ŽIVANA - PJESMA O GOLEČU - 1.deo

Vladimir Nazor

I.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O GOLEČU - 1.deo

                                                                                              

Prvim dahom leden vjetra probudi se Črt iz duga

Sna i viknu: Teško driemaš bez pobjede i osvete.

Svladao me Perun s mladim Stojanbogom. Moje diete

Najmilije, Mrakoč, skrito u jaruzi na dnu luga,

Od sramote i sad stenje. Oteo mi opet Živu

Bog Svantevit, smrtnicima da ugodi. Munju živu

I gromove obalio Gromovnik je na Udbinu:

Rastalio led i bakar, razvalio most i zidinu.

Težak san je bez pobjede i osvete! – Mrka čela

Podiže se otac Jadâ. Blatna prama i odiela

Stršio je div na vrhu Goleč gore. Dugo vio

Naokolo oblačine uviek crnje. Zavrtio

Vjetru vir je hrašće guleć iz korienja. Ledenjaci

Micali se nizdô nalik na rijèke. A gromade

Rušile se, na svom putu lomeć debla, kršeć klade;

Pa su zatim, šutnje puni, šuljali se u lug mraci.

Stršio je na vrhuncu siv i blatan. Velja usta,

Tamno zjalo, otvorio i zaviko: Gdje ste, močni

Džini studeni i mraka? Gdje ste sad, bogovi moćni,

Sini Črta? Svantevita i Daboga moć već susta.

Amo k ovoj Goleč gori! – Tresli dô se i nizina

Na taj usklik. Sa svih strana hȁralice Moći tminâ
 Ozivlju se, pokazuju: Džume, Srde, Bjesovi,

Ala, Mrakoč i Balačko, Parah, Vuko i Divovi.

Nevid ih je dočekivo upirući u njih oči

Što u sebi tamu kriju i strah dugih zimskih noći;

Mrštio je gnjevom lice na kome se dlake ježe

Ko klisuri mah kad po njoj svoje brazde munja reže.

U ruci mu kamen što ga palcem mrvi, pod nogama

Zemlja koja jedva nosi težinu mu u petama;

A dok nalik na vranu mu medj obrve prietnja sjeda,

Iz uda mu svakog bije mraza stud i snaga leda.

Vrvjela je uz proplanke divlja rulja: Gle nas, oče! –

A Nevidu u grudima srđžba kipi i glogoće:

Sve ću sada da vas bijem. Krijete se po luzima,

Izmedj liti, u šiprage; a ja vaših ruku trebam

U nevolji što me prignu. Ne uzmičem, ne kolebam.

Ne popuštam pedi zemlje Svantevida sinovima.

Latimo se nova rada u naponu svih nam sila.

Udbinu nam razoriše; a mi, iznad ovog bila,

Sagradimo jaču kulu na vidiku svega svieta.

Ne će ovih do visina ni orlovi jaka leta.

Kidaj stabla i gromade. Nosi s rieke leden kore,

S mora hridi, mulj i piesak, s luga debla, s okeana

Klisurine i ostrvca! Spustite se u ponore

Gdje najtvrdji kremen raste! Bazalt, granit i vulkana

Krutu lavu i pepeo donesite, sa pustinje

Ruševine piramidâ, sa sjevera mraz i inje!

Nov će nasip i nov bedem spasiti nas. Na dnu mora

Baltičkoga mnoštvo leži liti, greda i stupova,

A u zemlji prekomorskoj ruševine od hramova.

Nos'te panje i hrebove, čvor i češer jelâ, borâ,

Blato barâ i močvarâ, i niz lobanjâ sa zida

Mongolskoga kana. Ne će koplje i mač ošta brida,

Pa i da su Suvidovi, odoljeti takvoj snazi.

Prenite se. Na rad, Moći! Ne daj da nas Stojan gazi! –

I Črt, čitav brieg otkinuv bilu gorskom, sa sjevera

Zidinom je spasao Goleč. Negdje na vrhuncu

Obranio rub klisurom od granita. Parah tjera

Zemlju s dola na vrh. Ali, varalici i bjeguncu,

Ne da srdžba mirovati; prodre zemlji u duboka

Njedra; kida iz njih kremen, te ga baca na široka

Pleća Jadâ i Divovâ. Blato Barâ Vuko ruje,

Pa ga guta, na Golèču još crnije da ga bljuje.

Mrakoč nosi stup za stupom sa dna mora. Grdne stiene

Vuku Biesi uzbrdice. Puca zemlji kora tvrda,

Riga gvoždje i kamenje. Niz proplanke sviju brda

Klisurine Bura valja. Divokoze preplašene

Jure k ravni; vrane gaču i rasulo navješćuju

Gledajući sa stabala na putnike. Džini kuju

U pećini; vitlaju se u rukama njinim bati,

Lance gradeć kojima će Biesi zemlju okovati.

Div Balačko k rieci hita, pa je smrzne, pa led kida;

I prti ga uzbrdice, i visoke kule zida

Pod kojima svod se crni a na vrhu magle tkaju

Tkiva što se, mjesto zviezdâ, kroz njih Džumâ oči sjaju.

I njegove grdne ruke blato miese, snȉjeg plâstê.

Šum. I lupa. I dahtanje. Nastavlja se djelo holo,

Mrak dok biva uviek gušći, a ravnica naokolo

Kao da se niže spušta, Goleč ko da samo raste.

Petnaest puti noć se smrknu. Već se diže crno zdanje

Na vrhuncu golečkome: tornji, nasipi i vrata

O koja se pramen tmuše ko zastava tamna hvata.

Stoji Črtov grad na gori kao lik iz mutne sanje.

Klisure ga opasale, obranili ledenjaci.

Iz hiljadu vrutaka mu biju zima, šutnja, mraci

I toče se niza strmen. Sve je Bjesove i Jade

Okupio; samo niza nj nekamo se Ala krade.

Tako Velji Dušman sazda na sjeveru snagu svoju.

Al na jugu, gdje su sela i vrtlovi na prisoju,

Još u Stojnom Biogradu bog Radogost u dvor zove

I jesenjim cviećem kiti uzavnice i stolove.

A poslednji gost je žena. S polja ide. Tiha. Sama.

Lišće, koje s grane pada, šušti njenim pod nogama.

U kosi joj svi mirisi prošlog ljeta, na dnu zjenâ

Tračak sunca što se gasi u sumračju prvih sjena.

Bješe ono slatko doba kada vjetar koljem drma,

Kad je oštar miris polja i livade pokošene,

Kad se žuti i crveni krošnja stabla, listak grma,

I lap pada s kokorčike od rosice orošene;

Bješe kad uz plač šúmê vode s kuka silazeće,

I grgolji I klokoće u potoku, ko da veli

Vrč je ruka nevidljiva utopila, a pred veče

Gačući se jato pticâ močvaricâ na jug seli.

Bješe časak od počinka, od sve tišeg umiranja,

Kada mošnjak zrnca trese iz toboca osušena,

Kada srce izmučeno o ognjištu rado sanja,

Mira svog kad predju prvu snuje duša umorena.

Bješe doba kada ljudi iz jesenjih piju vrela

Vodu novu, zaboravnu, i znoj brišu sa svoga čela;

Kada zemljom, koju ljeti izmorila žar je mnoga

A žamori oglušiše, sjene idu lakih noga.

- nastaviće se...