ŽIVANA - PJESMA O DABOGU 2.deo

Vladimir Nazor

X

PJESMA O DABOGU  2.deo

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

I bog kroz bukovu šumu još rjedjim puteljcima podje

Krušvici, malome selu.

Gledo je bršljane što se ovijaju oko drvètâ.

Slušao tetrieba krik je i lupanje žune po kori.

Zvjerad su bježala grmljem zanjihavši granama tanjim.

Bio nemir je svuda, šumarcima ko da se vile

Šuljahu u dan sve ljepši.

Hodao dalje je Putnik promatrajuć kako su jele

Zašle u bukovu šumu. Gladao liesku i drienak

Što se zgurili bukvi pod visoku krošnju.

Ispred nȍgû se njemu sag sterao od maha; paprat

Piknjicama se žutim ponosila ko što se diči,

Momak pločama sjajnim na prsluku svome.

Išo Hranitej šumom i gledao kako je lišaj

Pokrio vlažne brazde na liti i prokislu koru

Jasenu mrtvom i hrastu što munja prelomila. – Vedro

Bijaše lice božansko u gaju što svodjem visokim

Gradio dvore i hrame. – Plòtôvâ pruće po kojem

Hladolež, krcat cvjetòvâ,, razgranio grančice svoje;

Vrbe čupavih glava; i grmovi ružice divlje

Oko koje se tanke ovijale stabljike hmelja;

Klopot vodènice; dim što visoko ga nosio vjetar:

Sve to putniku bogu kazivalo kako je sada

Na rub luga već stigo.

                Sidje Hranitelj tada medj johe, u biele brezike.

Titralo srebrno lišće vrbika; pričao nešto

Potok u travi; a ondje, gdje miruje voda,

Lopoč se, s kožnatim lišćem i s vjenčićem bielim ko snijeg,

Uznio izmedju žutog lokvánja i žabljaka zlatnog.

Okrieci, sitni ko leće, pokrivahu vodu.

Tankim strukom se svojim uznosila trstika; dalje,

Iza znakova polja, sva modra, perunika cvala,

Bilje gromovnik-boga.

Bijaše kada se sunce ko požar na obzoru gasi.

Preko drùmôvâ duge protezali jablani sjene.

Gorjeli vrsi planinâ. Sa obližnjih njiva

Vraćo se seljanin k selu.

O ti povrače slatki za trudom dugoga dana

Prvim večernjim hladom!

Prali su seljani ruke na gazu, gdje miruje potok;

Vodile djevojke stado na pojila, škropile vodom

Naramak uvele trave.

Pito ih Hranitelj, čemu se nadaju, čega se boje.

Motrio obiest je kojom seocetu hitaju svome,

Još pjane od jare sunčane,

Usijev dok večernji vonja sve oštrije, vjetrići nose

Žamore u brda i dola.

                Vozio seljanin Pijast u suton krcata kola.

Stiže do potoka. Uzde pritegnuo. Putniku reko:

Konje da na vodu svratim, pomozi! Umor. Težina. –

Priskoči Putnik; a konji, kad osjete njegovu ruku,

Za’rznu, snažno povuku i ugaze u vodu hladnu.

- Sranče, koljeno kleca, al ruka je tvoja još jaka. –

Došljak prozbori: Sretan, tko tako, u dane mu kasne,

K očevu ognjištu ide, predveče, s kolima punim! –

Tudjinče – tada će Pijast – vaj tebi, kada mi nemaš

No štap suha gloga da staro podupreš tielo!

Popni sad se do mene. U prvome ti ćeš me mraku

Razgovarati; ti ćeš ispričati što te dovèlo

Krušvici, našemu selu. –

Ležo Putnik na stogu. Mirisalo sieno pod njime.

Ušutkivao šum se i žamor. A došljak je pričo

Svojim o zgodama, dobroj o ljetini kojoj se zemlje

Nadaju tamo na Donu; kazivao kako ga lani

Gostili seljani slatkom medòvinom, mesom debelim,

Kada u Vislanska sela oluja ga jesenja baci.

                Teško vukli su konji stog trave, trh tiela božanskog

Škripahu točkovâ osi. A Putnik je gledo

Kako pred kućom mnogom u selu glavanj se puši:

Umorna sjela su čeljad u dvorištu; čekaju mirno

Da im nevjesta dodje i s vatre, koja puckètâ,

Čadjavu kotlušu skine.

Večernja zviezda je sjala, kad Pijast, krušvički ratar,

Pod krov Putnika primi.

Sjedili dugo za stolom. A Zemovit, Pjastov porod,

Stajao uz njih i stranca promatro sve krupnijem očma

I rieč njegovu, nalik sad zujanju pčélâ sad šumu

Lišća u ljetnom gaju, da u dušu sidje mu pušto.

Svaka dlaka na bradi došljakovoj ko da se svietli;

Iz oka pogled mu svaki ko val je što na sunce nosi

Blago koje se krije u mulju korita tvoga.

                I on prozbori. Mladić kazivaše kako je Gnjezno

Pritislo uboštvo; glad ga pohodio, pritisla bieda.

Digoše seljani tad se da prte, da nose, da vuku,

Gnjezno dok spasoše slavno.

A kad, preklani, gladnih vukova čopori zimski

Selima prodjoše, s gladnom su nasladom gradjani oni

Gledali s bedema svoga

Nevolju djece i žénâ što bježahu ispred zvijèri

K zaprtim vratima gradskim.

Ali, u nas je snaga zemaljska. I zdravlje. I hrana. –

Tako je klicao mladić. Širile grudi se njemu

Kao hrastu krošnja kad vjetar gorama ide

I šuma ciela se trgne. Vonjao prsluk je njegov

Kao bukova kora kad proljetni sokovi struje

Skritog iz koriena k vrhu. Iz usta mu zvučile rieči

Kao potoku voda, na brdu kad okopni snijeg;

A muško njegovo lice, na kome treptahu žile,

I oko gorjelo, bješe ko lice Stojana boga

Kad sunce pobiedi tamu.

Hranitelj rame mu dirne i reče: Mladiću, samo

Iz grudi Živane majke hrast buja i niče trava.

Ćovjeka porodi ona. Na goru jednom ga diže

Otkud polja se vide, rijèke, lugovi, doci.

Rekla je zemniku: Sve ćeš kvasiti znojem.

Ja ću ti jačati mišku. Ja ću ti kriepiti srce.

Rasuli zemljom se ljudi, za vârkom i tlapnjama srću

Lažan im pred očma bliešti raj jedan; u srcu zvier im.

Kolju se, žrtvuju sebe za nešto čega ni sami

Shvatiti ne će.

Ali, kad umor ih svlada, kad padnu i udare o tle,

Gmižu po prašini, ljube tu grudu, te hridine grle,

I kliču: Živana majko, podoji me svojim mlijekom!

Oraču svanuti dan će u koji će pobjeda tvoja

Čuti zemljom se cielom. –

Tako je zborio Putnik; a Pijastu sjale se oči

Od sreće i udivljenja.

Na nebu trepeću zviezde. Rijèka za selima šúmȉ

U tihu sladjanu snu.

Putnik je na silu pošo. – Zemovit na prag je sio

I sluša žamore noćne.

Pjevaju popci, i sve se na prekid biserje runi.

Šumore lipove grane, živice šuškaju uz drum.

Pričinja sada se momku kao da disanje čuje,

Disanje umorne zemlje u noćnoj tišini.

                Osjeća Zemovit sreću života i veliku radost

Štono je dijele dobri bogovi onome koji

Vesela srca i znojna će čela požeti njivu

Pod njinom zaštitom gordom.