ŽIVANA - PJESMA O GOLEČU - 2.deo

Vladimir Nazor

I.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O GOLEČU - 2.deo

I Živana, Česma, Žena i Vučica, što od njene

Snage živi crv i čovjek, Majka ljudi, zvieri, bilja,

Ljuba vidu i Dabogu, vječna plodna Porodilja,

Gledala je kako lišće na tananoj grani vene.

Ćutjela je da joj snaga smalaksala, da joj ruka

Sve darove podielila, da joj prsa bez mlijèka;

Slutila da voda onašto s gorskoga teče kuka

Romoni joj zadnju pjesmu, i da jad je neki čeka.

Hodala je prema gradu s vrtlovima punim zelja,

Dokle vidje u voćnjaku Zlatokosa i Kaicu.

Brali bozi zadnje voćelomeć kitu i grančicu,

Da ga nose Radogostu, bogu jesenjih veselja.

I klicati ona stade: Zlatokose ti si gore

Nakitio zlatom krošnju što će vjetar da istrese;

Ti, Kaica, taknu rukom punom studi čak i bore

Sa kojih će žute igle vjetar noćas da odnese. –

A oni joj odvraćali: Majko, mi sad pabirčimo

Otkada se zora javljadok se smrkne i unoća.

Mi tjeramo stado u tor, mi po zemlji pabirčimo,

Jer ždral jutros tri put kriknu: Udarit će led I moča.

Dodji! Logor spremamo ti od ševarja i šušora,

Jer koljeno kleca tvoje. Doć će onaj koji kosi.

Koliko nam miška size, koliko nas noga nosi,

Ići čemo i raditi, dok Bies nagne do tvog dvora. –

I umorna Živa sjedne uz mladiće.  – Pri zapadu

Gledalo je bliedo sunce kako onom u voćnjaku

Na nju bozi voće tresu;  Stojnome Biogradu

Na sjeveru šuljao se usto mračnom u oblaku

Bijes Ala. Verao se ko lisica gudurama

I krio se u šumicu, i puzao k poljanama,

Obraćao svoja ledja sunčanome zadnjem traku,

Prostirao prvu maglu mašuć krilma i rukama.

A Živa je govorila: Zlatokose, vlas ti žútî

Kao lišće i jeseni- Tvoja kosa zlatna bila

Kada sam te Div-Dabogu koncem ljeta porodila

Pokraj vode na poljani. A glas, sinko, tvoj je čuti

Kao vjetar kroz trstike. Dva su zdenca oči tvoje

Vode mutne i studene: što ti zjenu pomutilo?

Gdje je moje lȁne malo tužni mrmor naučilo?

Drukčijeg te, Zlatokose, odnjihalo krilo moje.

Premrzla je ruka tvoja, mlad Kaica. Lišće vene

Čim ga takneš. Hladan ti je cjelov, mrzli zagrljaji;

Samo mrazova sestrica niče kud ti noga krene.

Nikad da si rosan i svjež cviet donio svojoj maji.

Čemu, sinci, pabirčite u jesenje ove dane?

Zašto zadnji prilazite i nosite što ostane?

Stradate li i mrznete, moje će vas grijat krilo.

Sve će opet liepo biti, kao što je negda bilo. –

Oni njojzi odvraćali: Nas je jesen posinila,

Nas je, majko, hladna usna džume Mòre poljubila.

Mi sisasmo zadnje kapi tvoga mlieka. Izmučena

Cjelove nam zadnje dade. Srvana i oslabljena

Ti nas onda njegovala kad te drugi izmoriše.

Bolje mlieko i poljubce nama braća ugrabiše.

Mi smo tužni na dnu srca, mi smo kosci u jeseni,

Mi smo oni što pabirče prije mraka i studeni. –

Zborili joj: Novu kulu Črt je sazdo na Golèču.

Svietli bozi  k Rajevini u jesenje dane kreću.

Biograd će opustjeti kada sutra sunce svane.

Radogost će zaželjeti nagledat se svietle grane

Dafine u Navu. Ovdje samu su te ostavili.

Gle, najmladji sini tvoji tebi logor pripravili

U voćnjaku Radogosta, kraj mirisne koševine.

Pod tobom je log od lišća, blazina od djeteline.

Spavaj, majko! Dan se gasi. Noću bit će sladje, tiše.

Trava vonja pokraj tebe; šumi voda što silazi.

Ne boj nam se: To ptić kliknu, to se grana sama njiše.

Nebeskijeh sa visina na te bezbroj zviezdâ pazi! –

I oni je ostaviše na ležaju mirisnome.

Driemala je ondje Živa; a, maglicom ovijena,

Sad pužući, sad lebdeći u opreznu hodu svome,

Uviek bliže k voćnjaku se tome krala neka sjena.

Ala stiže. Tih se prignu nad Živanom uspavanom.

Gledao je pun bojazni u visoko njeno čelo,

Gledo prsâ talasanje, promatrao grlo bielo

Iz kog jato pjesama je lijetalo cvjetnim danom.

U ruci joj klas, u kosi pljeva s gumna gdje se vijo

Ljetos ječam; i taj klas je dar od onog što ga sijo;

A ta pljeva, što je jednom na ljetnome suncu sjala,

Ko rojevi zviezdâ njoj je u pram pala i ostala.

Spava Živa. A kada se dah joj snažni, dišuć, širi,

Preko ruba od košulje dojka jedna u sviet viri,

Pa se krije: nema više tko na hranu njenu čeka;

Sve su kapi procurile majčinoga bielog mlieka. –

Gle Ala i boji se da je slavnu ne probudi,

Da ga plamen njena oka ne ošine i ustrese.

Tko će boštva miljenicu stisnuti na svoje grudi?

Tko će dirat u boginju, da je digne i ponese?

U Stojnome Biogradu Radogost je uz pehare

Na posljednjoj gozbi pjevo. Klico: Zemnik napunio

Izbe, staje i ambare!

Dar Dabogov i Živanin svu je zemlju usrećio! –

Žagor stoji. Iz vrčeva teče piće. Zveče čaše.

Kad najednom u noći se vrisak dignu, klik se začu.

Pjev se stiša; šumor nasta ko kad vode stiene plâčû.

I Rajnici blieda lica jedan drugog pogledaše.

Iz Radove ruke čaša na stô padne. Kamen zveknu

Kao da ga zaboljelo. I svi gosti ustadoše.

Znadu čiji jauk sada u tminama prvim jeknu.

Eto, pâs im na tlo spuzniu, vienci s glave popadoše.

U srcu im nemir. Veo zastire im neki zjene.

Nekamo ih nešto tjera; pa se gube kao sjene

U mrak noći bez zvijèzdâ. A bog Rado stoji, gleda:

Stô se njegov slavni stvara u ploču mrzla leda.

I Biograd Stojni roni u tišinu i mrak. – Rado

Sluge viče: Amo, momci! Zublje! Svirka! Nek se vidi

Tko je dosad ovdje vlado.

Da sviet cio gostit mogu, nek se šire ovi zidi!

Udelite! Razbacite! – I zublje su zaplamsale;

Svirale su zasvirale. Nositi se na sto stale

Djakonije, med svih pčela, sir svih ovca, plod svih grana,

Mriest od riba sviju rieka, žito s brdâ i poljanâ.

Dok sve živo ne te zvuke i to svietlo u grad pade,

Rukave je zasukao i gostima prišo Rade,

Pa iz vreća grabi, dieli. Zvjerad nagnu, čeljad grnu.

Svako prima, svako nosi.

U kolibu čovjek, zvȉjer u jazbinu svoju vuče.

Svirka jenja, zublje trnu;

I Biograd prazan stoji: nem pod kišom koja rosi,

Ljuljan vjetrom što se diže i dvorima pustim huče.

Bjes Ala s liepom gospom preko ravni i bregova

Jurio je, letio je kao oro sa pećine,

Dok do mračnih kula stignu. Ugleda ga sa zidine

Črt i kliknu: udji, ljubo, bijelih mi sred dvorova! –

I sedmera tad se vrata na Golèču otvoriše.

Vuko, Mrakoč i Balačko ususred joj pohrliše.

Radosti se urlik razli naokolo. Na Živinu

Kosu Mrakoč ruku pruži; i blistavu krunu skinu.

Živana je govorila: Daboga je kruna darak.

Dade mi je kada smo se radovali liepu sinu,

Kad mu rodih Zlatokosa, jad i radost maretinu.

Od nje čak i nojca crna sviće kao bijel danak. –

A Bies njojzi odvraćao: Živa, ljubo Nevidova,

Dat ćemo ti zlatno žezlo, dat ćemo ti glatku ploču

Da promatraš lice svoje. Tebe čeka kruna nova;

Na njoj, Živo, alem blista ko nad lugom uštap noću. –

- nastaviće se...