ŽIVANA - PJESMA O GOLEČU - 4.deo

Vladimir Nazor

I.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O GOLEČU - 4.deo

Motrio ih Dabog dugo i, pohitjev na raskršće,

Ljudi, – reče – bies Balačko Vesne vrt i Rada dvore

Već zatvara, ključe krade; a lice će srde More

Pokazat se. U planini prestrašena zvijer dršće.

Srce vaše neka ni sad ne ustrepi: da ste kao

Hrast što gô al miran stoji, il ko vrbik što se prignu,

A kad zimska srdžba prodje, iznova je cvasti stao

I prut lisnat, zelen hvoju, sunce slaveć k nebu se dignu. –

A zemnici, u tegòbi prietnja koje nad njim vise,

Promatrali, začuđeni, došljakovo svietlo lice

I palicu što je nosi u rukama. Pitali se:

Je l’ to žezlo vladarevo il štap starca skitalice? –

Govorili ljudi: Gladnu on ne prti torbu. Daje.

Gle! – I oni vidješe ga, iz daleka, kako staje

Obilazi i torove; te, za velom magle sinje,

U njih gleda, ruku diže, ko da i sad opominje.

Nestade ga. – Biesi krenu prema selu. Jato vranâ

Kreštalo im nad glavama. Kupili se sa svih strana

Vuci iduć njinim tragom. Crn i dlakav Mrakoč gazi

Pred Troglavcem, kladom maše i na svojoj lomi stazi

Šarenilu jesenskome dvor posljednji. Hladni srsi

Šumom idu. Stablima se ukočiše začas vrsi.

U jezero pomučeno div Balačko plasu baci,

A ono se smrznu. I bi strah u lugu. Muk i mraci.

Oblaci se s neba spuste i, od haka sjevernjaka,

Planinom se zaigraše nizbrdice, uzbrdice.

Zavijahu Biesi kao čopor pasâ i kurjakâ,

Kao vali kad se lome u žvalima vijavice.

Urlikahu oko selâ, u bjesnilu rušeć svome

Nasip rieci, brieg jezeru, e da voda razlije se

U dvorišta i što nadje da odnese i raznese

Valjajući u svom toku prema moru olujnome.

I zemnici zastrepiše: Minuli su dobri dani.

Bjesovi su navalili ko iz luga vuci ljuti.

Tko će njima odoljeti? I kako ih istisnuti?

No, i da se od te sile rod zemnika teško brani,

Neka prodju krajinama, u čopore neka grnu!

Kuću hranom, srce mirom jesen nam je napunila.

Možeš slati, Črte, kišu, vjetar, studen, maglu crnu.

Cviet ne sahne što na pragu Živa nam je ostavila. –

Mrakoč onda drugu reče: Ču li kako i sad laje

To Vidovo pašče? Nove navalimo na njeg vaje.

Neka zime zubi dodju do kosti mu: nek mu trga

Glad utrobu; neka stisne sila zimska kao kvrga. –

A Balačko, div troglavi, razvalio troja žvala

Šireć iz njih stud i tamu i vjetrinu. Krv je stala

U žilama zemlji, tmina svu je ovi, prože mȍča,

I oblak se na nju spusti ko olovna teška ploča.

Nošen vjetrom snieg tad poče praminjati. Mrakoč hrupnu;

O ugao kućni utre, o zaprta vrata lupnu,

I otku+inu nad njima strehu, i razlupa sva okanca,

Pa u izbe dah svoj haknu, a iz usta punih mraza.

Uviek dubljim glasom voda iz obližnjeg srće klanca

Rujuć zemlju da bi k selu nova joj se našla staza.

Pas zavija u oboru. Zid se ljulja. Škriplju vrata,

I u noći vapaj stoji ljudi koje zebnja hvata:

Gdje si, Vide, milostivi? Pošalji nam sestru Janju,

Nek nam sine opet vatra na ognjištu! Pošlji liepe

Kćerke, Ladu i Grozdanu, pa drijènku nek po granju

Opet probiju pupoljci. Iz obližnje sada stepe

Svi Bjesovi navaljuju da nam sreću utamane;

Srce im je gnjeva puno, ruke su im oružane.

Vide, oče Hranitelju, propadamo i ginemo.

Od pritiska uviek ljućeg klonuli smo, umiremo. –

Al im glave vjetar nosi u mrak gdje ih magla guši.

Vladao je div Balačko u tom kraju. Na vrhuncu

Golem sjedi i priječi zori, mjesecu i suncu

Da rasprše zemlji sjene a roj tugâ ljudskoj duši.

Na bradi mu led, na glavi kruna što ej magla splela.

Iza ledja mračan oblak spružio se kao krilo.

Pred njime su sive ravni, hladne rieke, pusta sela;

Naokolo samo šutnja, i rasulo, i mrtvilo.

I tad, laka kao sjena, blieda kao mesec zimi

Iz oblaka kad se mračna pokazuje o ponoći,

Morana se pred njim stvori. Iz njegovih ruku primi

Do dva ključa. I Bies reče: Znadeš kamo ti je poći.

Utopi ih. Radov dvorac i vrtlovi Vesne vile

Za uviek su zatvoreni. – A Morana, džuma blieda,

Podje. I kud ona hoda, od njezina gine glêda

Što ni ruke Balačkove nisu danas udavile.

Ide. A sve bljedja biva od ljutine što je muči.

U rukama opet njenim ti prokleti sjaju ključi.

Koliko je dosad puta u zemlju ih zakopala,

Bacila ih u mulj, drvljam i kamenjem zatrpala,

I turila u pećinu gdje je brlog ljutom zmaju:

Al sve zaman! Opet tu su; pa iznova otvaraju

Vrata što ih Črt zatvori izvore iz kojih teku

Strasti nagle ko bujice, Život nalik na rijèku.

Hoda džuma i št nosi mrko gleda. – Ima voda

Što puteljka do nje nema, i preko nje ne znaš broda.

I Rajnici i Bjesovi bježe s onih mrtvih žala

Gdje ne vidiš nikad pjene i ne čuješ šumor vala;

Ne glasa se vivak; žaba ne krekeće; zebe síta,

I drhturi trska. Voda Stupnica je kao usta

Niema i svedj otvorena što od glada zjaju pusta,

Da sve prime, a ne vrate. – I Morana tamo hita.

Zemaljsku je među prošla.Na brieg sidje crne rieke.

Muk.Ni glasu ni koraku nigdje ondje čuti jeke.

Džumaključe u nju baci. A voda se srhom trzne;

Proguta ih, i – da čvršći grob im bude – sva se mrzne.

Na brijegu, nepomična, ko na straži, džuma sjedi.

Sve se mrači. U močvari posljednja se síta ledi.

Trske zebu i drhćući uviek tiše glas svoj daju.

Ali, ključi premaljetni i pod ledom, zlatni, sjaju. 

ŽIVANA - PJESMA O GOLEČU - 3.deo

Vladimir Nazor

I.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O GOLEČU - 3.deo

A kada je povedoše na kapiju nižeg dvora,

Bies Vuko plašt zeleni sa njezinih pleća skinu.

Živa majka progovori: Dade mi ga jednom Zora,

Kad u prvo premaljeće zelenilom zemlja sinu. –

A Vuko joj odvraćao: Biel je pojas i dolama

Što ti naša Mòra spremi. Udji ljibo Nevidova.

Te su stube led i mramor; šutljiva je ova tama.

Odmori se i spokoji golečkijeh sred dvorova. –

Kroz sedmera onda vrata ina udje u dvoranu

Gdje stubovi od granita i svodovi od vedràcâ

Ređali se i blieštali.. U dvornici česma baca

Hladnu vodu u visinu. Tu Nevida i Živanu

Dočekala rulja Jadâ: Sjedni, Živo, na prijèsto!

Uz Črta je tvoja snaga; medj nama je tebi mjesto. –

Dok od gromka urnebesa tresao se red stupovâ

Pod svodjem je odjekivo urlik vjetra, glas Divovâ.

I Črt viknu sa bedema: Pobjeda je opet moja.

Udbinu i Ldjan grad nam razoriste. Vrh Golèča

Podigosmo jaču kulu. Ako ste i željni boja,

Osvanite, Svantevida sini, novog sred proljeća!

Bogatija baština je uviek naša. Kratko traje

Vaša sila i obmama. Gle, mrtvački, pokri odar

Lug i ravan. Vihor huji gudurama i kroz gaje,

Navješćuje zemlji: Črt je sad vladalac i gospodar! –

Zastenjala onda zemlja u sužanjstvu, jer sedmerim

Ledom Črt je kovat stade. Nebeskoga grada k dverim

Pobjegnula lepa Lada netom s lipe lišće palo,

I prva se kora leda poče potoka da prima,

I Zori je na istoku mračiti se lice stalo.

K plotovima rajevinskim pohitale s luga vile;

A kud one pobjegoše, bujale su, zelenile

Mahovine na panjima, lišaji na zidovima.

Silazile Srde s bila gdje su izvor i log tmuši,

Vukuč pramene od magle, da ih viju oko selâ

I motaju ko kudelju oko jablanâ i jelâ

Koje dahću u tom klupku što ih uviek jače guši.

Te blijede prelje pletu niti crne i studene

I ljudima oko srca. – Stoje devojke i žene

Sad u vrtu što opusti, sad uz vrelo što se muti,

I pjevaju, dok oko njih kraj pun mračne slutnje šuti:

Ugrabi te, majčice, hudi Goso crne tmine,

                                                Živo, majko naša!

Ugrabi te prievarom, ponio te u mrčavu,

Da ti crni bielu grud, da ti kalja svietlo lice.

Od prstiju njegovih prosule se s ruha tvoga

Toke: oči Mjesečeve, biser: suze Daničine.

Na jezersko mutno dno sa struka ti pojas pade,

                                                Pâs od zelen tkiva!

Od te žene ponosne što će sada Črt da stvori?

Njegov će ti hladni dah smrznut suze u očima.

Plodovi će sagnjiti što ih daješ djeci svojoj,

U dojci će nestati mlieko, posmieh na ustima.

Usahnut će makov cviet što ti cvate u kosama,

                                                Smilje na grudima.

Gdje je sada Grozdana, ta rumena rajska ruža?

Gdje Stojana zagari i Prijezdin konjic bieli?

Gdje od ognja oblaci dok u more sunce tone?

Ne čuje se kako plug zemlju para, kuka krči,

Ne pada nam na glavu sa grančica med i pelud,

                                                Cvieće s lipa starih.

Bies je s tobom odnio sve vesele dare tvoje,

Otresao s grane plod, potjerao u dubine

Plahu ribu. Sad je lug bez zvijèri i bez pticâ.

Na ognjištu vjetra dah vatru gasi. Krv se smrznu

U žilama mladjanim. Kamo si nam sada pošla,

                                                Živo, majko naša? –

A Črt onda k Živi pridje i u lice dah svoj haknu,

I dirnu je rukom svojom, i usnom joj čelo taknu.

A njoj duša odrveni, srce joj se oledeni;

I bude joj odmah ljepše u golečkoj onoj sjeni.

Studen srh je voljko prože. Sva se kruta snaga mraza

Žilama joj razli, pečat nov joj pade sred obraza.

Ona sluša urlik vjetra što golečkim gradom huji;

Nerazumljiv šum je za nju plač što, tih, sa sêlâ bruji.

I Nevid je okupio oko sebe  krdo Moći:

Djeco – reče – još je puta do pobjede. Pobjegnuše

Iz krajeva ovih djeca Suvidova. Modre oči

Živine će potamnjeti. Ljepši dani osvanuše

Družbi našoj. Al zemniku ostali su mnogi dari

Dabogovi: krd u toru, u štaglju žito, plamen

Drva starcu, momku mladost od koje se krv mu žari.

Živin cjelov ljudma i sad na čelu je, kao znamen.

Ded, Mrakoču i Balačko, dignite se, poletite

Iz oblaka u visini na daleke južne gore.

Naći ćete u tom kraju njive, vrtlove i dvore

Gdje se i sad Dabog bani. Iz ruku mu otrgnite

I te zemlje, tjerajte ga. O Parahu, krilo moje,

Gle daleko pred Rujanom blistaju se slane vode.

Galebovi. Ladje. Ustaj i luk napuni srdžbe svoje.

Pomuti mi ono more! Utopi mi one brode! –

Tako reče Črt. – Balačko s obrvama namrštenim

Na golečke bedeme se uspe; baci na daleka

Brda pogled. K dolu sidje do rijekei, gvozdenim

Rukam santu zgrabi, trgnu; i, haknuvši, dignu breme

Na pleća; a bijes Mrakoč, otkinuvši s drevna hreka

Tešku granu čvornòvitu, pridruži se mrkom drugu.

Ko vjetrine putovahu dok se uspeše na sljeme

Južnih gorai u nekom krili su se mračnom lugu.

Gledali su s vrhunaca ovdje njive, ondje sela

Po ravnici rastrkana kao stado na poljani.

Bilo doba o jematvi. Vinogradi otrgani

Pusti bjehu; no, kraj ceste, u kacama, trpka vrela

Mladost masta: sok taj mladi kipio je i šumio

Paleć krvcu trgačicâ. Javljali se šturci sjetnim

Glasom što se često kida. Krd je kravâ silazio

Na pašnjake što u dolu odolješe žegam ljetnim.

A u selu došljak neki (Dabog, Vidu brat najdraži)

Od praga je pragu išo. Primahu ga domaćice

Noseć njemu sir i hljebac. – Mališana vaših lice

Nek se smije uviek strancu koji za glad mrvu traži!

No, dok letu i dok lovu nauče se ptići mladi,

I sivih če dana proći nad tom kućom. Ne bacajte

Uz put dare Suvidove- Udarit će opet Jadi

Na vrata vam, u dan zimski. Što primiste, i čuvajte! –

Tako veleć pokazivo gdje se širi iza gorâ

Magla koja sada kruži oko vrha i k dolini

Već se spušta, hvatajuć se za bok litî, o vrh borâ

Vidjao je sa tim velom, na vrhuncu, u daljini,

Dvie prikaze orijaške: jedna s plȁsom, druga s kladom.

Da udare iznenada, luzima se veru kradom.

Čopor siv i crno jato idu s njima. Gora šuti

Ko da već je u naručju vaja što ga sada sluti.

ŽIVANA - PJESMA O GOLEČU - 2.deo

Vladimir Nazor

I.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O GOLEČU - 2.deo

I Živana, Česma, Žena i Vučica, što od njene

Snage živi crv i čovjek, Majka ljudi, zvieri, bilja,

Ljuba vidu i Dabogu, vječna plodna Porodilja,

Gledala je kako lišće na tananoj grani vene.

Ćutjela je da joj snaga smalaksala, da joj ruka

Sve darove podielila, da joj prsa bez mlijèka;

Slutila da voda onašto s gorskoga teče kuka

Romoni joj zadnju pjesmu, i da jad je neki čeka.

Hodala je prema gradu s vrtlovima punim zelja,

Dokle vidje u voćnjaku Zlatokosa i Kaicu.

Brali bozi zadnje voćelomeć kitu i grančicu,

Da ga nose Radogostu, bogu jesenjih veselja.

I klicati ona stade: Zlatokose ti si gore

Nakitio zlatom krošnju što će vjetar da istrese;

Ti, Kaica, taknu rukom punom studi čak i bore

Sa kojih će žute igle vjetar noćas da odnese. –

A oni joj odvraćali: Majko, mi sad pabirčimo

Otkada se zora javljadok se smrkne i unoća.

Mi tjeramo stado u tor, mi po zemlji pabirčimo,

Jer ždral jutros tri put kriknu: Udarit će led I moča.

Dodji! Logor spremamo ti od ševarja i šušora,

Jer koljeno kleca tvoje. Doć će onaj koji kosi.

Koliko nam miška size, koliko nas noga nosi,

Ići čemo i raditi, dok Bies nagne do tvog dvora. –

I umorna Živa sjedne uz mladiće.  – Pri zapadu

Gledalo je bliedo sunce kako onom u voćnjaku

Na nju bozi voće tresu;  Stojnome Biogradu

Na sjeveru šuljao se usto mračnom u oblaku

Bijes Ala. Verao se ko lisica gudurama

I krio se u šumicu, i puzao k poljanama,

Obraćao svoja ledja sunčanome zadnjem traku,

Prostirao prvu maglu mašuć krilma i rukama.

A Živa je govorila: Zlatokose, vlas ti žútî

Kao lišće i jeseni- Tvoja kosa zlatna bila

Kada sam te Div-Dabogu koncem ljeta porodila

Pokraj vode na poljani. A glas, sinko, tvoj je čuti

Kao vjetar kroz trstike. Dva su zdenca oči tvoje

Vode mutne i studene: što ti zjenu pomutilo?

Gdje je moje lȁne malo tužni mrmor naučilo?

Drukčijeg te, Zlatokose, odnjihalo krilo moje.

Premrzla je ruka tvoja, mlad Kaica. Lišće vene

Čim ga takneš. Hladan ti je cjelov, mrzli zagrljaji;

Samo mrazova sestrica niče kud ti noga krene.

Nikad da si rosan i svjež cviet donio svojoj maji.

Čemu, sinci, pabirčite u jesenje ove dane?

Zašto zadnji prilazite i nosite što ostane?

Stradate li i mrznete, moje će vas grijat krilo.

Sve će opet liepo biti, kao što je negda bilo. –

Oni njojzi odvraćali: Nas je jesen posinila,

Nas je, majko, hladna usna džume Mòre poljubila.

Mi sisasmo zadnje kapi tvoga mlieka. Izmučena

Cjelove nam zadnje dade. Srvana i oslabljena

Ti nas onda njegovala kad te drugi izmoriše.

Bolje mlieko i poljubce nama braća ugrabiše.

Mi smo tužni na dnu srca, mi smo kosci u jeseni,

Mi smo oni što pabirče prije mraka i studeni. –

Zborili joj: Novu kulu Črt je sazdo na Golèču.

Svietli bozi  k Rajevini u jesenje dane kreću.

Biograd će opustjeti kada sutra sunce svane.

Radogost će zaželjeti nagledat se svietle grane

Dafine u Navu. Ovdje samu su te ostavili.

Gle, najmladji sini tvoji tebi logor pripravili

U voćnjaku Radogosta, kraj mirisne koševine.

Pod tobom je log od lišća, blazina od djeteline.

Spavaj, majko! Dan se gasi. Noću bit će sladje, tiše.

Trava vonja pokraj tebe; šumi voda što silazi.

Ne boj nam se: To ptić kliknu, to se grana sama njiše.

Nebeskijeh sa visina na te bezbroj zviezdâ pazi! –

I oni je ostaviše na ležaju mirisnome.

Driemala je ondje Živa; a, maglicom ovijena,

Sad pužući, sad lebdeći u opreznu hodu svome,

Uviek bliže k voćnjaku se tome krala neka sjena.

Ala stiže. Tih se prignu nad Živanom uspavanom.

Gledao je pun bojazni u visoko njeno čelo,

Gledo prsâ talasanje, promatrao grlo bielo

Iz kog jato pjesama je lijetalo cvjetnim danom.

U ruci joj klas, u kosi pljeva s gumna gdje se vijo

Ljetos ječam; i taj klas je dar od onog što ga sijo;

A ta pljeva, što je jednom na ljetnome suncu sjala,

Ko rojevi zviezdâ njoj je u pram pala i ostala.

Spava Živa. A kada se dah joj snažni, dišuć, širi,

Preko ruba od košulje dojka jedna u sviet viri,

Pa se krije: nema više tko na hranu njenu čeka;

Sve su kapi procurile majčinoga bielog mlieka. –

Gle Ala i boji se da je slavnu ne probudi,

Da ga plamen njena oka ne ošine i ustrese.

Tko će boštva miljenicu stisnuti na svoje grudi?

Tko će dirat u boginju, da je digne i ponese?

U Stojnome Biogradu Radogost je uz pehare

Na posljednjoj gozbi pjevo. Klico: Zemnik napunio

Izbe, staje i ambare!

Dar Dabogov i Živanin svu je zemlju usrećio! –

Žagor stoji. Iz vrčeva teče piće. Zveče čaše.

Kad najednom u noći se vrisak dignu, klik se začu.

Pjev se stiša; šumor nasta ko kad vode stiene plâčû.

I Rajnici blieda lica jedan drugog pogledaše.

Iz Radove ruke čaša na stô padne. Kamen zveknu

Kao da ga zaboljelo. I svi gosti ustadoše.

Znadu čiji jauk sada u tminama prvim jeknu.

Eto, pâs im na tlo spuzniu, vienci s glave popadoše.

U srcu im nemir. Veo zastire im neki zjene.

Nekamo ih nešto tjera; pa se gube kao sjene

U mrak noći bez zvijèzdâ. A bog Rado stoji, gleda:

Stô se njegov slavni stvara u ploču mrzla leda.

I Biograd Stojni roni u tišinu i mrak. – Rado

Sluge viče: Amo, momci! Zublje! Svirka! Nek se vidi

Tko je dosad ovdje vlado.

Da sviet cio gostit mogu, nek se šire ovi zidi!

Udelite! Razbacite! – I zublje su zaplamsale;

Svirale su zasvirale. Nositi se na sto stale

Djakonije, med svih pčela, sir svih ovca, plod svih grana,

Mriest od riba sviju rieka, žito s brdâ i poljanâ.

Dok sve živo ne te zvuke i to svietlo u grad pade,

Rukave je zasukao i gostima prišo Rade,

Pa iz vreća grabi, dieli. Zvjerad nagnu, čeljad grnu.

Svako prima, svako nosi.

U kolibu čovjek, zvȉjer u jazbinu svoju vuče.

Svirka jenja, zublje trnu;

I Biograd prazan stoji: nem pod kišom koja rosi,

Ljuljan vjetrom što se diže i dvorima pustim huče.

Bjes Ala s liepom gospom preko ravni i bregova

Jurio je, letio je kao oro sa pećine,

Dok do mračnih kula stignu. Ugleda ga sa zidine

Črt i kliknu: udji, ljubo, bijelih mi sred dvorova! –

I sedmera tad se vrata na Golèču otvoriše.

Vuko, Mrakoč i Balačko ususred joj pohrliše.

Radosti se urlik razli naokolo. Na Živinu

Kosu Mrakoč ruku pruži; i blistavu krunu skinu.

Živana je govorila: Daboga je kruna darak.

Dade mi je kada smo se radovali liepu sinu,

Kad mu rodih Zlatokosa, jad i radost maretinu.

Od nje čak i nojca crna sviće kao bijel danak. –

A Bies njojzi odvraćao: Živa, ljubo Nevidova,

Dat ćemo ti zlatno žezlo, dat ćemo ti glatku ploču

Da promatraš lice svoje. Tebe čeka kruna nova;

Na njoj, Živo, alem blista ko nad lugom uštap noću. –

- nastaviće se...

ŽIVANA - PJESMA O GOLEČU - 1.deo

Vladimir Nazor

I.

*ЖИВА* Игорь Ожиганов

PJESMA O GOLEČU - 1.deo

                                                                                              

Prvim dahom leden vjetra probudi se Črt iz duga

Sna i viknu: Teško driemaš bez pobjede i osvete.

Svladao me Perun s mladim Stojanbogom. Moje diete

Najmilije, Mrakoč, skrito u jaruzi na dnu luga,

Od sramote i sad stenje. Oteo mi opet Živu

Bog Svantevit, smrtnicima da ugodi. Munju živu

I gromove obalio Gromovnik je na Udbinu:

Rastalio led i bakar, razvalio most i zidinu.

Težak san je bez pobjede i osvete! – Mrka čela

Podiže se otac Jadâ. Blatna prama i odiela

Stršio je div na vrhu Goleč gore. Dugo vio

Naokolo oblačine uviek crnje. Zavrtio

Vjetru vir je hrašće guleć iz korienja. Ledenjaci

Micali se nizdô nalik na rijèke. A gromade

Rušile se, na svom putu lomeć debla, kršeć klade;

Pa su zatim, šutnje puni, šuljali se u lug mraci.

Stršio je na vrhuncu siv i blatan. Velja usta,

Tamno zjalo, otvorio i zaviko: Gdje ste, močni

Džini studeni i mraka? Gdje ste sad, bogovi moćni,

Sini Črta? Svantevita i Daboga moć već susta.

Amo k ovoj Goleč gori! – Tresli dô se i nizina

Na taj usklik. Sa svih strana hȁralice Moći tminâ
 Ozivlju se, pokazuju: Džume, Srde, Bjesovi,

Ala, Mrakoč i Balačko, Parah, Vuko i Divovi.

Nevid ih je dočekivo upirući u njih oči

Što u sebi tamu kriju i strah dugih zimskih noći;

Mrštio je gnjevom lice na kome se dlake ježe

Ko klisuri mah kad po njoj svoje brazde munja reže.

U ruci mu kamen što ga palcem mrvi, pod nogama

Zemlja koja jedva nosi težinu mu u petama;

A dok nalik na vranu mu medj obrve prietnja sjeda,

Iz uda mu svakog bije mraza stud i snaga leda.

Vrvjela je uz proplanke divlja rulja: Gle nas, oče! –

A Nevidu u grudima srđžba kipi i glogoće:

Sve ću sada da vas bijem. Krijete se po luzima,

Izmedj liti, u šiprage; a ja vaših ruku trebam

U nevolji što me prignu. Ne uzmičem, ne kolebam.

Ne popuštam pedi zemlje Svantevida sinovima.

Latimo se nova rada u naponu svih nam sila.

Udbinu nam razoriše; a mi, iznad ovog bila,

Sagradimo jaču kulu na vidiku svega svieta.

Ne će ovih do visina ni orlovi jaka leta.

Kidaj stabla i gromade. Nosi s rieke leden kore,

S mora hridi, mulj i piesak, s luga debla, s okeana

Klisurine i ostrvca! Spustite se u ponore

Gdje najtvrdji kremen raste! Bazalt, granit i vulkana

Krutu lavu i pepeo donesite, sa pustinje

Ruševine piramidâ, sa sjevera mraz i inje!

Nov će nasip i nov bedem spasiti nas. Na dnu mora

Baltičkoga mnoštvo leži liti, greda i stupova,

A u zemlji prekomorskoj ruševine od hramova.

Nos'te panje i hrebove, čvor i češer jelâ, borâ,

Blato barâ i močvarâ, i niz lobanjâ sa zida

Mongolskoga kana. Ne će koplje i mač ošta brida,

Pa i da su Suvidovi, odoljeti takvoj snazi.

Prenite se. Na rad, Moći! Ne daj da nas Stojan gazi! –

I Črt, čitav brieg otkinuv bilu gorskom, sa sjevera

Zidinom je spasao Goleč. Negdje na vrhuncu

Obranio rub klisurom od granita. Parah tjera

Zemlju s dola na vrh. Ali, varalici i bjeguncu,

Ne da srdžba mirovati; prodre zemlji u duboka

Njedra; kida iz njih kremen, te ga baca na široka

Pleća Jadâ i Divovâ. Blato Barâ Vuko ruje,

Pa ga guta, na Golèču još crnije da ga bljuje.

Mrakoč nosi stup za stupom sa dna mora. Grdne stiene

Vuku Biesi uzbrdice. Puca zemlji kora tvrda,

Riga gvoždje i kamenje. Niz proplanke sviju brda

Klisurine Bura valja. Divokoze preplašene

Jure k ravni; vrane gaču i rasulo navješćuju

Gledajući sa stabala na putnike. Džini kuju

U pećini; vitlaju se u rukama njinim bati,

Lance gradeć kojima će Biesi zemlju okovati.

Div Balačko k rieci hita, pa je smrzne, pa led kida;

I prti ga uzbrdice, i visoke kule zida

Pod kojima svod se crni a na vrhu magle tkaju

Tkiva što se, mjesto zviezdâ, kroz njih Džumâ oči sjaju.

I njegove grdne ruke blato miese, snȉjeg plâstê.

Šum. I lupa. I dahtanje. Nastavlja se djelo holo,

Mrak dok biva uviek gušći, a ravnica naokolo

Kao da se niže spušta, Goleč ko da samo raste.

Petnaest puti noć se smrknu. Već se diže crno zdanje

Na vrhuncu golečkome: tornji, nasipi i vrata

O koja se pramen tmuše ko zastava tamna hvata.

Stoji Črtov grad na gori kao lik iz mutne sanje.

Klisure ga opasale, obranili ledenjaci.

Iz hiljadu vrutaka mu biju zima, šutnja, mraci

I toče se niza strmen. Sve je Bjesove i Jade

Okupio; samo niza nj nekamo se Ala krade.

Tako Velji Dušman sazda na sjeveru snagu svoju.

Al na jugu, gdje su sela i vrtlovi na prisoju,

Još u Stojnom Biogradu bog Radogost u dvor zove

I jesenjim cviećem kiti uzavnice i stolove.

A poslednji gost je žena. S polja ide. Tiha. Sama.

Lišće, koje s grane pada, šušti njenim pod nogama.

U kosi joj svi mirisi prošlog ljeta, na dnu zjenâ

Tračak sunca što se gasi u sumračju prvih sjena.

Bješe ono slatko doba kada vjetar koljem drma,

Kad je oštar miris polja i livade pokošene,

Kad se žuti i crveni krošnja stabla, listak grma,

I lap pada s kokorčike od rosice orošene;

Bješe kad uz plač šúmê vode s kuka silazeće,

I grgolji I klokoće u potoku, ko da veli

Vrč je ruka nevidljiva utopila, a pred veče

Gačući se jato pticâ močvaricâ na jug seli.

Bješe časak od počinka, od sve tišeg umiranja,

Kada mošnjak zrnca trese iz toboca osušena,

Kada srce izmučeno o ognjištu rado sanja,

Mira svog kad predju prvu snuje duša umorena.

Bješe doba kada ljudi iz jesenjih piju vrela

Vodu novu, zaboravnu, i znoj brišu sa svoga čela;

Kada zemljom, koju ljeti izmorila žar je mnoga

A žamori oglušiše, sjene idu lakih noga.

- nastaviće se...