ŽIVANA - PJESMA O BORBI - 1.deo

Vladimir Nazor

V.

PJESMA O BORBI - 1.deo

S ruba golečkog zida posmatrao Črt gdje se spušta

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

U južne krajeve zemlje Svantèvidov porod.

Seljani s kukom i s plugom iz obora izlaze; mornar

U more tiska ladju i čamac, lovac u gori

Psima i strelama lovi.

Gledo i zborio Nevid: K vrhuncu na kome tu sjedim

Suvida sinovi nikad usudit se ne će.

Strah na lice im pada, kad s ove tvrdjave sjena

Do njih se protegne. Vidim

Kako na zemlju našu koráčiti ne smije Stojan

Ni Momir, kopile ludo. –

            Mrk je šutio Nevid na zidu u kolu sjedéći

Jadâ, Divovâ, Džumâ i motrio kako na jugu

S nèbeskog svoda silazi potok

Svjetlosti na zemlju. Gledo, dok ugledo nije

Paraha koji k tvrdjavi hita.

Jurio prašinu dižuć u trku, nalik na konja

Kada, raskinuv uzdu, poljetnim cestama kasa.

Hitao hučeć u klancu i lomeć u gaju

Grane i debla; a kada pod zidinu bane:

Črte – zaviknu – dolje u kraju za riekom

Čete dignuo Stojan. Konjice jašu,

Mačeve pašu, šljemove nose

Koji ko zviezde sjaju; a Navu je vrata

Zora otvorila. Nove silaze na zemlju čete.

Kupe se; bodri ih Stojan da obore ovo

Zdanje; sjeća ih dana kad gledahu pad i rasulo

Udbine, Ledjana, kule Nebojše, onda kad našu

Satrše silu pomoću munjâ boga Perúna.

Gord i uznosit Stojan na Labudu jaše, i vitla

Mačem, i zvekeće tulcem, i viče: Našijeh konja

Krila su jaka ko krila u orla, a koplje nam može

Taknuti i dna morskog.

Črte, oni će skoro u krajeve banuti ove.

Idu; a vojsku vode bog, Stojan, Jarilo, Davor. –

Parahu, odvrati Črt mu, od čȁsa kad Živana-Zemlja

Omili Suvidu, ljuta medjù nama vodi se borba.

Svake godine na me taj silnik sinove šalje.

No je srdžba mu jadna, i jalova muka mu pusta.

Kule gradim sve tvrdje; a, oboren, opet se dižem

Jači no ikada. Alo, Mrakoču, Balačko, Vuko,

Sidj’mo u súsret tim bliedim mekúšcima, tima

Borcima kojima ležaj pod Dafinom stablom

Oslabi udove liene. –

Tako je zborio Črt; a gomila planu Bijesóvâ.

Divovi pomole glavu iz pećina, vatrom gdje kuju

Lance i verige. Jadi sa obližnjih gora

Nizdo sidjoše. Zemlja zatùtnji; urlik se dignu.

Uspravan gledo je Nevid put južnijeh strana i stajo

Nalik na hridinu morsku sred olujnih pjena.

I ču se topot, i gore zadrhtaše, i ravan sinu

Sjajnih od kaciga, glatkih od štitova, vitih od koplja,

Kao zastave dok su lepršali oblaci iznad

Glava konjika rajskih.

Sjedi pod Dafinom stablom Svantèvid u Navu i gleda

S gromovnikom Perunom i s Dabogom kako na širnoj

Golečkoj ravni dva oblaka jure.

Jedan je sjajan i lagan, a vjetrovi južni ga nose,

Drugi je taman i težak, a vjetar ga sjeverac tjera.

Što prvi svjetlošću zlâtî, to drugi sjenama crni;

Što onaj rastapa, ovaj pretvara u led i u mraz.

Svantevid Dabogu tada rieč káza: Oštar se sukob

Sprema na onoj poljani. Junačke sine

Dade mi božica Vida, poródila Stojana koji

Na Črta prvi se diže u proljetne dane

Da mu tvrdjave ruši; poródila ognjenog biča:

Jarila, koji na gorskim vrhuncima topi

Posljednji snijeg i s Ladom provodi ljubav.

Rodila ona je meni i Davora, trepet Bjesóvâ,

Koji je ljudima vodja u dane kad ratovi od njih

Vukove stvaraju. Borbe htjelo se bozima mladim.

Hoće da očiste pute pred hodanjem tvojim, da satru

Črtovo djelo, da Jade i Bjesove tjeraju s polja

Gdje će Živana opet ovjenčati klasima glavu.

Bit će žestoko. Al Goleč nek ruše bez pomoći naše. –

Stojan ispod Goleča medjutim klicao: Črte

Čemu se opireš, kad je dan svanuo silasku mome?

Čemu si poveo Živu u mračne golečke dvore? –

Njemu odgòvori na to Bjesóvâ roditelj: Lude,

Mladiću, rieči si sada izustio. Davno to bilo,

Prije no majka te rodi,

Kada s ocem sam tvojim mijèsio zemlju i zviezde.

Suvid otvori vrutke Svijètla, ja izvore tame.

Sve što je čvrsto ja dadoh, a ôn je nosio drugo.

Stvorili skupa smo onda vasionu. Svemirski temelj

Mene je dopao, njega zvijèzde na vrhu nebèsâ.

Moje su bezdane mračne, a njegove vedre visine.

Čemu mi otima zemlju: nebèsima ona je bašta

Dolje na najnižem rubu; al ona je i krov što blista

Nad crnim grotlom dubínâ u kojima ja sam gospodar.

Sunčevom žegom i sjajem navaljuje Suvid iz Nava

I vas ovamo šalje. Zaludu muka mu pusta.

Smrznuo dahom sam svojim dva mora na medji zemaljskoj.

I dan će doći kada s visina će utaman teći

Ognjen rieke bujica; studena ko od leda gruda

Uz mene će stajati Živa. –

            Još je zboriti htio; al Stojan Rajnike maknu.

O vojsku udari vojska. I klupko nastade gusto

Kojemu pucaju konci, pa prosiplju svi se, da opet

Naprave nemiran splet, sad prosuti, skupljeni sada

Olujnim prstima nekim.

Skočio bijes je Mrakoč, s rijèke koru je digo,

Na hrid se popeo; hoće da pritisne Rajnike njome.

Trgnu se Jarilo, konja ubode i hitnu se kopljem

Kojemu na vrh je Lada plam djenula sličan jezičku.

Zviznulo koplje je dugo i probilo bijesu kožu;

Mrakoč je kriknuo, plasa o liticu lupnu,

Zveknu, i u sto tvdih komadića na tle se prosu.

Gorjela golečkom džinu sva dlaka po tijelu, brada

I pram mu čupavi, gusti u kome je nosio tamu

Ponoći golečke; i bies škrgutao zubima, i kleo.

Padahu oblaci plamnih strijela na Črtove borce.

Konji, uz bat i rzaj, progonili krda Bjesóvâ.

Jarilo vijao Alu: Kada ćeš jednom izaći

Preda me? Oči su tvoje dvie rupe, dva ponorska zjala.

Ne možeš svietla podnosit današnjeg dana. –

Rajnik je tjerao za njim svog konja, a Bijes nagnu

U šumu, u šiprag udje, u spilje sidje

Gdje su zmijama legla, pa iz tih dubina

Potjera na bojno polje dvie džume: Vlagu i Tminu.

Smrknu se Vidovoj djeci pred očima danak; u mraku

Mahali ludo i sliepo, i tražili kopljem zaludu

Dušmansko tielo. U tami, nalik na ponoćne ptice,

Navale Bjesovi, jačom žestinom; probiše bojne

Redove. Balačko dignu kam velik i Stojanu konja

Pogodi. Za’rza Labud, i skoči, i na zemlju klonu.

- Suvide, ili si danas ugasio sunce nebesko,

Ili si nam poslao nojcu da raširi krila

Na tu ravan i oči nam osliepi pobjedu dajuć

Tvojih sinova krvniku? –