08 новембар 2019

ŽIVANA - EPILOG

Vladimir Nazor



EPILOG



Iz krajeva vječna sniega, sa vrhunca ledenjakâ,
Lutajući mrzlom tamom, Črt je gledo u daljini
Gdje se zemlja uznijela cviećem gajâ i pašnjakâ.
Eto, dvor se Radogostov opet gradi; Vida sini
Prilaze mu. Nema snage što bi Zemlju opustila
I mostove do nebesâ u jaz mračni porušila.
Led i oganj! Mrak i svietlo! Al sve to je hrana za nju.
Nadji što će jézgru gristi. Treba crv u njenu panju!

Prede Nevid nove varke, snuje svadje i osvete.
A kad nojca na sviet pane, sa stožera na jug sidje
Da zametne novu borbu: O, zemnik je ludo diete!
U njegovu srcu moram sagraditi kulu svoju.
Ustopce ću za njim ići dok mu duša meni pridje.
U grud ću mu posijati čkalj i trnje. Silu svoju
Sad ću drukče pokazati da raspalim ljudske strasti,
Pa se ljudi, podivljali, nadju svi u mojoj vlasti. –

I Črt podje medju ljude. – Od praga je k pragu luto,
A u liku žreca. Med mu na usnama, jed u duši.
Pogled svaki nešto vriedja, rieč mu svaka nešto ruši.
Seljacima hvale pjevo, no, naviešto da će žuto
Klasje njino sutra gnjiti, da će suhe i pljesnive
Jesti hlepce, da će skoro opustjeti sve im njive.
- Rodilo se novo sunce na istoku. Vašu muku
Prokleli su bozi, novi sad se Biesi k vama vuku.

Ima kraj gdje ljude râjê i vesèlê bolje Moći.
One češće mieh nebeski izlievaju, da raskvašen
Zgusnu prah i grȕdu sliepe. Ondje, zimi o ponoći,
Ćuk ne straši; i ne treba torit zemlju; a.preplašen,
Zmaj od ljudi samo bježi u kamene rasjeline.
Ondje volu do koljena struk je trave deteline.
Oštro nebo, zemlju škrtu vama bozi dodielili.
Vi ste licem o tle pali, a drugi se osilili! –

I zemnik je tužbu digo na svog boga. On je sila;
Al je hrana, što njoj treba, krv il znôj iz ljudskih žila.
U borbama što ih vodi protiv Jadâ i Bjesóvâ
Mora uviek da se kida komad mesa čovjekova.
Išla priča naokolo o dalekim krajevima
Kojim teku meda rieke, i sama se pase stoka.
Sada tih, a sada jači, šapat išo po selima.
Čekala se nova zviezda što će sinut sa istoka.

Narodi se onda ljudski usplahire. Burni vieci
Prohujaše. Iz pustinja prilazili ljudma Sveci
Ili – Biesi? Učestaše Mučenici il – Krvnici?
U vir jedan okretahu ponori se i zrenici.
Usplamtjela ko još nikad borba medju bogovima.
Grčila se od njih zemlja. Otvarahu grudi njene
Mač i koplje ubojito. Krv je tekla potocima
Na kipove porušene, na hramove razvaljene.

I kad kneže Vladimire u kijevskom svetom hramu
U prah sruši kip Peruna, slavenskoga gromovnika,
Žešćim gnjevom boštvo planu s toga novog odmetnika,
Pa s Urala sve do Dnjepra širit poče strah i tamu.
Stislo grome u desnici; grȁd pozvalo i svih mora
Uzbunilo bezdna mračna, zaljuljalo vrhe gorâ,
Te, dignuvši moćnu ruku, razljućeno, uvriedjeno,
Iščupalo kraj Kijeva hrašće bogu posvećeno.

I, baciv se u mah jedan Karpatima iznad bila,
Sve u jedno breme složi ono hrašće ponosito.
I udari munjom. Planu ognjenome biesu sila;
Razmaha se požar velji. – zablještivo, strahovito
Gorjela je vatra gnjevom u jesenjih olujina.
Ječala je nadaleko i ravnica i dolina.
Sa lomače orijaške kidale se iskre žive.
Klicalo se širom zemlje: Gdje ste Moći milostive?

Protrnuše puci razni; pale žrtve pomirnice.
Alo, niem i blieda lica, pred kolibom Sloven stoji.
U tom glasu iz daljine ima nešto čeg se boji.
U tom plamu dalekomevidi neko strogo lice.
Pomozi nam, Svantevide! Jad se nama grdan sprema.
Božanstvo je osvetljivo, a odbrane od njeg nema!
Pomozi nam, Svantevide! Taj je plamen opomena.
Od vjernika zar će tvojih nestati i uspomena? –

Bjesnio je požar onaj osam dana, osam noći,
A deveti kada svane dan, jačim plamom Karpat gori.
Od Volge je do Rujana obratio Sloven oči
Božanskome znaku tome; strah mu dušu mori.
A zatim , u noć mračnu, ljućim biesom vatra planu,
Kad grom jače zatutnjio, i grad sprži svaku granu,
Podižu se slavski puci, redjaju se kupe, jate;
Usklik im je zajednički: Na Karpate! Na Karpate!

Na karpatskoj visočini zgrnuli se slavski puci
Tam’ od Labe i Dunaja, s Baltičkog i Crnog mora.
Pastirâ su i oračâ puni vrsi onih gora:
Na vatri se bliešte kuke, rala, bati, mjeden luci.
A požar se dalje širi lapćuć ognjen jezicima
Da okruži narod onaj uviek užim obručima.
Oblačina crna dima smrknuo se danak bieli.
Vaj , od gnjeva Perunova nastradati puk će cieli!

No, plam jenja i već trne. Vjetar dunu, dim rasprši.
U oblaku što se crni nad glavama mnoštva toga,
Pojavi se ljudma Perun, kovač groma strahotnoga.
Niti rieč se ljudska diže, niti vito koplje strši.
Šutke motre pradjedovi slavskih roda i plemena;
Osjećaju, znaci to su novih zgoda i vreménâ.
A bog tutnjeć zadrmao dô i vršak Karpat-gori,
I tad, glasom koji tutnji, narodima progovori:

Zvao sam vas, slavska djeco, osam dana, osam noći
Na te hridi u planini gdje su gniezda sokolovâ.
Pobedom će sada novom uznieti se crne Moći,
Muk i tama tragom ići svietlih vila i bogova.
Ljudskiem se narodima novo doba približava.
Na ognjištu vatra naša već se gasi. Iščezava
U srcu vam vjera, bliedi Vidov lik u vašoj duši;
Na Rujanu hram izgori, u Kijevu kip se sruši.

Kada jošte u zametku bjehu slavska pokoljeja,
Nad glavom smo vašom bdjeli, ulili vam prvu snagu.
A kad poče stablo vaše bacat pruće iz korienja,
Spremali smo plahe dažde, svietle dane, rosu blagu.
Mi smo vama na dar dali uviek širi dio zemlje.
I za vas smo probudili snagu koja u njoj driemlje.
Pružali vam ruku svoju bozi veliki i mali,
Kad ste onog puta tlom još tvrdim prohodali.

Vas ljubavlju Lada raji, a veselju Momir uči.
Gnjev junaka na dno srca Davor vam je usadio.
Dok Jarilo zvieri tjero, Dabog vam je davač bio
Hrane, pića i topline. Protiv Črta svedj se muči
Stojanbog za vaše dobro: odapinje s visa strielu,
Sieče mačem ognjeniem, na Labudu, konju bielu.
A nad lugom koji cvjeta prvo voće zreti stane,
Svjedoci ste i vi braka div-Daboga i Živane.

Sudjeno je, znam, do skora da pobiede nove Moći,
Da se ruši kip u hramu, da se čupa hrašće sveto.
Da što dosad svetost bješe, bude lažno i prokleto.
Mladom suncu na ishodu uz osmieh se dižu oči!
Znam, daleko doba nije, u dan gnjeva, krvi, bola
Kad će Volga, drevna rieka, k moru drugom tok da skrene
I na nebu sjevernome prevrnu se Velja Kola.
Starom suncu na zapadu okreću se uz rug zjene!

Ali, moć nam ipak ne će slomiti se, ne če pasti!
I dalje če srcu vašem govoritiPerun moćni.
A daleko pokoljenje, kad će poljem žito rasti,
Kad će naglo iznad žetve zaprietiti oblak noćni,
Kad se bude urotio roj Bjesóvâ sviet se ruši,
Kad će htjeti led il suša svaku klicu da uguši:
U pomoć će ono zvati novo Biće, Ime novo,
Al će njemu pred očima lebdjet čelo Perunovo.

U srca smo davno vaša, slavski puci, usadjeni.
Čuti ćete na dnu duše i u kasnim vremenima
Rieč bogova prastarinskih. Ponositi, božanstveni
Stas Davorov uviek će pokazati vama svima
Kada bojni rog da zovne. Pjevat ćete svedj o Zori
Što Prijezdi konja sprema da je nosi stazom sunca.
A kad oblak širit počne strah u selu, mrak u gori,
Pitat ćete: Zar ne grmi glas Perunov sa vrhunca?

Zvao sam vas, slavski puci, sred tih šuma i grebena,
K vrhuncima koji gore, gdje su gniezda sokolovâ,
Nek znadete kakva moć je u silnijeh u bogova,
Neka znate sudba vaša da je s nama prepletena.
O, vi puci i narodi: uspomene mladih dana
I za gomile je ljudske srcu plamen, duši hrana!
O, vi puci i narodi: nit se kida nit se briše
Pečat što ga nasred čela bozi stari udariše.

Razlijte je kao voda diljem zemlje! Na vas čeka
Gruda jošte netaknuta. Plivat će vam plug po tegu
Kad zaroni u ledinu crtalo, kad zemlja meka
Pucat počne, kada budu dahtat stali voli gojni.
Slušat ćete škrip lemeša, ćutjet ćete sunca žegu.
Prionite žedni, znojni
Na rad! Nove bogove će radovati muka vaša;
Dobit ćete nove zemlje da vam budu gladu paša.

Ti ćeš Ruse jak i krupan preliti se ko slap vode
Za istočnim gorjem, rodit Svjatogora gorostasa
Kojega će teško nosit ruska zemlja. Ti ćeš brode
U tri sinja gurat mora. Strepit će od tvoga glasa
Skit, Tatarin i Pečeneg. Raširit će stablo tvoje
Grdno granje od Urala do Karpata kamenita.
Sȁti sok češ, vodu piti od sto brazda i korita.
Bit ćeš, sine, kao sunce u ponosu snage svoje.

Ti ćeš Lehu ojaditi srca naša. – bit ćeš kao
Vinograd što njime prodje čopor konjâ. Voće palo
Sa čokota potučena; al još lista i miriše
Bus na koji divlje ždriebe kopitom je svojim stalo.
Ti ćeš kao jelen biti za kim lovci udariše,
Dok ga hajka umorila, i na zelen travu pao.
Bit ćeš kao labud kada na umoru slatko pjeva,
A pjesma se kroz vjekove opetuje i razlieva.

A ti, Čehu, mladi lave, ti ćeš rikat na kamenu
Svoga briega; plašit zvieri na Sudetu i vukove
U Šumavi. Libuša će na Vltavi grabit pjenu
Da umije lice svoje. U krvave ćeš valove
Tielo kupati, u spilji čuvat mlȁd, i gdje se pati
Ne klonuti, dok ti pandža ne otvrdne, dok ti griva
Ne naraste; al ćeš jednom novu zoru dočekati.
I zora će ona biti vedra, rujna, zablještiva!

Ti ćeš, Kleku, uviek biti sin najdraži Dabog-oca.
U večeri premaljetne, gaj dok cvjeta, niču sâdi,
Kćerka tvojih milokrvnih dizat će se iz gr’oca
Pjesma koju dragost radja što čovjeku tugu sladi.
Penjat ćeš se vrh Triglava, da se sjetiš starih dana,
Da se drevnom bogu moliš neka svaki kut tvog stana
Blagoslovi, nek ti šalje sunce zimi, ljeti kišu
Što će od nje naokolo njive da ti zamirišu.

T, Hrvate, najdalje ćeš od sviju se maknut: k moru!
Pa da ondje ladje praviš, mreže pleteš, lozu sadiš.
Bićeš kao galeb morski. Zasužnjen i na umoru,
I od stiena što te biju znat ćeš sebi zid da gradiš.
Bit ćeš kao gola sablja u desnici gorostasa,
Ko visòke krme ladja što obzoru trozub pruža
I bokove dok je svoje nakitila viencem ružâ
Na jug plov. Bit ćeš, sine, vječan odjek moga glasa!

Zaledje će tvoje branit Srbin, kurjak u planini
Što će jednom na Balkanu rastrgnuti zvijer ljutu.
On će biti plot od gvoždja, oro stražar na pećini
Na kojoj se sudba gradi. Pjesmu slavnu na svom putu,
Prema suncu, ko strijèlu, udes tvoj će s njim da baca,
Nek je ciela zemlja gleda. Balkanskijeh s vrhunaca
Silazit će vile vaše da se sretnu sa sestrama
Što su zemlju niz Maricu posadile ružicama.

Stavit ja ću znak na nebo i pečat na čela vaša
Da ko prah ne iščeznete kad prestane sila naša.
Vječan biljeg udarit ću na čelo vam i na grudi
Da vam trag ne izgubimo u šarènoj pukâ smesi.
Svak će sebi sviet da gradi i da sudbu svoju miesi.
Kraj je priči o bozima, i počinje poviest ljudi.
Sve je naše u vas ušlo. U vas mi se ukopasmo.
Živjet ćete dok nosite što vam jednom ovdje dasmo. –

Tako reče kovač groma triesuć briegom i nizinom.
A kad svrši, podigne se oblak onaj u visine.
Sjajan, silan i strahovit jurne nebeskom vedrinom.
Šutke slavski puk se trgnu. – Dignule se oblačine
Da ga štite na tom putu od sunčanog ljetnog traka.
Silazio rod pastirâ i lovacâ i seljakâ;
Spuštalo se niz Karpate do šest veljih ljudskih rieka:
Odbilo se, ociepilo šest izdanka drevna hreka.

Bješe sparan ljetan danak. – s obronaka onih sviju
Silazilo šest bujica na ravninu. Krieštili su
Sokolovi što visoko na timoru gniezdo viju.
Vrebali su muče orli na gorskome stražeć visu.
Spuštahu se slavski puci, grmeć bogu i mladosti
Novu himnu, novu pjesmu budućijeh pobjednika:
Za njim blago uspomena, trud i riječ gromovnika;
Pred njim staze nedogledne i sjen tamne budučnosti



Нема коментара:

Постави коментар