субота, 18. мај 2019.

ŽIVANA - PJESMA O SVADBI


Vladimir Nazor



VII


PJESMA O SVADBI

Jelen riče na dnu luga. – Po svoj šumi koja spava
Onda, kada rose puna na zemlju se svija trava,
Vonjem cvieća prokadjena, mjesečinom posrebrena,
A na ležaj košutin se spušta tiha plava sjena:
U čas onaj, kad zvijezdama ne trepèrê trepavice,
I sve šuti začarano, - glas tajnèni šumske tmice,
Strastven poziv iz dubinâ il žamora noćnih varka? –
Ide rika jelenova od šumarka do šumarka.

Na glas taj, na hâk taj topli što kroz luge dugo hače,
Cvieta batu, grmu lista i najtanja žila dršće;
Oko pruta kurikova zamotao slak se jače,
A deblo je jasenovo zagrlio bršljan čvršće.
Kao uzdah vruć je dúšak proletio lugovima;
Čak i hrastu stoljetnome od koriena pa do vrha,
Kao kada ćuh vjetrica dune lakim velovima.
Prošao je po žilama drhtaj jednog naglog srha.

Jelen riče na dnu luga dalekoga, u tišini. –
San je šume ko san žene zaljubljene što se nada
Ljubavniku: čekala ga; puna sna joj glava pada.
Na dušeke, al već čuje korak znani u daljini;
I dok put joj tvrdo driema, duša njena bdi na pragu
I sva dršće i sva trepće u radosti i milini. –
Šuma spava. Mesečevo mlieko sja na zelen-sagu.
Jelen riče na dnu luga dalekoga, u tišini.

Čas je, kada cvietu noćnom otvora se rosna čaška,
I na vrbi kraj rijeke od niema nekog daška
Zatrepće svaki listak, i hrastu se sneno granje
Poljuljuje bez šumora, a srebrnim ljestvicama
Klizaju se sa visine mjesečeve biele sanje;
Trenutak je kad u zdencu i u šutljivim barama
Crna voda zaiskri se, i vila se iz njih diže
Zlatnim češljem da pram češlja što joj sve do tada siže.

Čas je noćni, kad su vlatu razglobljena sva koljenca,
A zglobovi peteljkama; kad se čvori razdriešeni
Hrastovima i smrekama, i u plavoj, niemoj sjeni
Sivih krila leptir sjedi čička cvatu sred vijènca.
Muk. – Po lugu uspavanu samo hače dašak vrući,
I klokoti neki mukli iz vrela se kadkad glase. –
Šuma spava kao žena kojoj u snu otima se
Krik za jednom pustom željom, iz potaje koja muči.

Luzi spe. A puta svoga kad se mjesec na vrh pope,
Da pogleda sa visoka u dno barâ i bunarâ,
Ugledo je ženu noćnu, gdje iz sjene četinarâ
Izlazi i lugom ide. – Il bliješte njene stope,
Il je za njom zablistalo bezbroj gljiva i svietnjaka:
Kuda hoda sve se blista i svjetluca usred mraka
Ispod jasena i bukve; ide šum u šumskom muku
Ko da skutovi od svile šušteći se po tlu vuku.

Stupa ko da san je nosi, mjesečinom obasjana
I pjana od oštre volje što se lije s cvjetnih grana,
Omamljena onim dahom iz guštarâ, zatravljena
Onom srebrnom tišinom punom čežnje i života;
Ide ko da još oko nje meko krilo sna se mota;
Kamenčićâ i cvieća ne oseća noga njena,
Al pod onom golom petom svaki vlat se trza travi,
Otvora se slaku zvončič i smilj šúmî mirisavi.

Žena hoda pram istoku, dok na zapad mjesec hita.
- Niz obronke vjetrić dûšê. Šum se čuje. Vršike se
Zanjihale. Mahovina kapicama lakim trese;
Po granama drhtaj stoji cvjetnih resa, gronja, kita.
A kad vjetar u lug bane, zatalasa gora sva se:
Tih preludij vrelo bruji jutarnjega svoga pjeva,
I dok jutro odnekuda nosi nove zvonke glase,
Pod nebom, što već se rudi, ciela šuma sada pjeva:

Na nebu gase se zvijezde
Ko zublje noćnoga pira;
Poljima plavog safira
S grivama vatrenim jezde
Nebeski atovi;
Crven se zastave viju
Nebesima koja se smiju
Svatovi!
Svatovi!
Danas je posljedni dan
Cvjetanja našega. Danas
Umire posljednji san,
I novo milje se za nas
Javlja; bog jači je zvan
Svatovi!
Vonjajte posljednji cvatovi!
Mirisom, šumo, se puni!
Prospi se, pelude! Truni,
Latice! Mašino, sievaj
Na litici! Ptičice, pjevaj!
Nevjesta gajima prolazi,
Ženik na susret joj dolazi
Svatovi!
Svatovi!

Svi su luzi zapjevali dok nad gorom jedva sviće.
Žena ide pram istoku. Trepavice njene duge
Kapljicama rose sjaju pa kroz neke svietle dúge
Gleda kako dvor za dvorcem pred očma joj zelen niče.
I srce je njeno puno jedne čežnje što se taja;
I tijelo njeno veže jedan lak i sladak umor:
Ona ne zna što joj jutros grana šumskih pjeva šumor,
Al osjeća da je nešto k pragu vodi nova raja.

Svatovi!
Svatovi!
Eto ih. Stali se atovi
Gore, na gorskome bȉlu.
Zastave vjetar je odvio
I svim nebesima ponio
Blistavu svilu.
I ženik spušta se sâm
Niz goru. Toke mu blistaju
Ko sunca; na štapu mu listaju
Tri struka, a njegov se pram
Leprša. – Dok boginja gazi
Po sagu cvijeća tog,
Po planinskoj stazi
Na susret silazi bog,
Svatovi!
Svatovi!
Vonjajte posljednji cvatovi!
Ložnico, mirisom, puni se!
Prospi se, pelude! Truni se
Latico! Mašine, sievajte!
Drozdovi, pjevajte, pjevajte!
Dabog i Živana! – Granut će
Dvostruko sunašce; planut će
Ljeto, da usreći sviet;
I nov će nastati rod.
Svatovi!
Uvenu proljetni cviet
Ljetni gde zreti će plod.

I na rubu od šumarka boginja je naglo stala.
Gleda: pred njom rujna svjetlost niz hrašće je s visa pala.
Razlila se kao zlato po tananim grančicama,
A grmovâ u dubini sva se iskri plava tama.
Svi su kuti i budžaci kao postelje od svile
Prokadjene vonjom trme, nakićene biserima. –
Gleda žena i osjeća, u srcu joj raste plima
Onog mora nemirnoga, one skrite ljute sile.

I boginja gleda, čeka. – Dvie se ruke velje, sjajne
Na hrastovoj krošnji grane odmaknule; dva su oka,
Puna sjaja i vedrine ko dva jezera duboka
U planini ispod sunca, prodrla u kute tajne
Njene duše, i svu su je progledala. – Čeka, drhće
U milini što je plȁvi i valom je nekim njiše.
A hrast onaj sav se blista; lupa kao srce; diše.
Sagiba se. Ženu hvata i stiska je uviek čvršće.

- Letnog dana u svanuće, u prvome sunca traku,
Zadnje noći premaljetne na medjašnom pragu, mre
Doba cvieća šarenoga; u sve bljedjem polumraku
Posljednji se pelud sipa, latice se trune sve.
Mre proljeće. – A dok snaga jedna nova, topla, moćna
Struji šumi po žilama, u hrastiku zagrljeni,
U oči se samo motre, pustom srećom zatravljeni,
Dabog ljetni i jutarnji, Živa proljetna i noćna.


четвртак, 02. мај 2019.

ŽIVANA - PJESMA O POSTANJU - 3.deo

Vladimir Nazor



VII


PJESMA O POSTANJU - 3.deo




Tako reče Zmaj Svantèvid. I tad, šum i vodâ,
Usklik ljudi, glas zvijèri pratili na sup ognjeni
Što se vraćo polagano k donjem pragu vedra svoda.
Lebdio je Zmaj nad Zemljom; pa još teko na krš njeni,
Vatre potok da životom prožme sad i zrnce svako
U kamènu, te da ono kao živo zatrepèrî.
I gledo je dugo, dugo (tko će vrieme da mu mjeri?)
Râd svega što ognjem svojim iz mrtvila hladnog mako.

Motrio je kako ljudi konja jašu, ovcu muzu,
Kako bodu sočne kore da izmame melem-suzu,
Kako love po gorama zvjerad kopljem i strielama,
Kako dube na žalima hrasta panj i deblo bora,
Pa o veslo upirući zaploviše rijèkama,
K otocima nasred mora.
U njima je mnoga znanja: ovdje krče, ondje oru;
Jedni hrašće obaraju, drugi sade pustu goru.

Gledao je kako pod njim, ko golèmoj u košnici,
Vrvi, zujeć. Hram se gradi na brežuljku. U gorici
Nomadov se šator diže i pastirov tor, na žalu
Okeana mornareve kuće, lovca i ratara
Kolibice u dolini, grad kraj rieke. – I Zmaj šara
Svoga moć tad podvostruči: neka uzre usjev, neka
Niče trava na goléti, u jaruzi, na igalu,
Nek procvate čak i pustoš svima tudja i daleka!

U podnevu srpanjskomu huj vjetrovâ, žamor vodâ,
Glas zvijèri i pjev ljudi dizao se navisoko,
A s vedrine, gledajući trud i muku ljudskoga roda,
Smiešilo se, grijalo je ono blago, plamno Oko.
- Al, iz jaza svemirskijeh, u maglama i oblaku,
Dignu tad se neman strašna. Prema Zmaju mračna stane
Šireć stud i tamu, spruži punu prijetnje ruku jaku,
Gotova u biesu svome da na Zemlju naglo bane.

I Zmaj viknu iz visine: Sa ivice vaseljene
Iza koje, puni šutnje, stoje dvori crnog boga,
Zašto li se opet maknu? Iz dubina carstva svoga
Čemu sćeš preko medje? Moje će te spalit zjene
Ko što oganj slamu ždere. Kud te jal i srdžba gone?
Što te nuka da se Zemlji rukom hvataš za uglove? –
A Črt riknu iz oblaka: Suvide, iz Ništavila
Moć ju naša jednom skupa izmislila i stvorila.

Složnim radom Nav i Svemir gradile au ruke naše
I rojeve od zvijèzdâ prostorima posijaše.
Ti bez menene odolje djelu tome. Ja sam sliepit
Grudu moro, stienje zgusnut, od kamenja mulj ociepit.
Al je tebe bolji dio zatim dopao: ti Nava
Gord gospodar  i zviježđa bogat pastir; sred Svemira
Ti luč vječna, zablještiva; ti roditelj, spas i slava
Svietlih Moći; ti orijaš od kog drhće vaseljena;

Vodo, koja u Svemiru i najdalje stiene spira;
Zmaju, što se ognjem hrani i zatire vojske sjenâ;
Dive, kojem ruke sežu od zvijèzde do zvijèzde;
Brate Janje i Dajboga; oče Zore i Prijezde;
Ti si mene istisnuo onkraj medja najkrajnjijeh!
Na tu zemlju do sad hladnu izrlio si rieku plama.
Oteti mi, eto, htjede djelo to mi najmilije,
Pa da rat nam opet plane novim biesom i borbama..

Čemu ljudi, smrtni, biedni, kad je ruka naša jača?
Čemu život, naprezanje, kad će docem punim plača
Sva se Zemlja prometnuti? Kad će biti bojno polje
Na kome će vojska moja da se s tvojom dhecom kolje? –
Tako Neman govorila. A Zmaj žara i svjetlosti
Iz usta je orijaških puštao kroz tielo njeno
Na Zemlju rijèku, veleć: Znaš li šta je dosudjeno
Zemniku? Dal staze znadeš mu daleke budućnosti?

Hoće li ga borba naša uništiti? Ne će l’ biti
Ljepše proljeće i ljeto za danima zimske tmuše?
Zar će zbilja led i suša moći klice da uguše?
Ne će l’ možda on nad svima uznieti se, pobiediti?
Črte, ja sam luč s nebesâ, a gospodar ti si tminâ.
Ja sam svjetlost, ti si sjena. Ja sam kuka, ti ledina.
Prenuti je nama nešto čak u hladnim kovinama.
Ti nakovanj, malj ja jesam; a gvoždje je medju nama.

Ja sam snaga, ti si otpor. U koštac se uhvatimo!
Djwlonaše to i treba, da ga slavno dovršimo.
Veliš: Zemlja mene ide! – Črt je ledi, Vid je grije.
Zemnik hoće sniega zimi a topline, kada sije.
Dok je šibam ognjen bičem, ti je studen lancem stisni.
Kada na te ruku metnem, ti se propni i ljut vrisni.
Zemlja, to je rvalište: obojici sveta, draga.
Črte, ja te, silan, trebam. Ti si otpor; ja sam snaga. –

I oni se poniješe. – Bjesne Zemlji na grudima.
Hučeć iznad glava njinih vitlaju se oblačine.
Zatutnjiše pod nogama polja, jazi i doline.
Planine su palucale ognjenijem jezicima.
A kada im snaga klone, iz utrobe mlade Zemlje,
Iz dubina uvijek skritih gdje iskonska sila driemlje,
Stvorena iz njene tvari najčistije i od mezgre
Najsladje joj, od sokova njene tajne vječne jezgre,

Tkana žilama najtanjim njena bića, nosilica
Svih joj snaga i kreposti, svih joj draži i milinja,
Duša njena u vidljivu liku: skoči tad boginja
Da plien bude pobjedniku iza borbe što još traje.
A to boštvo, duša Zemlje, plien taj slavni, Živana je.
- Tako pričo žrec kraj hrama, dok padala prva tmica.
Slušali ga ljudi. A kad digoše se, bješe svima
Kao da im lik božanski zatreptao pred očima.

Osjećahu da nijesu sami u tom pustom moru
Svjetlosti i tame, na tom grdnom polju sviju likâ,
U toj rieci svih zbivanja, i svrh svakog da zrenika
Vrata jesu na kojima ugledati mogu zoru.
A tlo, kojim idu, živi; nije gruda mrtva, kruta
Na kojoj im robovati. – i ljudi se, raspršili;
Pa u mraku sutonskome, pred kolibom, nasred puta,
Prignuli se, kleknuli su. I zemlju su poljubili.

четвртак, 11. април 2019.

ŽIVANA - PJESMA O POSTANJU - 2.deo

Vladimir Nazor



VII


PJESMA O POSTANJU - 2.deo



- Ječalo je selo Virje od usklika, popievaka,
Dok je Lada sa Jarilom ljubav ondje provodila.
Pričalo se naokolo, na sielima djevojakâ,
Da je ona u dolini dva izdanka posadila
Stabla Dafine što raste usred Raja; i sve plane
Od veselja. – A medjutim, tamo, rieci s one strane,
Šutjelo je selo Klenak okruženo mukom šumâ
I sa hramom Suvidovim na vrhuncu svoga huma.

Drevno je to selo. Stoji iz davnine i još pamti
Djela predjâ; gniezdo ljudi koji na dnu pȕti nose
I što vjekovi u vrtlu od sjećanja svima kose;
Staro selo koje i sad za svog boga vatrom plamti.
Palio je Klenačanin žrtve da bi božstvu svome
Ugodio, Svantevidu da bi čast i hvalu dao.
Kupili se Klenačani ispred hrama; a u tome
Času žrec bi med njih došo, na kam sio i pričao:

- Sa pećine Hindokuša dignuo se Zmaj Ognjeni
Olačiće, rumen krave, da rasprša i proguta,
Da ogleda, razveseli zemlje kud se šumeć pjeni
Amudarje, liepa reka. S visokoga gledo puta
Ravnice i jezera, mora, bila i doline;
Prodirao pogledima u jaruge i pećine.
Ind i Hilmet valjali su vode svoje k okeanu,
A otoci pjenama se bjelili na Hirkanu.

Zemlja bješe pusta, hladna. – Ognjeni je gledo s vrha
Kako leži bez života, bez trzaja i bez srha.
I šutnja je velja bila: samo vodâ i vjetrovâ
Ozivljo se šum klancima izmedj gora i bregova
Gdje ni listak rasto nije. – I pohtje se onda Zmaju
Da razbaci ledinama prve klice, da grud zgrije
Mrzloj Zemlji, da oplodi u ognjenu zagrljaju
Utrobu joj, i da bude što još nikad bilo nije.

Sidje. I sve vrutke svoje on otvori. Prostre krila.
I oganj se spusti. – Kora temaljska se užarila,
Jezero se osušilo, uzbibala dna se morska,
Ravnica se zaljuljala, zadrhtala kosa gorska.
A Ognjeni Zmaj je dalje bičem šibo svoga plama
Izmučenu Zemlju. S via grijali sve vrući traci
Krš, talase i močvare; a na suhim pustinjama
Dizale se od pijeska vijavice i oblaci.

Obujmio krilima je Zmaj svu Zemlju. Vrućim dahom
Žario joj je lice hladno, mamio iz njene kore
Sok, pogledom prodirao u izvore i ponore.
Drhtala je pod njm Zemlja, drhtala je čežnjom plahom
U onome zagrljaju. Osjećala kako struja
Nutrinom joj topla uji, i utroba da je njena
Nabrekla od snage što je u njoj sada zatvorena,
I da sve će planut naglo kao vihor i oluja.

Trpjela je, sad prožeta ognjem, sada studi mrazom.
Drhtala je u lagodi; a kad poče, mlaz za mlazom,
Životnoga soka rieka da joj tielom teče, kada
Osjeti u mesu svome bilo prvih zametaka,
Kad joj sidje u krv potok onog žara sa oblaka,
Sva se stresnu i zadrhta mučenica Zemlja mlada;
Iz žila joj otvorenih počnu vruci, žuboreći.

Novim šumom vjetar šušnu, novim glasom voda pjevnu;
Razlivena nebesima novim sjajem svjetlost sievnu.
I prolista prva grana, i prva se riba maknu
U vodama, konj za’rza, medvjed riknu, gavran graknu.
Onoj, koja do sad zebla, iz dubina plodnog boka
Stalo bilje u rod ljudski, stao porod životinja
Izbijati; - i Zemlja je od dragosti i milinja
Smiešila se Ognjen-Zmaju što je gledo sa visoka.

Gledao je Zmaj-Svantevid, lebdeć iznad Hindokuša,
Kako pod njim sag od trave prostire se poljanama,
Kako zvjerad, još u čudu, tajanstvene glase sluša
U prašumi što se stere izmedj Oksa i Hirkana.
Promatro je ljude koji iz kraja se u kraj skiću
Motreć stabla i slapove, mir nebesâ, nemir vodâ,
I čude se radu pčelâ, letu ždralovâ i rodâ,
Orlovima koji gniezdo na planinskom grade griču.

Kukci zuje, i gmaz vrvi naokolo. Uz lug hita
Krdo srnâ lakih nogu. Polje tutnji od kopita
Konjâ, zebrâ, magaradi, dok prašine oblak muti
Vedro nebo na obzoru gdje će oni išćeznuti.
A rogata stoka pase pokraj rieke: bik se tuče
O bok repom, vrat ukoči i, spruživši glavu, muče.
Stoji klokot u mlakama i kreketanje u bari,
Dok je perad dugih nogu zakričala u močvari.

Groktanje u lugu: vepri! Tulenje u klancu: vuci!
Hvatajuć se noktom medvjed silazi niz gorske grede.
Ljudi (krhki, a bez krzna na tijelu, i na ruci
Bez pandža, i goli, bosi) u taj svijet šutke glede.
I strah prvi već ih hvata. Gdje im noge da uteku?
Gdje im zubi, da se brane? – Ali, gore, još se diže
Stup od ognja koji zemlji u grud uli plamnu rieku,
I lik prima ljudskom sličan, i spušta se uviek niže.

I Zmaj sidje medju ljude. – Gledahu u božje čelo
Zemnici, u oči dvije što su vječna sjaja vrelo,
U obrve od oblaka i u usta gorostasa
U plamenu bradu što je sezala mu do pojasa.
I Zmaj reče: Slab se ćutiš, Zemlje sine, sred prirode.
Ne znaš kakvu silu imaš u mišici; ne znaš snage
Volje svoje. Vuk te plaši, trn ti bode pete nage.
U djetinjstvu prvom svome strepiš, mladi ljudski rode.

Okom punim čuda gledaš u skot zvjerski i u zelen-
Orijaše. No, iz korâ curi mlieko, smola, melem;
I plod zre na granju tome; a medvjeda kad po krznu
Hodala ti noga bude, osjetit ne ćeš draču.
Ti zavidjaš lakoj ptici pod oblake što se vrznu,
Strah te, ne će l’ lavlja šapa pokazati snagu jaču;
Al ti ruka više može: ima što je mudro vodi;
A misao tvoja lakše no let ždralov nebom brodi.

Silno blago zemlja krije. Dok vam ona dade gvoždje,
Od bakra ćeš i od mjedi kovat mačeve i kuke,
Željni lova u planini ruka će vam gradit lûke
Gipkim prućem lješnikovim. Radjat će vam brijeg groždje.
Ribama će i školjkama hraniti vas more sinje.
Bit će za vas sve što pupi i miriše: nevesinje
U luzima premaljetnim, i cvijeće u baštama,
I haluge i okrieci na morskijem obalama.

Kidat ćete u utrobi gorâ zlato, tvrdi granit
I mramore po kosama. Zemlja će vas žitom hranit,
A gasiti žedju vašom voda vrelâ. Gradit ćete
Od hrastova debla čamac, most na vodi, mlin i dveri;
Krotit ćete samim okom zloću zmiji, srdžbu zvieri.
I gospodar svemu bit ćeš, darežljive majke diete.
Sjesti će vam na prag briga, al i radost i milinje,
Jer nad vašom glavom bdjeti bogovi će i boginje.

Gledat ćete u visine gdje Bijesu moći nema,
Kamo svako biće teži k preobrazbi. Grana sprema
Nad glavom vam voće; za vas med i vosak pčele nose
U košnice, krava mlieko u tor, ovce runo. Ose
Uklanjaj se pred žaokom; pusti tigra u svom kraju;
No, kad na te slinu štrca, ti utuci glavu zmaju!
U čem je žuč i otrov, što je gnjilo i jalovo,
Nogom gazi, rukom ruši, jer je djelo Nevidovo.

Triebi čkalj na svojoj njivi. Kidaj svome u voćnjaku
Zakržljale grane. Ne daj da jalova ovca pase
U tvom stadu, da trn buja u tvom vrtu, na pašnjaku,
I u stanu tvome da se tužilice pjesme glase.
Vi ste, djeco, bilje koje voda hrani rajskih vrela.
Ne će žega da vas sprži, dok je mlaza s tih izvora.
Životu se veselite. A dok na dnu srca smjela
Plam naš gori, ne bojte se tame, studi i vihora! –


nastaviće se...

уторак, 09. април 2019.

ŽIVANA - PJESMA O POSTANJU - 1.deo


Vladimir Nazor



VII


PJESMA O POSTANJU - 1.deo



I bogovi spustiše se s vrhunaca Rajevine.
Prva medju boginjama u cik zore sidje Lada.
Zemlja kojom Odra teče gledala je kako mlada
Božica na rieku sišla. – Brežuljci su i ravnice
Opkolili selo Virje. Svuda pjev i lepet krilâ,
A puteljkom pastirice stoku vode na pojila.
Cika. Vika. Dok se predjel nosi sjajem zelenila,
Udaja će danas biti Didi Lade za Jarila.

Najljepše je svietlo svoje s oblačićâ slala Zora.
Cvrkutalo u gniezdima. Lutao je vjetrić travom.
Kriešteć jato sokolovâ lijetalo je s vrha gorâ,
A ždrebad se u trk dala pašnjacima i dubravom.
Pjevajući uranile cure k rieci rublje prati,
A uz vodu obale se živicama ogradile.
Svuda cvieće i grančice; ne znaš gdje ćeš nogom stati.
Nikad više preko noći pruća posadile.

Zalud gaziš, zalud kidaš pleter što se puzeć penje:
Nova biljka odmah raste. A valovi ko da šùmê:
Uznieti se zelenilom sad će i to sivo stienje.
Gledat ćete u plamenu prvim mrakom gorske hume.
Velik dan je danas. – Djeve odanle se onda digle
Da pohrle do jezera. Trče travom noge bose.
A, kad tamo, gdje su ispod procvetalih grana stigle,
Pelud vlasi, listove im obasule kaplje rose.

Duvao je sa zapada vjetrić. Grane mrmorile
Krošnji vrbâ i jablanâ.Čuo se je iz daleka
Klik tetrieba, kùcukânje žunâ. Čudna radost neka
Rajila ih, al uz zebnju, a ni zašto. Sad bliedile,
Sad se opet crvenjele na licima njinim ruže,
Kad najednom stale pjesme, stale više da ih kruže;
A, svjetlošću obasjana, kao Zora kada zòri,
Uznosita, razdragana, boginja se ondje stvori.

Tijelo je njojzi bilo ko prut ružin s pupoljcima,
Otvorenim. Mirisale po metvici ruke njene;
Najljepše su kapi rose što jutarnji lug ima
Zablistale na njoj; modre ko različak sjale su zjene.
U ruci joj grana. Gdje je prolistala? gdje je grana?
Je l’ gradjena zemskim sokom ili sunčanom predjom tkana?
- Stoje djeve. Gledaju je prvog puta, al je znadu
Ko i čežnju u svom srcu, kao i cviet  u svom sadu.

Božica ih tad povede svojim tragom. – Vile gorske
Govorile: Ložnica te u pećini čeka. Trave
Obrasle su spilju; zavies mahovine mirisave
Ulaz čuva; paprat šumska, cvieće poljsko, školjke morske
I plodovi rajevinski rese kute i stijene.
Didi Lado, Jarilo se sa ležaja digo svoga,
I dok dršće od ljubavi svaka žila mladog boga,
Po svijetu širokome njegove te traže zjene. –

A boginja onda stane pred živicom koja cvala:
Gled’te, cure, i trn svaki listak svoj  i cvietak nosi!
Ni vas svježe rosne grane, ne smie Morana da kosi,
Prê no vatra od ljubavi krv vam nije ugrijala.
Crvene će plode brati sa tog trnja majka Živa
Da razbaci uz plot sjeme. Ruka joj je osvetljiva
Na jalovu granu svaku, na bezrodnu grudu. Plodom
Ljubav mora uroditi! Hoće ženu sa porodom. –

Vodile su vile Ladu  uviek dalje uz obalu
I klicale: Za te bog je oko Virja posadio
Bilje što mu sjeme niklo usred Nava. Razbistrio
Rieci izvor i korito. Biser prosu po igalu,
A zvijezdice livadama. Momirov je bies trenutak
Što prolazi, Jarilova ljubav vječno živ je vrutak.
Vodimo te do dragoga. Na vrhuncu čeka na te
Gledeć kako vlasi tvoje na suncu se ovdje zlate.

Raste drvo Dafina
Usred Rajevine.
Kad se cura zaljubi
S grane list otkine
Lada, liepa boginja
Usred Rajevine

Pa silazi na Zemlju
Božica ljubavi;
Njim će mȍma dragana
Svoga da zatravi.
Koban li je darak taj
Božice ljubavi!

Ko srebro je uski vrh,
Peteljka ko zlato
Što se na nj je rosnati
Biser obnoć hvato.
Drhće, trepti sitni list
S peteljkom ko zlato.

Cura će ga mladjana
Nosit medj dojkama;
Ona će ga močiti
Svojijem suzama;
Ona će ga nositi
Dugo medj dojkama.

Pa kad pridje dragi k njoj
O večernju zoru
Kazat će mu: na srcu
Nosim slatku mòu,
Nosim tugu najcrnju
I svijetlu zoru.

A božica zagrlila najmladju je pjevačicu:
Neka ruže uviek cvatu u srcu ti i na licu.
Vratite se k svome selu. Svaka od vas jedna mati!
Pa će preko svih korita sila vaša nabujati.
Da ste jake i smione, u oluji kad se gradi,
Kao janje umiljate, kad će ruka cviet da sadi.
Djevojačka desna meko uzglavlje je, a rumena
Usna pehar je života za muškarca izmučena. –

Još je nešto reći htjela; al visoko, na vrhuncu,
Zov Jarilov, Lado!, jeknu. I mladi se bog pokàza
Obrazi se njemu sjali svibanjskome kao suncu
Lice, jutrom, kad se penje uz vedrinu plavih staza.
Njegova je brada bila kao grmlje procjetalo
U kome je, svietlom tkano, sto gniezdâ propjevalo.
U oku mu sjaj, na vratu modre žile koje biju
Ko rijèke što se, skačuć niz slapove, k moru viju.

Cijela je ravan njega osjećala. Njihao se
Usjev mladi prema bogu kao vali kada nose
Pjene svoje k liti što se suncem ovi nasred mora;
Svi pestići u cvijetu k njemu su se okretali;
Peteljke se protezale; pupoljci se otvarali;
Dizao se uviek jači zadah tla i miris korâ;
A s visoka, na glas nalik mjeden-pločâ, zvečeć pado
Iz usta je punih čežnje topli usklik: Lado! Lado!

I boginja uz brieg podje. – Padali na kosu plavu
List i pelud s omorike. Njenim tragom cvieće cvalo.
Pjevale su vile: Konjic pred pećinom pase travu,
A sunčanim glasom svojim božanstvo te triput zvalo.
Danče sreće i ljubavi! Ti mu gladiš dlanom čelo,
Veliš: Gdje te nema, ja bih sahla ko sred ljeta vrelo.
Didi Lado, gorom hrli krdo srnâ; u nizini
Teče rieka k sinjem moru, k tvojoj, Gospo, domovini.

Raste drvo Dafina
Usred Rajevine.
Kad se dvoje iluju
S grane list otkine
Lada, liepa boginja
Usred Rajevine.

I božica listom tim
Mladence dariva.
U grudima njihovim
Uviek sladje biva
Sretan onaj kojega
Božica dariva!


Nastaviće se...