ŽIVANA - PJESMA O BORBI - 1.deo

Vladimir Nazor

V.

PJESMA O BORBI - 1.deo

S ruba golečkog zida posmatrao Črt gdje se spušta

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

U južne krajeve zemlje Svantèvidov porod.

Seljani s kukom i s plugom iz obora izlaze; mornar

U more tiska ladju i čamac, lovac u gori

Psima i strelama lovi.

Gledo i zborio Nevid: K vrhuncu na kome tu sjedim

Suvida sinovi nikad usudit se ne će.

Strah na lice im pada, kad s ove tvrdjave sjena

Do njih se protegne. Vidim

Kako na zemlju našu koráčiti ne smije Stojan

Ni Momir, kopile ludo. –

            Mrk je šutio Nevid na zidu u kolu sjedéći

Jadâ, Divovâ, Džumâ i motrio kako na jugu

S nèbeskog svoda silazi potok

Svjetlosti na zemlju. Gledo, dok ugledo nije

Paraha koji k tvrdjavi hita.

Jurio prašinu dižuć u trku, nalik na konja

Kada, raskinuv uzdu, poljetnim cestama kasa.

Hitao hučeć u klancu i lomeć u gaju

Grane i debla; a kada pod zidinu bane:

Črte – zaviknu – dolje u kraju za riekom

Čete dignuo Stojan. Konjice jašu,

Mačeve pašu, šljemove nose

Koji ko zviezde sjaju; a Navu je vrata

Zora otvorila. Nove silaze na zemlju čete.

Kupe se; bodri ih Stojan da obore ovo

Zdanje; sjeća ih dana kad gledahu pad i rasulo

Udbine, Ledjana, kule Nebojše, onda kad našu

Satrše silu pomoću munjâ boga Perúna.

Gord i uznosit Stojan na Labudu jaše, i vitla

Mačem, i zvekeće tulcem, i viče: Našijeh konja

Krila su jaka ko krila u orla, a koplje nam može

Taknuti i dna morskog.

Črte, oni će skoro u krajeve banuti ove.

Idu; a vojsku vode bog, Stojan, Jarilo, Davor. –

Parahu, odvrati Črt mu, od čȁsa kad Živana-Zemlja

Omili Suvidu, ljuta medjù nama vodi se borba.

Svake godine na me taj silnik sinove šalje.

No je srdžba mu jadna, i jalova muka mu pusta.

Kule gradim sve tvrdje; a, oboren, opet se dižem

Jači no ikada. Alo, Mrakoču, Balačko, Vuko,

Sidj’mo u súsret tim bliedim mekúšcima, tima

Borcima kojima ležaj pod Dafinom stablom

Oslabi udove liene. –

Tako je zborio Črt; a gomila planu Bijesóvâ.

Divovi pomole glavu iz pećina, vatrom gdje kuju

Lance i verige. Jadi sa obližnjih gora

Nizdo sidjoše. Zemlja zatùtnji; urlik se dignu.

Uspravan gledo je Nevid put južnijeh strana i stajo

Nalik na hridinu morsku sred olujnih pjena.

I ču se topot, i gore zadrhtaše, i ravan sinu

Sjajnih od kaciga, glatkih od štitova, vitih od koplja,

Kao zastave dok su lepršali oblaci iznad

Glava konjika rajskih.

Sjedi pod Dafinom stablom Svantèvid u Navu i gleda

S gromovnikom Perunom i s Dabogom kako na širnoj

Golečkoj ravni dva oblaka jure.

Jedan je sjajan i lagan, a vjetrovi južni ga nose,

Drugi je taman i težak, a vjetar ga sjeverac tjera.

Što prvi svjetlošću zlâtî, to drugi sjenama crni;

Što onaj rastapa, ovaj pretvara u led i u mraz.

Svantevid Dabogu tada rieč káza: Oštar se sukob

Sprema na onoj poljani. Junačke sine

Dade mi božica Vida, poródila Stojana koji

Na Črta prvi se diže u proljetne dane

Da mu tvrdjave ruši; poródila ognjenog biča:

Jarila, koji na gorskim vrhuncima topi

Posljednji snijeg i s Ladom provodi ljubav.

Rodila ona je meni i Davora, trepet Bjesóvâ,

Koji je ljudima vodja u dane kad ratovi od njih

Vukove stvaraju. Borbe htjelo se bozima mladim.

Hoće da očiste pute pred hodanjem tvojim, da satru

Črtovo djelo, da Jade i Bjesove tjeraju s polja

Gdje će Živana opet ovjenčati klasima glavu.

Bit će žestoko. Al Goleč nek ruše bez pomoći naše. –

Stojan ispod Goleča medjutim klicao: Črte

Čemu se opireš, kad je dan svanuo silasku mome?

Čemu si poveo Živu u mračne golečke dvore? –

Njemu odgòvori na to Bjesóvâ roditelj: Lude,

Mladiću, rieči si sada izustio. Davno to bilo,

Prije no majka te rodi,

Kada s ocem sam tvojim mijèsio zemlju i zviezde.

Suvid otvori vrutke Svijètla, ja izvore tame.

Sve što je čvrsto ja dadoh, a ôn je nosio drugo.

Stvorili skupa smo onda vasionu. Svemirski temelj

Mene je dopao, njega zvijèzde na vrhu nebèsâ.

Moje su bezdane mračne, a njegove vedre visine.

Čemu mi otima zemlju: nebèsima ona je bašta

Dolje na najnižem rubu; al ona je i krov što blista

Nad crnim grotlom dubínâ u kojima ja sam gospodar.

Sunčevom žegom i sjajem navaljuje Suvid iz Nava

I vas ovamo šalje. Zaludu muka mu pusta.

Smrznuo dahom sam svojim dva mora na medji zemaljskoj.

I dan će doći kada s visina će utaman teći

Ognjen rieke bujica; studena ko od leda gruda

Uz mene će stajati Živa. –

            Još je zboriti htio; al Stojan Rajnike maknu.

O vojsku udari vojska. I klupko nastade gusto

Kojemu pucaju konci, pa prosiplju svi se, da opet

Naprave nemiran splet, sad prosuti, skupljeni sada

Olujnim prstima nekim.

Skočio bijes je Mrakoč, s rijèke koru je digo,

Na hrid se popeo; hoće da pritisne Rajnike njome.

Trgnu se Jarilo, konja ubode i hitnu se kopljem

Kojemu na vrh je Lada plam djenula sličan jezičku.

Zviznulo koplje je dugo i probilo bijesu kožu;

Mrakoč je kriknuo, plasa o liticu lupnu,

Zveknu, i u sto tvdih komadića na tle se prosu.

Gorjela golečkom džinu sva dlaka po tijelu, brada

I pram mu čupavi, gusti u kome je nosio tamu

Ponoći golečke; i bies škrgutao zubima, i kleo.

Padahu oblaci plamnih strijela na Črtove borce.

Konji, uz bat i rzaj, progonili krda Bjesóvâ.

Jarilo vijao Alu: Kada ćeš jednom izaći

Preda me? Oči su tvoje dvie rupe, dva ponorska zjala.

Ne možeš svietla podnosit današnjeg dana. –

Rajnik je tjerao za njim svog konja, a Bijes nagnu

U šumu, u šiprag udje, u spilje sidje

Gdje su zmijama legla, pa iz tih dubina

Potjera na bojno polje dvie džume: Vlagu i Tminu.

Smrknu se Vidovoj djeci pred očima danak; u mraku

Mahali ludo i sliepo, i tražili kopljem zaludu

Dušmansko tielo. U tami, nalik na ponoćne ptice,

Navale Bjesovi, jačom žestinom; probiše bojne

Redove. Balačko dignu kam velik i Stojanu konja

Pogodi. Za’rza Labud, i skoči, i na zemlju klonu.

- Suvide, ili si danas ugasio sunce nebesko,

Ili si nam poslao nojcu da raširi krila

Na tu ravan i oči nam osliepi pobjedu dajuć

Tvojih sinova krvniku? –

ŽIVANA - PJESMA O MOMIRU - 2. deo

Vladimir Nazor

IV.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O MOMIRU - drugi deo

A medjutim, spavao je u gorici Stojan dive

Na krioca lepe Zlate. Shrvao ga opet sanak.

Sanjao je zelen polja, tihe ravni, i zalive,

I uz rieku jablan, koji, visok, uspravan i tanak,

Sličan koplju zasadjenu u zemljicu, k nebu strši.

Čeko da se na gla Zlatin iz onoga sanka trgne,

Te sa zemlje pritisnute Mrakočevu silu svrgne;

Čekao je nek se djelo Momirovo jednom svrši.

A Zlata je promatrala prve trave kliju,

Kako Momir gorom ide, na potoku gâze traži,

Kako zora i sutoni uviek življu svjetlost liju,

I medonja iz jazbine o nizinz već silazi.

Prignuta nad svojim dragim gledala ga i ljubila;

Brala cvieće što ga iz tla izmamiše sunca traci,

Da Stojana razvesele premaljeća prvi znaci;

I gladeć mu rukom kosu budila ga i zborila:

Zlata:

Ustaj, mladjani bože! Stigle već prve laste.

Na gori topi se snijeg.

Kraj vrela, uz potok i rieku već meka travica raste.

Krošnjama diči se brijeg.

Loveći srebrnim lukom luzima Momir se vere:

Podlego jelen i vepar,

Iz kraja došo daleka gdje širina stepa se stere,

Gdje brzi šumori Dnjepar.

On priča momku i curi o nekom zemskom raju

Gdje zrije od zlata voće;

U gadjanju strielom, u trci na bielcu, u ovome kraju

S tobom se takmiti hoće.

To se je veselo momče iznova rodilo, opet

Na zemlju prvi nam sidje.

Stojane, on će se danas na vrhove najviše popet,

Cieli da svijet obidje.

Stojan:

Tvrd me svladao sanak, o Zlata, Ladina seko.

Slaba još desna je moja, ko kamen teške mi vjedje.

Roda još ne dolètje tamo sa Karpatske medje.

Ustanku, pobjedi časak zaludu sada bih čeko.

Momira davno ustrielih, al’ vile mu vidale ranu:

Od lieka cvieće su brale trgajuć s Dafine granu.

Krije se u ljetne dane po luzima i tvrdo spava;

Zimi dršćući sjedi ko prosjak pred vratima Nava.

Ni bog ni čovjek. Ni živjet ni mrući se smiriti. Opet

Živa ga zemniku rodi rijèke na žalu, a vile

Navake il golečke ludo to kopile od Vida krile.

Utisnut smrtnikov biljeg na čelo je njegovo. Popet

Na vrh, spušte u dolac, od gorskih do morskih spilja,

Pun obiesti, s bielcem i s lukom, luta bez glave, bez cilja.

Nije roda božànskôg; odbio  i bog ga tminâ.

Gadjati opet će njega strelica Vidova sina.

Kratka će pomama biti skitačeva – Ti, moje zlato,

Vrati k ležaju mom se, kad rodâ prvo se jato

Spusti u obližnje selo. I sada drži me san.

Ustanku Stojana boga još nije granuo dan.

Još mogu vjetar i snijeg ugušiti proljetne klice,

Još neko turobno velo suncu obavija lice.

Površina rijèke led nosi, a koritom valja

Mulj se, kroz oblake Črt još odurnu glavu pòmâljâ. –

I dani su prolazili uviek vrući, uviek duži.

Već iz sniega visibabe pomolile glave male

I, na srebrn zvonca nalik, njišući se zazvečale.

Niče cviet na drienku, listić na lješniku, pup na ruži.

Sada studen, a sad topal, ide dašak lugovima

Od koga se zemlja budi lagodnijem trzajima.

Zlata se je naglo digla, maknula na stablu grane

I pustila trak s istoka da na vjedje bogu pane.

Zlata:

Stojane, tvrdo mi driemaš, a prve se rode jate;

U selu zaigra kolo.

Momci danas poljànom teraju hrte i ate:

Srce im veselo, holo.

Opreo pauk je mrežu u tvojoj kacigi. Luke

I mač ti nagrdi rdja.

Na Golèču – čudesa stvaraju Črtove ruke –

Diže se zgrada još tvrdja.

Oblaci oviše ondje zidine, nasipe, kule.

Tutnji, i brieg se trese.

Bjesóvâ rulje se kupe  i porod Svantèvidov hule,

Vučjim se ustima kese.

Stojane, Suvidu sine, ti driemaš u ovome gaju

Na polju cvieće dok cvate;

Još je mrak na Golèču, al zrake sunčane tu sjaju.

Sve blista; i čeka na te.

Stojan:

Oružje, Zlata, mi pruži: kacigu  i štit i striele.

Napoji Labuda moga i hrte. Vile su biele

Posule cviećem staze kud ćemo predveče poći.

Koprena magle se više ne spušta na moje oči.

Čujem gde mrmori potok, u granju ptičica pjeva:

Liep li je uranak danas sred ovog proljetnog dneva!

Zlata, u zjenu tvoju sunčani prodrieše traci.

S tvojih usana snagu nebeski sišu junaci.

Biela ruka je tvoja ko ljiljan, kosa ti plava

Kao klasje pred žȅtvom, a diše pod nogom ti trava.

Črt je gradio nešto na svojoj visokoj gori.

Srušit ću zidine one, propasti svi če mu dvori.

Pasti s nebesa će vatra; olujne snage će rieka

Zdanje progutati ono. Gledat će sela daleka

Golečkih kula rasulo; slušat će lelek i viku

Striela kad usadim u bok Mrakoču, pomamnom biku.

Luk i strelice daj mi. Tul golem sad mi se hoće,

I mač, i dugačko koplje. U bari puljak glogoće.

Vjetrić planinski lice mi gladi. Kroz bukovu granu

Tračak jutarnjeg sunca na moje obraze panu.

Zlata, za onim sam panjem spremio oružje svoje.

Na šljemu kita, na tvrdom oklopu nakiti stoje

Okolo vrata. Ravnicom prolètjeti mi ćemo skupa. –

Reče. A konj do njeg rznu; oružje mu zveknu. – Zlata

Iz tri vrela vode donie, sa tri polja donie travu;

I napoji, otimari, i grančicu mirisavu

O šljem djenu, neka trepti  kad će junak da se hvata

U rvanje s Bjesovima. I sve grane u luzima

Zašumjele, i sva voda što se s visa u dol toči

Zagrgolji, i sve ptice u hrastiku što ih ima

Javiše se pjesmom kada na Labuda Stojan skoči.

Kad zviezda preko neba, kao ladja preko mora,

Letio je bog strijèlac niz poljane, iznad gorâ,

Preko rieke i potoka. Jašio je put istoka

Da se popne na vrhunac, da se digne u visoka

Carstva kojim Suvid vlada; i bogove zovne mlade;

I nebeske konjanike da okupi; - ta , on hoće

Izbrisati sve tragove zimske nevjere i zloće,

Porušiti svaku kulu što je Črta ruke grade.

 - Sav je svijet očekivo krik Stojanov i šum krila

Labudovih svrh nebesa, a najvećma Vesna vila.

Bješe ona otvorila zlatnim ključem premaljetnim

Šest vrtlova zemaljskijeh, a pred sedmim vratma stala,

Jer se mlada pobojala:

Stojan spava, bdi Balačko; pa bi mogo lieham cvjetnim

Hak dunuti iz Golèča, koji još na gori stoji,

Da u sedmom vrtu smrzne sve što njena ruka goji:

Strk bosiljka kojim ona ranim jutrom tare dlane,

Blazinu joj ispod glave: busen drobne mažurane,

I bokore od metvice što joj irišu na putu

Kad iz vrta u vrt hoda, i naranču vojku žutu

Što se bielim cviećem kruni ko nevjesta. – Strah je hvata

Otvoriti sedma vrata

Prije no se Stojan javi. Pred zaprtim vrtlom stala

I u bašte otvorene s tog se praga zagledala.

Sve su voćke preko noći procavtjele – al, i zebu;

Bielim zrnjem glog se osu, drienak žutim zviezdicama;

Jičer prutić, šipka danas, na starome raste hrebu

Mladika; - al sve to drhće: i sad bije stud i tama

Sa sjevera. Gdje je narod bubâ, crvâ i puk pčelâ?

Moir dodje, a i prodje. Nije još ni započela

Borba s Črtom. U sniegu su na planini i sad vrsi,

A uz kore i vlatove idu noću mrzli srsi.

Lepet krilâ. Glas s visoka. Labud! Stojan! Vesna skoči.

Zasjalo je njeno lice, sinule su njene oči.

- Bosioče, prolistaj mi! Narančice, možeš cvasti!

Noćas će se Nav otvorit, i Goleč će sutra pasti. –

I zaprtu bravu Vesna već otključa. Sva u rosi

Rasutoj po zelen grani koja biele cvietke nosi,

Naranča sred vrta stoji. A Vesna je kida. Diže

Ruku. Maše konjaniku što već Suncu u dvor stiže.

ŽIVANA - PJESMA O MOMIRU - 1. deo

Vladimir Nazor

IV.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O MOMIRU - prvi deo

Nadjoše ga jutrom u vile u trščaku Jahorike,

Na blazini od žabljakâ; pa u jeku ženske vike

Promatrale cure diete. Čudile se živom oku

Na vratu mu žila kuca; u pupku mu biser gori.

Klicale su: To siroče rod je možda ove rieke,

Sin Rusaljkin, plod od mesa rajske lipe, navske smreke,

Pa je juče kroz oblàčuć iz naručja palo Zori.

Gle ga! Zubić već mu raste; nožice bi prohodale! –

I djevojke, razdragane, ljubiti mu lice stale.

Tepale mu, pjevale mu, pa se digle u visine,

U prvome praskozorju, preko plavetne vedrine,

Noseć onu prvu klicu živa mesa na rukama.

A čedo je gugutalo i mahalo ručicama.

-          Dafna, momčić igre hoće: skini zviezdu sa zrenika!

-          Smilja, mladjak amo vuci: hoćečedo da se šîka.

I veseo smieh vilinji jeknu tada nebesima;

Zveči, ko da bisera se pregršt prosu skalinima

Od mramora, niz vedrinu. Letjele su k visu vile

Gdje jutarnje već se zviezde u cik dana ugasile,

Dok na putu Zoru srele: Evo, Zora, sitna crva.

Seka Dafna pokraj rieke naišla je na njeg prva.

Je li da je kao ruža? – A Zora je pred njim stala

I ono je malo lice svojim sjajem obasjala.

Znam ga – reče. To je Momir. Ded ga, vile, posinite,

Pitajte ga medovinom dok mladića ugojite.

Nema boga od njeg ljepšeg. Al ga krijte usred trave

I Dafini izmedj granja. Neka hvoje mirisave

Sakriju ga božjem oku. Zgriešila je opet Živa.

Svantevid će uskipjeti biesom srca osvetljiva. –

Tako kaza curam Zora, te se preko neba vine,

A jato se vilà digne do medjaša Rajevine.

U luzima donjeg Raja, ni na Zemlji ni u Navu,

Nahoče je ono raslo. Iz visina, kroz sjen plavu,

Točila se rieka svietla; zelenio vrh se gorâ;

Lutao je vonj cvjetóvâ na krilima od lahora.

Sve se ondje veselilo onoj klici od junaka

Što vonjala ko bosiok. Jačala se desna jaka;

U sjenama trepavicâ gorjelo mu crno oko.

Bacao se strelicama nadaleko, navisoko.

I dok Črt na zemlji vlado, skrit u kutu Rajevine,

Pijuć vodu koja teče s vrela vječnih, Živin sine

Uzvio se kao jablan. On je bio jak i lijep:

Tijelo mu ko Dafina, a lice mu kao cvijet.

Ne lati se Momir koplja, opasao nije mača;

Reče: Luk i konjče! Ljubav, moć od sviju sila jača! –

Pa napuni tul, uzjaše konja, u kraj donji krenu

Gdje trak zadnji rajevinski u adsku se gubi sjenu.

Na Stupnicu vodu sidje gdje je medja dvaju svieta.

Mutna li je i sumorna! Još ja mrzlim lancem speta;

Al Morane tu sad nema! Stoji briegu iznad ruba

Vila Vesna, momku veli: Jedva sam te dočekala.

Gle! Pram mi se već zelèni; ruka mi je procvjetala,

A vrat mi se već nadimlje kao grlo u goluba.

Čekam; zebem. Uviek tanje na meni je ruho ovo

Što hiljadu oči ima ko i krilo leptirovo.

Traži. Nadji. – A Momir se nasmjehnuo. S konja sîdje.

Proletio trzaj vodom kada momak do nje pridje.

On ugazi. I njegova netom peta rieku takne,

Val zašumi, zaiskri se i, pjeneć se, dalje makne.

Roni Momir. I dva ključa on iznosi. – Vesna! kliče.

Drži, hitaj i otvaraj! Neka klija! Neka niče! –

I dok vila uz brieg letnu, na bijelca momak skoči

I tjera ga da provali plot posljednje zimske noći.

Stignu zemlji na istoku u osvitu nova dana.

Jak i lijep, sipljuć cvieće po gorama i poljima:

– Gle, težače i mornaru! Granula je zora rana

Medju rujnim oblacima.

Ja vam nosim dar najljepši: zlatne ključe premaljeća.

Črtova će sila pasti: šuti rog mu, trube ratne.

Ja donosim zemnicima kroz godine i stoljeća

Čudo jedno: ključe zlatne.

Sa nebesa plam silazi da vas grije. Već se jate

Sni i čežnje. Velje blago ja sam digo iz korita

Hladne rieke. Luk mi blista; a gle sjaja i nakita

Na mom konju! Cviećem cvate

Brieg, a more resinama. – Našao sam zlatne ključe

U koritu gdje Morana bacila ih. Vesna vila

Zelene je njima dvore preko noći otvorila.

Mir je. Val već tiše huče.

Blagoslovit dobar bog će muku vašu. Blagoslovit

Motiku vam i plug, da se usjev ljetni zalelijâ.

Orana se grȕda dim, i pod kamom klica klija.

Čuvati i blagoslovit

Muku vašu božanstvo će, bilja sviet i zvierî puke;

Natapat će rieka polje; rominjat će s neba kiše.

Gledat ćete gdje se ptice u šumarku vašem kupe,

I plod zori, cvijet diše.

Čujte! Trka po gajima. Vuk vučicu, srnjak srnu,

A lisicu lisjak goni.

Znate l’čemu glog se bielim, drienak žutim sad ogrnu

Plaštom?Čemu na djurdjícu ko prapòrčić cvietak zvoni?

Mladost! Radost! Zrije pelud na granama četinarâ,

Pa će jednom prosuti se po luzima. Maha dajte

Životu vam! Pogažena već je guja ona stara.

Ljudi, dodj’te i gledajte! –

Tako klico! – A Zora je na istočnog neba skutu

Treperila. Rudjela je oblačiće na svom putu,

Gledeć’ kako momak luta od dubrave do dubrave,

Pa se kao diete valja po sagima nove trave,

Pa se takmi s pastirima preskačući plot i jarke,

S lože zeca k paši tjera, u pećini méda budi,

Ptice mami iz daleka u vrtlove i šumarke,

U sviralu sada svira, s gudačima sada gudi.

Lutao je licem zemlje s jagorčikom u vlasima,

S kukuriekom o prsluku, sa torbicom o ramenu.

Darivao cviećem cure na putima, u selima,

A posmiehom oka svoga usrećivo svaku ženu.

Po poljani, uz rijeke, niz strminem brda, klance

Išao ko zviezda nebom. Vodili mu momci vrance;

Nosile su djeve hranu; praznili se vrči puni,

Nek se momak pojunači, nek se junak pojoguni.

Skitao se. Zelen granu ponie Baltika na hridi

Sa kojih se na dnu mora grad utopljen i sad vidi;

Otvaro je put od trave, gorom, ispod ledenjaka,

Gledeć kako za njim ide puk jelenâ i srnjakâ,

A na žalu južnog mora, gdje je čempres na dnu drȁge

I sunčane zrake pletu na vodam amodre sage,

Galebove nadvikivo i penjo se na jarbole

Da im na vrh smilje djene il cvijètak od vȉjole.

Vodile ga majke k zipci: Ded, Momire, pogladi ga!

Neka cvate krin i ruža na obrazu moga čeda,

Nek mu usta cvijet budu na kom stoji kaplja meda.

Rukama ga svojim digni! Rieč mu reci! Poljubi ga! –

On je svietom tumarao

Vjesnik sreće premaljetne. I puk bi ga dočekao

Sa gajdama i sviralom. Igralo se hitro kolo,

Sipalo se pred njim cvieće putevima naokolo.

A Črt vidje Momirovo slavlje svoga sa bedema.

Gnjevom planu i pozove srdu Buru: Zar već driema

Sila naša, il je opet tvrda zemlja umekšala?

Tko se ono njome skita? Ded zamahni svojim krilom

Ko u dane kd si ono krš lomila i valjala

Do Golèča. Gle, tamo se nešto pokri zelenilom.

U oči me bode. Ustaj. Napuni se našom studi.

Da si začas umrtvila sve što onaj momak budi. –

Džuma Bura huknu, nagnu. Stoji šum i krilâ lupa.

Travu bije, grane lomi, prži svako lišće mlado.

I staru zidu klice hoće noktima da čupa.

Ladju k luci natrag tjera, u torove goni stado.

Hara iduć za mladićem. – Al se Momir opet vraća;

Budi, mekša i zelènî. Neka lista čak i drača,

Kuda njemu noga prodje! Dahom grije, pjesmom tješi.

I prstima procvjetalim zimske čvore hitro drieši.

I on, dok mu kosu žúti prah s vrbovih cvjetnih gronja,

Na bijèlca skačuć kliče: Nema Stojan takva konja!

I napinje strielu zlatnu: Nema Stojan takva luka!

Ja ću, dok se njemu spava, da ubijem zimskog vuka.

Osvojit ću sve vrhunce u planini! Lovci, gdje ste? –

Kliče. A svud iza njega seoske se praše ceste.

Lovci hite. Nestaje ih u lug s kog sve tiše glàsâ

U jutro se premaljetno ruga zvuk i lavež pásâ.

Nastaviće se...