Vladimir Nazor
I.
I.
 |
| *ЖИВА* Игорь Ожиганов |
PJESMA O GOLEČU - 4.deo
Motrio ih Dabog dugo i,
pohitjev na raskršće,
Ljudi, – reče – bies Balačko
Vesne vrt i Rada dvore
Već zatvara, ključe krade; a
lice će srde More
Pokazat se. U planini
prestrašena zvijer dršće.
Srce vaše neka ni sad ne ustrepi:
da ste kao
Hrast što gô al miran stoji,
il ko vrbik što se prignu,
A kad zimska srdžba prodje,
iznova je cvasti stao
I prut lisnat, zelen hvoju,
sunce slaveć k nebu se dignu. –
A zemnici, u tegòbi prietnja
koje nad njim vise,
Promatrali, začuđeni,
došljakovo svietlo lice
I palicu što je nosi u rukama.
Pitali se:
Je l’ to žezlo vladarevo il
štap starca skitalice? –
Govorili ljudi: Gladnu on ne
prti torbu. Daje.
Gle! – I oni vidješe ga, iz
daleka, kako staje
Obilazi i torove; te, za velom
magle sinje,
U njih gleda, ruku diže, ko da
i sad opominje.
Nestade ga. – Biesi krenu
prema selu. Jato vranâ
Kreštalo im nad glavama.
Kupili se sa svih strana
Vuci iduć njinim tragom. Crn i
dlakav Mrakoč gazi
Pred Troglavcem, kladom maše i
na svojoj lomi stazi
Šarenilu jesenskome dvor
posljednji. Hladni srsi
Šumom idu. Stablima se ukočiše
začas vrsi.
U jezero pomučeno div Balačko
plasu baci,
A ono se smrznu. I bi strah u
lugu. Muk i mraci.
Oblaci se s neba spuste i, od
haka sjevernjaka,
Planinom se zaigraše
nizbrdice, uzbrdice.
Zavijahu Biesi kao čopor pasâ
i kurjakâ,
Kao vali kad se lome u žvalima
vijavice.
Urlikahu oko selâ, u bjesnilu
rušeć svome
Nasip rieci, brieg jezeru, e
da voda razlije se
U dvorišta i što nadje da
odnese i raznese
Valjajući u svom toku prema
moru olujnome.
I zemnici zastrepiše: Minuli
su dobri dani.
Bjesovi su navalili ko iz luga
vuci ljuti.
Tko će njima odoljeti? I kako
ih istisnuti?
No, i da se od te sile rod
zemnika teško brani,
Neka prodju krajinama, u
čopore neka grnu!
Kuću hranom, srce mirom jesen
nam je napunila.
Možeš slati, Črte, kišu,
vjetar, studen, maglu crnu.
Cviet ne sahne što na pragu
Živa nam je ostavila. –
Mrakoč onda drugu reče: Ču li
kako i sad laje
To Vidovo pašče? Nove navalimo
na njeg vaje.
Neka zime zubi dodju do kosti
mu: nek mu trga
Glad utrobu; neka stisne sila
zimska kao kvrga. –
A Balačko, div troglavi,
razvalio troja žvala
Šireć iz njih stud i tamu i
vjetrinu. Krv je stala
U žilama zemlji, tmina svu je
ovi, prože mȍča,
I oblak se na nju spusti ko
olovna teška ploča.
Nošen vjetrom snieg tad poče
praminjati. Mrakoč hrupnu;
O ugao kućni utre, o zaprta
vrata lupnu,
I otku+inu nad njima strehu, i
razlupa sva okanca,
Pa u izbe dah svoj haknu, a iz
usta punih mraza.
Uviek dubljim glasom voda iz
obližnjeg srće klanca
Rujuć zemlju da bi k selu nova
joj se našla staza.
Pas zavija u oboru. Zid se
ljulja. Škriplju vrata,
I u noći vapaj stoji ljudi
koje zebnja hvata:
Gdje si, Vide, milostivi?
Pošalji nam sestru Janju,
Nek nam sine opet vatra na
ognjištu! Pošlji liepe
Kćerke, Ladu i Grozdanu, pa
drijènku nek po granju
Opet probiju pupoljci. Iz
obližnje sada stepe
Svi Bjesovi navaljuju da nam
sreću utamane;
Srce im je gnjeva puno, ruke
su im oružane.
Vide, oče Hranitelju,
propadamo i ginemo.
Od pritiska uviek ljućeg
klonuli smo, umiremo. –
Al im glave vjetar nosi u mrak
gdje ih magla guši.
Vladao je div Balačko u tom
kraju. Na vrhuncu
Golem sjedi i priječi zori,
mjesecu i suncu
Da rasprše zemlji sjene a roj
tugâ ljudskoj duši.
Na bradi mu led, na glavi
kruna što ej magla splela.
Iza ledja mračan oblak spružio
se kao krilo.
Pred njime su sive ravni,
hladne rieke, pusta sela;
Naokolo samo šutnja, i rasulo,
i mrtvilo.
I tad, laka kao sjena, blieda
kao mesec zimi
Iz oblaka kad se mračna
pokazuje o ponoći,
Morana se pred njim stvori. Iz
njegovih ruku primi
Do dva ključa. I Bies reče:
Znadeš kamo ti je poći.
Utopi ih. Radov dvorac i
vrtlovi Vesne vile
Za uviek su zatvoreni. – A
Morana, džuma blieda,
Podje. I kud ona hoda, od njezina
gine glêda
Što ni ruke Balačkove nisu
danas udavile.
Ide. A sve bljedja biva od
ljutine što je muči.
U rukama opet njenim ti
prokleti sjaju ključi.
Koliko je dosad puta u zemlju
ih zakopala,
Bacila ih u mulj, drvljam i
kamenjem zatrpala,
I turila u pećinu gdje je
brlog ljutom zmaju:
Al sve zaman! Opet tu su; pa
iznova otvaraju
Vrata što ih Črt zatvori
izvore iz kojih teku
Strasti nagle ko bujice, Život
nalik na rijèku.
Hoda džuma i št nosi mrko
gleda. – Ima voda
Što puteljka do nje nema, i
preko nje ne znaš broda.
I Rajnici i Bjesovi bježe s
onih mrtvih žala
Gdje ne vidiš nikad pjene i ne
čuješ šumor vala;
Ne glasa se vivak; žaba ne
krekeće; zebe síta,
I drhturi trska. Voda Stupnica
je kao usta
Niema i svedj otvorena što od
glada zjaju pusta,
Da sve prime, a ne vrate. – I
Morana tamo hita.
Zemaljsku je među prošla.Na
brieg sidje crne rieke.
Muk.Ni glasu ni koraku nigdje
ondje čuti jeke.
Džumaključe u nju baci. A voda
se srhom trzne;
Proguta ih, i – da čvršći grob
im bude – sva se mrzne.
Na brijegu, nepomična, ko na
straži, džuma sjedi.
Sve se mrači. U močvari
posljednja se síta ledi.
Trske zebu i drhćući uviek
tiše glas svoj daju.
Ali, ključi premaljetni i pod
ledom, zlatni, sjaju.
Нема коментара:
Постави коментар