петак, 08. новембар 2019.

ŽIVANA - EPILOG

Vladimir Nazor



EPILOG



Iz krajeva vječna sniega, sa vrhunca ledenjakâ,
Lutajući mrzlom tamom, Črt je gledo u daljini
Gdje se zemlja uznijela cviećem gajâ i pašnjakâ.
Eto, dvor se Radogostov opet gradi; Vida sini
Prilaze mu. Nema snage što bi Zemlju opustila
I mostove do nebesâ u jaz mračni porušila.
Led i oganj! Mrak i svietlo! Al sve to je hrana za nju.
Nadji što će jézgru gristi. Treba crv u njenu panju!

Prede Nevid nove varke, snuje svadje i osvete.
A kad nojca na sviet pane, sa stožera na jug sidje
Da zametne novu borbu: O, zemnik je ludo diete!
U njegovu srcu moram sagraditi kulu svoju.
Ustopce ću za njim ići dok mu duša meni pridje.
U grud ću mu posijati čkalj i trnje. Silu svoju
Sad ću drukče pokazati da raspalim ljudske strasti,
Pa se ljudi, podivljali, nadju svi u mojoj vlasti. –

I Črt podje medju ljude. – Od praga je k pragu luto,
A u liku žreca. Med mu na usnama, jed u duši.
Pogled svaki nešto vriedja, rieč mu svaka nešto ruši.
Seljacima hvale pjevo, no, naviešto da će žuto
Klasje njino sutra gnjiti, da će suhe i pljesnive
Jesti hlepce, da će skoro opustjeti sve im njive.
- Rodilo se novo sunce na istoku. Vašu muku
Prokleli su bozi, novi sad se Biesi k vama vuku.

Ima kraj gdje ljude râjê i vesèlê bolje Moći.
One češće mieh nebeski izlievaju, da raskvašen
Zgusnu prah i grȕdu sliepe. Ondje, zimi o ponoći,
Ćuk ne straši; i ne treba torit zemlju; a.preplašen,
Zmaj od ljudi samo bježi u kamene rasjeline.
Ondje volu do koljena struk je trave deteline.
Oštro nebo, zemlju škrtu vama bozi dodielili.
Vi ste licem o tle pali, a drugi se osilili! –

I zemnik je tužbu digo na svog boga. On je sila;
Al je hrana, što njoj treba, krv il znôj iz ljudskih žila.
U borbama što ih vodi protiv Jadâ i Bjesóvâ
Mora uviek da se kida komad mesa čovjekova.
Išla priča naokolo o dalekim krajevima
Kojim teku meda rieke, i sama se pase stoka.
Sada tih, a sada jači, šapat išo po selima.
Čekala se nova zviezda što će sinut sa istoka.

Narodi se onda ljudski usplahire. Burni vieci
Prohujaše. Iz pustinja prilazili ljudma Sveci
Ili – Biesi? Učestaše Mučenici il – Krvnici?
U vir jedan okretahu ponori se i zrenici.
Usplamtjela ko još nikad borba medju bogovima.
Grčila se od njih zemlja. Otvarahu grudi njene
Mač i koplje ubojito. Krv je tekla potocima
Na kipove porušene, na hramove razvaljene.

I kad kneže Vladimire u kijevskom svetom hramu
U prah sruši kip Peruna, slavenskoga gromovnika,
Žešćim gnjevom boštvo planu s toga novog odmetnika,
Pa s Urala sve do Dnjepra širit poče strah i tamu.
Stislo grome u desnici; grȁd pozvalo i svih mora
Uzbunilo bezdna mračna, zaljuljalo vrhe gorâ,
Te, dignuvši moćnu ruku, razljućeno, uvriedjeno,
Iščupalo kraj Kijeva hrašće bogu posvećeno.

I, baciv se u mah jedan Karpatima iznad bila,
Sve u jedno breme složi ono hrašće ponosito.
I udari munjom. Planu ognjenome biesu sila;
Razmaha se požar velji. – zablještivo, strahovito
Gorjela je vatra gnjevom u jesenjih olujina.
Ječala je nadaleko i ravnica i dolina.
Sa lomače orijaške kidale se iskre žive.
Klicalo se širom zemlje: Gdje ste Moći milostive?

Protrnuše puci razni; pale žrtve pomirnice.
Alo, niem i blieda lica, pred kolibom Sloven stoji.
U tom glasu iz daljine ima nešto čeg se boji.
U tom plamu dalekomevidi neko strogo lice.
Pomozi nam, Svantevide! Jad se nama grdan sprema.
Božanstvo je osvetljivo, a odbrane od njeg nema!
Pomozi nam, Svantevide! Taj je plamen opomena.
Od vjernika zar će tvojih nestati i uspomena? –

Bjesnio je požar onaj osam dana, osam noći,
A deveti kada svane dan, jačim plamom Karpat gori.
Od Volge je do Rujana obratio Sloven oči
Božanskome znaku tome; strah mu dušu mori.
A zatim , u noć mračnu, ljućim biesom vatra planu,
Kad grom jače zatutnjio, i grad sprži svaku granu,
Podižu se slavski puci, redjaju se kupe, jate;
Usklik im je zajednički: Na Karpate! Na Karpate!

Na karpatskoj visočini zgrnuli se slavski puci
Tam’ od Labe i Dunaja, s Baltičkog i Crnog mora.
Pastirâ su i oračâ puni vrsi onih gora:
Na vatri se bliešte kuke, rala, bati, mjeden luci.
A požar se dalje širi lapćuć ognjen jezicima
Da okruži narod onaj uviek užim obručima.
Oblačina crna dima smrknuo se danak bieli.
Vaj , od gnjeva Perunova nastradati puk će cieli!

No, plam jenja i već trne. Vjetar dunu, dim rasprši.
U oblaku što se crni nad glavama mnoštva toga,
Pojavi se ljudma Perun, kovač groma strahotnoga.
Niti rieč se ljudska diže, niti vito koplje strši.
Šutke motre pradjedovi slavskih roda i plemena;
Osjećaju, znaci to su novih zgoda i vreménâ.
A bog tutnjeć zadrmao dô i vršak Karpat-gori,
I tad, glasom koji tutnji, narodima progovori:

Zvao sam vas, slavska djeco, osam dana, osam noći
Na te hridi u planini gdje su gniezda sokolovâ.
Pobedom će sada novom uznieti se crne Moći,
Muk i tama tragom ići svietlih vila i bogova.
Ljudskiem se narodima novo doba približava.
Na ognjištu vatra naša već se gasi. Iščezava
U srcu vam vjera, bliedi Vidov lik u vašoj duši;
Na Rujanu hram izgori, u Kijevu kip se sruši.

Kada jošte u zametku bjehu slavska pokoljeja,
Nad glavom smo vašom bdjeli, ulili vam prvu snagu.
A kad poče stablo vaše bacat pruće iz korienja,
Spremali smo plahe dažde, svietle dane, rosu blagu.
Mi smo vama na dar dali uviek širi dio zemlje.
I za vas smo probudili snagu koja u njoj driemlje.
Pružali vam ruku svoju bozi veliki i mali,
Kad ste onog puta tlom još tvrdim prohodali.

Vas ljubavlju Lada raji, a veselju Momir uči.
Gnjev junaka na dno srca Davor vam je usadio.
Dok Jarilo zvieri tjero, Dabog vam je davač bio
Hrane, pića i topline. Protiv Črta svedj se muči
Stojanbog za vaše dobro: odapinje s visa strielu,
Sieče mačem ognjeniem, na Labudu, konju bielu.
A nad lugom koji cvjeta prvo voće zreti stane,
Svjedoci ste i vi braka div-Daboga i Živane.

Sudjeno je, znam, do skora da pobiede nove Moći,
Da se ruši kip u hramu, da se čupa hrašće sveto.
Da što dosad svetost bješe, bude lažno i prokleto.
Mladom suncu na ishodu uz osmieh se dižu oči!
Znam, daleko doba nije, u dan gnjeva, krvi, bola
Kad će Volga, drevna rieka, k moru drugom tok da skrene
I na nebu sjevernome prevrnu se Velja Kola.
Starom suncu na zapadu okreću se uz rug zjene!

Ali, moć nam ipak ne će slomiti se, ne če pasti!
I dalje če srcu vašem govoritiPerun moćni.
A daleko pokoljenje, kad će poljem žito rasti,
Kad će naglo iznad žetve zaprietiti oblak noćni,
Kad se bude urotio roj Bjesóvâ sviet se ruši,
Kad će htjeti led il suša svaku klicu da uguši:
U pomoć će ono zvati novo Biće, Ime novo,
Al će njemu pred očima lebdjet čelo Perunovo.

U srca smo davno vaša, slavski puci, usadjeni.
Čuti ćete na dnu duše i u kasnim vremenima
Rieč bogova prastarinskih. Ponositi, božanstveni
Stas Davorov uviek će pokazati vama svima
Kada bojni rog da zovne. Pjevat ćete svedj o Zori
Što Prijezdi konja sprema da je nosi stazom sunca.
A kad oblak širit počne strah u selu, mrak u gori,
Pitat ćete: Zar ne grmi glas Perunov sa vrhunca?

Zvao sam vas, slavski puci, sred tih šuma i grebena,
K vrhuncima koji gore, gdje su gniezda sokolovâ,
Nek znadete kakva moć je u silnijeh u bogova,
Neka znate sudba vaša da je s nama prepletena.
O, vi puci i narodi: uspomene mladih dana
I za gomile je ljudske srcu plamen, duši hrana!
O, vi puci i narodi: nit se kida nit se briše
Pečat što ga nasred čela bozi stari udariše.

Razlijte je kao voda diljem zemlje! Na vas čeka
Gruda jošte netaknuta. Plivat će vam plug po tegu
Kad zaroni u ledinu crtalo, kad zemlja meka
Pucat počne, kada budu dahtat stali voli gojni.
Slušat ćete škrip lemeša, ćutjet ćete sunca žegu.
Prionite žedni, znojni
Na rad! Nove bogove će radovati muka vaša;
Dobit ćete nove zemlje da vam budu gladu paša.

Ti ćeš Ruse jak i krupan preliti se ko slap vode
Za istočnim gorjem, rodit Svjatogora gorostasa
Kojega će teško nosit ruska zemlja. Ti ćeš brode
U tri sinja gurat mora. Strepit će od tvoga glasa
Skit, Tatarin i Pečeneg. Raširit će stablo tvoje
Grdno granje od Urala do Karpata kamenita.
Sȁti sok češ, vodu piti od sto brazda i korita.
Bit ćeš, sine, kao sunce u ponosu snage svoje.

Ti ćeš Lehu ojaditi srca naša. – bit ćeš kao
Vinograd što njime prodje čopor konjâ. Voće palo
Sa čokota potučena; al još lista i miriše
Bus na koji divlje ždriebe kopitom je svojim stalo.
Ti ćeš kao jelen biti za kim lovci udariše,
Dok ga hajka umorila, i na zelen travu pao.
Bit ćeš kao labud kada na umoru slatko pjeva,
A pjesma se kroz vjekove opetuje i razlieva.

A ti, Čehu, mladi lave, ti ćeš rikat na kamenu
Svoga briega; plašit zvieri na Sudetu i vukove
U Šumavi. Libuša će na Vltavi grabit pjenu
Da umije lice svoje. U krvave ćeš valove
Tielo kupati, u spilji čuvat mlȁd, i gdje se pati
Ne klonuti, dok ti pandža ne otvrdne, dok ti griva
Ne naraste; al ćeš jednom novu zoru dočekati.
I zora će ona biti vedra, rujna, zablještiva!

Ti ćeš, Kleku, uviek biti sin najdraži Dabog-oca.
U večeri premaljetne, gaj dok cvjeta, niču sâdi,
Kćerka tvojih milokrvnih dizat će se iz gr’oca
Pjesma koju dragost radja što čovjeku tugu sladi.
Penjat ćeš se vrh Triglava, da se sjetiš starih dana,
Da se drevnom bogu moliš neka svaki kut tvog stana
Blagoslovi, nek ti šalje sunce zimi, ljeti kišu
Što će od nje naokolo njive da ti zamirišu.

T, Hrvate, najdalje ćeš od sviju se maknut: k moru!
Pa da ondje ladje praviš, mreže pleteš, lozu sadiš.
Bićeš kao galeb morski. Zasužnjen i na umoru,
I od stiena što te biju znat ćeš sebi zid da gradiš.
Bit ćeš kao gola sablja u desnici gorostasa,
Ko visòke krme ladja što obzoru trozub pruža
I bokove dok je svoje nakitila viencem ružâ
Na jug plov. Bit ćeš, sine, vječan odjek moga glasa!

Zaledje će tvoje branit Srbin, kurjak u planini
Što će jednom na Balkanu rastrgnuti zvijer ljutu.
On će biti plot od gvoždja, oro stražar na pećini
Na kojoj se sudba gradi. Pjesmu slavnu na svom putu,
Prema suncu, ko strijèlu, udes tvoj će s njim da baca,
Nek je ciela zemlja gleda. Balkanskijeh s vrhunaca
Silazit će vile vaše da se sretnu sa sestrama
Što su zemlju niz Maricu posadile ružicama.

Stavit ja ću znak na nebo i pečat na čela vaša
Da ko prah ne iščeznete kad prestane sila naša.
Vječan biljeg udarit ću na čelo vam i na grudi
Da vam trag ne izgubimo u šarènoj pukâ smesi.
Svak će sebi sviet da gradi i da sudbu svoju miesi.
Kraj je priči o bozima, i počinje poviest ljudi.
Sve je naše u vas ušlo. U vas mi se ukopasmo.
Živjet ćete dok nosite što vam jednom ovdje dasmo. –

Tako reče kovač groma triesuć briegom i nizinom.
A kad svrši, podigne se oblak onaj u visine.
Sjajan, silan i strahovit jurne nebeskom vedrinom.
Šutke slavski puk se trgnu. – Dignule se oblačine
Da ga štite na tom putu od sunčanog ljetnog traka.
Silazio rod pastirâ i lovacâ i seljakâ;
Spuštalo se niz Karpate do šest veljih ljudskih rieka:
Odbilo se, ociepilo šest izdanka drevna hreka.

Bješe sparan ljetan danak. – s obronaka onih sviju
Silazilo šest bujica na ravninu. Krieštili su
Sokolovi što visoko na timoru gniezdo viju.
Vrebali su muče orli na gorskome stražeć visu.
Spuštahu se slavski puci, grmeć bogu i mladosti
Novu himnu, novu pjesmu budućijeh pobjednika:
Za njim blago uspomena, trud i riječ gromovnika;
Pred njim staze nedogledne i sjen tamne budučnosti



недеља, 15. септембар 2019.

ŽIVANA - PJESMA O DABOGU 2.deo

Vladimir Nazor



X


PJESMA O DABOGU  2.deo






I bog kroz bukovu šumu još rjedjim puteljcima podje
Krušvici, malome selu.
Gledo je bršljane što se ovijaju oko drvètâ.
Slušao tetrieba krik je i lupanje žune po kori.
Zvjerad su bježala grmljem zanjihavši granama tanjim.
Bio nemir je svuda, šumarcima ko da se vile
Šuljahu u dan sve ljepši.
Hodao dalje je Putnik promatrajuć kako su jele
Zašle u bukovu šumu. Gladao liesku i drienak
Što se zgurili bukvi pod visoku krošnju.
Ispred nȍgû se njemu sag sterao od maha; paprat
Piknjicama se žutim ponosila ko što se diči,
Momak pločama sjajnim na prsluku svome.
Išo Hranitej šumom i gledao kako je lišaj
Pokrio vlažne brazde na liti i prokislu koru
Jasenu mrtvom i hrastu što munja prelomila. – Vedro
Bijaše lice božansko u gaju što svodjem visokim
Gradio dvore i hrame. – Plòtôvâ pruće po kojem
Hladolež, krcat cvjetòvâ,, razgranio grančice svoje;
Vrbe čupavih glava; i grmovi ružice divlje
Oko koje se tanke ovijale stabljike hmelja;
Klopot vodènice; dim što visoko ga nosio vjetar:
Sve to putniku bogu kazivalo kako je sada
Na rub luga već stigo.
                Sidje Hranitelj tada medj johe, u biele brezike.
Titralo srebrno lišće vrbika; pričao nešto
Potok u travi; a ondje, gdje miruje voda,
Lopoč se, s kožnatim lišćem i s vjenčićem bielim ko snijeg,
Uznio izmedju žutog lokvánja i žabljaka zlatnog.
Okrieci, sitni ko leće, pokrivahu vodu.
Tankim strukom se svojim uznosila trstika; dalje,
Iza znakova polja, sva modra, perunika cvala,
Bilje gromovnik-boga.

Bijaše kada se sunce ko požar na obzoru gasi.
Preko drùmôvâ duge protezali jablani sjene.
Gorjeli vrsi planinâ. Sa obližnjih njiva
Vraćo se seljanin k selu.
O ti povrače slatki za trudom dugoga dana
Prvim večernjim hladom!
Prali su seljani ruke na gazu, gdje miruje potok;
Vodile djevojke stado na pojila, škropile vodom
Naramak uvele trave.
Pito ih Hranitelj, čemu se nadaju, čega se boje.
Motrio obiest je kojom seocetu hitaju svome,
Još pjane od jare sunčane,
Usijev dok večernji vonja sve oštrije, vjetrići nose
Žamore u brda i dola.
                Vozio seljanin Pijast u suton krcata kola.
Stiže do potoka. Uzde pritegnuo. Putniku reko:
Konje da na vodu svratim, pomozi! Umor. Težina. –
Priskoči Putnik; a konji, kad osjete njegovu ruku,
Za’rznu, snažno povuku i ugaze u vodu hladnu.
- Sranče, koljeno kleca, al ruka je tvoja još jaka. –
Došljak prozbori: Sretan, tko tako, u dane mu kasne,
K očevu ognjištu ide, predveče, s kolima punim! –
Tudjinče – tada će Pijast – vaj tebi, kada mi nemaš
No štap suha gloga da staro podupreš tielo!
Popni sad se do mene. U prvome ti ćeš me mraku
Razgovarati; ti ćeš ispričati što te dovèlo
Krušvici, našemu selu. –
Ležo Putnik na stogu. Mirisalo sieno pod njime.
Ušutkivao šum se i žamor. A došljak je pričo
Svojim o zgodama, dobroj o ljetini kojoj se zemlje
Nadaju tamo na Donu; kazivao kako ga lani
Gostili seljani slatkom medòvinom, mesom debelim,
Kada u Vislanska sela oluja ga jesenja baci.
                Teško vukli su konji stog trave, trh tiela božanskog
Škripahu točkovâ osi. A Putnik je gledo
Kako pred kućom mnogom u selu glavanj se puši:
Umorna sjela su čeljad u dvorištu; čekaju mirno
Da im nevjesta dodje i s vatre, koja puckètâ,
Čadjavu kotlušu skine.
Večernja zviezda je sjala, kad Pijast, krušvički ratar,
Pod krov Putnika primi.
Sjedili dugo za stolom. A Zemovit, Pjastov porod,
Stajao uz njih i stranca promatro sve krupnijem očma
I rieč njegovu, nalik sad zujanju pčélâ sad šumu
Lišća u ljetnom gaju, da u dušu sidje mu pušto.
Svaka dlaka na bradi došljakovoj ko da se svietli;
Iz oka pogled mu svaki ko val je što na sunce nosi
Blago koje se krije u mulju korita tvoga.
                I on prozbori. Mladić kazivaše kako je Gnjezno
Pritislo uboštvo; glad ga pohodio, pritisla bieda.
Digoše seljani tad se da prte, da nose, da vuku,
Gnjezno dok spasoše slavno.
A kad, preklani, gladnih vukova čopori zimski
Selima prodjoše, s gladnom su nasladom gradjani oni
Gledali s bedema svoga
Nevolju djece i žénâ što bježahu ispred zvijèri
K zaprtim vratima gradskim.
Ali, u nas je snaga zemaljska. I zdravlje. I hrana. –
Tako je klicao mladić. Širile grudi se njemu
Kao hrastu krošnja kad vjetar gorama ide
I šuma ciela se trgne. Vonjao prsluk je njegov
Kao bukova kora kad proljetni sokovi struje
Skritog iz koriena k vrhu. Iz usta mu zvučile rieči
Kao potoku voda, na brdu kad okopni snijeg;
A muško njegovo lice, na kome treptahu žile,
I oko gorjelo, bješe ko lice Stojana boga
Kad sunce pobiedi tamu.
Hranitelj rame mu dirne i reče: Mladiću, samo
Iz grudi Živane majke hrast buja i niče trava.
Ćovjeka porodi ona. Na goru jednom ga diže
Otkud polja se vide, rijèke, lugovi, doci.
Rekla je zemniku: Sve ćeš kvasiti znojem.
Ja ću ti jačati mišku. Ja ću ti kriepiti srce.
Rasuli zemljom se ljudi, za vârkom i tlapnjama srću
Lažan im pred očma bliešti raj jedan; u srcu zvier im.
Kolju se, žrtvuju sebe za nešto čega ni sami
Shvatiti ne će.
Ali, kad umor ih svlada, kad padnu i udare o tle,
Gmižu po prašini, ljube tu grudu, te hridine grle,
I kliču: Živana majko, podoji me svojim mlijekom!
Oraču svanuti dan će u koji će pobjeda tvoja
Čuti zemljom se cielom. –
Tako je zborio Putnik; a Pijastu sjale se oči
Od sreće i udivljenja.

Na nebu trepeću zviezde. Rijèka za selima šúmȉ
U tihu sladjanu snu.
Putnik je na silu pošo. – Zemovit na prag je sio
I sluša žamore noćne.
Pjevaju popci, i sve se na prekid biserje runi.
Šumore lipove grane, živice šuškaju uz drum.
Pričinja sada se momku kao da disanje čuje,
Disanje umorne zemlje u noćnoj tišini.
                Osjeća Zemovit sreću života i veliku radost
Štono je dijele dobri bogovi onome koji
Vesela srca i znojna će čela požeti njivu
Pod njinom zaštitom gordom.

петак, 13. септембар 2019.

ŽIVANA - PJESMA O DABOGU 1.deo


Vladimir Nazor



X


PJESMA O DABOGU  1.deo

*ЖИВА* Игорь Ожиганов


Uz rijèku je Varta na plȍdnim ravnicama župnim
Živio poljanski narod.
Dičio Poljanin svedj se selima mnogim,
Žitnim njivama, liepim brežuljcima tamo daleko
Gdje su bukove šume u predveče jesenjeg dana
Gorjele požara sjajem.
Mukahu poljanskog kmeta u torima stada.
Visjele kuke o zidu i mlatac, i lukovi lovni;
Ali, blistav i golem u kutu spram ognjišta, čeko
Plug je oranju dane; a, gradjen od tvrde grane
Stoljetna hrasta, nad vratma, promatrao očima praznim
Pradjed unuke svoje, dok vani Poljanka mlada
U vrtu cvijeće brala.
                Dabog privi k srcu tu čeljad. Rosulju kišu
Ranim je proljećem slao.
Bacao sjeme gdje plugom se ne ore, ne krči kukom.
Šibao ljeti je voće još nezrelo plamom sunčanim.
Sušio bare je mutne i močvare pokraj rijèkâ.
Cielovima od ognja obàsipô poljansku zemlju
Nek joj se krv uzbùrljâ, i utroba njena nek začne,
Sočnim mesnatim plodom; a obnoć, rosama svježim,
Hladio lice je njeno.
                I bog zaželi jednom da ostavi Dafinu stablo
Ispod koje sjedi na ružama vječnim:
Hoću da Poljane gledam, da lutam po selima njinim. –
I bog se dignu visoko. I spusti se s onih visina
K ravni na zapau Gnjezna.
Ko da se otkinu zviezda sa rude na Kolima Veljim.
U cik dana sunčana na rieku nagnu božanstvo
Ko stup vatre nebeske.
Tad se hranitelj Dabog u skromna putnika stvori
Na rame torbu što prti, a glogova drva
Desnom štapinu stiska.
Sidje na brieg rijèke. Prignu se, lice da svoje
Vidi u vode bistrini. – I nasmjehnu bog se, i k selu
Podje preko trščaka.

Širno ej vonjalo polje u jutarnjem zraku.
Šuštale vrbe na vodi. – Sa gudura gora dalèkih
Tamo na mutnom zreniku, s bregóvâ rijèke
Dah je treptao vidljiv: kroz koprene njegove suncu
Jedva prodiro tračak i tkao ljubičast veo
Laganim parama onim. – Budio ptić se i kukac.
Nešto se prenu sada u travi, u plotu, kraj druma,
Topoli vitoj na grani.
                Išo Putnik božanski sve dalje. – Gledao trščak
Na rijèci, šiprag na brdu, vrbik kraj barâ,
Tamne omorike negdje daleko pod vrhom planine.
Gledo gdje na pašnjaku šaròliki volovi pasu:
Do njih konji, s grivom u vjetru, nozdrve šire
I vrat pružaju dugi, pa, nemirni, pomamni, biesni,
Ržu, očima vjetre, i jure onkraj medjaša
Plotove rušeć, prašinu dižuć, harajuć travu
Kopitima što bliešte.
Seljak na rubu je šume oborio stablo; i sada
Sjekiru diže, udara njome.
Noge su njegove čvrsto uronile u mah i ševar
Čelo mu oblio znoj, i zjȅna mu gori sve življe.
Mišice napete stoje ko úža na rukama golim.
Ključa iz tiela snaga ko voda iz proljetna vrutka,
I što većma se jari, to ljuća je njena žestina.
A bog Hranitelj kliče: Pa čemu bi Râjniku Zemnik
Závidio sudbinu! –
                Oštro je vonjalo polje u jutarnjem zraku.
Skoči naviše sunce, pa oko Putnika poče
Zukanje muhâ i šum kornjášâ. Lijètale pčele
Tražeć procvale grane. Leptir je tjerao rilce
U čašku cvieća. Negdje u lugu se bunile ptice
Boštvu šumske tišine.
                Išo Putnik po polju u svomu se smijući srcu
Tome raju na zemlji, promateajuć uzduž puteljka
Rascvale čičke i usjev nedògledan koji se sličan
Pučini morskoj lelijâ od krila vjetra s planine.
I tad, na savijutku rijèke, pjesma se začu
Iz grla ženska, a zvonka ko srebrna klepka; i Putnik
Vidje svu oblivenu svijètlom zraka sunčanih
Kćerku poljanske zemlje. – na glavi od trave je breme
Nosila rukom ga držeč, a lakat joj od sunca sjao.
Smiešilo lice se njeno, otvarahu se usta kao
Čaška mesnata cvieta.
Nakik na krunu vlasi vjančavale glavu su mladu.
Djevojačka joj snaga na prsluku kidala veze.
Modrilo oko se njeno ko cvijet različkov
O podne ljetnoga dana, u zlatu usjeva zrelih.
Sve je treptalo na njoj, i smijalo, ko što se smije
Kutić vedrine kad oblak nebesima mračnim se mota.
Stade Putnik pred njome i uskliknu: Pozdravljam ja te,
Čitava Zemljo mlada, u čas uranka tvoga! –

                Dabog podje onda ravnicama, brdom i klancem,
Iduć od sela do sela. – Na pragu čekala stranca
S hljebom i s hladnim napitkom domàćica marna
Slaveć bogove dobre.
S veselim lavežom psi su usúsret skakali gostu;
Vatra na ognjištu praskom pozdravljaše. Pištahu laste:
Dobro nam, putniče, došo! Stanider malo!
Gukao golub u dvoru. Na krovu žmirila roda.
Ječalo selo od vike dečje.
                Putnik je srkao piće i zborio: Čemu
Paliti žrtve pred hramom?
Cieli neka vam život, pun vatri vaših radòsti
Uzdarje žrtveno bude na svetom oltaru
Živane, vječne vam majke!
Ljudi, iz srca vašeg, iz nâjdublje vaše nutrine,
Izbija vrelo života. –
Šutke gladali ljudi došlljaka i slušali kako
Rieč mu zvuči a brada žubôrî, i drevnih vremena
Oni se sjetiše kada u čovečjem liku su bozi
Hodali licem zemaljskim.
                Praćen domàćicâ glasom uputio k njivi se Putnik.
Tu su od zore rane dva pluga orala zemlju;
Sad se dizala vika. – Tjerao stariji orač
Volove na njivu svoga je susjeda; vikao: Medju
Ti si noćas pomàkô. – I ratari stadoše, biesni.
Planuše oči, kosier se dignu.
Tromi ih volovi njini promatrahu očima krupnim
Gdje je, zjeni se na dnu, sva vidjela zelen-ravnica.
Udarac smrtni se spušto; al Putnik nahrupi, viknu:
Znojem, potokom znoja, a krvlju nikada, kvasi
Grudu koja te hrani!
Takve da vodite svadje božanstvo vam ne dade zemlju.
Njene su grudi široke: plug o plug, motika tvoja
O tudju motiku ne smie da udari. Čujte me: znoja
Zemlja vaša je žedna, ne krvi! Smrću zar mora
Roditi što je vrelo života i uviek će biti
Vrutak vaših radosti? –
Tako kliknu. A oni smalàksaše. Mislili šutke:
Glas taj otkud viče? Je l’ moj ili siedog tudjinca?
Oba se trgnuše, za plug priònuše. – Gledo Putnik,
Kako se plugovi oni već maknuše i zemlju režu.
Dahtali volovi, lemeš je škripao, pucala gruda.
Od časa do časa ljudi su kliktali; bockali vole
Nemirnom šipkom dugàčkom.


nastaviće se...