ŽIVANA - PJESMA O ORAČU 2. deo

Vladimir Nazor

IX

PJESMA O ORAČU - 2.deo

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

On je pred boginjom stajo i gledao u nju.

Pridjoše mȍme; i Ravìjôjla Živani reče:

Znamo ga, majko.to je sin Gorazde, starog orača.

Na ravni, dolje uz rieku, ȉzorô je mnogo ralâ.

Najdublje brazde su uviek njegove, najviši usjev.

To je Srdjan u čijim se rukama motika blista

Ko da je od zlata žezlo, i ù čijim vrtlima zre

Najsladje jesenje voće.

Najveće uviek on je sa kolima vozio snoplje

U svoj obor; vatre je najljepše palio, trudni

Kad bi klonuli konji, i tama na zemlju pada.

Njegovo saće je uviek nâjslàdjê, i njegov je hljebac:

Najbjelji. Srp mu u ruci blistao vazda

Kao dvorog mjesec na poljima vedrih nebesa.

Njegovo gumno je nalik na grotlo iz kojeg već dugo

Rieka pšenice bije. –

Reče Smiljana: Živo, kad lani je Gorazda siedi

Došo na njivu svoju da pabirči klasje.

Rukama drhtavim on se doticao zemlje što snagu

Muzla mu svaku u godine duge. Sretan je bio

Gledeći žetvu i motreći polje

Koje od jednog je kraja pa do drugog oblio znojem.

Strepeć kad bi se oblak nad njime ovio, sretan

U dan kada se vedri.

Sjedio Gorazda dugo na stogu što iz njeg se runi

Pšenica; gledao mobu i Srdjana sina.

Osjećo starac je ljubav još jaču za onom poljànom

Što mu hranila oca i hranit će unučad poznu.

U more tonulo sunce, i gorjele prve su vatre,

Vonjo pokošen usjev u sumraku ljetnom

I već treptale zviezde, kad starac na ležaju tome

Usnu posljednji san. –

Vila Mladena reče: U domu tog mladog seljaka,

Strancu sve darove tvoje domaćica nudi valjâna

Pod krov kada joj dodje.

Tvoja je ruka svedj bila darežljiva njegovu radu,

Pa on ovce muze, u lugu drva sijéče.

Pun mu štagalj. U vrtu na granama plodovi zrû;

Divima cvate na zidu, i majčina dušica diše

Zelen plota u hladu.

Ljetno sunce mu kožu ugarilo; šikara noge

Ranila; rad mu je dlane ožuljao. U te je žile

Ulilo since oganj i snagu. Al to su srce

Ulile njive svoj pokoj; a proljetne noći

Vode mu k postelji, danjim za trudom, najsladje sne.

Tko je sretniji od njeg u jatu svih tvojih sinova?

Odbila jošte nijesi od njȅdarâ punih mlijêka,

Majko, ovo ti čedo. –

Tako je kazala vila. – A boginja Srdjanu pridje.

Ko da je diete malêno za obraz ga primi.

Uroni pogled božanski u ȍči mu smrtne.

I tad, usnama svojim u čelo ga poljubi znojno.

Pričini mladom se tada oraču da ciela se zemlja

Stvori u vrt pun ružâ u kojemu čarobno vrelo

Pjeva; i sanjama dignut on stoji, i lebdi visoko

Izmedj neba i zemlje.

Živa dignu ruke k visinama, i klik je stade:

Perune, grlo me peče, i suhe usne su moje.

Čeznem za kapljom vode ko diete za mâjčinim mliekom.

Potok ne teče, suši se gruda, sahne sva zȅlên.

Gospodaru svih kišnih oblačina, kovaču groma,,

Džuma se šulja po lugu i ispija izvore gorske.

Ustaj i kišu prospi po zemlji što od žedji mrê.

Gromovniče, daj vode! –

Ču je gromovnik Perun. Sunčanim stazama podje

U dvor sestre mu Janje, čuvarice vatre nebeske.

Sjedi na ognjištu; ruke u oganj uronila; suče

Sunčeve zrake; mota zvijèzde repàtice; ì čê

Tkiva svjetlùcava, predje što njima svietle visine.

Stoji huka vatre; i rojevi varnicâ Janju

Oblieću, kroz prste bljesnu i prosiplju s dlana se njena

Dolje, u ponore plave.

Siplju se zviezde, iskre i varnice s vrha nebesâ:

Grade mlečne pute – rijèke niz râvni bez medjâ;

Dižu mostove – dúge sa sedmero boja šarènih;

Sija sjeme od ognja čudòtvorna grudma Zemáljâ

Dajuć život crvu i čovjeku. – Vatrena Prelja

Prede na ognjištu svom i, Sijačica ognjena, sije

Uz plamen koji se bûri, da židak i ukroćen pridje

Laganim prstima njenim.

- Janjo, Živanin zov je odjéknuo. Munju ja trebam.

- Kuj je! prelja mu reče. A Perun, strahotni kovač,

Prihvati mlatac, stade uz nâkôvanj, sulicu primi.

I rad započe - Muklo odzvanjao svod je nebeski.

Sulica, u božjoj ruci, pod udarcima se onim

Žarila; i sva se, psičuć, savijala; sipala iskre

Što se od njih, ko nebo u ponoćnim tminama, sjala

Crna kovačeva brada.

Perun jače je stisnu, pa sidje s plavih visina

K zemlji, u kraj gdje vlažni nad morima hlapovi lebde.

Zgusnu ih, saže i čelo tim maglama okruniv svoje

Jurnu put Ježeva. Stignu i sjȅdne na planinsko bilo

Opasav oblakom struk svoj božanski. – List, travčica svaka

Osjeti vlagu. Plah šumor po luzima žednijem prodje.

Žito, kome se ne da polèći, a suša ga skruti,

Drhtaji prenuše nagli.

Čekaše zemlja. – Pred liepom boginjom stajao je čovjek -

Al se koprena neka svedj gušća spuštala na nju.

I lik postade njezin ko svietla trepètljiva sjena

Koja se gubi u magli. – Daleke hrastove šume

Slušo je šuštanje lišća i žednijeh volova riku,

Rzanje ždrebadi, žaba krekètânje, klicanje ljudi.

Gledaše zemnik u kišne oblàčine, čekajuć prve

Kaplje da padnu s visoka.

Srdjan stoji uz konja što rže i nozdrve širi.

Ruke pruža, dlane okrenuvši, kao da čeka

Dar s nebesa; njedra razgàljujê; otvara usta.

Sva je vȍćnjâkâ žednja u njegovu grlu, sva suša

Njivâ  na njegovu nepcu; ugasiti sad će ih obe.

Potok što ne može polje napojiti; ne će ni njega.

Žedj je oračeva i žedj poljàne. On čeka; a konjic

Trese grivom i njišti.

Perun zagrmi iznad vrhunaca. – Sievnu; i klancem

Ozva se tutnjava. Vjetar  kroz usjev šumeči prodje.

Pa se na more baci. – I škropac već nizbrdo hita.

Spušta se u do; na cesti prah dignut od vjetrine davi.

Već je u selu; i snažno po krovovima kuća

Škripuca i pokùcàvà; u vrtu prugljice rije

I šiba kotlinu onu, sve tamo do morskijeh žala,

Muklim, jednakim ritmom.

Perun oblakom drma i grmi. – Uzalud srda

Sad se nadimlje. Svu bi tu vodu progutati htjela.

Ona je grdno narásla, okrúpnjela; ali što pije

Ne može utroba njena zadržati. Usta joj sad

Izvor su rieke, a nozdre dva vrutka, a uši dva vrela

Iz njih što mlazovi biju i potoci. Dah joj je vlažan:

Od njeg žedne grane zelenilom iznova sjaju:

Trava pod nogom joj niče.

Eto: što smotala bješe i stegnula rukom joj suhom,

Sad se razvèzujê: što je u uzlove najčvršće splela,

Sad se razrèšujê: čvor se na smreki sâm otvara, i kap

Smole niz koru curi, a kora se, mirisna, ljušti.

Njoj je ko da su sada i njezini vlasi na glavi

Počeli bujati: rastu, od vode, ko lišaj na stieni.

I bies je spopada: čupa ih rukama, gazi ih petom

Što joj od vlage zebe.

Bježi džuma Suša. A Perun pljûskom je goni.

Lug je mokrim granjem po ledjima udara; zvjerad

Za njom u trk se dala zavijajuć, grokćuć, i ričuć,

Dok iz daleka pijètli kukùrieču, krekeće žaba.

Nebo se vedri. A kad šumárci, vrt i pašnjáci

Zamirisaše opet svježinom, Perun se dignu

U oblaku što sija; i ljudî se očima sakri

Iza praga visòka.

Sakri se očima ljudskim bog kovač; a tri se vile

Smilja, Ravijojla i Mlada, pokazaše. Igrajuć lebde.

Njihove ruke sjaju ko zublje u prvom sumráčku;

Njihove noge bose u kretanju šaraju pruge

Po vedrini: grade sad krug, sada most, sada ljestve.

Silaze na zemlju Sni. I nebo je nalik na razboj:

Tkivo je njegovo tkato svim nitima ljetnim, a rukom

Triju vilinjskih tkalja.

Odgrće večernja Zora nebesima zapadnim skute.

Rastrgnuti vedrinom oblàčići lutaju bieli.

Tamo na istočnoj gori još kiši, sve lakše, sve tanje.

Lebdi nad Ježevom sada pred Srdjanom dúga

I krunom svojom od sedmero boja

Vjenčava boginju Živu što pod njom, na vrhu brežuljka,

Raste, al rastuć i bliedi, i posljednjim sjajem se smieši

Njivi, luzima, selu.