ŽIVANA - PJESMA O BUDJENJU

Vladimir Nazor

III.

PJESMA O BUDJENJU

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

U zimskoj noći visoko treperili rojevi zviezdâ.

Gledahu s onih visina gdje od sniega odar

Pokrio zemlju.

Dizo se mjesec ko mrtvačka zublja

Stoječ nad šumom, s visa studène bacajuć trake

Pustoši gorâ i ravnî. U svome je hodu

Prostorima nebèskim promatrao zemlju sa koje

Ne diže glas se, lišće ne šúšti, talas ne šúmi.

Sjećao možda se danâ kad s Danicom sekom

Srebrne koprene preo i slušao usklike ljudî,

Žamore vodâ, pljuskanje vala, popievke vilâ

U noći kad crven i golem

Izlazio na vrhu brežuljka i gledao kako

Seljani potiču vatredo pšenična stoga,

Ili šatore penju da ljetna ih ne moči rosa,

Il su na nevjernom valu ladjari okrenuli oči

K medvjedu koji nad stožerom visi.

Noćas je zemlja ko raka.

Ne diže glas se, lišće ne šušti, talas ne šumi:

Samo na uvoru riekeklokotati čuje se voda,

Dok oblàčić, s visoka, prolètjev nebesima, baca

Na one pustoši biele dugàčku nemirnu sjenu

Što se ko avetput juga vlači.

Bijaše noć kad vrata zaškripnuše golečkoj kuli,

I Črt se nizbrdo spusti.

Išao, mračan i šutljiv, u onome mrtvilu gazeć

Kroz lug i goleti; išo otac Bjesóvâ

K južnoj granici kamo hrlio mjesec.

Kročio, u kraj dok dodje vijugava voda gdje teče

U more, pod ledom, šutke.

Stade; k obali sidje; odgrne snijeg i nogom

Stupi na smrznutu rieku.

Reče: Eto, umekša. A Balačko sjedi na zidu

U Golèču; a Parah

Davno bičem ne mahnu, i Mrakoč ne haknu. – Ljutit

Krenu uz tok rijeke. Slušao žamore noćne,

Motrio gajeve, sela, krivùljastih potoka staze.

Sve je oglédao dugo; kušao leda tvdoću.

Uhoda noćna, obalom lutao rijèke; a kada

Mjesec se nagnu kao da želi dignuti pogled

Spustoši onijeh, dunu s daleka mlak povjetárac

I roj pahulja snježnih s drvétâ na uhodu stresa

Pa ih rastopi njemu na glavi. – On stade. Oko njeg

Nešto se zbivalo. Ču se trijèskânje, krhanje leda.

Negdje u selu je nekom pijètao zakukurieko,

A u obližnjoj bari žubòrî, pod korom žveči,

Ko da se kamen spustio niz nju.

I Črt promrmlja: Okle taj vjetar? I zašto je uštap

Okrunio baš sada na vedrim nebesima čelo

Oblakom? Čemu taj lomot i krhanje? Čemu taj žubor

Ispod ledenih kora?

Zar je nevidjen jučer došuljao s visa se Stojan

U lug, da snuje borbe? –

Išao otac Bijesóvâ uz rieku. – Slušao sada

Kako pucaju ploče, a sante što kamenje nose

Ruše vodi se na dno želéći probiti nadvor.

Lajali psi su u selu na žamore s brda i s rieke.

Pjetlovski glasovi sad se u jedno slievahu. Cielo

Šaš-polje šuštalo. Negdje oklizao  s kućnog se krova

Snijeg; mjesec je, nizak na obzoru, gledo

Mrka, nepomična Črta,

Iza njegovih ledja još dušu gradeći sjenu.

            Nevid je motrio kako na medji poljane

Zrenik je počeo da se svijètli. Trgnu se. Tamo,

Gdje je na istoku prvo praskòzôrje dizalo niže

Koprene Noći, maknu se naglo, želkjan da jednom

Pred Zorom stane oči u ȍči,

Željan da istrgne s njene blistave kose

Od zlata krunu.

I Črt Kazbeka stignu k vrhuncu. – Kaspijskim morem

Titralo svietlo. Gorjeli humi

Rujom sve jačim, na nebu blijèdjele zadnje su zviezde.

Veselim mrmorom Halys valjao vale.

Šuštale šume. Čekala gora i ravan

Osvit nebeske kćeri.

Obavijeno maglom promatralo crno je boštvo

S one hladne visine kao sa istočna gorja

Silazi svjetlosti rieka na igalo, kako

Oblakâ stado rumeno nebesima prolazi, vjetrić,

Koji u gaju se netom probudio od sna mu zimskog,

Najtanjim granama trese. Slušalo valova žubor.

Gledalo kako se Ona pokazala bliešteći s visa

Veselim očima, s krunom na kosi u sjaju.

Motrio Nevid je njene laktove, obraze, usta,

Nebeskog cvijeta čašku.

Kako dignuti ruku na čȅdo božansko?

Kako da s pramova njenih istrgne krunu

Što joj darovao Suvid još od onda kad majka je dove,

Proljetni u dan, u rajske dvore,

Pa se prvog puta pokazala ocu nebeskom

Pod krošnjom Dafine stabla?

            Nevid navali na nju stog magle i zavitla njime.

Ciku djevojka; jačim svijètlom sva zatrepèri

Dignuvši zublju što gori.

Zasja Kazbek i Kavkaz. Al vladar Golèča

Pomuti Kaspijsku vodu, i hlapove digne, i nebo

Oblacima zagrnu. A Zora viknu:

Dragane, gdje si? Baš danas ti oklievaš. Konjic te čeka.

Žuri se! Kao još nikad zaželjela ja sam se danas

Razveseliti zemlju; a za mnom je, eto,

Nevid spružio ruku. – Tako je klicala. – Sjajan,

Prosipljuć varnice, rojem iskárâ kruneći glavu,

Konjik Prijezda banu planini na vrhove. Rže

Bielac mu krilati; nosi, na čelu jutarnju zviezdu,

U grivi što mu vijóri sve nemire mladoga dana,

A u glasu svu radost života koji se budi

U čas novoga jutra.

Oblak se čitavi rasu i rasplinu. – Zalud je kušo

Nevid navaliti, svietlu razdèrati blistave predje.

Slîjep od sjaja, biesan od nemoći, trgnu natràškê;

Spuzne niz proplanak; sidje u klanac, u lug se sakri.

Ovit maglama, ričuć ko zvijer što hajka je goni,

Krenu golečkoj kuli.

Prijezda uz Zoru mladu medjùtim prodje vedrinom

U dô, u ponor i u sve što mrakom se krije

Zrakom ciljati poče ko strielama gladeć s visoka

Smrznute vode. A kada na najvišu stazu

Uspe se pȕčine vedre, on vidje kako se Navu

Biela otvaraju vrata, i Stojan uz Zlatu

Stoji na pragu ko sunce.

Spušto se Stojan, Suvida porod, sa plavetna svoda.

Pred njim nosio vjetar dah mirisni s navskih poljana;

Pod njim, na zemlji, je more

Šumjelo ko da i ono junaku se rajskom veseli.

Silazio je Stojan sve brže, dok nogom božanskom

Prašinu dirnu zemaljsku. – Osjeti zemlja

Dodir. Popuca kora na potoku; grana otrésa

Snieg, a vesela srca izadje zemnik da sunčev

Tračak mu cjelune čelo.

            Zlata u obližnju šumu boga povede:

Stojane – reče – eto, i pod ledom nikla je trava

Tvoja gdje ugazi noga. Gledaj, na granama púpi.

Kada ćeš rušiti grdno djelo Bjesóvâ?

Kad će iznova zemlja, novim se pokrivši sagom,

Postati baštom u kojoj će pjevati Vesna?

Kad će Živana majka dijȅliti ljudima opet

Darove, davati mlieko iz dȍjâkâ svojih? –

A njoj odvrati nato strijèlac nebeski:

Zlata, teško me čeka naprezanje. Nevida, Ale,

Balačka, Mrakoča, Džinâ silesije i mnogih Jada

Diže se tamo na sjèveru kula_

U prah rušit je moram. Slaba još desna je moja,

A san vjedje mi sklapa. Čekaj da opet ojàčâ

Mišica, i san da mine. Vidjet ćeš Stojan tada

Kako se diže na tvrdjavu njima.

Zlata, u tvom ću krilu drijèmati, časak

Dok mi ustanku dodje. –

                                                I bog u lugu

Legne do djevojke. – Muk i tišina. Stojan je spavo.

Al pod njime se nova zelenjela trava, s dalekih

Krajeva lietale ptice; nosio potok

Komade leda u korito rieke;

Vjetrić je granama golim zanjihavši javljao stablu

Kako doskòra će opet procàvtjeti njemu na vrhu

Cviet što mu lani usàhnu.