ŽIVANA - PJESMA O BORBI - 2.deo

Vladimir Nazor

V.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O BORBI - 2.deo

Tako je klicao Stojan, dok Nevid je išao poljem

Kao kroz useve vihor. – Al Jarilo mamuzom bocnu

Konja krilata, uvis vinu se; štit svoj držeći

Visoko, pròzbori: Sunce ti sjajno, moj rodjeni brate!

Užari tu mjedenu ploču, dok ona mi ne sine kao

Uštap u ponoći vedroj! Svjetlosti! Sjaja!

Bez njih života nam nema. Na štitu ću ponieti svomu

Pobjedu i spas. O sunce, moj brate, trakove svoje

Daj mi i plamene šibe što njima u podnevo ljetno

Rastapaš kremen u gori, i sokove ispijaš hrastu,

I sušiš močvare blatne, i žariš hridine sure. –

Reče: a sunce udre o štitac svim zrakama svojim.

Ugrije mjedenu ploču dok zasja kao zvijèzda.

Spusti Jarilo tad se u krȅševo. Sijao štit mu

Golem, sjajan ko uštap na rubu istočnih gora.

Magla se razbjegnu; sve se posrèbrilo i sve pozlátilo.

Od te svjetlosti Biesi teturati stadoše, sliepi.

Rajnici tjerali konje i mahali ognjenim mačem

Gazeć dušmane koji bez vida, i umorni, prašni,

Nemoćnome u gnjevu uz Gòleč su bježali drhćuć

Koljenima što u njim ko led se rastapala snaga.

Nevid udari šakom o vrata. Zaškrinuo stožer.

Ona se otvore. Kao što ljeti, sa kišom plahom,

Nȁbujâlî potok, što niz dol se valja i tutnji,

U se ponorsko prima ždrijèlo: tako proguta

Črtove čete golečka vrata, lupnuvši gromko

Za bjeguncima. – Svietli vojnici su gledali kako

Ona se kapija pred njim zatvorila. Oblaci kule

Oviše; zȁurla vjetar; a kamen i santa

S visa na njih se prosu.

Stojan četu povede na obližnju strmen. – Strijèlâ

Rojevi, nalik na zrake sunčane, poletješe u grad

Pa ga rasvietliše svega. Ugleda Stojane kule,

Granit, od gvoždja zide, od leda temelj,

Od mjedi roge i kuke. Iz močvarna jezera Biesi

Vadili mulj, a iz greda od krȅmena kidali hride;

Rušili pećini vrata, da iz nje mrak crnji izvuku.

Parah je mahao krilma i piesak je vitlao, a div

Balačko čupao hrašće iz koriena, kido ga, baco

Dolje, niz bedeme strme. – Zaludu je kušao Davor

Srušiti gradom vrata, otvoriti prolaz.

Napinjo bog se je snažni gologlav i crven u licu.

Hukaše; lȅpršâle  mu vlasi, i oči mu sjale.

Sva je Perúnova ljutnja, kad gromovi noću tutnje,

Bila u njegovu glasu, svi usklici ljudski, kad borba

Usplamti izmedj dušmánâ, a čelom mu orala srdžba

Brazde duboke, svijȅtle ko munje  u noćnome nebu;

Lupalo Rajnicim srce ko greda u njegovoj ruci

O tvrda Črtova vrata.

Muklo od udarca svakog tutnjila kula;

Drmo se Goleč; a klancem i spiljama okolo grada

Odjekivala jeka. – Smradan se dizao zadah

S golečkih kaljuža; opet studena se širila magla;

Uzvik Črtov se jače ozivao gradom i râvni.

            Onda Stojane reče drugarima: Večer se bliža.

Nama će donieti hlad, a mlitavost konjima našim.

Ona će pròmetnuti mulj u led, sjenu u tamu.

Zar ćemo Davora pustit da s onom od gvoždja gredom

Prvi u tvrdjavu udje?

Čemu nam krilati konji? Nek rznu! Nek uvis se vinu!

Živana! Živana!...Za mnom! –

            Tako je vodio Stojan drugáre. Nasip prelètje,

Jarak, i zid, i kulu; a konji iz nozdara prospu

Rojeve varnicâ; potok topline se razli Golèčom.

Led se bjesovima pod nȍgama rastopi: probi

Voda pod zidinom grada, i temelj joj čitav umèkšâ.

Dvori se nagnuše; negdje, na zapadu, bedem se sruši.

Davor i Jarilo udju s gredúrinom koja se sada

Prometnu u stup što plamsa, i svietli, i grije toplinom

Topeć golečke dvore. – Zadrhtao Nevid u onom

Svietlu, u onome žaru: Otvorite pećine hladne!

Otvorite utrobu svoju i haknite iz svih dubina!

Spásenja nojca nam nosi. Parahu, Balačko, Alo,

Drž’te se, sunce dok zadje! S prvim će tminama skoro

Nestati Vidovi sini ko varave sjene. –

Zalud viko sve ljuće. Pod njime treso se Goleč,

Rušio grad se, gorjele kule, s bedema baco

Bjesove Rajnik. U boku opaljen ognjenim mačem

Bježo Balačko; Vuko previjô se zubima grizuć

Perce strijèli sunčanoj što Jarilov luk mu duboko

U gut usadio; Parah po garistu vukao krila

Što ih opalila vatra; bies Ala, u zmajevu liku,

Rio gubicom zemlju, u ponorske špilje

Da sidje, da nadje hlada.

Nevid u dvornicu udje tajnènu gdje Živanu krio.

Boginjo – prozbori – Vid nas nadvladao iznova. Strpi.

Kratko njegovo bit će bogòvanje. Opet će Črtov

Ustati rod i zȅmlju osvojiti, graditi kule

Na vrhuncu planine.

Nama je sada otići na sjeverne gore, u bielo

Carstvo gdje takmacu ne znam ni traga. Boginjo, dodji! –

Ali, u modrom je oku Praròdilje gorio plamen;

Ali, grudi se njene talàsaju zreo ko usjev

O podne, pod udarom vjetra. I ona prozbori: Črte,

U toj tamnici, tvojih do nogu sam ležala dugo.

Ćutim u žilama svojim toplinu, u srcu čežnju.

Željna sam cvieća, djece i dragosti, svietla i žara;

Hladne grudi su tvoje, i mrko tebi je čelo.

Pusti me slobodnu! Braće zov čula sam, glasove njine,

Ona su doniela meni ko trava zeleni pojas

I prvo proljetno cvieće. Dugo sam čamila, dugo

Služila tvomu gospodstvu; a, liep mi je svanuo danak. –

            Reče; al Črtova ruka poségnula za struk je njezin.

Nevid je dignu, ponese na zidinu, gotov da s njome

K sjeveru pobegne. Vrisnu tad boginja. Stojan dolètje.

I on šibati stane dušmána svog drevnoga bičem

Od sunčevih zraka spletenim. No Črt je pred njime

Stajo ko hrastovo deblo o koje se sjekire lome,

Munje ga utaman biju. Hukao muklo

Dahom prašinu dižuć, i pružao gvozdene ruke

Prieteći mladome bogu.

Onda Jarilo k bratu pristupivši: Stojane, reče,

Gdje ti je sulica kojom Svantèvid te nagradi, kada,

Ispred navskih vrata, div-Balačka, Črtova sina,

Strmoglavio si u jazove Udbinske. Njome

Biesa gadjaj; i ôn će zacviljeti biedno, ko pašče. –

Reče. Stojan iz tula izvuče strahotnu strielu.

Teška biaše kao red gredâ na karpatskom bilu.

U svom je nosila peru šum Dona i ljutnju orkána

Kozačkih stepa, na vrhu žar sunca svrh južnoga krša.

Napevši božansku snagu, i nabreklom miškom, i s teškom

Mukom, namjesti Stojan strijèlu i konop potegnu.

Pusti tetivu. Ko vihor, odletjevši, strelica zviždnu.

Goleč se čitav ustrésê; a Nevid se s bedema svali.

            Stojan zagrli Živu i prozbori: Rajnici, pjesma

Pobede naše nek ječi visoko! Goleč je pao.

Nestade Črta. Živa na njedrima mojim se smije

Motreći luge i polja po kojim će hodati sretna,

Zemniku dare da dieli i bogove nove da radja.

Kupite, drugovi čete! Sva rosna u kopreni svojoj

Večernja Zora će sada otvoriti nebeska vrata. –

Prvim sutonskim mrakom Črt bježi put sjȅvera. Gleda:

S oblaka, koji još živo na zapadnom nebu blijèšti,

Svjetlost na more pada; visoko Râjnikâ čete

Uz nebo penju se, jašu na ognjenim konjma što lete,

Pa kroz biserna vrata gdje dugine boje trepere

Ulaze u rajske dvore.

Pred njim, mrak i tišina. Daleko vjetrovi huče;

Crne se od leda polja. - Zvijȅzda sjeverna sija

Kao fenjer u magli na moru; a Bijes pod njome

Stoji; misli več sada o danu, kad opet će moći

Opasan snagom novom i s bjesnilom ljućim i žešćim

Vratiti na jug se topli, da iznova nèbeskoj djeci

Otima boginju Živu.