, neka trepti  kad će junak da se hvata

U rvanje s Bjesovima. I sve grane u luzima

Zašumjele, i sva voda što se s visa u dol toči

Zagrgolji, i sve ptice u hrastiku što ih ima

Javiše se pjesmom kada na Labuda Stojan skoči.

Kad zviezda preko neba, kao ladja preko mora,

Letio je bog strijèlac niz poljane, iznad gorâ,

Preko rieke i potoka. Jašio je put istoka

Da se popne na vrhunac, da se digne u visoka

Carstva kojim Suvid vlada; i bogove zovne mlade;

I nebeske konjanike da okupi; - ta , on hoće

Izbrisati sve tragove zimske nevjere i zloće,

Porušiti svaku kulu što je Črta ruke grade.

 - Sav je svijet očekivo krik Stojanov i šum krila

Labudovih svrh nebesa, a najvećma Vesna vila.

Bješe ona otvorila zlatnim ključem premaljetnim

Šest vrtlova zemaljskijeh, a pred sedmim vratma stala,

Jer se mlada pobojala:

Stojan spava, bdi Balačko; pa bi mogo lieham cvjetnim

Hak dunuti iz Golèča, koji još na gori stoji,

Da u sedmom vrtu smrzne sve što njena ruka goji:

Strk bosiljka kojim ona ranim jutrom tare dlane,

Blazinu joj ispod glave: busen drobne mažurane,

I bokore od metvice što joj irišu na putu

Kad iz vrta u vrt hoda, i naranču vojku žutu

Što se bielim cviećem kruni ko nevjesta. – Strah je hvata

Otvoriti sedma vrata

Prije no se Stojan javi. Pred zaprtim vrtlom stala

I u bašte otvorene s tog se praga zagledala.

Sve su voćke preko noći procavtjele – al, i zebu;

Bielim zrnjem glog se osu, drienak žutim zviezdicama;

Jičer prutić, šipka danas, na starome raste hrebu

Mladika; - al sve to drhće: i sad bije stud i tama

Sa sjevera. Gdje je narod bubâ, crvâ i puk pčelâ?

Moir dodje, a i prodje. Nije još ni započela

Borba s Črtom. U sniegu su na planini i sad vrsi,

A uz kore i vlatove idu noću mrzli srsi.

Lepet krilâ. Glas s visoka. Labud! Stojan! Vesna skoči.

Zasjalo je njeno lice, sinule su njene oči.

- Bosioče, prolistaj mi! Narančice, možeš cvasti!

Noćas će se Nav otvorit, i Goleč će sutra pasti. –

I zaprtu bravu Vesna već otključa. Sva u rosi

Rasutoj po zelen grani koja biele cvietke nosi,

Naranča sred vrta stoji. A Vesna je kida. Diže

Ruku. Maše konjaniku što već Suncu u dvor stiže.