ŽIVANA - PJESMA O BORBI - 2.deo

Vladimir Nazor

V.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O BORBI - 2.deo

Tako je klicao Stojan, dok Nevid je išao poljem

Kao kroz useve vihor. – Al Jarilo mamuzom bocnu

Konja krilata, uvis vinu se; štit svoj držeći

Visoko, pròzbori: Sunce ti sjajno, moj rodjeni brate!

Užari tu mjedenu ploču, dok ona mi ne sine kao

Uštap u ponoći vedroj! Svjetlosti! Sjaja!

Bez njih života nam nema. Na štitu ću ponieti svomu

Pobjedu i spas. O sunce, moj brate, trakove svoje

Daj mi i plamene šibe što njima u podnevo ljetno

Rastapaš kremen u gori, i sokove ispijaš hrastu,

I sušiš močvare blatne, i žariš hridine sure. –

Reče: a sunce udre o štitac svim zrakama svojim.

Ugrije mjedenu ploču dok zasja kao zvijèzda.

Spusti Jarilo tad se u krȅševo. Sijao štit mu

Golem, sjajan ko uštap na rubu istočnih gora.

Magla se razbjegnu; sve se posrèbrilo i sve pozlátilo.

Od te svjetlosti Biesi teturati stadoše, sliepi.

Rajnici tjerali konje i mahali ognjenim mačem

Gazeć dušmane koji bez vida, i umorni, prašni,

Nemoćnome u gnjevu uz Gòleč su bježali drhćuć

Koljenima što u njim ko led se rastapala snaga.

Nevid udari šakom o vrata. Zaškrinuo stožer.

Ona se otvore. Kao što ljeti, sa kišom plahom,

Nȁbujâlî potok, što niz dol se valja i tutnji,

U se ponorsko prima ždrijèlo: tako proguta

Črtove čete golečka vrata, lupnuvši gromko

Za bjeguncima. – Svietli vojnici su gledali kako

Ona se kapija pred njim zatvorila. Oblaci kule

Oviše; zȁurla vjetar; a kamen i santa

S visa na njih se prosu.

Stojan četu povede na obližnju strmen. – Strijèlâ

Rojevi, nalik na zrake sunčane, poletješe u grad

Pa ga rasvietliše svega. Ugleda Stojane kule,

Granit, od gvoždja zide, od leda temelj,

Od mjedi roge i kuke. Iz močvarna jezera Biesi

Vadili mulj, a iz greda od krȅmena kidali hride;

Rušili pećini vrata, da iz nje mrak crnji izvuku.

Parah je mahao krilma i piesak je vitlao, a div

Balačko čupao hrašće iz koriena, kido ga, baco

Dolje, niz bedeme strme. – Zaludu je kušao Davor

Srušiti gradom vrata, otvoriti prolaz.

Napinjo bog se je snažni gologlav i crven u licu.

Hukaše; lȅpršâle  mu vlasi, i oči mu sjale.

Sva je Perúnova ljutnja, kad gromovi noću tutnje,

Bila u njegovu glasu, svi usklici ljudski, kad borba

Usplamti izmedj dušmánâ, a čelom mu orala srdžba

Brazde duboke, svijȅtle ko munje  u noćnome nebu;

Lupalo Rajnicim srce ko greda u njegovoj ruci

O tvrda Črtova vrata.

Muklo od udarca svakog tutnjila kula;

Drmo se Goleč; a klancem i spiljama okolo grada

Odjekivala jeka. – Smradan se dizao zadah

S golečkih kaljuža; opet studena se širila magla;

Uzvik Črtov se jače ozivao gradom i râvni.

            Onda Stojane reče drugarima: Večer se bliža.

Nama će donieti hlad, a mlitavost konjima našim.

Ona će pròmetnuti mulj u led, sjenu u tamu.

Zar ćemo Davora pustit da s onom od gvoždja gredom

Prvi u tvrdjavu udje?

Čemu nam krilati konji? Nek rznu! Nek uvis se vinu!

Živana! Živana!...Za mnom! –

            Tako je vodio Stojan drugáre. Nasip prelètje,

Jarak, i zid, i kulu; a konji iz nozdara prospu

Rojeve varnicâ; potok topline se razli Golèčom.

Led se bjesovima pod nȍgama rastopi: probi

Voda pod zidinom grada, i temelj joj čitav umèkšâ.

Dvori se nagnuše; negdje, na zapadu, bedem se sruši.

Davor i Jarilo udju s gredúrinom koja se sada

Prometnu u stup što plamsa, i svietli, i grije toplinom

Topeć golečke dvore. – Zadrhtao Nevid u onom

Svietlu, u onome žaru: Otvorite pećine hladne!

Otvorite utrobu svoju i haknite iz svih dubina!

Spásenja nojca nam nosi. Parahu, Balačko, Alo,

Drž’te se, sunce dok zadje! S prvim će tminama skoro

Nestati Vidovi sini ko varave sjene. –

Zalud viko sve ljuće. Pod njime treso se Goleč,

Rušio grad se, gorjele kule, s bedema baco

Bjesove Rajnik. U boku opaljen ognjenim mačem

Bježo Balačko; Vuko previjô se zubima grizuć

Perce strijèli sunčanoj što Jarilov luk mu duboko

U gut usadio; Parah po garistu vukao krila

Što ih opalila vatra; bies Ala, u zmajevu liku,

Rio gubicom zemlju, u ponorske špilje

Da sidje, da nadje hlada.

Nevid u dvornicu udje tajnènu gdje Živanu krio.

Boginjo – prozbori – Vid nas nadvladao iznova. Strpi.

Kratko njegovo bit će bogòvanje. Opet će Črtov

Ustati rod i zȅmlju osvojiti, graditi kule

Na vrhuncu planine.

Nama je sada otići na sjeverne gore, u bielo

Carstvo gdje takmacu ne znam ni traga. Boginjo, dodji! –

Ali, u modrom je oku Praròdilje gorio plamen;

Ali, grudi se njene talàsaju zreo ko usjev

O podne, pod udarom vjetra. I ona prozbori: Črte,

U toj tamnici, tvojih do nogu sam ležala dugo.

Ćutim u žilama svojim toplinu, u srcu čežnju.

Željna sam cvieća, djece i dragosti, svietla i žara;

Hladne grudi su tvoje, i mrko tebi je čelo.

Pusti me slobodnu! Braće zov čula sam, glasove njine,

Ona su doniela meni ko trava zeleni pojas

I prvo proljetno cvieće. Dugo sam čamila, dugo

Služila tvomu gospodstvu; a, liep mi je svanuo danak. –

            Reče; al Črtova ruka poségnula za struk je njezin.

Nevid je dignu, ponese na zidinu, gotov da s njome

K sjeveru pobegne. Vrisnu tad boginja. Stojan dolètje.

I on šibati stane dušmána svog drevnoga bičem

Od sunčevih zraka spletenim. No Črt je pred njime

Stajo ko hrastovo deblo o koje se sjekire lome,

Munje ga utaman biju. Hukao muklo

Dahom prašinu dižuć, i pružao gvozdene ruke

Prieteći mladome bogu.

Onda Jarilo k bratu pristupivši: Stojane, reče,

Gdje ti je sulica kojom Svantèvid te nagradi, kada,

Ispred navskih vrata, div-Balačka, Črtova sina,

Strmoglavio si u jazove Udbinske. Njome

Biesa gadjaj; i ôn će zacviljeti biedno, ko pašče. –

Reče. Stojan iz tula izvuče strahotnu strielu.

Teška biaše kao red gredâ na karpatskom bilu.

U svom je nosila peru šum Dona i ljutnju orkána

Kozačkih stepa, na vrhu žar sunca svrh južnoga krša.

Napevši božansku snagu, i nabreklom miškom, i s teškom

Mukom, namjesti Stojan strijèlu i konop potegnu.

Pusti tetivu. Ko vihor, odletjevši, strelica zviždnu.

Goleč se čitav ustrésê; a Nevid se s bedema svali.

            Stojan zagrli Živu i prozbori: Rajnici, pjesma

Pobede naše nek ječi visoko! Goleč je pao.

Nestade Črta. Živa na njedrima mojim se smije

Motreći luge i polja po kojim će hodati sretna,

Zemniku dare da dieli i bogove nove da radja.

Kupite, drugovi čete! Sva rosna u kopreni svojoj

Večernja Zora će sada otvoriti nebeska vrata. –

Prvim sutonskim mrakom Črt bježi put sjȅvera. Gleda:

S oblaka, koji još živo na zapadnom nebu blijèšti,

Svjetlost na more pada; visoko Râjnikâ čete

Uz nebo penju se, jašu na ognjenim konjma što lete,

Pa kroz biserna vrata gdje dugine boje trepere

Ulaze u rajske dvore.

Pred njim, mrak i tišina. Daleko vjetrovi huče;

Crne se od leda polja. - Zvijȅzda sjeverna sija

Kao fenjer u magli na moru; a Bijes pod njome

Stoji; misli več sada o danu, kad opet će moći

Opasan snagom novom i s bjesnilom ljućim i žešćim

Vratiti na jug se topli, da iznova nèbeskoj djeci

Otima boginju Živu.

ŽIVANA - PJESMA O BORBI - 1.deo

Vladimir Nazor

V.

PJESMA O BORBI - 1.deo

S ruba golečkog zida posmatrao Črt gdje se spušta

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

U južne krajeve zemlje Svantèvidov porod.

Seljani s kukom i s plugom iz obora izlaze; mornar

U more tiska ladju i čamac, lovac u gori

Psima i strelama lovi.

Gledo i zborio Nevid: K vrhuncu na kome tu sjedim

Suvida sinovi nikad usudit se ne će.

Strah na lice im pada, kad s ove tvrdjave sjena

Do njih se protegne. Vidim

Kako na zemlju našu koráčiti ne smije Stojan

Ni Momir, kopile ludo. –

            Mrk je šutio Nevid na zidu u kolu sjedéći

Jadâ, Divovâ, Džumâ i motrio kako na jugu

S nèbeskog svoda silazi potok

Svjetlosti na zemlju. Gledo, dok ugledo nije

Paraha koji k tvrdjavi hita.

Jurio prašinu dižuć u trku, nalik na konja

Kada, raskinuv uzdu, poljetnim cestama kasa.

Hitao hučeć u klancu i lomeć u gaju

Grane i debla; a kada pod zidinu bane:

Črte – zaviknu – dolje u kraju za riekom

Čete dignuo Stojan. Konjice jašu,

Mačeve pašu, šljemove nose

Koji ko zviezde sjaju; a Navu je vrata

Zora otvorila. Nove silaze na zemlju čete.

Kupe se; bodri ih Stojan da obore ovo

Zdanje; sjeća ih dana kad gledahu pad i rasulo

Udbine, Ledjana, kule Nebojše, onda kad našu

Satrše silu pomoću munjâ boga Perúna.

Gord i uznosit Stojan na Labudu jaše, i vitla

Mačem, i zvekeće tulcem, i viče: Našijeh konja

Krila su jaka ko krila u orla, a koplje nam može

Taknuti i dna morskog.

Črte, oni će skoro u krajeve banuti ove.

Idu; a vojsku vode bog, Stojan, Jarilo, Davor. –

Parahu, odvrati Črt mu, od čȁsa kad Živana-Zemlja

Omili Suvidu, ljuta medjù nama vodi se borba.

Svake godine na me taj silnik sinove šalje.

No je srdžba mu jadna, i jalova muka mu pusta.

Kule gradim sve tvrdje; a, oboren, opet se dižem

Jači no ikada. Alo, Mrakoču, Balačko, Vuko,

Sidj’mo u súsret tim bliedim mekúšcima, tima

Borcima kojima ležaj pod Dafinom stablom

Oslabi udove liene. –

Tako je zborio Črt; a gomila planu Bijesóvâ.

Divovi pomole glavu iz pećina, vatrom gdje kuju

Lance i verige. Jadi sa obližnjih gora

Nizdo sidjoše. Zemlja zatùtnji; urlik se dignu.

Uspravan gledo je Nevid put južnijeh strana i stajo

Nalik na hridinu morsku sred olujnih pjena.

I ču se topot, i gore zadrhtaše, i ravan sinu

Sjajnih od kaciga, glatkih od štitova, vitih od koplja,

Kao zastave dok su lepršali oblaci iznad

Glava konjika rajskih.

Sjedi pod Dafinom stablom Svantèvid u Navu i gleda

S gromovnikom Perunom i s Dabogom kako na širnoj

Golečkoj ravni dva oblaka jure.

Jedan je sjajan i lagan, a vjetrovi južni ga nose,

Drugi je taman i težak, a vjetar ga sjeverac tjera.

Što prvi svjetlošću zlâtî, to drugi sjenama crni;

Što onaj rastapa, ovaj pretvara u led i u mraz.

Svantevid Dabogu tada rieč káza: Oštar se sukob

Sprema na onoj poljani. Junačke sine

Dade mi božica Vida, poródila Stojana koji

Na Črta prvi se diže u proljetne dane

Da mu tvrdjave ruši; poródila ognjenog biča:

Jarila, koji na gorskim vrhuncima topi

Posljednji snijeg i s Ladom provodi ljubav.

Rodila ona je meni i Davora, trepet Bjesóvâ,

Koji je ljudima vodja u dane kad ratovi od njih

Vukove stvaraju. Borbe htjelo se bozima mladim.

Hoće da očiste pute pred hodanjem tvojim, da satru

Črtovo djelo, da Jade i Bjesove tjeraju s polja

Gdje će Živana opet ovjenčati klasima glavu.

Bit će žestoko. Al Goleč nek ruše bez pomoći naše. –

Stojan ispod Goleča medjutim klicao: Črte

Čemu se opireš, kad je dan svanuo silasku mome?

Čemu si poveo Živu u mračne golečke dvore? –

Njemu odgòvori na to Bjesóvâ roditelj: Lude,

Mladiću, rieči si sada izustio. Davno to bilo,

Prije no majka te rodi,

Kada s ocem sam tvojim mijèsio zemlju i zviezde.

Suvid otvori vrutke Svijètla, ja izvore tame.

Sve što je čvrsto ja dadoh, a ôn je nosio drugo.

Stvorili skupa smo onda vasionu. Svemirski temelj

Mene je dopao, njega zvijèzde na vrhu nebèsâ.

Moje su bezdane mračne, a njegove vedre visine.

Čemu mi otima zemlju: nebèsima ona je bašta

Dolje na najnižem rubu; al ona je i krov što blista

Nad crnim grotlom dubínâ u kojima ja sam gospodar.

Sunčevom žegom i sjajem navaljuje Suvid iz Nava

I vas ovamo šalje. Zaludu muka mu pusta.

Smrznuo dahom sam svojim dva mora na medji zemaljskoj.

I dan će doći kada s visina će utaman teći

Ognjen rieke bujica; studena ko od leda gruda

Uz mene će stajati Živa. –

            Još je zboriti htio; al Stojan Rajnike maknu.

O vojsku udari vojska. I klupko nastade gusto

Kojemu pucaju konci, pa prosiplju svi se, da opet

Naprave nemiran splet, sad prosuti, skupljeni sada

Olujnim prstima nekim.

Skočio bijes je Mrakoč, s rijèke koru je digo,

Na hrid se popeo; hoće da pritisne Rajnike njome.

Trgnu se Jarilo, konja ubode i hitnu se kopljem

Kojemu na vrh je Lada plam djenula sličan jezičku.

Zviznulo koplje je dugo i probilo bijesu kožu;

Mrakoč je kriknuo, plasa o liticu lupnu,

Zveknu, i u sto tvdih komadića na tle se prosu.

Gorjela golečkom džinu sva dlaka po tijelu, brada

I pram mu čupavi, gusti u kome je nosio tamu

Ponoći golečke; i bies škrgutao zubima, i kleo.

Padahu oblaci plamnih strijela na Črtove borce.

Konji, uz bat i rzaj, progonili krda Bjesóvâ.

Jarilo vijao Alu: Kada ćeš jednom izaći

Preda me? Oči su tvoje dvie rupe, dva ponorska zjala.

Ne možeš svietla podnosit današnjeg dana. –

Rajnik je tjerao za njim svog konja, a Bijes nagnu

U šumu, u šiprag udje, u spilje sidje

Gdje su zmijama legla, pa iz tih dubina

Potjera na bojno polje dvie džume: Vlagu i Tminu.

Smrknu se Vidovoj djeci pred očima danak; u mraku

Mahali ludo i sliepo, i tražili kopljem zaludu

Dušmansko tielo. U tami, nalik na ponoćne ptice,

Navale Bjesovi, jačom žestinom; probiše bojne

Redove. Balačko dignu kam velik i Stojanu konja

Pogodi. Za’rza Labud, i skoči, i na zemlju klonu.

- Suvide, ili si danas ugasio sunce nebesko,

Ili si nam poslao nojcu da raširi krila

Na tu ravan i oči nam osliepi pobjedu dajuć

Tvojih sinova krvniku? –

ŽIVANA - PJESMA O MOMIRU - 2. deo

Vladimir Nazor

IV.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O MOMIRU - drugi deo

A medjutim, spavao je u gorici Stojan dive

Na krioca lepe Zlate. Shrvao ga opet sanak.

Sanjao je zelen polja, tihe ravni, i zalive,

I uz rieku jablan, koji, visok, uspravan i tanak,

Sličan koplju zasadjenu u zemljicu, k nebu strši.

Čeko da se na gla Zlatin iz onoga sanka trgne,

Te sa zemlje pritisnute Mrakočevu silu svrgne;

Čekao je nek se djelo Momirovo jednom svrši.

A Zlata je promatrala prve trave kliju,

Kako Momir gorom ide, na potoku gâze traži,

Kako zora i sutoni uviek življu svjetlost liju,

I medonja iz jazbine o nizinz već silazi.

Prignuta nad svojim dragim gledala ga i ljubila;

Brala cvieće što ga iz tla izmamiše sunca traci,

Da Stojana razvesele premaljeća prvi znaci;

I gladeć mu rukom kosu budila ga i zborila:

Zlata:

Ustaj, mladjani bože! Stigle već prve laste.

Na gori topi se snijeg.

Kraj vrela, uz potok i rieku već meka travica raste.

Krošnjama diči se brijeg.

Loveći srebrnim lukom luzima Momir se vere:

Podlego jelen i vepar,

Iz kraja došo daleka gdje širina stepa se stere,

Gdje brzi šumori Dnjepar.

On priča momku i curi o nekom zemskom raju

Gdje zrije od zlata voće;

U gadjanju strielom, u trci na bielcu, u ovome kraju

S tobom se takmiti hoće.

To se je veselo momče iznova rodilo, opet

Na zemlju prvi nam sidje.

Stojane, on će se danas na vrhove najviše popet,

Cieli da svijet obidje.

Stojan:

Tvrd me svladao sanak, o Zlata, Ladina seko.

Slaba još desna je moja, ko kamen teške mi vjedje.

Roda još ne dolètje tamo sa Karpatske medje.

Ustanku, pobjedi časak zaludu sada bih čeko.

Momira davno ustrielih, al’ vile mu vidale ranu:

Od lieka cvieće su brale trgajuć s Dafine granu.

Krije se u ljetne dane po luzima i tvrdo spava;

Zimi dršćući sjedi ko prosjak pred vratima Nava.

Ni bog ni čovjek. Ni živjet ni mrući se smiriti. Opet

Živa ga zemniku rodi rijèke na žalu, a vile

Navake il golečke ludo to kopile od Vida krile.

Utisnut smrtnikov biljeg na čelo je njegovo. Popet

Na vrh, spušte u dolac, od gorskih do morskih spilja,

Pun obiesti, s bielcem i s lukom, luta bez glave, bez cilja.

Nije roda božànskôg; odbio  i bog ga tminâ.

Gadjati opet će njega strelica Vidova sina.

Kratka će pomama biti skitačeva – Ti, moje zlato,

Vrati k ležaju mom se, kad rodâ prvo se jato

Spusti u obližnje selo. I sada drži me san.

Ustanku Stojana boga još nije granuo dan.

Još mogu vjetar i snijeg ugušiti proljetne klice,

Još neko turobno velo suncu obavija lice.

Površina rijèke led nosi, a koritom valja

Mulj se, kroz oblake Črt još odurnu glavu pòmâljâ. –

I dani su prolazili uviek vrući, uviek duži.

Već iz sniega visibabe pomolile glave male

I, na srebrn zvonca nalik, njišući se zazvečale.

Niče cviet na drienku, listić na lješniku, pup na ruži.

Sada studen, a sad topal, ide dašak lugovima

Od koga se zemlja budi lagodnijem trzajima.

Zlata se je naglo digla, maknula na stablu grane

I pustila trak s istoka da na vjedje bogu pane.

Zlata:

Stojane, tvrdo mi driemaš, a prve se rode jate;

U selu zaigra kolo.

Momci danas poljànom teraju hrte i ate:

Srce im veselo, holo.

Opreo pauk je mrežu u tvojoj kacigi. Luke

I mač ti nagrdi rdja.

Na Golèču – čudesa stvaraju Črtove ruke –

Diže se zgrada još tvrdja.

Oblaci oviše ondje zidine, nasipe, kule.

Tutnji, i brieg se trese.

Bjesóvâ rulje se kupe  i porod Svantèvidov hule,

Vučjim se ustima kese.

Stojane, Suvidu sine, ti driemaš u ovome gaju

Na polju cvieće dok cvate;

Još je mrak na Golèču, al zrake sunčane tu sjaju.

Sve blista; i čeka na te.

Stojan:

Oružje, Zlata, mi pruži: kacigu  i štit i striele.

Napoji Labuda moga i hrte. Vile su biele

Posule cviećem staze kud ćemo predveče poći.

Koprena magle se više ne spušta na moje oči.

Čujem gde mrmori potok, u granju ptičica pjeva:

Liep li je uranak danas sred ovog proljetnog dneva!

Zlata, u zjenu tvoju sunčani prodrieše traci.

S tvojih usana snagu nebeski sišu junaci.

Biela ruka je tvoja ko ljiljan, kosa ti plava

Kao klasje pred žȅtvom, a diše pod nogom ti trava.

Črt je gradio nešto na svojoj visokoj gori.

Srušit ću zidine one, propasti svi če mu dvori.

Pasti s nebesa će vatra; olujne snage će rieka

Zdanje progutati ono. Gledat će sela daleka

Golečkih kula rasulo; slušat će lelek i viku

Striela kad usadim u bok Mrakoču, pomamnom biku.

Luk i strelice daj mi. Tul golem sad mi se hoće,

I mač, i dugačko koplje. U bari puljak glogoće.

Vjetrić planinski lice mi gladi. Kroz bukovu granu

Tračak jutarnjeg sunca na moje obraze panu.

Zlata, za onim sam panjem spremio oružje svoje.

Na šljemu kita, na tvrdom oklopu nakiti stoje

Okolo vrata. Ravnicom prolètjeti mi ćemo skupa. –

Reče. A konj do njeg rznu; oružje mu zveknu. – Zlata

Iz tri vrela vode donie, sa tri polja donie travu;

I napoji, otimari, i grančicu mirisavu

O šljem djenu, neka trepti  kad će junak da se hvata

U rvanje s Bjesovima. I sve grane u luzima

Zašumjele, i sva voda što se s visa u dol toči

Zagrgolji, i sve ptice u hrastiku što ih ima

Javiše se pjesmom kada na Labuda Stojan skoči.

Kad zviezda preko neba, kao ladja preko mora,

Letio je bog strijèlac niz poljane, iznad gorâ,

Preko rieke i potoka. Jašio je put istoka

Da se popne na vrhunac, da se digne u visoka

Carstva kojim Suvid vlada; i bogove zovne mlade;

I nebeske konjanike da okupi; - ta , on hoće

Izbrisati sve tragove zimske nevjere i zloće,

Porušiti svaku kulu što je Črta ruke grade.

 - Sav je svijet očekivo krik Stojanov i šum krila

Labudovih svrh nebesa, a najvećma Vesna vila.

Bješe ona otvorila zlatnim ključem premaljetnim

Šest vrtlova zemaljskijeh, a pred sedmim vratma stala,

Jer se mlada pobojala:

Stojan spava, bdi Balačko; pa bi mogo lieham cvjetnim

Hak dunuti iz Golèča, koji još na gori stoji,

Da u sedmom vrtu smrzne sve što njena ruka goji:

Strk bosiljka kojim ona ranim jutrom tare dlane,

Blazinu joj ispod glave: busen drobne mažurane,

I bokore od metvice što joj irišu na putu

Kad iz vrta u vrt hoda, i naranču vojku žutu

Što se bielim cviećem kruni ko nevjesta. – Strah je hvata

Otvoriti sedma vrata

Prije no se Stojan javi. Pred zaprtim vrtlom stala

I u bašte otvorene s tog se praga zagledala.

Sve su voćke preko noći procavtjele – al, i zebu;

Bielim zrnjem glog se osu, drienak žutim zviezdicama;

Jičer prutić, šipka danas, na starome raste hrebu

Mladika; - al sve to drhće: i sad bije stud i tama

Sa sjevera. Gdje je narod bubâ, crvâ i puk pčelâ?

Moir dodje, a i prodje. Nije još ni započela

Borba s Črtom. U sniegu su na planini i sad vrsi,

A uz kore i vlatove idu noću mrzli srsi.

Lepet krilâ. Glas s visoka. Labud! Stojan! Vesna skoči.

Zasjalo je njeno lice, sinule su njene oči.

- Bosioče, prolistaj mi! Narančice, možeš cvasti!

Noćas će se Nav otvorit, i Goleč će sutra pasti. –

I zaprtu bravu Vesna već otključa. Sva u rosi

Rasutoj po zelen grani koja biele cvietke nosi,

Naranča sred vrta stoji. A Vesna je kida. Diže

Ruku. Maše konjaniku što već Suncu u dvor stiže.