ŽIVANA - PJESMA O BORBI - 2.deo

Vladimir Nazor

V.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O BORBI - 2.deo

Tako je klicao Stojan, dok Nevid je išao poljem

Kao kroz useve vihor. – Al Jarilo mamuzom bocnu

Konja krilata, uvis vinu se; štit svoj držeći

Visoko, pròzbori: Sunce ti sjajno, moj rodjeni brate!

Užari tu mjedenu ploču, dok ona mi ne sine kao

Uštap u ponoći vedroj! Svjetlosti! Sjaja!

Bez njih života nam nema. Na štitu ću ponieti svomu

Pobjedu i spas. O sunce, moj brate, trakove svoje

Daj mi i plamene šibe što njima u podnevo ljetno

Rastapaš kremen u gori, i sokove ispijaš hrastu,

I sušiš močvare blatne, i žariš hridine sure. –

Reče: a sunce udre o štitac svim zrakama svojim.

Ugrije mjedenu ploču dok zasja kao zvijèzda.

Spusti Jarilo tad se u krȅševo. Sijao štit mu

Golem, sjajan ko uštap na rubu istočnih gora.

Magla se razbjegnu; sve se posrèbrilo i sve pozlátilo.

Od te svjetlosti Biesi teturati stadoše, sliepi.

Rajnici tjerali konje i mahali ognjenim mačem

Gazeć dušmane koji bez vida, i umorni, prašni,

Nemoćnome u gnjevu uz Gòleč su bježali drhćuć

Koljenima što u njim ko led se rastapala snaga.

Nevid udari šakom o vrata. Zaškrinuo stožer.

Ona se otvore. Kao što ljeti, sa kišom plahom,

Nȁbujâlî potok, što niz dol se valja i tutnji,

U se ponorsko prima ždrijèlo: tako proguta

Črtove čete golečka vrata, lupnuvši gromko

Za bjeguncima. – Svietli vojnici su gledali kako

Ona se kapija pred njim zatvorila. Oblaci kule

Oviše; zȁurla vjetar; a kamen i santa

S visa na njih se prosu.

Stojan četu povede na obližnju strmen. – Strijèlâ

Rojevi, nalik na zrake sunčane, poletješe u grad

Pa ga rasvietliše svega. Ugleda Stojane kule,

Granit, od gvoždja zide, od leda temelj,

Od mjedi roge i kuke. Iz močvarna jezera Biesi

Vadili mulj, a iz greda od krȅmena kidali hride;

Rušili pećini vrata, da iz nje mrak crnji izvuku.

Parah je mahao krilma i piesak je vitlao, a div

Balačko čupao hrašće iz koriena, kido ga, baco

Dolje, niz bedeme strme. – Zaludu je kušao Davor

Srušiti gradom vrata, otvoriti prolaz.

Napinjo bog se je snažni gologlav i crven u licu.

Hukaše; lȅpršâle  mu vlasi, i oči mu sjale.

Sva je Perúnova ljutnja, kad gromovi noću tutnje,

Bila u njegovu glasu, svi usklici ljudski, kad borba

Usplamti izmedj dušmánâ, a čelom mu orala srdžba

Brazde duboke, svijȅtle ko munje  u noćnome nebu;

Lupalo Rajnicim srce ko greda u njegovoj ruci

O tvrda Črtova vrata.

Muklo od udarca svakog tutnjila kula;

Drmo se Goleč; a klancem i spiljama okolo grada

Odjekivala jeka. – Smradan se dizao zadah

S golečkih kaljuža; opet studena se širila magla;

Uzvik Črtov se jače ozivao gradom i râvni.

            Onda Stojane reče drugarima: Večer se bliža.

Nama će donieti hlad, a mlitavost konjima našim.

Ona će pròmetnuti mulj u led, sjenu u tamu.

Zar ćemo Davora pustit da s onom od gvoždja gredom

Prvi u tvrdjavu udje?

Čemu nam krilati konji? Nek rznu! Nek uvis se vinu!

Živana! Živana!...Za mnom! –

            Tako je vodio Stojan drugáre. Nasip prelètje,

Jarak, i zid, i kulu; a konji iz nozdara prospu

Rojeve varnicâ; potok topline se razli Golèčom.

Led se bjesovima pod nȍgama rastopi: probi

Voda pod zidinom grada, i temelj joj čitav umèkšâ.

Dvori se nagnuše; negdje, na zapadu, bedem se sruši.

Davor i Jarilo udju s gredúrinom koja se sada

Prometnu u stup što plamsa, i svietli, i grije toplinom

Topeć golečke dvore. – Zadrhtao Nevid u onom

Svietlu, u onome žaru: Otvorite pećine hladne!

Otvorite utrobu svoju i haknite iz svih dubina!

Spásenja nojca nam nosi. Parahu, Balačko, Alo,

Drž’te se, sunce dok zadje! S prvim će tminama skoro

Nestati Vidovi sini ko varave sjene. –

Zalud viko sve ljuće. Pod njime treso se Goleč,

Rušio grad se, gorjele kule, s bedema baco

Bjesove Rajnik. U boku opaljen ognjenim mačem

Bježo Balačko; Vuko previjô se zubima grizuć

Perce strijèli sunčanoj što Jarilov luk mu duboko

U gut usadio; Parah po garistu vukao krila

Što ih opalila vatra; bies Ala, u zmajevu liku,

Rio gubicom zemlju, u ponorske špilje

Da sidje, da nadje hlada.

Nevid u dvornicu udje tajnènu gdje Živanu krio.

Boginjo – prozbori – Vid nas nadvladao iznova. Strpi.

Kratko njegovo bit će bogòvanje. Opet će Črtov

Ustati rod i zȅmlju osvojiti, graditi kule

Na vrhuncu planine.

Nama je sada otići na sjeverne gore, u bielo

Carstvo gdje takmacu ne znam ni traga. Boginjo, dodji! –

Ali, u modrom je oku Praròdilje gorio plamen;

Ali, grudi se njene talàsaju zreo ko usjev

O podne, pod udarom vjetra. I ona prozbori: Črte,

U toj tamnici, tvojih do nogu sam ležala dugo.

Ćutim u žilama svojim toplinu, u srcu čežnju.

Željna sam cvieća, djece i dragosti, svietla i žara;

Hladne grudi su tvoje, i mrko tebi je čelo.

Pusti me slobodnu! Braće zov čula sam, glasove njine,

Ona su doniela meni ko trava zeleni pojas

I prvo proljetno cvieće. Dugo sam čamila, dugo

Služila tvomu gospodstvu; a, liep mi je svanuo danak. –

            Reče; al Črtova ruka poségnula za struk je njezin.

Nevid je dignu, ponese na zidinu, gotov da s njome

K sjeveru pobegne. Vrisnu tad boginja. Stojan dolètje.

I on šibati stane dušmána svog drevnoga bičem

Od sunčevih zraka spletenim. No Črt je pred njime

Stajo ko hrastovo deblo o koje se sjekire lome,

Munje ga utaman biju. Hukao muklo

Dahom prašinu dižuć, i pružao gvozdene ruke

Prieteći mladome bogu.

Onda Jarilo k bratu pristupivši: Stojane, reče,

Gdje ti je sulica kojom Svantèvid te nagradi, kada,

Ispred navskih vrata, div-Balačka, Črtova sina,

Strmoglavio si u jazove Udbinske. Njome

Biesa gadjaj; i ôn će zacviljeti biedno, ko pašče. –

Reče. Stojan iz tula izvuče strahotnu strielu.

Teška biaše kao red gredâ na karpatskom bilu.

U svom je nosila peru šum Dona i ljutnju orkána

Kozačkih stepa, na vrhu žar sunca svrh južnoga krša.

Napevši božansku snagu, i nabreklom miškom, i s teškom

Mukom, namjesti Stojan strijèlu i konop potegnu.

Pusti tetivu. Ko vihor, odletjevši, strelica zviždnu.

Goleč se čitav ustrésê; a Nevid se s bedema svali.

            Stojan zagrli Živu i prozbori: Rajnici, pjesma

Pobede naše nek ječi visoko! Goleč je pao.

Nestade Črta. Živa na njedrima mojim se smije

Motreći luge i polja po kojim će hodati sretna,

Zemniku dare da dieli i bogove nove da radja.

Kupite, drugovi čete! Sva rosna u kopreni svojoj

Večernja Zora će sada otvoriti nebeska vrata. –

Prvim sutonskim mrakom Črt bježi put sjȅvera. Gleda:

S oblaka, koji još živo na zapadnom nebu blijèšti,

Svjetlost na more pada; visoko Râjnikâ čete

Uz nebo penju se, jašu na ognjenim konjma što lete,

Pa kroz biserna vrata gdje dugine boje trepere

Ulaze u rajske dvore.

Pred njim, mrak i tišina. Daleko vjetrovi huče;

Crne se od leda polja. - Zvijȅzda sjeverna sija

Kao fenjer u magli na moru; a Bijes pod njome

Stoji; misli več sada o danu, kad opet će moći

Opasan snagom novom i s bjesnilom ljućim i žešćim

Vratiti na jug se topli, da iznova nèbeskoj djeci

Otima boginju Živu.

ŽIVANA - PJESMA O BORBI - 1.deo

Vladimir Nazor

V.

PJESMA O BORBI - 1.deo

S ruba golečkog zida posmatrao Črt gdje se spušta

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

U južne krajeve zemlje Svantèvidov porod.

Seljani s kukom i s plugom iz obora izlaze; mornar

U more tiska ladju i čamac, lovac u gori

Psima i strelama lovi.

Gledo i zborio Nevid: K vrhuncu na kome tu sjedim

Suvida sinovi nikad usudit se ne će.

Strah na lice im pada, kad s ove tvrdjave sjena

Do njih se protegne. Vidim

Kako na zemlju našu koráčiti ne smije Stojan

Ni Momir, kopile ludo. –

            Mrk je šutio Nevid na zidu u kolu sjedéći

Jadâ, Divovâ, Džumâ i motrio kako na jugu

S nèbeskog svoda silazi potok

Svjetlosti na zemlju. Gledo, dok ugledo nije

Paraha koji k tvrdjavi hita.

Jurio prašinu dižuć u trku, nalik na konja

Kada, raskinuv uzdu, poljetnim cestama kasa.

Hitao hučeć u klancu i lomeć u gaju

Grane i debla; a kada pod zidinu bane:

Črte – zaviknu – dolje u kraju za riekom

Čete dignuo Stojan. Konjice jašu,

Mačeve pašu, šljemove nose

Koji ko zviezde sjaju; a Navu je vrata

Zora otvorila. Nove silaze na zemlju čete.

Kupe se; bodri ih Stojan da obore ovo

Zdanje; sjeća ih dana kad gledahu pad i rasulo

Udbine, Ledjana, kule Nebojše, onda kad našu

Satrše silu pomoću munjâ boga Perúna.

Gord i uznosit Stojan na Labudu jaše, i vitla

Mačem, i zvekeće tulcem, i viče: Našijeh konja

Krila su jaka ko krila u orla, a koplje nam može

Taknuti i dna morskog.

Črte, oni će skoro u krajeve banuti ove.

Idu; a vojsku vode bog, Stojan, Jarilo, Davor. –

Parahu, odvrati Črt mu, od čȁsa kad Živana-Zemlja

Omili Suvidu, ljuta medjù nama vodi se borba.

Svake godine na me taj silnik sinove šalje.

No je srdžba mu jadna, i jalova muka mu pusta.

Kule gradim sve tvrdje; a, oboren, opet se dižem

Jači no ikada. Alo, Mrakoču, Balačko, Vuko,

Sidj’mo u súsret tim bliedim mekúšcima, tima

Borcima kojima ležaj pod Dafinom stablom

Oslabi udove liene. –

Tako je zborio Črt; a gomila planu Bijesóvâ.

Divovi pomole glavu iz pećina, vatrom gdje kuju

Lance i verige. Jadi sa obližnjih gora

Nizdo sidjoše. Zemlja zatùtnji; urlik se dignu.

Uspravan gledo je Nevid put južnijeh strana i stajo

Nalik na hridinu morsku sred olujnih pjena.

I ču se topot, i gore zadrhtaše, i ravan sinu

Sjajnih od kaciga, glatkih od štitova, vitih od koplja,

Kao zastave dok su lepršali oblaci iznad

Glava konjika rajskih.

Sjedi pod Dafinom stablom Svantèvid u Navu i gleda

S gromovnikom Perunom i s Dabogom kako na širnoj

Golečkoj ravni dva oblaka jure.

Jedan je sjajan i lagan, a vjetrovi južni ga nose,

Drugi je taman i težak, a vjetar ga sjeverac tjera.

Što prvi svjetlošću zlâtî, to drugi sjenama crni;

Što onaj rastapa, ovaj pretvara u led i u mraz.

Svantevid Dabogu tada rieč káza: Oštar se sukob

Sprema na onoj poljani. Junačke sine

Dade mi božica Vida, poródila Stojana koji

Na Črta prvi se diže u proljetne dane

Da mu tvrdjave ruši; poródila ognjenog biča:

Jarila, koji na gorskim vrhuncima topi

Posljednji snijeg i s Ladom provodi ljubav.

Rodila ona je meni i Davora, trepet Bjesóvâ,

Koji je ljudima vodja u dane kad ratovi od njih

Vukove stvaraju. Borbe htjelo se bozima mladim.

Hoće da očiste pute pred hodanjem tvojim, da satru

Črtovo djelo, da Jade i Bjesove tjeraju s polja

Gdje će Živana opet ovjenčati klasima glavu.

Bit će žestoko. Al Goleč nek ruše bez pomoći naše. –

Stojan ispod Goleča medjutim klicao: Črte

Čemu se opireš, kad je dan svanuo silasku mome?

Čemu si poveo Živu u mračne golečke dvore? –

Njemu odgòvori na to Bjesóvâ roditelj: Lude,

Mladiću, rieči si sada izustio. Davno to bilo,

Prije no majka te rodi,

Kada s ocem sam tvojim mijèsio zemlju i zviezde.

Suvid otvori vrutke Svijètla, ja izvore tame.

Sve što je čvrsto ja dadoh, a ôn je nosio drugo.

Stvorili skupa smo onda vasionu. Svemirski temelj

Mene je dopao, njega zvijèzde na vrhu nebèsâ.

Moje su bezdane mračne, a njegove vedre visine.

Čemu mi otima zemlju: nebèsima ona je bašta

Dolje na najnižem rubu; al ona je i krov što blista

Nad crnim grotlom dubínâ u kojima ja sam gospodar.

Sunčevom žegom i sjajem navaljuje Suvid iz Nava

I vas ovamo šalje. Zaludu muka mu pusta.

Smrznuo dahom sam svojim dva mora na medji zemaljskoj.

I dan će doći kada s visina će utaman teći

Ognjen rieke bujica; studena ko od leda gruda

Uz mene će stajati Živa. –

            Još je zboriti htio; al Stojan Rajnike maknu.

O vojsku udari vojska. I klupko nastade gusto

Kojemu pucaju konci, pa prosiplju svi se, da opet

Naprave nemiran splet, sad prosuti, skupljeni sada

Olujnim prstima nekim.

Skočio bijes je Mrakoč, s rijèke koru je digo,

Na hrid se popeo; hoće da pritisne Rajnike njome.

Trgnu se Jarilo, konja ubode i hitnu se kopljem

Kojemu na vrh je Lada plam djenula sličan jezičku.

Zviznulo koplje je dugo i probilo bijesu kožu;

Mrakoč je kriknuo, plasa o liticu lupnu,

Zveknu, i u sto tvdih komadića na tle se prosu.

Gorjela golečkom džinu sva dlaka po tijelu, brada

I pram mu čupavi, gusti u kome je nosio tamu

Ponoći golečke; i bies škrgutao zubima, i kleo.

Padahu oblaci plamnih strijela na Črtove borce.

Konji, uz bat i rzaj, progonili krda Bjesóvâ.

Jarilo vijao Alu: Kada ćeš jednom izaći

Preda me? Oči su tvoje dvie rupe, dva ponorska zjala.

Ne možeš svietla podnosit današnjeg dana. –

Rajnik je tjerao za njim svog konja, a Bijes nagnu

U šumu, u šiprag udje, u spilje sidje

Gdje su zmijama legla, pa iz tih dubina

Potjera na bojno polje dvie džume: Vlagu i Tminu.

Smrknu se Vidovoj djeci pred očima danak; u mraku

Mahali ludo i sliepo, i tražili kopljem zaludu

Dušmansko tielo. U tami, nalik na ponoćne ptice,

Navale Bjesovi, jačom žestinom; probiše bojne

Redove. Balačko dignu kam velik i Stojanu konja

Pogodi. Za’rza Labud, i skoči, i na zemlju klonu.

- Suvide, ili si danas ugasio sunce nebesko,

Ili si nam poslao nojcu da raširi krila

Na tu ravan i oči nam osliepi pobjedu dajuć

Tvojih sinova krvniku? –