ŽIVANA - PJESMA O GOLEČU - 3.deo

Vladimir Nazor

I.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O GOLEČU - 3.deo

A kada je povedoše na kapiju nižeg dvora,

Bies Vuko plašt zeleni sa njezinih pleća skinu.

Živa majka progovori: Dade mi ga jednom Zora,

Kad u prvo premaljeće zelenilom zemlja sinu. –

A Vuko joj odvraćao: Biel je pojas i dolama

Što ti naša Mòra spremi. Udji ljibo Nevidova.

Te su stube led i mramor; šutljiva je ova tama.

Odmori se i spokoji golečkijeh sred dvorova. –

Kroz sedmera onda vrata ina udje u dvoranu

Gdje stubovi od granita i svodovi od vedràcâ

Ređali se i blieštali.. U dvornici česma baca

Hladnu vodu u visinu. Tu Nevida i Živanu

Dočekala rulja Jadâ: Sjedni, Živo, na prijèsto!

Uz Črta je tvoja snaga; medj nama je tebi mjesto. –

Dok od gromka urnebesa tresao se red stupovâ

Pod svodjem je odjekivo urlik vjetra, glas Divovâ.

I Črt viknu sa bedema: Pobjeda je opet moja.

Udbinu i Ldjan grad nam razoriste. Vrh Golèča

Podigosmo jaču kulu. Ako ste i željni boja,

Osvanite, Svantevida sini, novog sred proljeća!

Bogatija baština je uviek naša. Kratko traje

Vaša sila i obmama. Gle, mrtvački, pokri odar

Lug i ravan. Vihor huji gudurama i kroz gaje,

Navješćuje zemlji: Črt je sad vladalac i gospodar! –

Zastenjala onda zemlja u sužanjstvu, jer sedmerim

Ledom Črt je kovat stade. Nebeskoga grada k dverim

Pobjegnula lepa Lada netom s lipe lišće palo,

I prva se kora leda poče potoka da prima,

I Zori je na istoku mračiti se lice stalo.

K plotovima rajevinskim pohitale s luga vile;

A kud one pobjegoše, bujale su, zelenile

Mahovine na panjima, lišaji na zidovima.

Silazile Srde s bila gdje su izvor i log tmuši,

Vukuč pramene od magle, da ih viju oko selâ

I motaju ko kudelju oko jablanâ i jelâ

Koje dahću u tom klupku što ih uviek jače guši.

Te blijede prelje pletu niti crne i studene

I ljudima oko srca. – Stoje devojke i žene

Sad u vrtu što opusti, sad uz vrelo što se muti,

I pjevaju, dok oko njih kraj pun mračne slutnje šuti:

Ugrabi te, majčice, hudi Goso crne tmine,

                                                Živo, majko naša!

Ugrabi te prievarom, ponio te u mrčavu,

Da ti crni bielu grud, da ti kalja svietlo lice.

Od prstiju njegovih prosule se s ruha tvoga

Toke: oči Mjesečeve, biser: suze Daničine.

Na jezersko mutno dno sa struka ti pojas pade,

                                                Pâs od zelen tkiva!

Od te žene ponosne što će sada Črt da stvori?

Njegov će ti hladni dah smrznut suze u očima.

Plodovi će sagnjiti što ih daješ djeci svojoj,

U dojci će nestati mlieko, posmieh na ustima.

Usahnut će makov cviet što ti cvate u kosama,

                                                Smilje na grudima.

Gdje je sada Grozdana, ta rumena rajska ruža?

Gdje Stojana zagari i Prijezdin konjic bieli?

Gdje od ognja oblaci dok u more sunce tone?

Ne čuje se kako plug zemlju para, kuka krči,

Ne pada nam na glavu sa grančica med i pelud,

                                                Cvieće s lipa starih.

Bies je s tobom odnio sve vesele dare tvoje,

Otresao s grane plod, potjerao u dubine

Plahu ribu. Sad je lug bez zvijèri i bez pticâ.

Na ognjištu vjetra dah vatru gasi. Krv se smrznu

U žilama mladjanim. Kamo si nam sada pošla,

                                                Živo, majko naša? –

A Črt onda k Živi pridje i u lice dah svoj haknu,

I dirnu je rukom svojom, i usnom joj čelo taknu.

A njoj duša odrveni, srce joj se oledeni;

I bude joj odmah ljepše u golečkoj onoj sjeni.

Studen srh je voljko prože. Sva se kruta snaga mraza

Žilama joj razli, pečat nov joj pade sred obraza.

Ona sluša urlik vjetra što golečkim gradom huji;

Nerazumljiv šum je za nju plač što, tih, sa sêlâ bruji.

I Nevid je okupio oko sebe  krdo Moći:

Djeco – reče – još je puta do pobjede. Pobjegnuše

Iz krajeva ovih djeca Suvidova. Modre oči

Živine će potamnjeti. Ljepši dani osvanuše

Družbi našoj. Al zemniku ostali su mnogi dari

Dabogovi: krd u toru, u štaglju žito, plamen

Drva starcu, momku mladost od koje se krv mu žari.

Živin cjelov ljudma i sad na čelu je, kao znamen.

Ded, Mrakoču i Balačko, dignite se, poletite

Iz oblaka u visini na daleke južne gore.

Naći ćete u tom kraju njive, vrtlove i dvore

Gdje se i sad Dabog bani. Iz ruku mu otrgnite

I te zemlje, tjerajte ga. O Parahu, krilo moje,

Gle daleko pred Rujanom blistaju se slane vode.

Galebovi. Ladje. Ustaj i luk napuni srdžbe svoje.

Pomuti mi ono more! Utopi mi one brode! –

Tako reče Črt. – Balačko s obrvama namrštenim

Na golečke bedeme se uspe; baci na daleka

Brda pogled. K dolu sidje do rijekei, gvozdenim

Rukam santu zgrabi, trgnu; i, haknuvši, dignu breme

Na pleća; a bijes Mrakoč, otkinuvši s drevna hreka

Tešku granu čvornòvitu, pridruži se mrkom drugu.

Ko vjetrine putovahu dok se uspeše na sljeme

Južnih gorai u nekom krili su se mračnom lugu.

Gledali su s vrhunaca ovdje njive, ondje sela

Po ravnici rastrkana kao stado na poljani.

Bilo doba o jematvi. Vinogradi otrgani

Pusti bjehu; no, kraj ceste, u kacama, trpka vrela

Mladost masta: sok taj mladi kipio je i šumio

Paleć krvcu trgačicâ. Javljali se šturci sjetnim

Glasom što se često kida. Krd je kravâ silazio

Na pašnjake što u dolu odolješe žegam ljetnim.

A u selu došljak neki (Dabog, Vidu brat najdraži)

Od praga je pragu išo. Primahu ga domaćice

Noseć njemu sir i hljebac. – Mališana vaših lice

Nek se smije uviek strancu koji za glad mrvu traži!

No, dok letu i dok lovu nauče se ptići mladi,

I sivih če dana proći nad tom kućom. Ne bacajte

Uz put dare Suvidove- Udarit će opet Jadi

Na vrata vam, u dan zimski. Što primiste, i čuvajte! –

Tako veleć pokazivo gdje se širi iza gorâ

Magla koja sada kruži oko vrha i k dolini

Već se spušta, hvatajuć se za bok litî, o vrh borâ

Vidjao je sa tim velom, na vrhuncu, u daljini,

Dvie prikaze orijaške: jedna s plȁsom, druga s kladom.

Da udare iznenada, luzima se veru kradom.

Čopor siv i crno jato idu s njima. Gora šuti

Ko da već je u naručju vaja što ga sada sluti.