ŽIVANA - PJESMA O DABOGU 2.deo

Vladimir Nazor

X

PJESMA O DABOGU  2.deo

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

I bog kroz bukovu šumu još rjedjim puteljcima podje

Krušvici, malome selu.

Gledo je bršljane što se ovijaju oko drvètâ.

Slušao tetrieba krik je i lupanje žune po kori.

Zvjerad su bježala grmljem zanjihavši granama tanjim.

Bio nemir je svuda, šumarcima ko da se vile

Šuljahu u dan sve ljepši.

Hodao dalje je Putnik promatrajuć kako su jele

Zašle u bukovu šumu. Gladao liesku i drienak

Što se zgurili bukvi pod visoku krošnju.

Ispred nȍgû se njemu sag sterao od maha; paprat

Piknjicama se žutim ponosila ko što se diči,

Momak pločama sjajnim na prsluku svome.

Išo Hranitej šumom i gledao kako je lišaj

Pokrio vlažne brazde na liti i prokislu koru

Jasenu mrtvom i hrastu što munja prelomila. – Vedro

Bijaše lice božansko u gaju što svodjem visokim

Gradio dvore i hrame. – Plòtôvâ pruće po kojem

Hladolež, krcat cvjetòvâ,, razgranio grančice svoje;

Vrbe čupavih glava; i grmovi ružice divlje

Oko koje se tanke ovijale stabljike hmelja;

Klopot vodènice; dim što visoko ga nosio vjetar:

Sve to putniku bogu kazivalo kako je sada

Na rub luga već stigo.

                Sidje Hranitelj tada medj johe, u biele brezike.

Titralo srebrno lišće vrbika; pričao nešto

Potok u travi; a ondje, gdje miruje voda,

Lopoč se, s kožnatim lišćem i s vjenčićem bielim ko snijeg,

Uznio izmedju žutog lokvánja i žabljaka zlatnog.

Okrieci, sitni ko leće, pokrivahu vodu.

Tankim strukom se svojim uznosila trstika; dalje,

Iza znakova polja, sva modra, perunika cvala,

Bilje gromovnik-boga.

Bijaše kada se sunce ko požar na obzoru gasi.

Preko drùmôvâ duge protezali jablani sjene.

Gorjeli vrsi planinâ. Sa obližnjih njiva

Vraćo se seljanin k selu.

O ti povrače slatki za trudom dugoga dana

Prvim večernjim hladom!

Prali su seljani ruke na gazu, gdje miruje potok;

Vodile djevojke stado na pojila, škropile vodom

Naramak uvele trave.

Pito ih Hranitelj, čemu se nadaju, čega se boje.

Motrio obiest je kojom seocetu hitaju svome,

Još pjane od jare sunčane,

Usijev dok večernji vonja sve oštrije, vjetrići nose

Žamore u brda i dola.

                Vozio seljanin Pijast u suton krcata kola.

Stiže do potoka. Uzde pritegnuo. Putniku reko:

Konje da na vodu svratim, pomozi! Umor. Težina. –

Priskoči Putnik; a konji, kad osjete njegovu ruku,

Za’rznu, snažno povuku i ugaze u vodu hladnu.

- Sranče, koljeno kleca, al ruka je tvoja još jaka. –

Došljak prozbori: Sretan, tko tako, u dane mu kasne,

K očevu ognjištu ide, predveče, s kolima punim! –

Tudjinče – tada će Pijast – vaj tebi, kada mi nemaš

No štap suha gloga da staro podupreš tielo!

Popni sad se do mene. U prvome ti ćeš me mraku

Razgovarati; ti ćeš ispričati što te dovèlo

Krušvici, našemu selu. –

Ležo Putnik na stogu. Mirisalo sieno pod njime.

Ušutkivao šum se i žamor. A došljak je pričo

Svojim o zgodama, dobroj o ljetini kojoj se zemlje

Nadaju tamo na Donu; kazivao kako ga lani

Gostili seljani slatkom medòvinom, mesom debelim,

Kada u Vislanska sela oluja ga jesenja baci.

                Teško vukli su konji stog trave, trh tiela božanskog

Škripahu točkovâ osi. A Putnik je gledo

Kako pred kućom mnogom u selu glavanj se puši:

Umorna sjela su čeljad u dvorištu; čekaju mirno

Da im nevjesta dodje i s vatre, koja puckètâ,

Čadjavu kotlušu skine.

Večernja zviezda je sjala, kad Pijast, krušvički ratar,

Pod krov Putnika primi.

Sjedili dugo za stolom. A Zemovit, Pjastov porod,

Stajao uz njih i stranca promatro sve krupnijem očma

I rieč njegovu, nalik sad zujanju pčélâ sad šumu

Lišća u ljetnom gaju, da u dušu sidje mu pušto.

Svaka dlaka na bradi došljakovoj ko da se svietli;

Iz oka pogled mu svaki ko val je što na sunce nosi

Blago koje se krije u mulju korita tvoga.

                I on prozbori. Mladić kazivaše kako je Gnjezno

Pritislo uboštvo; glad ga pohodio, pritisla bieda.

Digoše seljani tad se da prte, da nose, da vuku,

Gnjezno dok spasoše slavno.

A kad, preklani, gladnih vukova čopori zimski

Selima prodjoše, s gladnom su nasladom gradjani oni

Gledali s bedema svoga

Nevolju djece i žénâ što bježahu ispred zvijèri

K zaprtim vratima gradskim.

Ali, u nas je snaga zemaljska. I zdravlje. I hrana. –

Tako je klicao mladić. Širile grudi se njemu

Kao hrastu krošnja kad vjetar gorama ide

I šuma ciela se trgne. Vonjao prsluk je njegov

Kao bukova kora kad proljetni sokovi struje

Skritog iz koriena k vrhu. Iz usta mu zvučile rieči

Kao potoku voda, na brdu kad okopni snijeg;

A muško njegovo lice, na kome treptahu žile,

I oko gorjelo, bješe ko lice Stojana boga

Kad sunce pobiedi tamu.

Hranitelj rame mu dirne i reče: Mladiću, samo

Iz grudi Živane majke hrast buja i niče trava.

Ćovjeka porodi ona. Na goru jednom ga diže

Otkud polja se vide, rijèke, lugovi, doci.

Rekla je zemniku: Sve ćeš kvasiti znojem.

Ja ću ti jačati mišku. Ja ću ti kriepiti srce.

Rasuli zemljom se ljudi, za vârkom i tlapnjama srću

Lažan im pred očma bliešti raj jedan; u srcu zvier im.

Kolju se, žrtvuju sebe za nešto čega ni sami

Shvatiti ne će.

Ali, kad umor ih svlada, kad padnu i udare o tle,

Gmižu po prašini, ljube tu grudu, te hridine grle,

I kliču: Živana majko, podoji me svojim mlijekom!

Oraču svanuti dan će u koji će pobjeda tvoja

Čuti zemljom se cielom. –

Tako je zborio Putnik; a Pijastu sjale se oči

Od sreće i udivljenja.

Na nebu trepeću zviezde. Rijèka za selima šúmȉ

U tihu sladjanu snu.

Putnik je na silu pošo. – Zemovit na prag je sio

I sluša žamore noćne.

Pjevaju popci, i sve se na prekid biserje runi.

Šumore lipove grane, živice šuškaju uz drum.

Pričinja sada se momku kao da disanje čuje,

Disanje umorne zemlje u noćnoj tišini.

                Osjeća Zemovit sreću života i veliku radost

Štono je dijele dobri bogovi onome koji

Vesela srca i znojna će čela požeti njivu

Pod njinom zaštitom gordom.

ŽIVANA - PJESMA O DABOGU 1.deo

Vladimir Nazor

X

PJESMA O DABOGU  1.deo

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

Uz rijèku je Varta na plȍdnim ravnicama župnim

Živio poljanski narod.

Dičio Poljanin svedj se selima mnogim,

Žitnim njivama, liepim brežuljcima tamo daleko

Gdje su bukove šume u predveče jesenjeg dana

Gorjele požara sjajem.

Mukahu poljanskog kmeta u torima stada.

Visjele kuke o zidu i mlatac, i lukovi lovni;

Ali, blistav i golem u kutu spram ognjišta, čeko

Plug je oranju dane; a, gradjen od tvrde grane

Stoljetna hrasta, nad vratma, promatrao očima praznim

Pradjed unuke svoje, dok vani Poljanka mlada

U vrtu cvijeće brala.

                Dabog privi k srcu tu čeljad. Rosulju kišu

Ranim je proljećem slao.

Bacao sjeme gdje plugom se ne ore, ne krči kukom.

Šibao ljeti je voće još nezrelo plamom sunčanim.

Sušio bare je mutne i močvare pokraj rijèkâ.

Cielovima od ognja obàsipô poljansku zemlju

Nek joj se krv uzbùrljâ, i utroba njena nek začne,

Sočnim mesnatim plodom; a obnoć, rosama svježim,

Hladio lice je njeno.

                I bog zaželi jednom da ostavi Dafinu stablo

Ispod koje sjedi na ružama vječnim:

Hoću da Poljane gledam, da lutam po selima njinim. –

I bog se dignu visoko. I spusti se s onih visina

K ravni na zapau Gnjezna.

Ko da se otkinu zviezda sa rude na Kolima Veljim.

U cik dana sunčana na rieku nagnu božanstvo

Ko stup vatre nebeske.

Tad se hranitelj Dabog u skromna putnika stvori

Na rame torbu što prti, a glogova drva

Desnom štapinu stiska.

Sidje na brieg rijèke. Prignu se, lice da svoje

Vidi u vode bistrini. – I nasmjehnu bog se, i k selu

Podje preko trščaka.

Širno ej vonjalo polje u jutarnjem zraku.

Šuštale vrbe na vodi. – Sa gudura gora dalèkih

Tamo na mutnom zreniku, s bregóvâ rijèke

Dah je treptao vidljiv: kroz koprene njegove suncu

Jedva prodiro tračak i tkao ljubičast veo

Laganim parama onim. – Budio ptić se i kukac.

Nešto se prenu sada u travi, u plotu, kraj druma,

Topoli vitoj na grani.

                Išo Putnik božanski sve dalje. – Gledao trščak

Na rijèci, šiprag na brdu, vrbik kraj barâ,

Tamne omorike negdje daleko pod vrhom planine.

Gledo gdje na pašnjaku šaròliki volovi pasu:

Do njih konji, s grivom u vjetru, nozdrve šire

I vrat pružaju dugi, pa, nemirni, pomamni, biesni,

Ržu, očima vjetre, i jure onkraj medjaša

Plotove rušeć, prašinu dižuć, harajuć travu

Kopitima što bliešte.

Seljak na rubu je šume oborio stablo; i sada

Sjekiru diže, udara njome.

Noge su njegove čvrsto uronile u mah i ševar

Čelo mu oblio znoj, i zjȅna mu gori sve življe.

Mišice napete stoje ko úža na rukama golim.

Ključa iz tiela snaga ko voda iz proljetna vrutka,

I što većma se jari, to ljuća je njena žestina.

A bog Hranitelj kliče: Pa čemu bi Râjniku Zemnik

Závidio sudbinu! –

                Oštro je vonjalo polje u jutarnjem zraku.

Skoči naviše sunce, pa oko Putnika poče

Zukanje muhâ i šum kornjášâ. Lijètale pčele

Tražeć procvale grane. Leptir je tjerao rilce

U čašku cvieća. Negdje u lugu se bunile ptice

Boštvu šumske tišine.

                Išo Putnik po polju u svomu se smijući srcu

Tome raju na zemlji, promateajuć uzduž puteljka

Rascvale čičke i usjev nedògledan koji se sličan

Pučini morskoj lelijâ od krila vjetra s planine.

I tad, na savijutku rijèke, pjesma se začu

Iz grla ženska, a zvonka ko srebrna klepka; i Putnik

Vidje svu oblivenu svijètlom zraka sunčanih

Kćerku poljanske zemlje. – na glavi od trave je breme

Nosila rukom ga držeč, a lakat joj od sunca sjao.

Smiešilo lice se njeno, otvarahu se usta kao

Čaška mesnata cvieta.

Nakik na krunu vlasi vjančavale glavu su mladu.

Djevojačka joj snaga na prsluku kidala veze.

Modrilo oko se njeno ko cvijet različkov

O podne ljetnoga dana, u zlatu usjeva zrelih.

Sve je treptalo na njoj, i smijalo, ko što se smije

Kutić vedrine kad oblak nebesima mračnim se mota.

Stade Putnik pred njome i uskliknu: Pozdravljam ja te,

Čitava Zemljo mlada, u čas uranka tvoga! –

                Dabog podje onda ravnicama, brdom i klancem,

Iduć od sela do sela. – Na pragu čekala stranca

S hljebom i s hladnim napitkom domàćica marna

Slaveć bogove dobre.

S veselim lavežom psi su usúsret skakali gostu;

Vatra na ognjištu praskom pozdravljaše. Pištahu laste:

Dobro nam, putniče, došo! Stanider malo!

Gukao golub u dvoru. Na krovu žmirila roda.

Ječalo selo od vike dečje.

                Putnik je srkao piće i zborio: Čemu

Paliti žrtve pred hramom?

Cieli neka vam život, pun vatri vaših radòsti

Uzdarje žrtveno bude na svetom oltaru

Živane, vječne vam majke!

Ljudi, iz srca vašeg, iz nâjdublje vaše nutrine,

Izbija vrelo života. –

Šutke gladali ljudi došlljaka i slušali kako

Rieč mu zvuči a brada žubôrî, i drevnih vremena

Oni se sjetiše kada u čovečjem liku su bozi

Hodali licem zemaljskim.

                Praćen domàćicâ glasom uputio k njivi se Putnik.

Tu su od zore rane dva pluga orala zemlju;

Sad se dizala vika. – Tjerao stariji orač

Volove na njivu svoga je susjeda; vikao: Medju

Ti si noćas pomàkô. – I ratari stadoše, biesni.

Planuše oči, kosier se dignu.

Tromi ih volovi njini promatrahu očima krupnim

Gdje je, zjeni se na dnu, sva vidjela zelen-ravnica.

Udarac smrtni se spušto; al Putnik nahrupi, viknu:

Znojem, potokom znoja, a krvlju nikada, kvasi

Grudu koja te hrani!

Takve da vodite svadje božanstvo vam ne dade zemlju.

Njene su grudi široke: plug o plug, motika tvoja

O tudju motiku ne smie da udari. Čujte me: znoja

Zemlja vaša je žedna, ne krvi! Smrću zar mora

Roditi što je vrelo života i uviek će biti

Vrutak vaših radosti? –

Tako kliknu. A oni smalàksaše. Mislili šutke:

Glas taj otkud viče? Je l’ moj ili siedog tudjinca?

Oba se trgnuše, za plug priònuše. – Gledo Putnik,

Kako se plugovi oni već maknuše i zemlju režu.

Dahtali volovi, lemeš je škripao, pucala gruda.

Od časa do časa ljudi su kliktali; bockali vole

Nemirnom šipkom dugàčkom.

nastaviće se...